proza

Andrija Škare: Trebaš samo to, samo to (iz zbirke priča 'Život svijeta koji će doći')

Andrija Škare (Zagreb, 1981.) diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Radi kao scenarist, novinar, voditelj na Hrvatskoj televiziji te kao kolumnist za magazin Gloria i booksa.hr. Jedan je od osnivača književnog pokreta Eventualizam. Objavio je knjigu beletrističko-publicističkih zapisa o zagrebačkim kavanama i kafićima, 'S više mlijeka, molim' (Celeber, Zagreb, 2008.) te zbirku priča 'Život svijeta koji će doći' (CeKaPe, Zagreb, 2014.)



 

Trebaš samo to, samo to

 

(„Get Lonely“, The Mountain Goats)

 

Nebo je izgledalo kao u Simpsonima, a on je prvi put primijetio plijesan na svojoj glavi. Zasvrbilo ga je pa se počešao, a ono što je ostalo pod noktom bilo je drukčije teksture od onoga na što se bio naviknuo. Nije to bila seboreja, krastica ili prištić. Prišao je zrcalu i dobro po­gledao to mjesto oko četiri prsta iznad lijeve obrve. Čim ju je ugledao, znao je da se radi o plijesni. Nije znao kako, ali bio je u potpunosti uvjeren i siguran da je to uvjere­nje ispravno. Zelenkasto-plavičasta nakupina, sličnija plemenitoj plijesni na siru nego na pokvarenom kruhu ili limunu, bez mirisa i, kako je uskoro ustanovio, malo gorkasta iako je očekivao da će biti bljutava ili slana.

Slabo se prao zadnjih dana, zadnjih tjedana. Nije imao volje. Ruke bi oprao samo vodom, bez sapuna, otprilike svaki drugi ili treći dan. Pritom ga je vodila neka maglo­vita svijest o bakterijama i odjeci stare hipohondrije koju je odavno bio prerastao. Više od mjesec dana nije se istu­širao. Nije zapravo znao zbog čega je zapao u takvu letar­giju. Prolazio je teško razdoblje u životu, to je istina, ali nije mogao odrediti onu prijelomnu točku nakon koje ga je prestalo biti briga, a osim toga, imao je i ranije u životu dramatičnih i uzburkanih perioda pa ih je sve prebrodio bez većih problema.

Najviše ga je mučilo što nije nikako mogao shvati­ti kada je i kako sve počelo. Bio je svjestan da mu je u posljednje vrijeme odnos prema vlastitom tijelu, životu, higijeni i prehrani bio sve prije nego uobičajen, ali više od svega brinulo ga je kako je ta faza uopće nastupila.

Izgubio je posao, dobio je otkaz zbog goleme pogreš­ke koja je bila rezultat čiste neodgovornosti i lijenosti. Ostavila ga je djevojka. Dobro, nije ju istinski volio, ali mu je bila prva i do sada jedina u trideset godina koliko ih je proživio. Umro mu je ujak koji mu je bio poput oca jer nikada nije znao tko mu je pravi otac. Bilo je to trau­matično razdoblje, ali više nije znao je li stanje u koje je zapao rezultat svih tih stvari koje su se događale ili su se možda te stvari zbivale zbog stanja u koje je zapao; nije mogao odrediti što je bilo prije, a što poslije, odnos između uzroka i posljedice bio mu je nejasan kao logari­tamska tablica trogodišnjem djetetu.

Često se češao, svrbilo ga je posvuda. Nije mu to pred­stavljalo problem, češanje mu je pružalo više užitka nego što ga je svrbež smetao. Budući da se nije prao, nije osje­ćao niti potrebu da promijeni odjeću. Već deset dana pro­veo je u donjem dijelu trenirke i ispranoj majici kratkih rukava na kojoj se još uvijek nazirao izblijedjeli logotip neke turističke agencije. Nije izlazio iz kuće.

Prvo je pojeo sav kruh koji je imao u stanu. Onda je pojeo i dvopek koji je zaostao od nekog davnog trovanja želuca, a koji je postao suh, tvrd i gotovo nejestiv. Nije mu to smetalo. Potom je dva dana jeo tjesteninu s tunje­vinom, a kada je potrošio i jedno i drugo prebacio se na rižu. Kako je imao sve manje namirnica, a nije mu se dalo izlaziti, ponekad bi rižu samo posolio ili, ako mu se baš jelo nešto slatko, posuo šećerom ili kakaom. Jednom je na skuhanu rižu stavio žlicu Vegete i poslije je povraćao. Zgadila mu se riža. Naručivao je pizze, ali je shvatio da mu je balkon prepun praznih kartonskih kutija od pizze i da u kući nema ničeg jestivog osim poluprazne vrećice parmezana pa je odlučio otići do trgovine.

To je bio projekt.

Pogledao se u zrcalo i ugledao onu nakupinu plijesni na čelu. Kosa mu je bila prekratka da njome prekrije to mjesto pa je plijesan samo ostrugao noktom i onda preko toga prešao vaticom koju je bio natopio alkoholom. Više zato što je mislio da će tako možda prikriti tragove pli­jesni i intervencije na svojoj koži nego zato što bi osjetio potrebu za dezinfekcijom.

Oči su mu bile savršeno bistre. Bez podočnjaka, bez krvavih žilica. Malo iznad gornje usne imao je sitne bijele mjehuriće, ali nisu ga peckali ni svrbili pa je odlučio da o njima neće razmišljati. Koža oko nosa mu se perutala, bila je suha i crvenkasta. Imao je bradu, neurednu i mje­stimičnu, kao neuspjela šala. Nije se sjećao kada se zadnji put obrijao, nije bio sasvim siguran niti da se točno sjeća kako se to radi.

Procijenio je da izgleda dovoljno pristojno da bi izišao. Ocijenio je svoje stanje kao zapuštenim, ali ne i zastrašu­jućim. Uzeo je novac i ključeve i krenuo prema izlaznim vratima zaboravivši na kutije od pizze na balkonu.

Nebo je opet izgledalo kao u Simpsonima, a zrak je mi­risao na proljeće. Mislio je da je to miris lipe u cvatu, ali nije bio siguran. Znao je samo da je to miris proljeća. U to je bio apsolutno uvjeren. Bilo je dobro imati stvar u koju si apsolutno uvjeren, za koju znaš da je baš takva i nikakva drugačija.

Ljudi na tržnici su ga čudno gledali, ali on to nije pri­mjećivao. Tek kada ga je blagajnica u trgovini pogledala s mješavinom straha i prijezira shvatio je da možda ima problem veći od onoga koji si je spreman priznati. Po­mislio je da vjerojatno smrdi. Ta ga je misao opustila i umirila.

Kada se vratio doma, skinuo je majicu i pomirisao se ispod pazuha. Prvo lijevog pa onda i desnog. Nije mogao odrediti smrde li ili ne. Imala su miris, to svakako, ali on ne bi išao toliko daleko da taj miris proglasi smradom. Skinuo je donji dio trenirke pa bokserice. One su smr­dile. Osjetio je znoj i ustajalu mokraću. Shvaćao je da je to smrad, ali njemu nije smetao, čak mu je bio pomalo privlačan. Opet je odjenuo iste bokserice.

Namirnicama je napunio frižider i ormarić iznad su­dopera. Kupio je gomilu hrane koja se teško kvari i lako priprema: konzerve, dvopek, tjesteninu, med, kisele kra­stavce. Sjeo je za stol i pojeo dvije šnite kruha i mesni doručak. Spazio je kutije od pizze na balkonu. Nije mu se dalo opet izlaziti jer se tek bio vratio, ali činjenica da će uskoro opet morati izići, ako se ne želi ugušiti u sme­ću, nije ga pretjerano iznervirala. To je shvatio kao znak oporavka.

Oporavak je pao u vodu tjedan dana kasnije kada je do­stavljaču pizze platio dvjesto kuna da iznese smeće. Malo ga je čudno gledao, ali novac je uzeo. Balkon je opet dje­lovao humano.

Vrijeme je provodio gledajući kroz prozor i ne razmi­šljajući. Televizor je bio uključen gotovo cijeli dan, ali je rijetko na njega obraćao pozornost. Razmišljao je da po­novno, nakon neuspješnih početničkih pokušaja iz vre­mena srednje škole, pokuša početi pušiti, ali nije imao cigareta, a samo zbog njih nije namjeravao izlaziti. Dosta je ležao, ponekad bi i zaspao, na sat ili dva, usred dana. Računalo je upalio samo tri puta u mjesec dana i svaki se puta namjeravao spojiti na internet i skinuti nekoli­ko pornofilmova, ali bi uvijek završio igrajući pasijans. Jednom ga je uspio složiti do kraja, doduše na najlakšem nivou.

S vremena na vrijeme pogledao bi se u zrcalo. Nije opažao promjene, sve je na njemu bilo isto kako je pam­tio. Nije bio siguran pamti li dobro, ali to ga nije brinulo.

Usplahirio se kada je kuhinjom prošetao ogroman žohar, točno u vrijeme dok je ručao dvopek i med. Bio je zaista monstruozan taj žohar. Pratio ga je pogledom, potpuno mirno, i gledao kamo će otići. Otišao je iza onog ormarića pod sudoperom u kojem je stajalo posuđe. Jeo je u miru slušajući glas s televizora u dnevnoj sobi kako govori nešto o inflaciji. Završio je s jelom pa odlučio pro­vjeriti ima li još koji žohar iza onog ormarića.

Bilo ih je desetak. Veći i manji, svi na hrpi, naizgled nervozni. Iznenadila ga je spoznaja da se i žohari tako grupiraju, mislio je da je to svojstveno samo mravima.

Vjerovao je da su žohari samotnjaci. Opet, možda to i nisu bili žohari, nego recimo hruštevi, jelenci ili smrdljivi martini. Nije se razumio u insekte.

Iz kupaonice je uzeo bočicu dezodoransa u spreju i pronašao je upaljač koji je bio donio kao suvenir s apsol­ventskog putovanja u Španjolsku. Upaljač je bio crven sa crnom siluetom bika. I radio je iako je kupljen prije osam godina. Izvadio je posuđe iz ormarića, kleknuo na pod i uvukao glavu i gornji dio tijela unutra. Kresnuo je upa­ljač u lijevoj ruci, a desnom je pritisnuo kapicu na vrhu limenke dezodoransa. Usmjerio je mlaz prema plamenu, a njega prema žoharima.

Uzbunili su se kada ih je plamen počeo lizati, ali bili su otporni. Palio ih je bez prestanka punu minutu sve dok nije potrošio sav dezodorans. Neki su još trzali noži­cama, ali sve u svemu, osjećao se kao da ih je pobijedio. Smrdili su. Cijela je kuhinja smrdila po dezodoransu i spaljenim insektima. Otvorio je prozor. Vani je mirisalo na zaljubljenost kako ju čovjek doživljava kada mu je osam godina.

Uznemirio se tek kada je vidio krv u stolici. Odlučio je ignorirati simptome, ali nakon nekoliko dana ono što je izlazilo iz njega bilo je više crveno nego smeđe ili crno pa je čvrsto odlučio otići liječniku. Nije to bila briga za vlastito zdravlje, više osjećaj da se nešto mora učiniti, da je tako ispravno.

Otuširao se i oprao kosu. Bio je u kadi gotovo sat vre­mena, a po njenim su se stijenkama primale crne i ljeplji­ve paučinaste nakupine prljavštine. Obrijao se. Odjenuo je čisto rublje i čarape. Ispeglao je hlače i košulju, očistio cipele. Nije imao više dezodoransa, ali je kapnuo nekoli­ko kapi parfema na zapešća.

Izišao je iz kuće, a vani je bilo jako toplo. Zrak je bio previše težak da bi mirisao. Došlo je ljeto, zaključio je.

Čist, okupan, mirisan i pristalog izgleda uputio se prema tramvajskoj stanici. Nije se osjećao nimalo bolje nego zadnjih dana.

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg