proza

Ante Milos: Tri pišem, pamtim tri

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ante Milos rođen je u Vinkovcima 1993. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zadru studira filozofiju i latinski jezik.

TRI PIŠEM, PAMTIM TRI

Gorući kamen pao je  na Zemlju
i zagrijao hladna srca hladnih glava.

Učinio ih pametnima, snažnima, odvratnima
nekoć ovce, sad vukovi

Početak zaboravljen, kraj  u dubini zatočen
sve dok oni nisu došli.

Tri boga krvavog Sunca
iznad snažne planine ispod oblaka

Rođenje Svjetlonoše
i povratak nekoć Izgubljenog

Priča o vječnom sukobu unutar svega
ples i neriješena igra

Gubljenje i traganje
Lebdjenje i grijanje
Prosvjetljenje i povratak
U prekrasni zlatni svijet

 Početak ranom zorom; blagi povjetarac hladi tople tabane. Sadnja sjemena idealne promjene u zemlji piramidalno poslaganog kamenja i ostvarivanje vlastitog sna u stvarnosti drugih; da, tako to treba biti. Pomalo nalik na zalutalu nakupinu spretno vezanih atoma i molekula, navijen poput kakve igračke, fantom s kaležom u ruci; ja sam templar i njegova neispričana priča, kovalentno vezan za uzaludno traganje. Ja sam ja; ta tko drugi bi mogao bit? Na putu sačinjenom od prašine zvjezdanih konstelacija promatrao sam vječni ples inteligencije, pratio kako ista prosipa svježe svemirsko mlijeko i slušao kako mrmlja sebi u bradu. To je igra Zaboravljenog, planski nasumično razbacana, snažna poput sna koji je ispunjen okusima, bojama, mirisima, prepun hladnih kiša koje natapaju žedni pijesak sunčanih plaža. Teško oklopljen poput raka koji oprezno raspoređuje svoje krakove na kliskom staništu prvih algi, jurišam s kliještima i probijam svježe riblje meso. Pogled na Antiohiju, miris ozona i svete kiše koja pada u pravi tren i ispire krv s mojih ruku. Sve što sada osjetim je ustajali smrad onih koji hodali su mostom života, nesvjesni provalije nad kojom most rasteže svoje stare celulozne kosti. Ne vidim dobro, kao kakav stari umjetnika koji slika sebe kako slika sliku sebe kako slika sliku. I zbog toga, ja pratio sam slijepo i povjerljivo one rijetke, neki bi rekli i najrjeđe, one koji bi skočili s mosta, jer laganim koracima tamo se ne stiže. Pošli smo u dubinu ničega, u potragu za templarskim blagom. Altair, prijatelju moj, zaroni sa mnom, ne vratili se više isti!

Ušli smo u neprijateljski teritorij naoružani do zuba. Sjećam se prijatelja, skrivenog asa u rukavu, njegova orla, akrobacije i skoka na glavu s visine ravno u kočiju punu zmijske kože. Napeo je zvijezdu i ispalio u smjeru sjevera, a onda je nestao u tami hladne pećine. Progutala ga znatiželja, ta prokleta aritmija procesora, izdajica svake mirne glave. A na putu ka van, samo poneki mravojed, cvijet iz kamena i dio mene. Osjećam se kao stari Cherokee, moja barbarska duša shvaća da planine imaju oči, da polja osjete svaki korak zalutalog stranca, da šume čuju vlažnu molitvu tartufa. Ne lomim stari Irski pljesnivi kruh; neka čuva svoju tajnu, prsten, novčić i prljavu krpu. Poneka slika obješena na zidu, nož u leđa Mona Lizi i njenom zagonetnom osmijehu, abortirano dijete Trnoružice na Odinovom oltaru u srcu pećine. Stižem pred jezero, i damu koja hladno i ceremonijalno izranja iz njega. Rekla mi je da sjednem, da mi ima nešto za reći.

Šetnja u zemlju nesigurnosti je završila, dugi dijalog i uronjenost u misli su počeli. Napokon izlazim iz okruga uskrsnuća i sigurno pristižem u nesmrtnost, skidam oklop, ogrnut sam plaštem udruženih boja. Ona me vodi na mjesto moje odluke, nudi kojekakve ugovore, pokazuje mi put. A na izlazu iz pećine, carinik naplaćuje ulaz; proklet bio on i njegova pećina. Izlaz iz pećine i pogled na ovozemaljsko plavetnilo. Tu i tamo koji gusar, trgovac iz Indije i prvi prosvjetitelji iz Grče. Pozdravite mi Sokrata, neka stoji dobro! A kilometar od obale, galija prepuna duša bespomoćno tone, kapetan ubrizgava opijum, jer časno je potonuti s brodom. A ja? Ja samo molitvenički i sveto sjedim, gledam, dišem, pečem kokice na gorućim ostacima svih starozavjetnih proroka dok mi ona šapuće u uho. Uspinjanje putem sedam cesta ka vrhu planine, emancipiran od sna, udružen u milost. Pogled s visine prezentira čari doline i otkriva svoje strogo čuvane tajne, zbor recitira svjedočanstvo o lomljenju kralježnice humanosti,  narušavanju plime i oseke živčanih željeznica, ali publika je gluha, navikla na drugu priču. Neki uzalud viču JAH-BUL-ON, proklinju život koji žive, negiraju vlastitom slobodnom voljom zatraženo utjelovljenje od života do života.  A tamo, daleko od gledanja i znatiželjnih gledatelja, daleko od špijuna prekomorskih kraljevstva, iznad magle i oblaka, pročišćen svjetlom aksiomatske jezgre i zvukom trubadura, nepostavljeni zakon je postavljen prije svega, obavijen plahtom duha koji prostire i štiti projekciju sina čovjeka. Svaka uspomena utkana u kapi krvi nestaje u suhoj smeđoj zemlji; ja budim se iz sna i plaćam danak inkvizitorima nesređene planete. Dajte mi kave, neću čaj, hvala lijepo.

Tek pristiglo jučerašnje svijetlo razbija zavjesu sivila, fotoni su vidljivi i jasni poput onih malih srebrnih kaotičnih čestica koje su vidljive pri spuštenim roletama na glavi. Rekla mi je da sam dobrodošao u Salomonovu hramu, da tu sada ostavljam svoje  pozlaćene podatke u Kovčeg Saveza, svoju novorođenu simetričnu formu, iskovanu u kovačnici Zlatnog reza. Pijem Lazarovo vino, otkidam krila s Ikarovih leđa. Ja letim u visine i ne padam,  ne priznajem alternativu i drugi pokušaj, odlučno nosim olimpijsku baklju Prometeja, dajem svjetlo kipu Slobode i nastavljam dalje. Ja sam zapovjednik svetih legija, branitelj svega što je ljudsko. Ja sam premisa mučenog iskustvenjaka koji plovi električnim morem, pozdravlja sunce i gura vjetar. Moja oštrica usmjerava Nazgule ka Sivom Utočištu, ubijam hobita i vraćam prsten Gospodaru. Svjedočio sam raspadu tradicionalnog sistema, gledao kako novi svoju priču projicira, reflektira, opaža. Lakmus strvinar vreba nad mnom, jer ja sam samo neki bezbojni komad mesa. Kvragu, ja sam barijera na demonskoj sferi, prva crta obrane Tebe! Bježim od nje i tražim utočište u obećanoj zemlji, rušim najstariju maslinu u Getsemanskom vrtu, cijepam ju, ložim vatru i grijem hladne tabane farizeja, a zauzvrat se osjećam sigurno. Penjem se na zidine Jeruzalema i bacam koplje u srce Saladina, jašem sa portugalskim jinetama i tjeram Maore s Pirineja. Ja sam štrajk u francuskom cehu, giljotina i glava Luja XIV. Ja sam Francuska revolucija, ubojstvo zatvorenika Bastille i Kantov kategorički imperativ. Ja sam desna ruka Napoleona, glavni financijer Trećeg Reicha. Ja sam pilot, zabijam se u Blizance, samo ne znam koju od njih pogađam. Ja sam besplatni Wi-Fi, ima me na svakom koraku. Ja sam američki naftni cjevovod kroz Afganistan, Južni tok, Arapsko proljeće i Izraelska zima. Ja sam Erdogan, donesite mi Putinovu glavu. Ja sam Erdoganova glava i rušim stupove Turske države. Ja sam Moskva u Sirijskom moru, barel nafte i deset barela suza. Ja sam Facebook profil, jedina ostavština čovječanstva.

Otapa se krov planete, grije ga ljudska pohlepa. Ja sam zarobljen u dvorcu, jedem Kafkinu hladnu juhu. Moj dragi Nietzsche, nadam se da i sada čuješ krik u daljini šume, jer krik je moj. Oni ubili su boga, razapeli ga na simbole, privatizirali, sašili nove zastave s mističnim prizvukom i runskim ostacima na Hugo Boss košuljama. Ispada mi zadnji zub, Midina hrana je tvrđa nego što sam mislio. Gdje su ti obećani okusi i mirisi, gdje su te obećane boje? Ja sam Američki san, silovana  konkvistadorova beračica pamuka, indijanska žena i novorođeni Latinoamerikanac zaposlen u tvornici metamfetamina. Ja sam Lubanja i Kosti, vlada iz sjene i Skrivena Ruka. Patnici i jadnici, ja sam najbogatiji čovjek u Babilonu; što me ne ubije, možda tebe hoće. Čudno je to, zar ne, što probudio sam se, a nikad nisam zaspao, što zaspao sam, a nikad se nisam probudio? Jednoga dana, tek tako, isklizneš kroz vlažni tunel iz udobne i nesvjesne prostorije, prepune topline, hrane, obilja, i svo ovo vrijeme, očajnički se pokušavaš vratit tamo gdje je sigurno, gdje nema odluka i posljedica istih, čekaš vlak na hladnoj zimskoj večeri. Daju ti ime kao kakvom ljubimcu, govore ti tko si, što si, kakav i na koji način trebaš biti. A onda odrasteš, i s malo nesreće i pameti, posereš se u sred priče. Pođimo u šetnju, ti i ja, jedno pored drugog, govorimo sebi kako živimo. A kako živimo? Pretvaramo se da znamo tko smo i što smo, uzgajani u robovlasničkoj kulturi straha. Izgubljene smo ribe u oceanu kojeg nismo svjesni, svatko traži svoje jato, svako jato pliva svojim smjerom, ima svoja pravila, a samo jedno more, jedan ocean, jedan život. I što je svijet doli iluzija prepuna snova, bolna stvarnost koja pjeva pjesmu o glumcima koji glume u filmu bez tona i boje, koja govori da ništa nije stvarno, da ću ja jednom nestat, da ćeš ti jednom nestat, moj svijet, tvoj svijet. Rekla mi je da ne virim kroz prozore svoje duše, da izađem iza maske, da priznam što sam, tko sam, da ne čekam njezinu, tuđu stvarnost. Rekla mi je da pobjegnem sa škarama u rukama, da prerežem na cilju tu šugavu nevidljivu vrpcu kojom su me vezali na samom početku.

Popela je se na brežuljak i počela govoriti: “Dobrodošli u igru koja zove se život, igru u kojoj nema pobjednika ni gubitnika, početka ni kraja. Igra je jedini početak i kraj, pobjednik i gubitnik; igra je samo praznina, glazba za one koji žele plesati. Što ne žele da znaš? Da bismo ti i ja trebali slobodno šetati, živjeti u harmoniji, da smo ti i ja neizbrušeni dragulji, da nitko nikada nije i nikada neće hodati našim koracima, proživljavati tvoje i moje doživljaje, osjećati što ti osjećaš, što ja osjećam, što mi osjećamo. Ne žele reći da si neponovljiv primjerak savršeno složenog organizma koji sanja san života kojeg upravo sada živimo, da smo svemir slikom i prilikom, da smo oni koji jesmo. Gledaš, ne vjeruješ, nosiš sat, doći će vlak misliš, iduću večer, idući dan, nešto će doći, doći će taj trenutak, onda ću znat i onda bit ću sretan. A trenutka nigdje, uvijek iza ugla, između tebe i ogledala. Eno ga, tamo je, u praznoj vazi; kasno, već je prošao. Okreneš se, u nadi da ćeš napokon ščepati objašnjenje za noge, zavezati ga za stolicu i postavljati mu razna pitanja, ali ono uvijek nestane, kao svijetlo kad zatvoriš vrata hladnjaka..“ Pucanj iz daljine prekida govor, baca ju na koljena, zastori su navučeni, publika katarzično plješće, uzvikuje da je Libertas mrtva, da je došao kraj predstave, da je došlo novo vrijeme.

Ohrabrena iznenadnim posjetom Debelog Fredija, na trideset i tri stupnja, tamo ispod Karme, dole na plaži, ona govori mi nove stvari. Rekla mi je da je prava inspiracija otkucaj ljudskog srca, da je popila otrov i osjetila sve negativno što je nanijela drugima, da svijet nije ono što se čini. Rekla mi je da je vodila ljubav sa smrću i rodila život. Obećala mi je da će uvijek biti iza, ispred i pored mene, da će me pratit u stopu, plesat valcer sa mojom ženom i svirat trube na mojem sprovodu. Rekla je da će biti u svakom ogledalu, albumu, u svakoj priči mojeg djetinjstva, u svakom zvuku kojeg čujem, u svakom svijetlu kojeg stvara. Predviđala je kojekakve stvari, govorila o sjenama iz prošlosti. Zaprijetila je da će produžit najdosadnije trenutke, a skratit one najljepše, da dat će mi sve, a kasnije oduzet isto i ostavit mi ništa. Zaklela je se da će biti konstantni podsjetnik moje prolaznosti, da bit će utkana u svakoj bori na mojem licu, u svakoj sijedoj vlasi. Rekla mi je da je nekoć ubila glavnog glumca neke predstave u nekom kazalištu, da su pucanj i metak stvarniji i jači od svega. I bila je u pravu, otkucaj srca je jedina potrebna inspiracija. Njezino ime bijaše Sekunda, i toga dana sam joj ispalio trideset i tri metka u čelo.