proza

Martin Majcenović: Poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) apsolvent je kroatistike i lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše kratku prozu i članke za portal Ziher.hr. Nekoliko priča objavljeno mi je u domaćim časopisima i na portalima (Zarez, Booksa). Finalist je natječaja za kratku priču Broda knjižare 2013. i FEKP-a 2014.



  

POLJUBAC

 

Poneki su bili ponijeli sa sobom jastuke i gurnuli ih između stropa i glave da se ne naribaju. (F. Kafka, Proces)

 

Znaš ono kad osjetiš ženski poljubac u noćnom klubu, u znojnoj gomili, u vrtlogu hormona, nakon što te alkohol preuzme i unese traljavost u tvoje plesne pokrete, kad niotkud bane ona, svojim te tanašnim ali odlučnim ručicama uhvati za glavu, prisloni svoje usne o tvoje usne, jezičcem prodre u prednji dio tvoje usne šupljine, a ti se jadan ni ne snađeš, pa ti jezičina ostane lelujati u alkoholnoj pari tvoje unutrašnjosti (ruke ti u svom tom bunilu tek blago napipaju njezine bokove), a ona odleprša tko zna kamo ostavivši ti vlagu oko usana i miris šampona od vanilije u nozdrvama, i ti ostaješ tako nekako očajan, izgubljen, malodušan stajati na istome mjestu sretan što je odabrala baš tebe, znaš li taj osjećaj i podsjeća li te na ovo sada, osjećaš li se sada kao da si doživio takvo što, kao da si doživio poljubac žene nakon godinu i nešto provedenih iza rešetaka, ali ne, nisi doživio poljubac žene, doživio si jedan potpuno novi poljubac, toliko drugačiji od svih poljubaca koje si ikada primio, i sasvim je razumljivo da si sretan, jer tko je ikada primio poljubac  u sudnici, i to nakon što je proglašen krivim unatoč tome što je mukotrpno uvjeravao sud da je zapravo prosvijećen, nakon što je principijelno odbio advokata koji bi ga pokušao „izvući na ludost“, poljubac od oca tvoje žrtve ili, kako bi ti rekao, tvoje izbavljenice, poljubac pun razumijevanja baš u ovome trenutku kada te nitko ne razumije, kada bliješte lešinarski fotoaparati i rade senzaciju od tvoje nesreće, kada se portali nadmeću u kreaciji što zgodnije sintaktičke konstrukcije naslova o tebi, monstrumu koji je hladnokrvno ubio troje nevinih ljudi, sve pod izlikom izbavljenja iz njihovih paćeničkih života, koji je na sudu pršteći od ideala objašnjavao zašto smatra da je za njih bolje što su umrli, jer ionako su planirali samoubojstvo no nisu bili dovoljno odvažni da to učine, koji se proglasio spasiteljem tih bijednika i pozvao cijelu javnost da slijedi njegov put, o da, taj poljubac koji si osjetio znak je da ono što si učinio ipak ima smisla, da nećeš zaludu trunuti u zatvoru do starosti, a tko zna, možda će onaj koji te poljubio nastaviti širiti tvoju ideju, možda će on i nekolicina dobrotvora nastaviti spašavati patnike diljem svijeta, pa će to proširiti na još više dobrotvora i tako će cijeli svijet biti pun dobrotvora poput tebe, koji si tako pažljivo birao koga ćeš lišiti života, koji si to učinio jednostavno, jednim hicem, nisi ih mučio i oni su ti na tome zahvalni, jer njihovi životi zaista nisu nikamo išli – pa kamo bi uopće mogao ići život jednog beskućnika koji danonoćno vegetira ispod mosta, ispišan i zasran, a najveću mu gorčinu pričinja misao da je u mladosti bio pun ideja, revolucionar i mislilac sa željom za uspostavljanjem novih društvenih poredaka, kojeg su lažni istomišljenici na kraju zgazili zbog njegove beskompromisnosti, slomili mu vjeru u ljudsku vrstu i usmjerili ga prema dnu, kamo bi uopće mogao ići život jadnice koju si na suđenju nazvao najružnijom ženom na svijetu, žene s viškom kilograma, s ispucanom kožom i dlakama na licu koja se odijeva u ružičasto i ponaša se kao prpošni curetak iako u dubini duše zna da je svi preziru i bježe od nje i da je ovaj svijet preokrutan za nju, a kamo bi uopće mogao ići život jedne propale manekenke, kojoj je požar unakazio lice i nemilosrdno je bacio s liste najpoželjnijih žena u državi, s kojom vlastiti muž nije spavao nijednom od te nesreće i s kojom komunicira jedino na ručcima s uglednicima i moralnim veličinama – nikamo, nikamo nisu išli ti životi, znao si to jako dobro, jer na kraju krajeva ni tvoj život nije imao smisla otkada si se prestao baviti slikarstvom, shvativši da nikada nećeš postići ono što si htio – ucrtavati nove umjetničke pravce, svojim slikama oplemenjivati svijet – i da te svi smatraju najobičnijim luđakom koji koristi umjetnost ne bi li opravdao svoje neuobičajeno i perverzno ponašanje (umjetnost koju smatraju liječenjem davne frustracije nevoljenog djeteta), tvoj život nije imao smisla otkada si okačio svoje platno o klin i preko ujaka se zaposlio kao bankarski činovnik, i sada, nakon ovakve presude tvoj život ima još manje smisla, pa si tako s trideset godina robije u grlu teturao pun gorčine prema vratima sudnice, tužan ali ponosan, čuvari su ti držali ruke na milimetar od ramena, čisto onako da novinska fotografija djeluje ozbiljnije i senzacionalnije, teturao si u ponor pakla koji već godinu i pol dana dijeliš s najogavnijim kriminalcima, teturao si preznojen tog ljetnog dana u zagušljivoj sudnici dok ti je u ušima odzvanjao posmrtni marš s pogreba tvojih ideala, i tako dok si teturao iznenada je odnekud banuo on – otac najružnije žene na svijetu kojeg bi mogao nazvati najružnijim muškarcem na svijetu – neugledni zdepasti čovječuljak s brčićima i zalizanim pramenovima preko ćele probio se kroz gomilu novinara i znatiželjnika, raširenih ruku poletio prema tebi na ogromno iznenađenje tebe i nesposobnih čuvara i, sa suzom zahvalnicom u oku, popeo se na prste i poljubio te posred usana, dok su mu ruke i glava drhtale od uzbuđenja, dok se topio u nekoj svojoj mahnitosti koju si i ti osjetio, doživjevši svoj trenutak spoznaje, trenutak međusobnog razumijevanja i srce ti je konačno bilo na mjestu jer otac tvoje izbavljenice zna zašto si to učinio, on te razumije i iako znaš da će novinari to prenijeti kao živčani slom oca koji je ostao bez kćeri pa nije znao što čini, svejedno ti je, prava je istina da je on spoznao ono o čemu si ti govorio, a ti si spoznao taj njegov poljubac i bjesnio si kada su ga čuvari odvlačili od tebe a on je skvičeći ispuštao riječi zahvale i psovao svoju ženu jer je upropastila njihovo jedino dijete, znao si da je ovo najvjerojatnije posljednji poljubac koji si primio u životu i on je za tebe veličanstven, veći od svih poljubaca koje si ikada primio, kratak i strastven kao poljubac atraktivne žene u noćnom klubu, žene kojoj ne bi znao ni ime, o kojoj ne bi znao baš ništa, koja bi te privlačila na najprimitivniji mogući način, koju bi kasnije, kada bi alkoholna inertnost prešla u vrtoglavu požudu, uzaludno pokušavao naći agresivno se probijajući kroz tu odvratnu gomilu, jednako odvratnu kao što je odvratna gomila u sudnici, nakon poljupca sasvim drugačijeg od ovog u sudnici jer poljubac u sudnici nešto je sasvim novo, jednako kratak a toliko vrjedniji, toliko nadnaravan i toliko prosvijećen, baš kao i ti kada si te nesretnike lišavao života, i svako tvoje ubojstvo zapravo je poljubac pun sreće i suosjećanja,  to nije ubojstvo, to je svršetak njihove agonije i zadnje što želiš jest da te se poistovjećuje sa psihopatima bez trunke empatije, sadistima koji boguju iživljavajući se nad svojim žrtvama, silovateljima koji krivima proglašavaju nevine žene, ti si spasitelj, sijač dobročinstva, onaj u kojeg bi se trebalo vjerovati, zbog kojeg će savjest izjedati one koji su te osudili, baš kao što je izjedala one koji su osudili Krista i Sokrata, kojima će kad-tad biti nužan jedan poljubojica poput tebe, a bit će potreban i tebi kada budeš robijao dijeleći ćeliju s još većim čudovištima od ovih dosad, propitujući se jesi li možda štogod krivo izložio u svojoj obrani, nešto zbog čega te se nije dobro razumjelo i kada ćeš se sjetiti ovog čovjeka – najružnijeg muškarca na svijetu, oca najružnije žene na svijetu – nadajući se da će odnekud banuti i opaliti ti metak u usta, taj novi poljubac, poljubac izbavljenja, tvoj izum, poljubac vrjedniji čak od poljupca u sudnici, onaj pravi poljubac, doista posljednji poljubac.

 

 

 

foto: Josip Rončević

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg