proza

Andrija Škare: Trebaš samo to, samo to (iz zbirke priča 'Život svijeta koji će doći')

Andrija Škare (Zagreb, 1981.) diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Radi kao scenarist, novinar, voditelj na Hrvatskoj televiziji te kao kolumnist za magazin Gloria i booksa.hr. Jedan je od osnivača književnog pokreta Eventualizam. Objavio je knjigu beletrističko-publicističkih zapisa o zagrebačkim kavanama i kafićima, 'S više mlijeka, molim' (Celeber, Zagreb, 2008.) te zbirku priča 'Život svijeta koji će doći' (CeKaPe, Zagreb, 2014.)



 

Trebaš samo to, samo to

 

(„Get Lonely“, The Mountain Goats)

 

Nebo je izgledalo kao u Simpsonima, a on je prvi put primijetio plijesan na svojoj glavi. Zasvrbilo ga je pa se počešao, a ono što je ostalo pod noktom bilo je drukčije teksture od onoga na što se bio naviknuo. Nije to bila seboreja, krastica ili prištić. Prišao je zrcalu i dobro po­gledao to mjesto oko četiri prsta iznad lijeve obrve. Čim ju je ugledao, znao je da se radi o plijesni. Nije znao kako, ali bio je u potpunosti uvjeren i siguran da je to uvjere­nje ispravno. Zelenkasto-plavičasta nakupina, sličnija plemenitoj plijesni na siru nego na pokvarenom kruhu ili limunu, bez mirisa i, kako je uskoro ustanovio, malo gorkasta iako je očekivao da će biti bljutava ili slana.

Slabo se prao zadnjih dana, zadnjih tjedana. Nije imao volje. Ruke bi oprao samo vodom, bez sapuna, otprilike svaki drugi ili treći dan. Pritom ga je vodila neka maglo­vita svijest o bakterijama i odjeci stare hipohondrije koju je odavno bio prerastao. Više od mjesec dana nije se istu­širao. Nije zapravo znao zbog čega je zapao u takvu letar­giju. Prolazio je teško razdoblje u životu, to je istina, ali nije mogao odrediti onu prijelomnu točku nakon koje ga je prestalo biti briga, a osim toga, imao je i ranije u životu dramatičnih i uzburkanih perioda pa ih je sve prebrodio bez većih problema.

Najviše ga je mučilo što nije nikako mogao shvati­ti kada je i kako sve počelo. Bio je svjestan da mu je u posljednje vrijeme odnos prema vlastitom tijelu, životu, higijeni i prehrani bio sve prije nego uobičajen, ali više od svega brinulo ga je kako je ta faza uopće nastupila.

Izgubio je posao, dobio je otkaz zbog goleme pogreš­ke koja je bila rezultat čiste neodgovornosti i lijenosti. Ostavila ga je djevojka. Dobro, nije ju istinski volio, ali mu je bila prva i do sada jedina u trideset godina koliko ih je proživio. Umro mu je ujak koji mu je bio poput oca jer nikada nije znao tko mu je pravi otac. Bilo je to trau­matično razdoblje, ali više nije znao je li stanje u koje je zapao rezultat svih tih stvari koje su se događale ili su se možda te stvari zbivale zbog stanja u koje je zapao; nije mogao odrediti što je bilo prije, a što poslije, odnos između uzroka i posljedice bio mu je nejasan kao logari­tamska tablica trogodišnjem djetetu.

Često se češao, svrbilo ga je posvuda. Nije mu to pred­stavljalo problem, češanje mu je pružalo više užitka nego što ga je svrbež smetao. Budući da se nije prao, nije osje­ćao niti potrebu da promijeni odjeću. Već deset dana pro­veo je u donjem dijelu trenirke i ispranoj majici kratkih rukava na kojoj se još uvijek nazirao izblijedjeli logotip neke turističke agencije. Nije izlazio iz kuće.

Prvo je pojeo sav kruh koji je imao u stanu. Onda je pojeo i dvopek koji je zaostao od nekog davnog trovanja želuca, a koji je postao suh, tvrd i gotovo nejestiv. Nije mu to smetalo. Potom je dva dana jeo tjesteninu s tunje­vinom, a kada je potrošio i jedno i drugo prebacio se na rižu. Kako je imao sve manje namirnica, a nije mu se dalo izlaziti, ponekad bi rižu samo posolio ili, ako mu se baš jelo nešto slatko, posuo šećerom ili kakaom. Jednom je na skuhanu rižu stavio žlicu Vegete i poslije je povraćao. Zgadila mu se riža. Naručivao je pizze, ali je shvatio da mu je balkon prepun praznih kartonskih kutija od pizze i da u kući nema ničeg jestivog osim poluprazne vrećice parmezana pa je odlučio otići do trgovine.

To je bio projekt.

Pogledao se u zrcalo i ugledao onu nakupinu plijesni na čelu. Kosa mu je bila prekratka da njome prekrije to mjesto pa je plijesan samo ostrugao noktom i onda preko toga prešao vaticom koju je bio natopio alkoholom. Više zato što je mislio da će tako možda prikriti tragove pli­jesni i intervencije na svojoj koži nego zato što bi osjetio potrebu za dezinfekcijom.

Oči su mu bile savršeno bistre. Bez podočnjaka, bez krvavih žilica. Malo iznad gornje usne imao je sitne bijele mjehuriće, ali nisu ga peckali ni svrbili pa je odlučio da o njima neće razmišljati. Koža oko nosa mu se perutala, bila je suha i crvenkasta. Imao je bradu, neurednu i mje­stimičnu, kao neuspjela šala. Nije se sjećao kada se zadnji put obrijao, nije bio sasvim siguran niti da se točno sjeća kako se to radi.

Procijenio je da izgleda dovoljno pristojno da bi izišao. Ocijenio je svoje stanje kao zapuštenim, ali ne i zastrašu­jućim. Uzeo je novac i ključeve i krenuo prema izlaznim vratima zaboravivši na kutije od pizze na balkonu.

Nebo je opet izgledalo kao u Simpsonima, a zrak je mi­risao na proljeće. Mislio je da je to miris lipe u cvatu, ali nije bio siguran. Znao je samo da je to miris proljeća. U to je bio apsolutno uvjeren. Bilo je dobro imati stvar u koju si apsolutno uvjeren, za koju znaš da je baš takva i nikakva drugačija.

Ljudi na tržnici su ga čudno gledali, ali on to nije pri­mjećivao. Tek kada ga je blagajnica u trgovini pogledala s mješavinom straha i prijezira shvatio je da možda ima problem veći od onoga koji si je spreman priznati. Po­mislio je da vjerojatno smrdi. Ta ga je misao opustila i umirila.

Kada se vratio doma, skinuo je majicu i pomirisao se ispod pazuha. Prvo lijevog pa onda i desnog. Nije mogao odrediti smrde li ili ne. Imala su miris, to svakako, ali on ne bi išao toliko daleko da taj miris proglasi smradom. Skinuo je donji dio trenirke pa bokserice. One su smr­dile. Osjetio je znoj i ustajalu mokraću. Shvaćao je da je to smrad, ali njemu nije smetao, čak mu je bio pomalo privlačan. Opet je odjenuo iste bokserice.

Namirnicama je napunio frižider i ormarić iznad su­dopera. Kupio je gomilu hrane koja se teško kvari i lako priprema: konzerve, dvopek, tjesteninu, med, kisele kra­stavce. Sjeo je za stol i pojeo dvije šnite kruha i mesni doručak. Spazio je kutije od pizze na balkonu. Nije mu se dalo opet izlaziti jer se tek bio vratio, ali činjenica da će uskoro opet morati izići, ako se ne želi ugušiti u sme­ću, nije ga pretjerano iznervirala. To je shvatio kao znak oporavka.

Oporavak je pao u vodu tjedan dana kasnije kada je do­stavljaču pizze platio dvjesto kuna da iznese smeće. Malo ga je čudno gledao, ali novac je uzeo. Balkon je opet dje­lovao humano.

Vrijeme je provodio gledajući kroz prozor i ne razmi­šljajući. Televizor je bio uključen gotovo cijeli dan, ali je rijetko na njega obraćao pozornost. Razmišljao je da po­novno, nakon neuspješnih početničkih pokušaja iz vre­mena srednje škole, pokuša početi pušiti, ali nije imao cigareta, a samo zbog njih nije namjeravao izlaziti. Dosta je ležao, ponekad bi i zaspao, na sat ili dva, usred dana. Računalo je upalio samo tri puta u mjesec dana i svaki se puta namjeravao spojiti na internet i skinuti nekoli­ko pornofilmova, ali bi uvijek završio igrajući pasijans. Jednom ga je uspio složiti do kraja, doduše na najlakšem nivou.

S vremena na vrijeme pogledao bi se u zrcalo. Nije opažao promjene, sve je na njemu bilo isto kako je pam­tio. Nije bio siguran pamti li dobro, ali to ga nije brinulo.

Usplahirio se kada je kuhinjom prošetao ogroman žohar, točno u vrijeme dok je ručao dvopek i med. Bio je zaista monstruozan taj žohar. Pratio ga je pogledom, potpuno mirno, i gledao kamo će otići. Otišao je iza onog ormarića pod sudoperom u kojem je stajalo posuđe. Jeo je u miru slušajući glas s televizora u dnevnoj sobi kako govori nešto o inflaciji. Završio je s jelom pa odlučio pro­vjeriti ima li još koji žohar iza onog ormarića.

Bilo ih je desetak. Veći i manji, svi na hrpi, naizgled nervozni. Iznenadila ga je spoznaja da se i žohari tako grupiraju, mislio je da je to svojstveno samo mravima.

Vjerovao je da su žohari samotnjaci. Opet, možda to i nisu bili žohari, nego recimo hruštevi, jelenci ili smrdljivi martini. Nije se razumio u insekte.

Iz kupaonice je uzeo bočicu dezodoransa u spreju i pronašao je upaljač koji je bio donio kao suvenir s apsol­ventskog putovanja u Španjolsku. Upaljač je bio crven sa crnom siluetom bika. I radio je iako je kupljen prije osam godina. Izvadio je posuđe iz ormarića, kleknuo na pod i uvukao glavu i gornji dio tijela unutra. Kresnuo je upa­ljač u lijevoj ruci, a desnom je pritisnuo kapicu na vrhu limenke dezodoransa. Usmjerio je mlaz prema plamenu, a njega prema žoharima.

Uzbunili su se kada ih je plamen počeo lizati, ali bili su otporni. Palio ih je bez prestanka punu minutu sve dok nije potrošio sav dezodorans. Neki su još trzali noži­cama, ali sve u svemu, osjećao se kao da ih je pobijedio. Smrdili su. Cijela je kuhinja smrdila po dezodoransu i spaljenim insektima. Otvorio je prozor. Vani je mirisalo na zaljubljenost kako ju čovjek doživljava kada mu je osam godina.

Uznemirio se tek kada je vidio krv u stolici. Odlučio je ignorirati simptome, ali nakon nekoliko dana ono što je izlazilo iz njega bilo je više crveno nego smeđe ili crno pa je čvrsto odlučio otići liječniku. Nije to bila briga za vlastito zdravlje, više osjećaj da se nešto mora učiniti, da je tako ispravno.

Otuširao se i oprao kosu. Bio je u kadi gotovo sat vre­mena, a po njenim su se stijenkama primale crne i ljeplji­ve paučinaste nakupine prljavštine. Obrijao se. Odjenuo je čisto rublje i čarape. Ispeglao je hlače i košulju, očistio cipele. Nije imao više dezodoransa, ali je kapnuo nekoli­ko kapi parfema na zapešća.

Izišao je iz kuće, a vani je bilo jako toplo. Zrak je bio previše težak da bi mirisao. Došlo je ljeto, zaključio je.

Čist, okupan, mirisan i pristalog izgleda uputio se prema tramvajskoj stanici. Nije se osjećao nimalo bolje nego zadnjih dana.

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg