proza

Martin Majcenović: Poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) apsolvent je kroatistike i lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše kratku prozu i članke za portal Ziher.hr. Nekoliko priča objavljeno mi je u domaćim časopisima i na portalima (Zarez, Booksa). Finalist je natječaja za kratku priču Broda knjižare 2013. i FEKP-a 2014.



  

POLJUBAC

 

Poneki su bili ponijeli sa sobom jastuke i gurnuli ih između stropa i glave da se ne naribaju. (F. Kafka, Proces)

 

Znaš ono kad osjetiš ženski poljubac u noćnom klubu, u znojnoj gomili, u vrtlogu hormona, nakon što te alkohol preuzme i unese traljavost u tvoje plesne pokrete, kad niotkud bane ona, svojim te tanašnim ali odlučnim ručicama uhvati za glavu, prisloni svoje usne o tvoje usne, jezičcem prodre u prednji dio tvoje usne šupljine, a ti se jadan ni ne snađeš, pa ti jezičina ostane lelujati u alkoholnoj pari tvoje unutrašnjosti (ruke ti u svom tom bunilu tek blago napipaju njezine bokove), a ona odleprša tko zna kamo ostavivši ti vlagu oko usana i miris šampona od vanilije u nozdrvama, i ti ostaješ tako nekako očajan, izgubljen, malodušan stajati na istome mjestu sretan što je odabrala baš tebe, znaš li taj osjećaj i podsjeća li te na ovo sada, osjećaš li se sada kao da si doživio takvo što, kao da si doživio poljubac žene nakon godinu i nešto provedenih iza rešetaka, ali ne, nisi doživio poljubac žene, doživio si jedan potpuno novi poljubac, toliko drugačiji od svih poljubaca koje si ikada primio, i sasvim je razumljivo da si sretan, jer tko je ikada primio poljubac  u sudnici, i to nakon što je proglašen krivim unatoč tome što je mukotrpno uvjeravao sud da je zapravo prosvijećen, nakon što je principijelno odbio advokata koji bi ga pokušao „izvući na ludost“, poljubac od oca tvoje žrtve ili, kako bi ti rekao, tvoje izbavljenice, poljubac pun razumijevanja baš u ovome trenutku kada te nitko ne razumije, kada bliješte lešinarski fotoaparati i rade senzaciju od tvoje nesreće, kada se portali nadmeću u kreaciji što zgodnije sintaktičke konstrukcije naslova o tebi, monstrumu koji je hladnokrvno ubio troje nevinih ljudi, sve pod izlikom izbavljenja iz njihovih paćeničkih života, koji je na sudu pršteći od ideala objašnjavao zašto smatra da je za njih bolje što su umrli, jer ionako su planirali samoubojstvo no nisu bili dovoljno odvažni da to učine, koji se proglasio spasiteljem tih bijednika i pozvao cijelu javnost da slijedi njegov put, o da, taj poljubac koji si osjetio znak je da ono što si učinio ipak ima smisla, da nećeš zaludu trunuti u zatvoru do starosti, a tko zna, možda će onaj koji te poljubio nastaviti širiti tvoju ideju, možda će on i nekolicina dobrotvora nastaviti spašavati patnike diljem svijeta, pa će to proširiti na još više dobrotvora i tako će cijeli svijet biti pun dobrotvora poput tebe, koji si tako pažljivo birao koga ćeš lišiti života, koji si to učinio jednostavno, jednim hicem, nisi ih mučio i oni su ti na tome zahvalni, jer njihovi životi zaista nisu nikamo išli – pa kamo bi uopće mogao ići život jednog beskućnika koji danonoćno vegetira ispod mosta, ispišan i zasran, a najveću mu gorčinu pričinja misao da je u mladosti bio pun ideja, revolucionar i mislilac sa željom za uspostavljanjem novih društvenih poredaka, kojeg su lažni istomišljenici na kraju zgazili zbog njegove beskompromisnosti, slomili mu vjeru u ljudsku vrstu i usmjerili ga prema dnu, kamo bi uopće mogao ići život jadnice koju si na suđenju nazvao najružnijom ženom na svijetu, žene s viškom kilograma, s ispucanom kožom i dlakama na licu koja se odijeva u ružičasto i ponaša se kao prpošni curetak iako u dubini duše zna da je svi preziru i bježe od nje i da je ovaj svijet preokrutan za nju, a kamo bi uopće mogao ići život jedne propale manekenke, kojoj je požar unakazio lice i nemilosrdno je bacio s liste najpoželjnijih žena u državi, s kojom vlastiti muž nije spavao nijednom od te nesreće i s kojom komunicira jedino na ručcima s uglednicima i moralnim veličinama – nikamo, nikamo nisu išli ti životi, znao si to jako dobro, jer na kraju krajeva ni tvoj život nije imao smisla otkada si se prestao baviti slikarstvom, shvativši da nikada nećeš postići ono što si htio – ucrtavati nove umjetničke pravce, svojim slikama oplemenjivati svijet – i da te svi smatraju najobičnijim luđakom koji koristi umjetnost ne bi li opravdao svoje neuobičajeno i perverzno ponašanje (umjetnost koju smatraju liječenjem davne frustracije nevoljenog djeteta), tvoj život nije imao smisla otkada si okačio svoje platno o klin i preko ujaka se zaposlio kao bankarski činovnik, i sada, nakon ovakve presude tvoj život ima još manje smisla, pa si tako s trideset godina robije u grlu teturao pun gorčine prema vratima sudnice, tužan ali ponosan, čuvari su ti držali ruke na milimetar od ramena, čisto onako da novinska fotografija djeluje ozbiljnije i senzacionalnije, teturao si u ponor pakla koji već godinu i pol dana dijeliš s najogavnijim kriminalcima, teturao si preznojen tog ljetnog dana u zagušljivoj sudnici dok ti je u ušima odzvanjao posmrtni marš s pogreba tvojih ideala, i tako dok si teturao iznenada je odnekud banuo on – otac najružnije žene na svijetu kojeg bi mogao nazvati najružnijim muškarcem na svijetu – neugledni zdepasti čovječuljak s brčićima i zalizanim pramenovima preko ćele probio se kroz gomilu novinara i znatiželjnika, raširenih ruku poletio prema tebi na ogromno iznenađenje tebe i nesposobnih čuvara i, sa suzom zahvalnicom u oku, popeo se na prste i poljubio te posred usana, dok su mu ruke i glava drhtale od uzbuđenja, dok se topio u nekoj svojoj mahnitosti koju si i ti osjetio, doživjevši svoj trenutak spoznaje, trenutak međusobnog razumijevanja i srce ti je konačno bilo na mjestu jer otac tvoje izbavljenice zna zašto si to učinio, on te razumije i iako znaš da će novinari to prenijeti kao živčani slom oca koji je ostao bez kćeri pa nije znao što čini, svejedno ti je, prava je istina da je on spoznao ono o čemu si ti govorio, a ti si spoznao taj njegov poljubac i bjesnio si kada su ga čuvari odvlačili od tebe a on je skvičeći ispuštao riječi zahvale i psovao svoju ženu jer je upropastila njihovo jedino dijete, znao si da je ovo najvjerojatnije posljednji poljubac koji si primio u životu i on je za tebe veličanstven, veći od svih poljubaca koje si ikada primio, kratak i strastven kao poljubac atraktivne žene u noćnom klubu, žene kojoj ne bi znao ni ime, o kojoj ne bi znao baš ništa, koja bi te privlačila na najprimitivniji mogući način, koju bi kasnije, kada bi alkoholna inertnost prešla u vrtoglavu požudu, uzaludno pokušavao naći agresivno se probijajući kroz tu odvratnu gomilu, jednako odvratnu kao što je odvratna gomila u sudnici, nakon poljupca sasvim drugačijeg od ovog u sudnici jer poljubac u sudnici nešto je sasvim novo, jednako kratak a toliko vrjedniji, toliko nadnaravan i toliko prosvijećen, baš kao i ti kada si te nesretnike lišavao života, i svako tvoje ubojstvo zapravo je poljubac pun sreće i suosjećanja,  to nije ubojstvo, to je svršetak njihove agonije i zadnje što želiš jest da te se poistovjećuje sa psihopatima bez trunke empatije, sadistima koji boguju iživljavajući se nad svojim žrtvama, silovateljima koji krivima proglašavaju nevine žene, ti si spasitelj, sijač dobročinstva, onaj u kojeg bi se trebalo vjerovati, zbog kojeg će savjest izjedati one koji su te osudili, baš kao što je izjedala one koji su osudili Krista i Sokrata, kojima će kad-tad biti nužan jedan poljubojica poput tebe, a bit će potreban i tebi kada budeš robijao dijeleći ćeliju s još većim čudovištima od ovih dosad, propitujući se jesi li možda štogod krivo izložio u svojoj obrani, nešto zbog čega te se nije dobro razumjelo i kada ćeš se sjetiti ovog čovjeka – najružnijeg muškarca na svijetu, oca najružnije žene na svijetu – nadajući se da će odnekud banuti i opaliti ti metak u usta, taj novi poljubac, poljubac izbavljenja, tvoj izum, poljubac vrjedniji čak od poljupca u sudnici, onaj pravi poljubac, doista posljednji poljubac.

 

 

 

foto: Josip Rončević

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg