proza

Višnja Stupalo: Heartera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Višnja Stupalo rođena je 1990. godine u Splitu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala anglistiku i povijest.



 

 HEARTERA

 

Empathy refers to the understanding and sharing of a specific emotional state with another person. – Wikipedia

 

 

„Gospodine Lovelace, vaše srce otkazuje…i bojim se da ne možemo ništa učiniti u vezi toga.“

„I koliko mislite da mi je još ostalo vremena?“

„Možda tjedan dana“, rekao je doktor.

Tri dana kasnije, Damien će krenuti uraditi nešto što nije nikada u svom životu dugom 32 godine. Damien će napustiti svoj stan po posljednji put kako bi upotrijebio svoje srce po prvi put. Ovo nije ljubavna priča. Upravo je sasvim suprotno.

Damien se odvezao iz klinike u svom crnom Saabu 93. Kada se radio automatski upalilo s automobilom, ostavio ga je da svira. Nakon nekog vremena u kojem je samo gledao ravno i odlučno pred sobom u hladni, betonsko sivi krajolik i nije čuo ništa osim brujećeg zvuka brzine, stih s radija je dopro do njega. I'll move to Paris, shoot some heroin, and fuck with the stars. Damienovim usnama prošao je neznatni drhtaj sjene osmjeha. Nije planirao ništa od tih stvari, no ostavio je radio da i dalje svira. Melodija mu je ušla u kosti i tamo se udobno smjestila, gotovo odgovarajući njegovom raspoloženju. Osjećao se izvan svega, odvojeno i indiferentno kao i obično, ali uz to je sada osjetio i neko neobično olakšanje.

Damien je parkirao pred svojom zgradom i ušao unutra. Na putu do dizala u dnu hodnika vidio je ženu kako tamo stoji, leđima okrenutu njemu. Bila je to Jane, koju je nekada jebao. Nije da je bilo bitno. Sve su one bile obične „Jane“ Damienu.

„Dobra večer“, izgovorio je Damien ledeno pristojno, onakvo pristojno kakvo nije uopće ni uljudno ni ugodno. Prešao je preko nje svojim hladnim očima kao da je jedna od bež fotelja u predvorju. Kao da nikada nije dirao njena koljena dok ju je vozio u svom automobilu za ljetnih večeri prošlog ljeta. Ili kao da je nikada nije pustio da ga čeka za stolom u restoranu jer je morao raditi do kasno u noć; što je bio čest slučaj – kao jedan od partnera arhitektonske firme u kojoj je radio, morao je procjenjivati kvalificiranost pojedinih ženskih kolegica za moguće projekte tvrtke. Prije nego li je Jane progovorila, ako je uopće i namjeravala, Damien je ušao u dizalo i pritisnuo broj 8.

Kada je ušao u stan, Damien je nakratko zatvorio oči i duboko udahnuo. Ništa se nije čulo osim tišine. Nije bilo ljubimaca ni djece, žene ili djevojke ni starijeg roditelja. Otvorio je oči prema svom crno-bijelom minimalističkom stanu. Ovo je bio njegov život i nije uključivao nikoga osim njega samoga. Damien nikada nije želio nikoga. Zbog toga nije spomenuo Jane da ga samo za par dana više nikada neće viđati na hodniku. Damien nije imao ni jednu osobu koju bi obavijestio o svom srcu koje otkazuje.

Kasnije navečer, dok je prao zube i zurio u svoj blijedi odraz u zrcalu, ponovno mu je kroz glavu prošla ista neobična misao. Njegovo inače besprijekorno zdravlje je poprilično naglo narušeno sa stanjem organa kojeg Damien nije nikada koristio, govoreći apstraktno. Ideja ga je pomalo zabavljala. „Pretpostavljam da kada ne koristiš nešto, s vremenom se raspadne“, rekla je blijeda figura u zrcalu, s laganim trzajem svoje krvavo crvene usne i beskrajnom crninom u očima. „Tako funkcioniraju ljudska tijela.“

Kada je ujutro Damiena probudio zvuk alarma, nije mu bilo ni drago ni krivo što je živ. Svjetlo s početka novoga dana zadržavalo se na stvarima u Damienovom stanu. Posjedovao je lijepe i skupe stvari, no ništa što nije imalo neposrednu uporabu. Jutra su tu bila prekrasna, gdje su visoki prozori okruživali cijeli prostor. Damien se obukao, spreman za dan u  kojem je namjeravao obaviti posljednje obaveze na poslu i naći se sa svojim odvjetnikom; ništa više od konciznih informacija vezanih za posao koje su zabilježene u kuverti ostavljenoj na stolu u njegovom uredu i uputa za svoje preostale materijalne dugove. Na putu iz stana, nalikujući zgodnoj sjeni, Damien se kretao između staklastih crno-bijelih ploha koje su reflektirale tople zrake. Prošao je kroz zrake, a svjetlo koje je palo na njegovu kožu kao da nije moglo doprijeti do njega. Bio je opipljiva arktička sjena.

Te večeri, Damien se vratio u stan sa ženom i muškarcem. Bili su poprilično pijani, no ne i Damien – preferirao je da bude trijezan. Nije se potrudio zapamtiti njihova imena; bili su tu samo da ih iskoristi. Dok je jebao ljude, osjećao se još više odvojeno, bez obzira koliko duboko bio u  nekom. Nije osjećao ništa osim superiornosti. Mogao je i bez cijele stvari, a to saznanje je dodatno stimuliralo njegovu nadmoć. Čak i u seksu, Damien nije nalikovao ljudima. Koliko god bi to onda impliciralo ponašanje više nalik životinjskom, nije uopće bilo tako. Životinje se potpuno prepuste svojim osjetilima i tijela im se pokreću po instinktu, dok njihove misli nisu ništa osim sumaglice senzacija. Ništa slično Damienu, koji je uvijek imao kontrolu.

Nakon što je napravio što je htio s njima, pokazao im je izlaz iz stana. Prije spavanja, iskašljao je nešto krvi. „Još malo“, rekao je i okrenuo se u krevetu da zaspe.

Damien je proveo sljedeći dan na svom računalu, zatvarajući razne račune i brišući datoteke. Dok je deaktivirao profil na jednoj društvenoj mreži, oglas se pojavio sa strane i zapeo Damienu za oko. Heartera – želite dati nekom svoje srce? Uključi se na chat odmah!

Damien se podrugljivo nasmijao blještavoj poruci, koja ga je neobično zabavljala te je kliknuo. Stranica za „dejtanje“ je bila očekivano loša, ali Damienov bolesni smisao za ruganje ga je natjerao da ostane na njoj i započne nekoliko razgovora. Svi su zvučali u stilu „zapravo imam 45 godina, očajna/očajan sam i živim s mačkama“. Osjećaj zabavljanja se ubrzo istrošio i upravo dok je namjeravao otići iz razgovora sa SpremnaZaTebe28 ugledao je njen nickname.

Freda8. Opis: Hranim se srcima.

Damien je poslao poruku.

-          Pozdrav.

-          Ej.

-          Kakvim srcima?

-          Ljudskim.

-          Čak i onima koja su bolesna?

-          Nije važno.

-          Onda možeš uzeti moje.

-          Sutra u 8 sati kod Zapadnog mosta?

-          Da.

 

Damienov um nije sadržavao ni jednu sentimentalnu misao dok je napuštao stan po posljednji put. Vozio se kroz grad zahvaćen toplim bojama jesenskog sutona. Damien je parkirao pokraj mosta i izašao iz automobila. Crnokosa žena plavih očiju, obučena u jednostavne hlače, košulju i laganu jaknu, sve u različitim nijansama crne, no bez sumnje crne, stajala je na mostu. Odmah je spazila Damiena i počela hodati prema njemu. Nešto u vezi nje je bilo neuobičajeno. Iako se činila kao obična žena, imala je čudnu energiju oko sebe koja je tjerala ljude da je primijete u gužvi u kojoj se isticala. Bila je elegantna i lijepa te se kretala kao da ništa nije oko nje: automobili, ljudi, grad. Kao da je negdje gore, negdje jako visoko. „Dobra večer Damien“, rekla je jasnim glasom. Zvučala je čvrsto i hladno. „Ja sam Freda.“ Njena ispružena bijela ruka čekala je Damiena. On ju je prihvatio bez prekidanja pogleda između njihovih crnih i plavih očiju. Osjetio je hladnoću s njenog tijela kako prolazi cijelim njegovim bićem. Osjećaj je bio neobično utješan. Bez ijedne više progovorene riječi, ušli su u auto i odvezli se dalje.

Freda je usmjeravala Damiena izvan grada i 43 minute kasnije su prilazili kući nalik dvorcu, kroz zahrđala vrata posjeda koji je okruživao starinsku vilu. Nakon nekoliko minuta vožnje kroz zelenilo koje se nalazilo s obje njihove strane, stigli su na čistinu i automobil se zaustavio na šuštavom šljunku. Krenuli su u smjeru ulaza kuće. „Ljudi stvarno pristaju na ovo?“ „Ne, ne baš“, kut usne joj se lagano pomaknuo, „misle da je ljigavi kod za seks“. Damien se osjećao potpuno ugodno u tišini između njih. Ništa u vezi ovog susreta nije bilo seksualno.

Ušli su unutra i Freda ga je povela uz stepenice u jednu od soba. Prolazeći kroz sjene stoljećima starih hodnika, Fredin oblik se izmjenjivao u skladu s tim, bliskim joj mjestom, njenim utočištem. Damien je sada mogao primijetiti blijedo svjetlucanje na njenoj koži, kao da je prekrivena ljuskama. Fredina šarenica se mijenjala iz plave u crnu boju. Crnilo se protezalo preko rubova njenih šarenica te je prekrilo bjelinu oka. Njen pokret kroz prostor je još više zračio. Graciozno je rezala zrak, na način u kojem je bilo nešto od čega se ledila krv u žilama.

Došli su u sobu u kojoj je Damien trebao biti podvrgnut postupku. Soba je izgledala iznenađujuće moderno u usporedbi s ostatkom kuće; ili barem s onim što je Damien uspio vidjeti. Bijela boja je dominirala interijerom i sve je izgledalo sterilno pod bistrim, umjetnim svjetlom. Tu se protezao dugi pult s ormarićima poviše, koji su sadržavali različite kemikalije i instrumente. Freda mu je rekla da sjedne na stol, gladak poput stakla, u sredini sobe. Damien je nastavio gledati u Fredu, posve opušten, još uvijek osjećajući ugodnu hladnoću u svom tijelu, od koje je bio pozoran i smiren. Freda mu je uzela ruku i podigla rukav njegove košulje. „Ubrizgat ću ti ovaj analgetik u venu“, pokazala mu je malu bočicu ispunjenu bistrom tekućinom, „od čega će tvoje tijelo otupiti, ali ćeš još uvijek biti pri svijesti. Tijekom tog vremena ja ću ti izrezati srce. Mora se uraditi dok si još živ. Nakon toga ćeš umrijeti. Nećeš ništa osjetiti. Biti će kao da padaš u san“.

Freda nije pitala je li spreman, a Damien nije rekao ni riječi. Izvukla je analgetik iz bočice i ubrizgala mu ga u ruku. Freda je pritisnula na Damienovo rame kako bi ga polegla na stol. Tri minute dok analgetik umrtvi njegovo tijelo. Damienova unutrašnjost je u potpunosti bila ispunjena hladnoćom dok ju je promatrao kako se kreće pokraj obližnjeg stolića s medicinskim instrumentima. Da postoji nešto poput toplog leda savršeno bi opisivalo ono što je Damien osjećao u svakom djeliću svoga tijela, uma i osjećaja.

Freda je proživjela kroz mnoge vjekove, a život je očuvala tako što se prehranjivala ljudskim organima – osobito srcima. Nije bila zainteresirana za ovaj svijet ni za ljude. Svi su oni bili isti za nju, obitavajući toliko dugo među njima da se nije ni sjećala zašto. Bilo je i drugih demona koji su nastanjivali ovaj svijet, hraneći se ljudima, no svaki od njih je bio drugačiji i poseban u svojoj prirodi. Na taj način, priroda demona je takva da nisu u stanju razumjeti jedni druge ili se povezati. Svi su oni bili sami u svom beskonačnom vremenu na Zemlji.

Još jedna minuta.

Freda je stajala pokraj Damiena, nepomična, sa srebrnim skalpelom u svojoj lijevoj ruci. Njen ledeni glas je proparao tišinu, podsjećajući na iskustvo boli koja ima dobar osjećaj.

„Kako to da nikada nisi odabrao drugo ljudsko biće? Takvih ima mnogo. Zašto si odvojen od njih?“

„Osjećao sam se kao jedini usamljeni čovjek“, rekao je Damien hladno.

„Ali osjećaš simpatiju prema vragu?“ Fredine usne su se trznule.

„Empatiju.“

To je bila posljednja riječ koju je Damien izgovorio.

Freda je ovo radila tisuću puta. Desetke tisuće puta. Pomicala je nož sa svojom lijevom rukom po mesu, kao da nanosi boju na platno, stvarajući remek djelo u jednom jedinom pokretu.

Damienove oči su još uvijek gledale u Fredine kada je izvukla njegovo srce desnom rukom. Plavo je postalo crno i crno je postalo ništa.

Freda se okrenula od mrtvog tijela i otišla niz stepenice, s toplim srcem u svojim rukama. Srce je bilo neobično živahno i treperavo; Freda je primijetila to negdje u kutku svoga uma, ali je nastavila prema sobi u prizemlju koja je gledala na vrtove. Udahnula je jesenski večernji zrak pomiješan s mirisom srca u njenim rukama. Čeljust joj se raširila i zarila je zube u srce. Freda je tiho zastenjala u užitku. Progutala je zadnji komadić srca i otvorila oči.

Freda se osjećala drugačije. Zakoračila je u vrtove i u novu eru svog postojanja.

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg