proza

Ana Rajković: Čekajući smrt

Donosimo novu priču prve dobitnice nagrade 'Sedmica & Kritična masa', Ane Rajković (1983., Slavonski Brod). Rajković je diplomirala povijest i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a trenutno pohađa poslijediplomski doktorski studij moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.



 

ČEKAJUĆI SMRT

 

 

          Sjedi u kutu, naborana lica i savijena sjećanjima. Praznina šara njezinom utrobom, dok crijeva probavljaju još jedan poraz. Otuđena od svih promatra točku na zidu, koja proporcionalno prati aritmiju njezina srca. Moždane stanice, poput osuđenika na koktel teksaških injekcija, iščekuju armagedonsko širenje kruga na bijelom zidu.

          Nagrižena mirisom votke osjetim apsurdnost vlastitog postojanja; nalik pobunama  na praznim ulicama. Oduvijek se ježim ništavila koje baš sad kao dobro uzgojeno prokletstvo pruža korijenja u raspuklim venama.

          Ništa više nije ostalo. Ljudskost je pokopana duboko u tami osmjeha. Razum nas je ostavio na cjedilu. Naše noge zapadaju u grobove.

          Anne je pila i otpuhivala dimove cigarete dok su sa zida otpadali posljednji ostaci mašte.

          Gledajući u razlomljeno ogledalo na podu činilo mi se  kao da sam subjekt Magritteove slike. Gramofon svira u pozadini dok goli ženski leš egzistira kao truplo s glavom pastrve. Trojica voajera, blizanaca, promatraju drhtanje kapljica na mojim golim grudima.  U cijelom tom misteriju ordinarnosti, ljudi se deformiraju. Iz njihovih glava izlaze čelične konstrukcije. A sinister scene vladaju njezinom pogledom.

          Paul Nouge u fraku promatra Anne s blago ciničnim osmijehom. Ta biomorfološka pojava kida njezinu iluziju stvarnost pretvarajući je u san. Ona je zalutala u šizofrenu kontradiktornost, klopku vlastite imaginarne predodžbe.

          Tuga, nesreća i bijeda, poput lešinara započeli su svoju gozbu nad dvjema uvelim ženama. Krugovi bola su se širili, vene su postajale sve plavije.

          Krikovi. Vapaji. Opsesije. Sve se ljepilo uglovima zidova. Krv je kolala sobom. Ljepila se za vrelu smolu. Kisik se pretvorio u otrovni plin. Bile su 12 milja udaljene od razuma.

          Povijale su se na ulaštenom podu. Tama je ispunjavala njihove uši dok im je vjetar lomio rebra. Vršci kose počeli su boljeti. Vihor vitla njihovim dušama. Oslanjanju se na trnovita drveća usred jezera meduza. Gdje je okončanje? Kraj? Nema exita prema užarenim grobovima.

          Smrt je strpljivo čekala da isprazni njihov dah. Djelovale su poput demontiranih snova. Kao ptice koje oskrvnjavaju svoja krila.

          Anne povraća sva obećanja koja je ikad gutala. Gleda kroz prozor vlastitog oskvrnuća. Nema komemoracije. Još jedna žrtva. Gdje su sada obrambeni sustavi. Nema strateškog odgovara niti izvanrednih konferencija. Ona nije breaking news.

          Smrt se povila ispod radara. Nikog nije briga. Pješadija ne juri. Topništvo šuti. Samo se ponegdje čuju krikovi silovanja iz izbjegličkih kampova. Još  jedno obično jutro u Zaatariju. Na pijesku leži uvenula duša i krvari zadnjim decilitrima krvi dok joj trgovci svježim mesom vade bubreg. Bijes tutnji licima. Gnjev se nakuplja u najlon kesicama.

          Toliko smrti. Toliko nehaja. Gangerozni umovi vladaju svijetom. Krv teče niz očnjake pohlepnika, koji i dalje ispijaju bolesno zemljino tkivo. Svijet je u deliriumu tremensu. Slike su izobličene. Glasovi ušutkani. Osjećaji ukinuti. Nema strastvenog pulsiranja. Parole su odavno pale s visina. Odjela vladaju. Riječi isparavaju. Sloboda dolazi na tenku nošena elektromagnetskim valovima američkih projektila. Norman is on fire. Emily gleda. Hanoj je dobio Morrisonovu ulicu.

          Anne sjedi. Čeka. Nešto. Nekoga. Nije važno. Oči su joj pune i smeđe. Natmureno zuri. Ona je junakinja trenutka. Izbjeglica stvarnosti. Migrantica nesreće. Osjeća vrućinu pijeska pod nožnim prstima. Čezne za smrću. Traži ju u svojoj majci, u snošajskim uzdasima i novembarskoj kiši i sinu koji je izašao u njezinoj krvi.

          Gledam u nju. Buduću pokojnicu. Djelujemo poput dviju duša koje gledaju na sat bez kazaljki. U daljini nazire se purpurni hibiskus – pretvara se u paru.

          Nebo je crno. Njegove zrake probijaju zidove sobe. Bog postaje mučitelj. Opasan je plaštem. Obje gledaju u njegove svodove na kojima im se smiju iskrivljene usne i raskidana lica. Blijede oči traže spas. Smrt im se polako uvlači u lice.

          Dok sjedi, ljepljiva krila dodiruju njezina remena. Šokirani čvorci kradu posljednje nevine misli. Osjeća vatru na svome tijelu dok ležerno gleda prema napuštenim opušcima na podu.

          Cohen u daljini postavlja cvijeće za Hitlera koje je trebalo zapravo biti Sunshine for Napoleon ili Walls for Genghis Khan.

          Posljednji beatnici, ti boemi koji nemaju pojma, prolaze dok se ispražnjava Sergant Pepper's Lonley Heart Club. Vrijeme dozrijeva. Regan u maniri epifanijskog proroka viče za Janis da se odijeva kao Tarzan.  Dovraga sve, Anne diže pola decilitra votke u Joplinkinu čast.

          Netko zaziva Lenjina da se probudi jer je Brežnjev poludio dok Betty redefinira sliku žene oblačeći ih u hlače. Klarsfeld je opalila Kiesingeru šamar.

          Na zidovima hotela Chelsea promatramo komade ulice ispisane u mahnitošću izazvanoj slobodi i zabludi. To su sada ostaci mašte utopljeni u cinizam sadašnjosti i metamorfozirani u narodnu poeziju. Manje spomenika, više razmišljanja

          Ljudi mirno koračaju poput valijumom ušlagirane vojske. Svi su obučeni u tamna odjela, balonere i polucilindre. Djeluju poput vizualnih oksimorona. Neodlučnost paralizira stvarnost. Oni su krute, preskupe hladne i prazne ploče. Anne gleda kroz njih u sivoj slici svoga dima, pokušavajući im ukrasti dio letargičnog mira.

          Zrak postaje opojniji. Pretvara se u užarenu spalionicu duha. Sirovo bušenje vlastitog života traje predugo. Posljednjim udisajem sivog dima moli Maxine da joj da dovoljno apetita da utaži glad tvrdim kamenom.

          Vatra pada s neba dok zli alkemičari miješaju njezinu krv i meso; svijetlo nestaje. Vjetar ga odnosi. U daljini žuti, crni i crveni vragovi plešu karabuljin ples. Krotko pogleda prema nebu na kojemu zmije gutaju zvijezde. Nestrpljiva noćna zvijer proždire tihi grad koji se kuha u tamnoplavim bojama skorog smaknuća. Kroz sitni dah, progovori:

 

Oh starry starry night! This is how

 I want to die:

into that rushing beast of the night,

Sucked up by that great dragon, to split

 from my life with no flag,

No belly,

No cry.

 

          Eklektično obilje približilo se kraju. Anne se polako gubila u izmaglici postojanja, a smrt uspinjala tužnim vrbama. Pogledala je prema vratima i rekla: Leave the door open on its hinges!

          Ja sam ostala gledati Walking Dead.

o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

intervju

Ana Rajković: Moja je generacija pristala na kompromis

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg