Damir Karakaš

Rođen 1967. u Plašćici kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao Agronomiju, Pravo, Novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Večernjeg lista, za kojeg je izvještavao s ratišta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i Francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinajdžer objavljuje karikature i crteže u tadašnjim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi (1999.), roman Kombetari (2000.), zbirku priča Kino Lika (2001.) dokumentarni roman Kako sam ušao u Europu (2004.) zbirku priča Eskimi (2007.), roman Sjajno mjesto za nesreću (2009), te zbirku priča Pukovnik Beethoven (2012).

Po knjizi Kino Lika redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu.2009. Dramu Skoro nikad ne zaključavamo u sklopu predstave Zagrebački pentagram, najnagrađivanijoj predstavi u 2009 godini u Hrvatskoj, na scenu ZeKaMa postavio redatelj Paolo Magelli. Po romanu Sjajno mjesto za nesreću, u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, postavljena je i istoimena drama ( 2010). Proza mu je u cjelini ili fragmentarno prevođena na francuski, engleski, njemački, španjolski, češki, slovački, makedonski, slovenski, a zbirka priča Eskimi prevedena je na arapski i objavljena u Kairu.      

Damir Karakaš: Dosada je smrt za umjetnost

Biografski intervju s Damirom Karakašem vodio je pisac Zoran Pilić - o književnosti i drugim stvarima u širokom rasponu između Brinja i Pariza...

"To je jedna predivna zgrada koju turisti vole slikati, i ja sam stoput tuda prolazio i divio joj se, ali nisam ni sanjao da ću jednom završiti negdje duboko ispod njezinih temelja, u katakombama u kojima su za vrijeme Francuske revolucije čuvali ljude za giljotiniranje."

(Intervju je prvotno objavljen u Quorumu)