proza

Andrija Škare: Trebaš samo to, samo to (iz zbirke priča 'Život svijeta koji će doći')

Andrija Škare (Zagreb, 1981.) diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Radi kao scenarist, novinar, voditelj na Hrvatskoj televiziji te kao kolumnist za magazin Gloria i booksa.hr. Jedan je od osnivača književnog pokreta Eventualizam. Objavio je knjigu beletrističko-publicističkih zapisa o zagrebačkim kavanama i kafićima, 'S više mlijeka, molim' (Celeber, Zagreb, 2008.) te zbirku priča 'Život svijeta koji će doći' (CeKaPe, Zagreb, 2014.)



 

Trebaš samo to, samo to

 

(„Get Lonely“, The Mountain Goats)

 

Nebo je izgledalo kao u Simpsonima, a on je prvi put primijetio plijesan na svojoj glavi. Zasvrbilo ga je pa se počešao, a ono što je ostalo pod noktom bilo je drukčije teksture od onoga na što se bio naviknuo. Nije to bila seboreja, krastica ili prištić. Prišao je zrcalu i dobro po­gledao to mjesto oko četiri prsta iznad lijeve obrve. Čim ju je ugledao, znao je da se radi o plijesni. Nije znao kako, ali bio je u potpunosti uvjeren i siguran da je to uvjere­nje ispravno. Zelenkasto-plavičasta nakupina, sličnija plemenitoj plijesni na siru nego na pokvarenom kruhu ili limunu, bez mirisa i, kako je uskoro ustanovio, malo gorkasta iako je očekivao da će biti bljutava ili slana.

Slabo se prao zadnjih dana, zadnjih tjedana. Nije imao volje. Ruke bi oprao samo vodom, bez sapuna, otprilike svaki drugi ili treći dan. Pritom ga je vodila neka maglo­vita svijest o bakterijama i odjeci stare hipohondrije koju je odavno bio prerastao. Više od mjesec dana nije se istu­širao. Nije zapravo znao zbog čega je zapao u takvu letar­giju. Prolazio je teško razdoblje u životu, to je istina, ali nije mogao odrediti onu prijelomnu točku nakon koje ga je prestalo biti briga, a osim toga, imao je i ranije u životu dramatičnih i uzburkanih perioda pa ih je sve prebrodio bez većih problema.

Najviše ga je mučilo što nije nikako mogao shvati­ti kada je i kako sve počelo. Bio je svjestan da mu je u posljednje vrijeme odnos prema vlastitom tijelu, životu, higijeni i prehrani bio sve prije nego uobičajen, ali više od svega brinulo ga je kako je ta faza uopće nastupila.

Izgubio je posao, dobio je otkaz zbog goleme pogreš­ke koja je bila rezultat čiste neodgovornosti i lijenosti. Ostavila ga je djevojka. Dobro, nije ju istinski volio, ali mu je bila prva i do sada jedina u trideset godina koliko ih je proživio. Umro mu je ujak koji mu je bio poput oca jer nikada nije znao tko mu je pravi otac. Bilo je to trau­matično razdoblje, ali više nije znao je li stanje u koje je zapao rezultat svih tih stvari koje su se događale ili su se možda te stvari zbivale zbog stanja u koje je zapao; nije mogao odrediti što je bilo prije, a što poslije, odnos između uzroka i posljedice bio mu je nejasan kao logari­tamska tablica trogodišnjem djetetu.

Često se češao, svrbilo ga je posvuda. Nije mu to pred­stavljalo problem, češanje mu je pružalo više užitka nego što ga je svrbež smetao. Budući da se nije prao, nije osje­ćao niti potrebu da promijeni odjeću. Već deset dana pro­veo je u donjem dijelu trenirke i ispranoj majici kratkih rukava na kojoj se još uvijek nazirao izblijedjeli logotip neke turističke agencije. Nije izlazio iz kuće.

Prvo je pojeo sav kruh koji je imao u stanu. Onda je pojeo i dvopek koji je zaostao od nekog davnog trovanja želuca, a koji je postao suh, tvrd i gotovo nejestiv. Nije mu to smetalo. Potom je dva dana jeo tjesteninu s tunje­vinom, a kada je potrošio i jedno i drugo prebacio se na rižu. Kako je imao sve manje namirnica, a nije mu se dalo izlaziti, ponekad bi rižu samo posolio ili, ako mu se baš jelo nešto slatko, posuo šećerom ili kakaom. Jednom je na skuhanu rižu stavio žlicu Vegete i poslije je povraćao. Zgadila mu se riža. Naručivao je pizze, ali je shvatio da mu je balkon prepun praznih kartonskih kutija od pizze i da u kući nema ničeg jestivog osim poluprazne vrećice parmezana pa je odlučio otići do trgovine.

To je bio projekt.

Pogledao se u zrcalo i ugledao onu nakupinu plijesni na čelu. Kosa mu je bila prekratka da njome prekrije to mjesto pa je plijesan samo ostrugao noktom i onda preko toga prešao vaticom koju je bio natopio alkoholom. Više zato što je mislio da će tako možda prikriti tragove pli­jesni i intervencije na svojoj koži nego zato što bi osjetio potrebu za dezinfekcijom.

Oči su mu bile savršeno bistre. Bez podočnjaka, bez krvavih žilica. Malo iznad gornje usne imao je sitne bijele mjehuriće, ali nisu ga peckali ni svrbili pa je odlučio da o njima neće razmišljati. Koža oko nosa mu se perutala, bila je suha i crvenkasta. Imao je bradu, neurednu i mje­stimičnu, kao neuspjela šala. Nije se sjećao kada se zadnji put obrijao, nije bio sasvim siguran niti da se točno sjeća kako se to radi.

Procijenio je da izgleda dovoljno pristojno da bi izišao. Ocijenio je svoje stanje kao zapuštenim, ali ne i zastrašu­jućim. Uzeo je novac i ključeve i krenuo prema izlaznim vratima zaboravivši na kutije od pizze na balkonu.

Nebo je opet izgledalo kao u Simpsonima, a zrak je mi­risao na proljeće. Mislio je da je to miris lipe u cvatu, ali nije bio siguran. Znao je samo da je to miris proljeća. U to je bio apsolutno uvjeren. Bilo je dobro imati stvar u koju si apsolutno uvjeren, za koju znaš da je baš takva i nikakva drugačija.

Ljudi na tržnici su ga čudno gledali, ali on to nije pri­mjećivao. Tek kada ga je blagajnica u trgovini pogledala s mješavinom straha i prijezira shvatio je da možda ima problem veći od onoga koji si je spreman priznati. Po­mislio je da vjerojatno smrdi. Ta ga je misao opustila i umirila.

Kada se vratio doma, skinuo je majicu i pomirisao se ispod pazuha. Prvo lijevog pa onda i desnog. Nije mogao odrediti smrde li ili ne. Imala su miris, to svakako, ali on ne bi išao toliko daleko da taj miris proglasi smradom. Skinuo je donji dio trenirke pa bokserice. One su smr­dile. Osjetio je znoj i ustajalu mokraću. Shvaćao je da je to smrad, ali njemu nije smetao, čak mu je bio pomalo privlačan. Opet je odjenuo iste bokserice.

Namirnicama je napunio frižider i ormarić iznad su­dopera. Kupio je gomilu hrane koja se teško kvari i lako priprema: konzerve, dvopek, tjesteninu, med, kisele kra­stavce. Sjeo je za stol i pojeo dvije šnite kruha i mesni doručak. Spazio je kutije od pizze na balkonu. Nije mu se dalo opet izlaziti jer se tek bio vratio, ali činjenica da će uskoro opet morati izići, ako se ne želi ugušiti u sme­ću, nije ga pretjerano iznervirala. To je shvatio kao znak oporavka.

Oporavak je pao u vodu tjedan dana kasnije kada je do­stavljaču pizze platio dvjesto kuna da iznese smeće. Malo ga je čudno gledao, ali novac je uzeo. Balkon je opet dje­lovao humano.

Vrijeme je provodio gledajući kroz prozor i ne razmi­šljajući. Televizor je bio uključen gotovo cijeli dan, ali je rijetko na njega obraćao pozornost. Razmišljao je da po­novno, nakon neuspješnih početničkih pokušaja iz vre­mena srednje škole, pokuša početi pušiti, ali nije imao cigareta, a samo zbog njih nije namjeravao izlaziti. Dosta je ležao, ponekad bi i zaspao, na sat ili dva, usred dana. Računalo je upalio samo tri puta u mjesec dana i svaki se puta namjeravao spojiti na internet i skinuti nekoli­ko pornofilmova, ali bi uvijek završio igrajući pasijans. Jednom ga je uspio složiti do kraja, doduše na najlakšem nivou.

S vremena na vrijeme pogledao bi se u zrcalo. Nije opažao promjene, sve je na njemu bilo isto kako je pam­tio. Nije bio siguran pamti li dobro, ali to ga nije brinulo.

Usplahirio se kada je kuhinjom prošetao ogroman žohar, točno u vrijeme dok je ručao dvopek i med. Bio je zaista monstruozan taj žohar. Pratio ga je pogledom, potpuno mirno, i gledao kamo će otići. Otišao je iza onog ormarića pod sudoperom u kojem je stajalo posuđe. Jeo je u miru slušajući glas s televizora u dnevnoj sobi kako govori nešto o inflaciji. Završio je s jelom pa odlučio pro­vjeriti ima li još koji žohar iza onog ormarića.

Bilo ih je desetak. Veći i manji, svi na hrpi, naizgled nervozni. Iznenadila ga je spoznaja da se i žohari tako grupiraju, mislio je da je to svojstveno samo mravima.

Vjerovao je da su žohari samotnjaci. Opet, možda to i nisu bili žohari, nego recimo hruštevi, jelenci ili smrdljivi martini. Nije se razumio u insekte.

Iz kupaonice je uzeo bočicu dezodoransa u spreju i pronašao je upaljač koji je bio donio kao suvenir s apsol­ventskog putovanja u Španjolsku. Upaljač je bio crven sa crnom siluetom bika. I radio je iako je kupljen prije osam godina. Izvadio je posuđe iz ormarića, kleknuo na pod i uvukao glavu i gornji dio tijela unutra. Kresnuo je upa­ljač u lijevoj ruci, a desnom je pritisnuo kapicu na vrhu limenke dezodoransa. Usmjerio je mlaz prema plamenu, a njega prema žoharima.

Uzbunili su se kada ih je plamen počeo lizati, ali bili su otporni. Palio ih je bez prestanka punu minutu sve dok nije potrošio sav dezodorans. Neki su još trzali noži­cama, ali sve u svemu, osjećao se kao da ih je pobijedio. Smrdili su. Cijela je kuhinja smrdila po dezodoransu i spaljenim insektima. Otvorio je prozor. Vani je mirisalo na zaljubljenost kako ju čovjek doživljava kada mu je osam godina.

Uznemirio se tek kada je vidio krv u stolici. Odlučio je ignorirati simptome, ali nakon nekoliko dana ono što je izlazilo iz njega bilo je više crveno nego smeđe ili crno pa je čvrsto odlučio otići liječniku. Nije to bila briga za vlastito zdravlje, više osjećaj da se nešto mora učiniti, da je tako ispravno.

Otuširao se i oprao kosu. Bio je u kadi gotovo sat vre­mena, a po njenim su se stijenkama primale crne i ljeplji­ve paučinaste nakupine prljavštine. Obrijao se. Odjenuo je čisto rublje i čarape. Ispeglao je hlače i košulju, očistio cipele. Nije imao više dezodoransa, ali je kapnuo nekoli­ko kapi parfema na zapešća.

Izišao je iz kuće, a vani je bilo jako toplo. Zrak je bio previše težak da bi mirisao. Došlo je ljeto, zaključio je.

Čist, okupan, mirisan i pristalog izgleda uputio se prema tramvajskoj stanici. Nije se osjećao nimalo bolje nego zadnjih dana.

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg