proza

Natalija Miletić: Dvije priče (nagrada Ulaznica 2015.)

Natalija Miletić (Sisak, 1977.) diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te na dodatnom studiju teatrologije i bibliotekarstva. Nagrađena je prvim nagradama natječaja Kratka priča je ženskog roda 2012., te Lapis Histria 2013. 2014. godine ulazi u finala natječaja Vranac, Gradske knjižnice Samobor i Zlatko Tomičić iz Karlovca. 2015. godine ulazi u finale natječaja Gradske knjižnice Samobor te pobjeđuje na natječaju Ulaznica. Priča Bolji otrov, u talijanskom prijevodu, objavljena je u časopisu La battana. Uskoro će joj biti objavljena zbirka kratkih priča.

 Mrtva hladna

Ljudi umiru na različite načine, žene češće tako da ostanu žive. Ipak, možda se samo meni to tako, iz moje subjektivne i predrasudne prirode, čini. Ja, Gabrijela S. umrla sam u tridesetčetvrtoj kad mi je najbolji prijatelj, jugoslavist po struci, rekao da ne znam pisati, ali da zato imam super sise. Da sad ne zvučim kao kraljica drame, moram reći da je tu bilo i još nekih okolnosti: treće dijete, česte migrene, majčina smrt, krediti, bore oko očiju, svakodnevne sitnice i ono najstrašnije, osjećaj da se sve bitno već odigralo i da će se pravilno ili nepravilno ponavljati zauvijek, a da ću se ja samo prilagođavati već viđenom. Zanimljivo je pri tome da u tom svom umiranju nisam bila sama. Jednostavno je pristojno da se nakon smrti ostane živ jer netko treba prati veš i podove i suđe i prozore, netko treba kuhati, peglati, sklanjati, slušati. Zato su i mnoge moje prijateljice, susjede, kolegice, nakon što su ostavile iza sebe ideje, želje i fascinacije, pomalo praznih tijela, nastavljale vjerovati kako su djeca, a ponekima i muž, jedini razlog da se i fizički ne umre. Ta vjera je počivala na maloj bojazni od olajavanja susjedstva, što je uvijek dobar razlog da se život nastavi baš onako kako to očekuju neki drugi ljudi. Još i više na velikom strahu od džepova punih kamenja i rijeke, onome što je rezervirano samo za odvažne o kojima se kasnije piše romane i snima filmove, nikako za ove svakodnevne i obične žene. Te masovne smrti nisu nigdje zabilježene i teško im je ući u trag, maskirane su u život i vješto se kriju po kućama i stanovima.

U mojoj tridesetdevetoj počeo je rat u zemlji i ja ga nisam primijetila, barem ne onako kako bi se to očekivalo od mene. Nedostatak novaca, hrane, povremeno struje i vode, torbe spremne za bijeg, sve je to bilo dio svakodnevice, i imala sam osjećaj da se meni uopće ne događa. Troje djece je raslo. Zadnje, petogodišnje, jedino nije u potpunosti razumjelo što je taj rat. Ne bih ni ja baš sad znala objasniti, ali on, taj rat, je bio etapa kao i svaka druga u životu.

Plakala sam kad je muž mobiliziran. Nisam znala hoće li se vratiti, jednako kao i danas, kad se sa svojih poslovnih pritisaka i zapleta vraća, a kao da se ne vraća. Nikada ne znam je li njegovo srce u stanju podnijeti korporacijsko ratište iza kojeg se ne dobiva spomenica. Odlazila sam s djecom u podrum na prve zvukove sirene, danas se sklanjamo iz sobe kada dolazi prekrcan stresom pa je poput izgriženog vuka. Punila sam vreće pijeskom za male prozore s rešetkama u podrumu zgrade, danas gradim tampon zone kada djeca polude, kada ne mogu jedna s drugom. Kuhala sam grah između fućkanja dvije granate, trčeći svako malo u stan promiješati ga. Grah bi uspio, ali bi se često ukiselio jer nisam mogla po njega, ako bi granate učestile. Jeli smo tada Rambo kekse i igrali tablića, bezbroj partija jednu za drugom. I danas kuham u ratama, između njihovih potreba, i često bacam hranu iako se ne skiseli, nego ne odgovara svakom danu svako jelo, izvolijevanja su dio života kao i beskrajni tv program. Sve se svodilo na ono koliko toga nemamo i kako to nemanje rasporediti na sve što nam treba, danas taj tekst primjenjujem na naše emocije. Imala sam zadatke, matica se uvijek pobrine za svoje najbliže i iz okolnosti u kojima se nalazi crpi najbolje moguće. I danas ih imam. Strah je tada bazdio iz pidžama, lonaca, stolnjaka i polica, iz zidova, travnjaka, prozora i poštanskih sandučića, ali ja s njim zaista nisam imala veze, kao što ni danas nemam veze s rastućim fašizmom, globalnim zatopljenjem, sveopćim strahom od glutena, mesa i GMO proizvoda.

Da me je taj rat zatekao pet godina prije, mogla bi ga okrivljavati za ukradenu mladost, za pljačku snova, za gubitak ideala, i za sve ono što sam željela, a nije mi se dogodilo. Tada, u tridesetčetvrtoj, najgore su bile noći. Legla bi u krevet i nebo se crno poput najgoreg mraka nabiralo, frkalo i na kraju me proždiralo. Poplun bi postao zapetljani vrtlog, sazdan od pokvarenih koncentričnih krugova, koji se sporo, ali nezadrživo, bez mogućnosti ikakvog uzmaka vezao u debelu, masnu omču. Jastuk je propadao i postajao ona rupa iz sna u koju se ponire, nekad na trzanja, na etape, a nekad poput bujice, u mlazu, ravno u bezdan. Hvatala bi se za okvir kreveta, za muževu ruku ili glavu, plakala, ustajala, palila svjetlo, pušila na balkonu dok bi me komarci grizli. A muž me volio, djeca su bila zdrava i sve je imalo svoj savršeni tok. I novaca je bilo, na čekove i minuse, ali bilo je. Nisam imala pravo na poplune koji se gužvaju i zatvaraju mi pristup zraku pa sam tako, taj svoj osobni pad, preživjela umrijevši.

Ostala mi je laka mehanika monotonije, zadanost dana, diktat preživljavanja. U taj se koncept uklopio i rat. Odvesti djecu na sigurno kad je najgore, kupiti crni kruh i mlijeko, hranu za mačka i ostalo ako ostane što novaca. Ponekad čak i voćni jogurt. Jednom sam se uzoholila pa sam ga cijelog sama pojela. Nisam na to imala pravo pored troje dječice, čak ni kad mu prođe rok trajanja. Danas bi mi možda netko i oprostio po koju ekstravaganciju, ali davno sam ostavila sve potrebe iza sebe.

Tada, a ni sada, nisam imala kome ispričati koliko mi fali onaj osjećaj da se recimo, nakon ugodnog boravka na moru, pri povratku kući, sve može promijeniti na bolje. Falila mi je ta mrva iluzije koja se nakon sreće bar par dana zadržava u čovjeku. Onaj neki trenutak u kojem maštam da je sve moguće. Željela sam ponovo osjetiti ushit zbog nekoga ili nečega, ali da taj ushit nije osjećaj koji se očekuje od mojih uloga, da to nije ona ljepota sreće koju doživljavaš zbog svojih najbližih, zbog njihovih uspjeha, nego ta neka moja mala sreća, neko veselje tamo negdje iz leđa, zbog kojeg se rumenim i gledam razdragano kroz prozor iako se kroz prozor nema što vidjeti. Željela sam opet vjerovati da se neke stvari mogu samo meni dogoditi, ne mojoj funkciji, nego baš meni. I izvan tih licemjernih moralnih ograda u kojima više nisam imala pravo na življenje, ja ni izvan njih nisam zamišljala sreću. To sam htjela reći, objasniti, izvikivati, nacrtati, to da više zamišljaja nema čak ni ako se potrudim obrisati sve samozadane barikade i nametnute vrijednosti. Nisu postojale okolnosti koje bi mome tijelu vratile duh. Rat ih je izbrisao, razvalio, spalio.

U četrdesetdrugoj godini, kada je već i rat odustao od nas, djeca redovno krenula u školu, a suprug sve češće spavao kod kuće, meni su se počele raspadati ruke. Ekcem je oduvijek bio moja boljka, ali sada je preuzeo šake u potpunosti. Ljuštile su se i izgledale kao da sam ih taj tren do zglobova umočila u vrelo ulje. Osim što su mi se komadi kože listali s ruku, između prsta su se otvarale rane. Bojala sam se da će mi kroz njih, kroz te rane, početi viriti kosti. Nije to boljelo, samo je nesnosno svrbjelo i otežavalo sve moje kućanske poslove. A nisam od njih odustajala, nikada se ni suđe, ni čarape, ni zahod ne peru sami od sebe. Gumene rukavice pojačavale su svrab do suznih očiju, a vim i čarli bi pržili tako da bi morala zaustaviti dah da to izdržim. Doktor se čudio stupnju agresije upalnog procesa i rekao da osim fizičkog mora imati i psihičko uporište. Pitao me je li neka trauma u pitanju jer su tijelo i duša jedan sustav. Htjela sam mu objasniti da ne koristim sredstva za smirenje niti gledam televizijske sapunice poput ostalih mrtvih domaćica, ali da i dalje savjesno obavljam sve poslove majke i žene. Htjela sam izgovoriti da mi pri tome dani nemaju ni uspona ni padova i da ih ne osjetim čak i kad od nekud stignu događaji koje svi drugi teško podnose. Htjela sam mu reći da nisam sklona traumama, da je problem u mom nepostojanju koje traje godinama i da mi posebno zato nisu jasne ove moje ruke. Ipak, rekla sam znate doktore granate i onaj moj na ratištu, a djeca su mala, svi smo hvala bogu na broju, i živi se i dalje, ali znate kako je… Naučila sam pravilno odgovarati na pitanja u svakodnevnom govoru. Doktor sućutno kima, piše recept za tablete koje smiruju živce i preporučuje Pavlovićevu mast, da se ublaži upalni proces. Objašnjava ono što već znam, ekcem nikad ne nestaje, samo se povremeno javlja u većoj mjeri, na meni je da budem mirna, racionalna, koliko mi to vremena dopuštaju i da, što je moguće više, izbjegavam kontakt s kemikalijama i prašinom. Ja kažem da, samo neka smo mi svi preživjeli, neka nismo na cesti, ni gladni ni bosi pa proći će i ta kožna napast. Lažem da smo svi na broju, jer sebe već odavno ne brojim.

U to neko doba, kada sam počela nestajati, još je u kući bilo smijeha i dana kada sam mislila da ću se izvući. Već sam tada imala laktove koji se ljušte, ali nisam im pridavala pažnju. Sjećam se ljubavi i strpljenja muža, u trenutcima kada bi od panike ostajala bez daha iz straha od trudnoće, on bi me tješio, kako samo on zna, govoreći mi da nisam opet trudna nego samo malo debela. Tada je to bilo urnebesno smiješno i znali smo od panike raditi zabavu. Cerekati se, štipati i ljubiti, da se bar na koji tren ne misli na uzroke i posljedice svake životne radnje. Usputno je, zajedno s mojim morama i nesanicom, njegovom iscrpljenošću i nezainteresiranošću, sve to nestalo i sad se smijemo uglavnom samo kad nam dođu gosti. Tragediju razvodnjuju klinci. S djecom je lijepo, u njima ima emocija, sreće, želje, pa se na njih švercam. Njihovi će uspjesi postati moja zadovoljstva. Čekaju me njihovi ljubavni jadi, masturbacije, abortusi, pijanstva, razočaranja, ideje, ideali, usponi, padovi, fakulteti, zaposlenja, vjenčanja i krstitke, sve po redu, kako me s kojim što dopadne. Slavit ću i posvajati njihova dostignuća te se naočigled svih zaozbiljno fizički raspadati. Sada su zahvaćeni svi pregibi na tijelu, zadnje sam primijetila ušne resice. Čekam da krene put lica, možda mi kao u treš filmu o zombijima počnu otpadati obrazi pa mi lubanja izviri pred svima. Ali ja se neću puno obazirati, naučila sam mrtva živjeti, neke stvari je besmisleno mijenjati. Oživljavanje bi samo zakompliciralo stvar.

Kopanje

Jarko sunce paralo mi je rožnicu dok sam se jebala sa susjedom iz plavog bloka. Sve su zgrade u našem kvartu jednake, samo su ulazna pročelja različitih boja. Ostatak je siv, ogoljen, oguljen, kako i priliči nasilnoj urbanizaciji. Njegovo tijelo je izrazito bijelo, nekako prozirno, nedirnuto, neiskvareno hranom i godinama. Nestaje u mekanim plahtama i izvezenim jastucima, prije nego se obrušavam na njega. Ljubi me i liže po vratu, diše mi glasno u ušnu školjku. Trljam se o njega, privijam, želim što prije osjetiti tijelo. Pokrivač nam se zapliće o noge, gužva se i smeta.

Tijelom mi prolazi prvi val naslade, kad se iz susjedina stana začuje standardno urlanje i psovanje, o kurvanju, rakiji, kobilama, birtijama, materama i pizdama. Jednom sam od te susjede posudila šalicu šećera, a ona me u tri sekunde smotala tako da sam satima slušala detalje nemilosrdne sudbine čijem sam trajanju svakodnevno svjedok. Moj ljubavnik se počeo neugodno meškoljiti obeshrabren zvučnom kulisom pa sam mu se, da ga potaknem na akciju, blagonaklono nasmiješila uzevši njegov kurac u usta. Volim što svaki čovjek ima drugačiji okus. Kad lickaš i grickaš uho i usput mirišeš hormone koji naviru iz kože te tomu dodaš okus spolovila, ne možeš ne upoznati čovjeka, kao i kad nekom uđeš u stan pa u tapetama, i tepihu, i zraku, stanuje miris obiteljskih običaja. Ne volim što se u običnosti nekih od tih običaja krije seksualno pa mijesiti tijesto za kruh ili ručno tući čvrsti snijeg od bjelanjaka nije samo pripremanje hrane. Taj upliv u intimu koji je vrlo rijetko jednoznačan stvara mi tjeskobu, zato više volim konkretni seks, u njemu se onda više nema što skrivati, seks je onda zaista samo seks.

Snimili smo se, susjed i ja, tamo na suhomesnatom odjelu trgovine, one kvartovske, u koju uđeš kroz izlog oblijepljen reklamom za žvakače gume. Gledala sam kako roza parizer pada iz mesoreznice i razmišljala zašto ga onaj moj debeli, žuti mačak tako obožava. Mesoreznica je sjajila, a ploške neukusa su padale, fljas, fljas, u masni papir. Svako jutro gledam taj papir na kojem je istaknuto ime trgovine, uzastopce u redu, crvene boje, koliko god puta stane i mislim na kavu broj dva, na vrijeme, na šišanje, uglavnom na nešto nebitno. I ovaj put sam o tome mislila, ali sam nekako bila sigurna da sam nešto zaboravila, pa sam se zagledala u teglice senfa poslagane na vrh frižidera sa salamama. Senf mi nije trebao, ali nešto jest.

- Susjeda, jel to pišete kolumnu o gorušici?

Susreo se s mojim mutnim jutarnjim pogledom i maničnim nerazumijevanjem.

- Ma, mislio sam, vi pišete, a tako ste se zagledali, ma znate,... - spetljao se, i već mislio zbrisati kad sam progovorila.

- Jeste li za jedan jutarnji seks, nabrzaka, bez obaveze?

 Nevjerica mu je šibala iz očiju, pa sam ga počastila ležernošću rekavši

- Ma ne šalim se, ajmo, samo da platim račun. Znate, mačak poludi kad ujutro ne dobije parizer.

Slijedio me hipnotizirano, nije ništa kupio, valjda je zaboravio.

I tako, sad gleda u luster od stakalaca, naslijedila sam ga od bake, onaj što je trenutno hit svakog časopisa za uređenje interijera. Luster se ljuljuška se na povjetarcu, razbacuje djeliće sunca po cijeloj sobi. A ja se bavim njegovom kitom. Sviđaju mi se, i kita i on. I podočnjaci koje ljubim, isto mi se sviđaju. A ruke njegove, što mi stišću znojne guzove, one mi se posebno sviđaju. Naš uvod je polako prerastao u ritmično gibanje s postepenim ubrzavanjem, u to je krenula susjedina vešmašina sa završnim cijeđenjem, nadglasala je dernjavu one prve susjede, a moje se tijelo uklopilo u divljanje centrifugalne sile.

Mazili smo se još malo i nakon orgazma, lijeno, milo. Došuljao se i čupavi mačak u izvidnicu. Nešto smo pričali, o dlakama, usisavanju, zatim smo jeli sendviče s paradajzom i sirom. Popili smo kavu, crnu, bez šećera. Prolio je malo po stolnjaku, taman u uzorak leptira, bilo mu je neugodno, ali se pravio da mu nije. Nakon jedno sat vremena se nevoljko ispričao da bi zbilja morao krenuti pa sam ga pustila neka ode gledajući u njegova široka leđa. Nosio je izlizane traperice i ljubičastu majicu kratkih rukava s par rupica, baš onakvu kakva se obuče kad skočiš u dućan po cigarete. Zatvorio je vrata za sobom, skoro nečujno.

Susjedstvo je naglo utihnulo, valjda da pojača dramski trenutak. Čulo se tiktakanje kuhinjskog sata i lagano drmusanje frižidera u naletima jače struje.

U toj tišini sam, na valu oduška nakon orgazma, zapela u melankoliju. U poodmaklom pubertetu sam odlučila da je prva pričest jedina moguća radnja koja će me popraviti za ovaj gadni svijet. Nisu me zanimala guranja jezika u tuđa usta, niti pisanje stihova o ljubavnim patnjama, naumila sam preskočiti fizički kontakt i upustiti se u vezu sa svevišnjim. Privlačila me pravilnost molitve za uspavljivanje, ta mehanika ponavljanja, voljela sam to šturo prevaljivanje preko jezika u nečujnost i neki tamo eter koji nije bjelodan. Voljela sam nedjeljom ujutro ustati i ići u crkvu, bila je to baš dobra šetnja. U šetnji sam mogla svježeg uma rekonstruirati protekli tjedan i naći si elemente koji su me činili dobrom osobom. Torturu samog misnog slavlja stavila sam u kutiju onih zadanosti poput škole ili pristojnosti, onog što se danas naziva politička korektnost ili kompromis suživota ili tako neka teža floskula. Sve je bilo jasno, što se smije a što ne smije i naoko u sustavu nije bilo tajni. Svidjela mi se ta konkretnost. Šteta što se, zbog jakog naleta hormona i svojevoljnosti, nije mogla duže zadržati u sustavu. Nestala je skupa s vizijom roza til haljinice kao vrhunca estetike, i još mnogo ubrzanije s gorčinom pive i pelina.

Moje prvo seksualno iskustvo svelo se na sram prevaljen preko tijela. Dogodilo se kao sukob intenzivnih poriva u glavi, a u skladu s organizmom. U ugodi je čučala okrutnost jer nisam mogla stvoriti mjesto drugom tijelu u mom. Dostupne slike i stripovi u rijetkim i dragocjenim okolnostima znatiželje nisu me pripremile na vrstu devastacije na koju se pristaje u svrhu užitka. Samozadovoljavanje je privatan čin s lijepom završnicom, ništa nema zajedničko s predavanjem tijela. Nisam imala dovoljnu količinu vjere da u nepoznatom tijelu nađem ono što treba mom da bi mu bilo dobro. I tada sam, nakon na jedvite jade izvedenih radnji, koje nisu rezultirale ničim do grčem u želudcu, poslije dugo godina pomislila na jednog Zokija jer nisam imala nikakvo krvarenje niti znak na plahti kako sam to u filmovima mogla vidjeti. Tada sam pomislila da sam možda inicijaciju obavila kao devetogodišnjakinja, pa je ovo već drugi put da činim nešto, a da mi se ne događa ništa lijepo, ništa od obećanog. Shvatila sam da ako je i bilo tog boga bilo gdje, da ja, ili ga nisam srela kako treba, ili nisam kako treba, pa zato bolje da ga onda ni ne sretnem ako postoji.

Pokušavam shvatiti zašto muškarce nikad ne promatram kao seksualne objekte. Zanima me izgled žene, obline, ono što mogu naći ispod odjeće, nabubrenu bradavicu sapetu rubom grudnjaka, bujnost guzice u mekim gaćicama. Na muškarcima ne nalazim takve dijelove. Njihova poza s dignutim udom prikazanje je kazne, invazije, barbarske krutosti s mahnitom sjekirom i namjerom da te pogodi iz sve snage tamo gdje najmanje očekuješ.  Uzbuđenje u ženi je nevidljivo, ona se ne transformira naočigled. Ta uvijenost mi je ljepša za poticaj. Ne znam što bi sa ženom u seksu, ali uvod u glavi uvijek ostaje ženski.

Kad sam bila klinka, iz zemlje smo kopali dragocjenosti, mi djeca iz novog radničkog kvarta. Nalazili bi badel čepove, gliste, ostatke cigle, komade betona, žice. Ovisno o igri koja je bila važna taj dan, svaki od tih predmeta postajao je okosnica svih radnji. Čepovi su bili tanjuri za male izmišljene ljude, gliste ručak za neprijatelje, žice ograda ili zamka za napadače. I ne bi se sad tu imalo što za ispričati da se jedan dan nisam igrala s Jasminom. Ona je bila četiri godine starija od mene, mršava i prozirna, slabe slamaste plave kose sa zamršenim i krivim šiškama i zaudarala je jako na prženi luk i još nešto što nisam mogla imenovati. Govorila je piskutavo i nisam je uvijek razumjela. Iako nas je oko zgrada bilo baš svih veličina, uzrasta, mirisa, ona je bila osjetno drugačija. Iz zemlje je iskopala zahrđali križ, i rekla mi „Tu ima majke božje!“ Mahnula je prema meni s tim križem kao da mi želi nešto baciti na prsa, s nekim čudnim trzajem i širom otvorenih očiju. Nisam mogla reći što me u tome smetalo, ali osjećala sam da ova igra nije kao one naše koje smo do sad igrali. U zemlji je bilo i puno malih bijelih plastičnih križića, kao djeca  od ovog velikog ili od te majke. Poslagali smo to po ivičnjaku ceste i ona je nešto mrmljala, ništa je nisam razumjela i jedva sam čekala da me baka pozove na ručak, samo da zbrišem iz tog neshvatljivog zapleta. Pitala sam kod kuće tko bi bila majka božja i opisala mami tu našu igru, a ona mi je rekla da bog ne postoji, da je to bio ostatak armature iz temelja zgrade, a da se pomoću tih križića pravilno postavljaju pločice. Takav odgovor, koliko god se mojoj majci svodio na „Ne pričaj gluposti“, meni nije rekao sve. Osjetila sam da tu ima još priče, ali se nisam usudila pitati. Zato sam dugo imala tog boga spremljenog negdje za poslije, kad narastem, kad sve bude objašnjivo.

Kad si mali zaljubljuješ se u sve i svakog, a i zaljubljen si i u one koji su zaljubljeni u tebe. Svaka šala vezana uz ljubav shvaća se kao važna vijest s početka Dnevnika i ništa nije jednostavno kao što se čini. Tako sam se ja sviđala nekom Zokiju iz prvog ulaza i kad god bi se našli u zajedničkoj igri, morala sam durati zadirkivanja i priče o ljubavi. Nisam imala intenzivne osjećaje prema tom dječaku, teško se sjetim i kako je izgledao. Čini mi se da je bio mršav, ali tada su svi bili mršavi. Nešto drugo mi sada ne pada na pamet, ali dobro mi je ostao u sjećanju trenutak u podrumu, u koji smo ulazili iako nismo smjeli, a u kojem su stajale kante za smeće cijelog ulaza, i u kojem je nesnosno smrdjelo. Tamo su stajali naši bicikli, i on me s leđa potegnuo za kosu i cijelom mi se težinom oslonio na leđa. To je ugledao Marko, i od tada se osim zezanja o ljubavi u priču uvukla i riječ guženje. Nikoga nisam pitala da mi razjasni što znači ta riječ, samo me bilo jako sram. Smetala me jače nego neke druge i taj spomen na ljubav mi je bio sve gori i gori. Nisam više htjela biti niti blizu Zokiju. Svejedno sam zapamtila da me netko izdvojio za ljubav, baš mene u odnosu na sve druge.

Izdvojila me jednom, za igru, i mala Zemina. Kažem mala jer je bila godinu dana mlađa od mene. U to doba to je kao svjetlosna godina, pa sam je zvala mala, iako je za glavu bila viša od mene. Ona je bila jedno od one zaštićene djece, kakva su djeca danas, a što je za ondašnje pojmove bilo vrlo rijetko i uvijek u konkurenciji za čudno. Mogla je samo ponekad van, uglavnom samo tamo gdje je mama vidi s balkona, i nije se pri tom smjela igrati sa svima niti smo mi onda voljeli igru s njom jer nije ostajalo mjesta za dječje pomicanje granica. Znali su joj dopustiti da dovede dijete u goste, i jednom je ona odabrala mene. Inače, u to vrijeme, mi smo bili svačija djeca. Vani smo bili kao čerga, u stanove smo ulazili rijetko, samo kad smo nešto trebali. Uletavali smo na zahod, po čašu vode ili nešto za pojesti, kako se gdje i kad tko našao. Nismo imali osjećaj zabranjenog prostora. Samo su rijetki stanovi bili kao Zeminin, za njih je trebala posebna najava i posebni uvjeti. Ne znam zašto je taj dan i kako izabrala mene, ali kad sam došla k njoj ona se silom htjela igrati seksa iza stola. Legla je svom svojom dužinom na mene i počela mi skidati odjeću. Toplim dahom mi je grijala nos, a rukama je petljala po mojoj majici. Na kraju mi je htjela skinuti i gaćice, a ja to nisam željela i jako smo se navlačile kad sam ugledala njenog oca na vratima kako miješa pjenjačom neku masu u plastičnoj zdjeli i smije se od uha do uha fiksirajući nas kroz naočale debelih stakala. Bilo mi je svega previše, ali i dalje nisam znala što je sporno, što ne valja, što se događa. Ne sjećam se jesmo li se igrale nečega još, sjećam se samo da smo jele riblju juhu, da sam je tada jela prvi put i da je poslije više nikad nisam mogla jesti, a da mi se pri tome ne okreće želudac

            Uvijenost prvih nejasnih misli o bogu, ljubavi i seksu polako nestaje. Kad kopam zemlju, u njoj više nema iznenađenja, ona je samo rupa u koju sadim paradajz. Veselim se glisti, ubijam puža. Svejedno je teška. Ima miris. Ostaje u noktima. Isto je i sa seksom, iznenađenja su rijetka, ali intenzitet je veći, dugo ostaje u prstima. Ljubav je onako, nešto što uvijek ostaviš za poslije, kad zaista ne ostane ništa drugo. Najteže je prihvatiti da mistika ustvari ne postoji, ustraju zato parizer i poneka rupa na majici.