proza

Ana Rajković: Čekajući smrt

Donosimo novu priču prve dobitnice nagrade 'Sedmica & Kritična masa', Ane Rajković (1983., Slavonski Brod). Rajković je diplomirala povijest i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a trenutno pohađa poslijediplomski doktorski studij moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.



 

ČEKAJUĆI SMRT

 

 

          Sjedi u kutu, naborana lica i savijena sjećanjima. Praznina šara njezinom utrobom, dok crijeva probavljaju još jedan poraz. Otuđena od svih promatra točku na zidu, koja proporcionalno prati aritmiju njezina srca. Moždane stanice, poput osuđenika na koktel teksaških injekcija, iščekuju armagedonsko širenje kruga na bijelom zidu.

          Nagrižena mirisom votke osjetim apsurdnost vlastitog postojanja; nalik pobunama  na praznim ulicama. Oduvijek se ježim ništavila koje baš sad kao dobro uzgojeno prokletstvo pruža korijenja u raspuklim venama.

          Ništa više nije ostalo. Ljudskost je pokopana duboko u tami osmjeha. Razum nas je ostavio na cjedilu. Naše noge zapadaju u grobove.

          Anne je pila i otpuhivala dimove cigarete dok su sa zida otpadali posljednji ostaci mašte.

          Gledajući u razlomljeno ogledalo na podu činilo mi se  kao da sam subjekt Magritteove slike. Gramofon svira u pozadini dok goli ženski leš egzistira kao truplo s glavom pastrve. Trojica voajera, blizanaca, promatraju drhtanje kapljica na mojim golim grudima.  U cijelom tom misteriju ordinarnosti, ljudi se deformiraju. Iz njihovih glava izlaze čelične konstrukcije. A sinister scene vladaju njezinom pogledom.

          Paul Nouge u fraku promatra Anne s blago ciničnim osmijehom. Ta biomorfološka pojava kida njezinu iluziju stvarnost pretvarajući je u san. Ona je zalutala u šizofrenu kontradiktornost, klopku vlastite imaginarne predodžbe.

          Tuga, nesreća i bijeda, poput lešinara započeli su svoju gozbu nad dvjema uvelim ženama. Krugovi bola su se širili, vene su postajale sve plavije.

          Krikovi. Vapaji. Opsesije. Sve se ljepilo uglovima zidova. Krv je kolala sobom. Ljepila se za vrelu smolu. Kisik se pretvorio u otrovni plin. Bile su 12 milja udaljene od razuma.

          Povijale su se na ulaštenom podu. Tama je ispunjavala njihove uši dok im je vjetar lomio rebra. Vršci kose počeli su boljeti. Vihor vitla njihovim dušama. Oslanjanju se na trnovita drveća usred jezera meduza. Gdje je okončanje? Kraj? Nema exita prema užarenim grobovima.

          Smrt je strpljivo čekala da isprazni njihov dah. Djelovale su poput demontiranih snova. Kao ptice koje oskrvnjavaju svoja krila.

          Anne povraća sva obećanja koja je ikad gutala. Gleda kroz prozor vlastitog oskvrnuća. Nema komemoracije. Još jedna žrtva. Gdje su sada obrambeni sustavi. Nema strateškog odgovara niti izvanrednih konferencija. Ona nije breaking news.

          Smrt se povila ispod radara. Nikog nije briga. Pješadija ne juri. Topništvo šuti. Samo se ponegdje čuju krikovi silovanja iz izbjegličkih kampova. Još  jedno obično jutro u Zaatariju. Na pijesku leži uvenula duša i krvari zadnjim decilitrima krvi dok joj trgovci svježim mesom vade bubreg. Bijes tutnji licima. Gnjev se nakuplja u najlon kesicama.

          Toliko smrti. Toliko nehaja. Gangerozni umovi vladaju svijetom. Krv teče niz očnjake pohlepnika, koji i dalje ispijaju bolesno zemljino tkivo. Svijet je u deliriumu tremensu. Slike su izobličene. Glasovi ušutkani. Osjećaji ukinuti. Nema strastvenog pulsiranja. Parole su odavno pale s visina. Odjela vladaju. Riječi isparavaju. Sloboda dolazi na tenku nošena elektromagnetskim valovima američkih projektila. Norman is on fire. Emily gleda. Hanoj je dobio Morrisonovu ulicu.

          Anne sjedi. Čeka. Nešto. Nekoga. Nije važno. Oči su joj pune i smeđe. Natmureno zuri. Ona je junakinja trenutka. Izbjeglica stvarnosti. Migrantica nesreće. Osjeća vrućinu pijeska pod nožnim prstima. Čezne za smrću. Traži ju u svojoj majci, u snošajskim uzdasima i novembarskoj kiši i sinu koji je izašao u njezinoj krvi.

          Gledam u nju. Buduću pokojnicu. Djelujemo poput dviju duša koje gledaju na sat bez kazaljki. U daljini nazire se purpurni hibiskus – pretvara se u paru.

          Nebo je crno. Njegove zrake probijaju zidove sobe. Bog postaje mučitelj. Opasan je plaštem. Obje gledaju u njegove svodove na kojima im se smiju iskrivljene usne i raskidana lica. Blijede oči traže spas. Smrt im se polako uvlači u lice.

          Dok sjedi, ljepljiva krila dodiruju njezina remena. Šokirani čvorci kradu posljednje nevine misli. Osjeća vatru na svome tijelu dok ležerno gleda prema napuštenim opušcima na podu.

          Cohen u daljini postavlja cvijeće za Hitlera koje je trebalo zapravo biti Sunshine for Napoleon ili Walls for Genghis Khan.

          Posljednji beatnici, ti boemi koji nemaju pojma, prolaze dok se ispražnjava Sergant Pepper's Lonley Heart Club. Vrijeme dozrijeva. Regan u maniri epifanijskog proroka viče za Janis da se odijeva kao Tarzan.  Dovraga sve, Anne diže pola decilitra votke u Joplinkinu čast.

          Netko zaziva Lenjina da se probudi jer je Brežnjev poludio dok Betty redefinira sliku žene oblačeći ih u hlače. Klarsfeld je opalila Kiesingeru šamar.

          Na zidovima hotela Chelsea promatramo komade ulice ispisane u mahnitošću izazvanoj slobodi i zabludi. To su sada ostaci mašte utopljeni u cinizam sadašnjosti i metamorfozirani u narodnu poeziju. Manje spomenika, više razmišljanja

          Ljudi mirno koračaju poput valijumom ušlagirane vojske. Svi su obučeni u tamna odjela, balonere i polucilindre. Djeluju poput vizualnih oksimorona. Neodlučnost paralizira stvarnost. Oni su krute, preskupe hladne i prazne ploče. Anne gleda kroz njih u sivoj slici svoga dima, pokušavajući im ukrasti dio letargičnog mira.

          Zrak postaje opojniji. Pretvara se u užarenu spalionicu duha. Sirovo bušenje vlastitog života traje predugo. Posljednjim udisajem sivog dima moli Maxine da joj da dovoljno apetita da utaži glad tvrdim kamenom.

          Vatra pada s neba dok zli alkemičari miješaju njezinu krv i meso; svijetlo nestaje. Vjetar ga odnosi. U daljini žuti, crni i crveni vragovi plešu karabuljin ples. Krotko pogleda prema nebu na kojemu zmije gutaju zvijezde. Nestrpljiva noćna zvijer proždire tihi grad koji se kuha u tamnoplavim bojama skorog smaknuća. Kroz sitni dah, progovori:

 

Oh starry starry night! This is how

 I want to die:

into that rushing beast of the night,

Sucked up by that great dragon, to split

 from my life with no flag,

No belly,

No cry.

 

          Eklektično obilje približilo se kraju. Anne se polako gubila u izmaglici postojanja, a smrt uspinjala tužnim vrbama. Pogledala je prema vratima i rekla: Leave the door open on its hinges!

          Ja sam ostala gledati Walking Dead.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg