proza

Ivan Grobenski: Fragmenti iz rukopisa 'Zašto žalost'

Ivan Grobenski rođen je 1993. u Koprivnici, a studira komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

V.

Sve smo pobrkali.

Tko je uopće i pomislio da psi služe svome gospodaru?

Naravno, ona bi rekla da joj pas čuva kuću, da je to pas čuvar, dobar svome gospodaru, ali oštar svome neprijatelju, ali koju to kuću?

Zatvorena je u tom stanu, zapravo, zatvorena u toj sobi, već čitavih deset godina, zatvorena, prikovana za krevet, bolesna od same sebe, od dekubitusa, prašine i  ustajaloga zraka, leži  i ne izlazi jer ne može izaći, pa onda koju to kuću čuva njen pas? Možda ona i misli da on nju čuva, zapravo, siguran sam da je upravo to slučaj,  ali nema on nju od koga čuvati, nitko njoj ne dolazi pa kako bi joj onda netko i mogao prijetiti, a kad bi joj i prijetio, kako bi nju zaštitio njen mali, opasni fox terijer nepodrezane dlake koji sunca nije vidio već pune tri svoje pseće godine i koji nuždu obavlja gdje i kako mu drago?

Kako on njoj služi?

Cvili uvijek kad je gladan i nije on taj koji će si hranu staviti u porciju, nikako on nego ona; ona će ustati, točnije, preliti se s kreveta na kolica i odgurati se polako do kuhinje pa onda istresti u porciju ono što je ostalo od ručka, a ostalo je malo jer jede više od svog čuvara i, općenito, više od bilo kojeg čovjeka zdrave ili ikakve pameti.

Tako njoj služi njen pas, cvili kad je gladan i čeka da mu ona pripremi hranu.

Isto je i kad je žedan, ali onda ipak laje, tako joj služi, razlikovanjem gladi i žeđi lavežom i cviležom, to je njegova usluga njoj pa laje i opet čeka da se ta jedva pokretna masa probudi, instalira u svoja kolica i odgura nekako do kupaonice, a to je teže nego otići u kuhinju jer su kupaonska vrata taman toliko premala da kolica ne mogu proći, centimetar, možda dva, njenom slugi sasvim svejedno, on će i dalje lajati, lajati i čekati vodu koju je zaslužio za svoje usluge, vodu koju će pokupiti zaimačom iz WC školjke jer je školjka jedina dovoljno blizu vrata.

Kasnije će joj njen pas vratiti naklonost i ljubav pa će joj se popeti na krevet istim onim nogama kojima je gazio tamo gdje je obavio nuždu, ostaviti nešto dlaka na jastučnici i poplunu i na kraju je oblizati po licu jezikom kojim je pio vodu iz WC školjke i eto – oko za oko, zub za zub, usluga za uslugu.

Bilo je donekle i dobro kad je on još mogao izdržati biti s njom, a kad ona još nije bila toliko amorfna i nepokretljiva (u tom smislu da je on ne može podići) pa bi je oprao, oprao bi i psa, a onda očistio kadu, a sad je teže, ona se sama mora prebaciti u kadu i pokušati vlastitim rukama dohvatiti sva ta skrivena mjesta koja bi trebalo oprati, a onda izgmizati van pa nekako pokušati izribati i svoga slugu, ali nema više nikoga da izriba kadu pa se ona često namače zajedno s dlakama svoga fox terijera, najviše u rano proljeće.

Tako njoj služi njen pas – čuva je od neprijatelja i beskrajno voli.

IX.

Odvod u sudoperu već je tjedan dana zaštopan.

Ništa čudno, sudoper je i uopće nevidljivo odlagalište otpada – nepojedena zrna graška od nedjeljnog ručka, nešto riže od prije mjesec dana, gdje koja pileća kožica, talog nepopijene kave prije posla, nešto kose od posljednjeg šišanja nakon prekida i prošlogodišnja rođendanska torta – sve to već tjedan dana čvrsto stoji u odvodu.

Prije tri dana, poziv od majke:

opet je bole kosti, sutra će vjerojatno promjena vremena, na prognozi su rekli sunčano, ali njezine kosti vrijeme znaju bolje od satelita; susjedi Marini, onoj babuskari na katu iznad, zapalio se stan (kava, dućan, kruh), a ona je bila baš nedavno ovapnila i bilo bi stvarno nezgodno da joj voda od gašenja udari u kuhinjski strop; umro je Vlado, samo se srušio, srce, ali to je tako i najbolje, samo se srušiš i nema te više; rekli su na televiziji da planiraju uvesti i porez na pse, to je tek pizdarija, zamisli, porez na pse, takvih gluposti nije bilo ni u bivšoj državi; uglavnom, ona zna nekoga tko se razumije u vodovodne instalacije, nazvat će ga sutra jer je sad već prošlo osam i možda nešto srediti.

Voda se u sudoperu polako nakuplja.

Dobro je samo to što je ona po cijele dane na poslu i nema vremena nešto pretjerano koristiti sudoper, ali slavina u kupaonici također je pokvarena pa suđe pere u kadi, a to je sramota ako dođu gosti.

Navečer je nazvala Helena:

cijeli je tjedan ludnica na poslu pa bi možda mogle organizirati neko vikend druženje, dobila je neko vino od Sandre s posla; općenito joj je već dosta i cvjećarne i mušterija i aranžmana, a ljudi umiru najviše u ovo godišnje doba, još da je cvjećarna na nekom drugom mjestu, još bi to i imalo nekog smisla, netko bi kupio i neki aranžman za svadbu, diplomu, rođendan, a ovako, na groblju, ruže i karanfili i odmah znaš da su djeca; imala je i ona problema sa odvodom u kuhinji, njoj je to sredio neki poznanik njenog dečka; uglavnom, bolje je da pozove njega nego da se gnjavi njezina mama i vidimo se u petak.

Nakupljena voda poprimila je smećkastu nijansu.

Većinu je uspjela malo po malo pokupiti, ali svako toliko  greškom otvori slavinu i nova se voda ponovno skuplja.

Prekjučer opet poziv od majke:

ujutro je još i bilo sunčano, a onda kiša, rekla sam ti ja, znaju kosti vrijeme bolje od satelita; Vlado je ostavio svu imovinu ženi koja mu nije žena i što će sad njegova žena, ništa, platiti svećeniku da laže i podići mu spomenik, ali dobro, neka ga, barem je ona još živa; srela je na stubištu susjedu Markotićku, i njoj se sudoper bio zaštopao, muka živa, mjesec dana je tražila nekog vodoinstalatera, nitko s tim ne želi imati posla, ne isplati se njemu naplatiti siću za petnaest minuta posla, zvat će ona nekog tko se razumije u vodovodne instalacije, ali tek sutra; Marina je jučer iselila iz stana, sve je otišlo u vražju mater, ali barem nije voda udarila sa stropa; uglavnom, peri suđe u kadi i što te briga za goste, pa nije sramota.

Helena razmišlja o otkazu; dosta joj je više i cvijeća i mrtvih i kolegica s posla; nazvala je danas tog poznanika svoga dečka i on kaže da nema problema, baš je nedavno nekoj svojoj prijateljici pomogao u istoj situaciji pa mu je ostao alat koji mu treba, doći će on i Dejan u subotu u osam i ponavljam, nema nikakvog problema; Maja je rodila curicu i zvat će se Sanela, već vidim, Sanela Salmonela, jadna ta djeca s takvim blesavim roditeljima.

Popodne je navratila susjeda Danijela, čula je da ima problema sa sudoperom pa je ponudila vlastitu kuhinju jer je nepraktično prljavo posuđe držati u kadi, a i njoj to nije neki problem, ona je u mirovini, živi vrata do i nema nekog pametnijeg posla prije obaveznog večernjeg televizijskog programa.

Nakupljena voda sad je već zaista neugodna.

Smećkastu je nijansu zamijenila zelenkasta, a poprimila je i neugodan miris.

Jučer, opet majka:

Dubravka je završila u bolnici, šlagirala se od silnog stresa oko organiziranja sprovoda, eto ti kako ti dođe, prvo ti umre muž, onda još sve ostavi nekoj svojoj boktepitaj, a onda još i tebe udari šlag jer se nerviraš, nema na ovom svijetu pravde, rekla sam ti ja, bog čuva pijance i budale, Vlado je bio i jedno i drugo i baš sad njega briga, a žena mu leži u bolnici jer se previše nervira; rekli su na prognozi da bi sutra moglo biti i snijega, ništa ja njima ne vjerujem, svaka im je prognoza ista, moglo bi ovo, moglo bi ono, a moglo bi i ništa, dosadni su dozlaboga i oni i sateliti i prognoza; Markotićka veli da je Marina kod sestre, one lude babe, ti si je k'o mala zvala ''Luda Duda'', to ti je isto žalost, nikad ništa ni od nje ni od njenog ludog sina, nikad ništa, a ne možeš žive tjerati u grob; ne javlja se ovaj što se razumije u cijevi pa ga zovem opet sutra; uglavnom, drž' se i nije sramota.

Helena je dala otkaz, ne želi cijeli život mrtvima slagati cvijeće i čekati dan kad će netko i njoj napraviti aranžman, sad baš i ne zna što će, ali nema veze, od ovoga je bolje biti i čistačica, to je pošten posao, dođeš, počistiš i drugo te ne zanima; pitala je Sandru za još onog vina, treba se dobro opustiti sutra, već mjesecima živi od danas do sutra, treba i njoj malo opuštanja; zvao je Dejan, sve je dogovoreno i nema uopće problema.

Poslijepodne je opet navratila Danijela.

Donijela je nešto opranoga suđa, a ostatak ostavila da se odmače u njezinome sudoperu; pitala je Branku za savjet, ona je to riješila preko nekog poznanika koji je sad s familijom odselio u Njemačku, pola radnoga vremena radi na baušteli, a ostatak kao čistač bazena i bome mu je bolje nego mu je bilo u vlastitoj zemlji, Ankici, njegovoj ženi, to i nije baš zgodno, a nije baš zgodno ni djeci, ali tako je kako je, ljudi odlaze, evo baš su danas na televiziji rekli da odlaze čitavi autobusi, sve su linije za Stuttgart rasprodane mjesecima unaprijed, stotine, tisuće, svi samo odlaze; uglavnom, evo tu ti je posuđe i zvoni slobodno ako zatrebaš još nešto.

Sudoper je sad već stvarno odvratan.

Ono malo vode što je ostalo počinje izgledati kao pravi mali botanički vrt.

Jutros, majka:

samo da ti kažem da sam na tržnici srela Kovačićku i veli da će Dubravku skoro pustiti iz bolnice, lijeva joj je strana paralizirana i malo se muči oko govora, ali je živa; sutra su rekli snijeg, pazi se na cesti kad se budeš vraćala s posla; ništa od ovoga s cijevima, netko ga je prijavio da radi na crno, hapsili su ga i novčano kaznili, sam bog zna 'ko će to platit' i pozdravlja te Markotićka.

Danijela je danas svratila samo na pet minuta; u nedjelju ujutro je sastanak stanara, stvari su ozbiljne, djeca iz susjedstva uništavaju dječje igralište koje pripada zgradi i nitko im ništa ne može, tuđi psi obavljaju nuždu na našem travnjaku, a najgore je od svega što se i parking slobodno koristi, trebalo bi podići ogradu, držati je pod ključem pa neka djeca i psi uništavaju svoje igračke i travnjake, a roditelji neka se parkiraju gdje i kako znaju, gamad, sama gamad, nema pravde na ovome svijetu; eto, tako da znaš, sastanak u nedjelju ujutro i dužna si još za pričuvu i za čistačicu; tu ti je ostatak suđa i uživaj u vikendu.

Helena je stigla nešto iza osam i sa sobom donijela nekoliko litara vina, svog ne baš previše inteligentnog dečka i njegovog pomagača Dejana s kutijom alata.

Nakon nekoliko čaša vina, odvod je bio popravljen, smrdljiva zelenkasta tekućina zajedno sa svojom biosferom otišla je dalje svojim putem i sve je ponovno bilo u redu.

Sutradan više nitko nije zvao niti navraćao.

III.

Prodavaonica mješovite robe udaljena je od našega stana nekoliko semafora i dva pješačka prijelaza. To je jedna od posljednjih prodavaonica koje još nisu požderali supermarketi.

Ona još uvijek ima duha (ako ga prodavaonice uopće i mogu imati).

Ankica (zove se Ana, ali izgleda kao Ankica) prodaje mješovitu robu već više od jednoga desetljeća i radi isključivo na brzoj blagajni (Ankica je spora).

Namirnice koje tamo dnevno kupujem gotovo se nikada ne razlikuju (tek u marki cigareta ili količini kruha) i rijetko Ankici dolazim s više od deset artikala, ali za svaki dodatni Ankica zažmiri na jedno oko (ovdje živimo već šest godina).

Vodimo dućanske razgovore:

Vani je kiša, zahladilo je, jučer su raskopali ulicu jer postavljaju nove vodovodne cijevi (barem će onda ova voda moći nekamo i otići), sad je blato jer po kiši ne mogu napraviti novi asfalt, malo ju muči šećer, ali ona ne jede slatko, a doktorica je rekla da to nema veze sa slatkim, nego da se to samo tako zove, ali 'ko bi ga znao (zato je ona prodavačica, a ne doktorica) i nešto ju ovih dana zeza i visoki tlak, muž je opet bez posla, ali sin zato radi, baš je jesenas diplomirao, ima neku novu djevojku, lijepa je i navodno je ozbiljno, umro je susjed Ivica, onaj s trećega kata, bio je dugo bolestan, vrag više zna od čega nije bolovao, sad je Danica ostala sama, ali imaju kćer i unuke, samo, oni su mladi, nemaju se vremena brinuti za Danicu, ali mladost ludost, kažu, svi ste vi mladi isti, što ćeš, doći ćete i vi u moje godine pa će vam biti žao kad djeca i unuci neće imati vremena za vas, sve u svemu, to je trideset kuna i sedamnaest lipa i pozdravi Dunju.

Dunja je već imala problema sa samopouzdanjem kad smo se upoznali.

Vjerojatno me zato i nije odbila (možda me zaista željela).

Uselili smo se zajedno prije šest godina, upoznali se prije sedam.

Njezine me prijateljice pretjerano ne vole (ja njih ne volim uopće pa nije niti važno) i nije im posve jasno što Dunja radi sa mnom jer zasigurno zaslužuje bolje.

Volim Dunju. Ne volim njen manjak samopouzdanja.

Što ako mora telefonirati svojim prijateljicama, ali se javi netko od drugih ukućana (zbunit će se, krivo se predstaviti i možda poklopiti slušalicu)?

Što ako u prodavaonici zamoli za proizvod koji trenutno nemaju (bit će joj nevjerojatno neugodno, a i ispast će glupa)?

 Što ako mora neki posao obaviti s osobom koju prethodno nije upoznala (rukovanje je nezgodno, može biti prekratko, predugo, prečvrsto, prelabavo, njoj se znoje dlanovi, nije zgodno da se osoba rukuje, a da su joj dlanovi mokri)? Što ako negdje prozovu njeno ime, a da ona to nije čula (onda će se morati gurati preko reda i svi će blenuti  osuđujućim očima)?

Što ako se zaglave vrata u vlaku (neće se snaći i završit će na granici s Mađarskom bez pripadajućih dokumenata)?

Što ako sjedne u krivi tramvaj i nađe se u potpuno nepoznatom dijelu grada (morat će pitati neznanca za smjer)?

Što ako stranca na ulici zamijeni s nekim poznatim (pozdravit će ga, ali on njoj neće odzdraviti)?

Prije nekoliko je mjeseci kupila cjelovitu bibliografiju Louise Hay.

Kasnije su joj prijateljice kupile cijeli niz self-help literature za rođendan, a među njima su bile i knjige gospođe Hay.

Duplikate mi je poklonila, a ja sam njima podmetnuo klimavu nogu kuhinjskoga stola (čini se da je gospođa Hay ipak nekome pomogla).

Naš je stan oblijepljen motivacijskim citatima:

Danas je budućnost koju sam stvorila jučer.

Život me podržava na sve moguće načine.

Sve što tražim već je u meni.

Prilike se ne čekaju, prilike se stvaraju.

Svaki je dan dragocjen.

Ja sam važna i moj je život poseban.

Kupljene su se namirnice jučer razlikovale.

Dunja je trudna.

Ankica je umrla.

Uprava prodavaonice ukinula je brzu blagajnu.

Zamijenili su je blagajnom s pokretnom trakom.