proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.



GUGUTKA

 

Kupuuuuuj kruv! Kupuuuuuj kruv!

 

Pjevaš tako svakoga ljeta na grani svoga čempresa dok iščekuješ zoru što se nadvija poput plahte nad jadrijskom šumom ispresjecanom vikendicama. 

 

Kupuuuuj kruv! Kupuuuuuj kruv!

 

Tvoje sićušno oko kojim promatraš svijet toliko je tamno da guta svu ovu svjetlost oko tebe i skriva ju tamo u vlastitoj singularnosti. Zora ti se ukazuje drugačije nego ljudima jer vidiš sve one boje što ih oni još nisu niti ugrabili riječima.

 

Kupuuuuuj kruv! Kupuuuuuj kruv!

 

Plavkasto i bež, granularno i voštano, a u svakome tom zrnu i premazu boje izdvajaju se poput ulja na vodi barem još četiri mokre nijanse. Šest je sati i ti čistiš kljunom svoje krilo. Ne, ti ne znaš koje je vrijeme. Ne znaju to ni druge ptice. Slavuji, kosci, lastavice, vrapci... Rosnu vlažnost polako griju zrikavci svojom beskrajnom pjesmom. Jutro je i nema ljudi. 

 

Hoda, eno, dolje, uz nečiju kuću jedna vrana. Njih nitko ne voli. Velike su i prgave, crne su i sive. Miriše u njima nekakvo zlo. No ti vidiš sve one treperave dugine tragove na rubovima oštrih krila ‒ malahite, cijane i plave, indiga, purpurne i magente, amarante, jantare i žute. Sve su se ljudima poznate i nepoznate boje zbile tu, na tom mračnom smrtonosnom krilu. Sa svakim korakom što ga smotano napravi, ti ih sve više gubiš jer one se sada razmazuju i miješaju jedna s drugom. Kada bi ih se barem dalo primiriti, zaustaviti, razdvojiti, dotaknuti... Ali takve su vrane; smotano se gegaju, bez ikakve gracioznosti vrijedne divljenja. Eh, kada bi barem svukle onu pernatu sjenu sa svoga lica tada bi im se barem malo bolje raspoznale oči. Činila bi se ta smiješna bića manje strašnima.

 

Kupuuuuuj kruv! Kupuuuuuj kruv!

 

Evo, sada se otvaraju i prvi škafetini i zveckaju već prve ćikare i neka beba u daljini plače. Čuješ i lavež za koji slutiš da joj odgovara: Vau-vau... Vau-vau... Dublji ljudski glas primiruje ga... Vau-vau... Vau-vau... Ti ga ne razumiješ... Vau-vau... Vau-vau... Taj nagli vjetar iz pluća, rasplinjava se uprazno bez značenja. On je za tebe gotovo jednak ovom posljednjem psećem: vau! Dobro je, primirio se. Novi zvuk krade tvoju pažnju. Zasja sada ispred tebe zeleno, zlaćano i pomalo crveno jedan veliki gudac. Ha! Sad ćeš ga. Dođi ovamo gojenče! Ispružiš svoj vrat i skoro ga zgrabiš kljunom, ali on pobjegne spoznavši neku novu brzinu. Sletiš navrh jednoga bora. 

 

Kupuuuuuj kruv! Kupuuuuuj kruv!

 

Čistiš opet svoje sivo krilo. Saviješ glavu još više pa staneš čistiti i onu crtu na svome vratu. Razotkrivaš još veću crninu na tom mjestu jer taj je rez samo vrh tmine ispod tvoga ruha. Ali ondje nema nikakvih šarenih boja kao na vraninu perju. Ne vidiš ih. Toliko si duboko zabila svoju glavu u tu mekanu površinu da svjetlo i ne primjećuješ.

 

Kupuuuuuj kruv! Kupuuuuuj kruv!

 

Čuješ mlade i teške muške korake kako hruskaju po šljunku. Hrs-hrs... Hrs-hrs... Poznati su. Ali ne možeš reći po čemu. Hrs-hrs... Hrs-hrs... Kao da si njihov ritam već negdje davno čula. Možda je to bilo jučer, a možda onoga dana kada si se izlegla. Hrs-hrs... Hrs-hrs... Njegova je vrećica puna i ona katkada zašumi udarivši o nogu. Taj te zvuk pomalo draži jer znaš da je unutra ono smeđe zlato što tako toplo i hrskavo miriše. Vičeš mu svoju staru i jedinu rečenicu iako te on već poslušao. Kupovao je kao dječak takav kruh svojim roditeljima u doba kada je to bila njegova jedina odgovornost. Ne mariš previše. Tebe su tvoji roditelji i tako vazda hranili dok nisi napokon odletjela iz svoga gnijezda, neovisno o tomu jesu li se brinuli za tebe iz ljubavi ili iz nagona. Bitno je samo da si bila sita. Sletiš sada iza mladića pa staneš čeprkati po zemlji, kako bi u onome šljunku, pomiješanom sa zemljom, pronašla koju mrvu. 

 

Vraćaš se na vrh svoga čempresa. Podne je. Čuješ u kopreni dima pad narezanih tikvica, pilećih karabataka i svinjske ovratine na rešetke. Ssssss... Čuješ na nekoj drugoj strani zveket teća, žlica, pijata i pinjura, razaznaješ među njima i pokoji osmijeh kroz mljackanje. Osjetiš na dnu svoga doma kako neko dijete broji mrave dok štapićem skuplja smolu. I dok pritišće to tanašno drvo uz koru debla, ona se zlaćana tekućina počinje grudati u kristalnu suzu. Gladna si. Slijećeš dolje ne bi li zgrabila kojega mrava, ali malo ljudsko biće potjera te sa svoga teritorija. Kupuuuuuuuuuuuj kruv! Ti mu se jadaš, ali ono te ne razumije. Što li to dijete čuje u tvome glasu? Gotovo isto što i ti u njegovom. 

Ulaziš sada u jedan šumarak, nekoliko ljudi je ondje rastvorilo ležaljke, a jedan već leži poput gusjenice ogrnutom kukuljicom između stabala. I ne slutiš da on strahuje od tebe poput vlastite savjesti. Jer, eto, on je po svemu sudeći, svećenik. Pustio je laganu bradicu, nabio šeširić i naočale, samo da ga se ne prepozna. Udaljio se od svoje župe preko osamdeset kilometara, makar mu je more bilo skoro ispred nosa. A sada, dok ga tako promatraš svojim crnim očima, on se pokriva svojom kukuljicom praveći se da spava. Možda čini grijeh, a možda je grijeh što misli da griješi dok uživa.

 

Mirno je. Osjetiš topao miris hrskavih krafni i žuto zveckanje čaša hladne limunade. U ovome si šumarku jednom pronašla crva. Ili ipak nisi. Svakako osjećaš da bi ga se ovdje trebalo naći. Već ga ocrtavaš, znadeš gdje mu je bila kuća, borilište i grob. Možda sada možeš pronaći njegova rođaka i nahraniti se njime? Ali kao da te nešto drugo muči. Podigneš pogled. Nebeskim stropom raspleli su se ornamenti borovih grana kroz čije se otvore spuštaju bijele tkanine svjetlosti. Sada, kao da se sva priroda oko tebe rasplinjava i usporava. Čuješ one glasove kako zbore izvan ovoga šumskog hrama, čuješ sva ta suglasja vjetra, valova i ljudi pa ti se sve to čini poput varljive sjene koja traži tumačenje. Ne, to nisu ptice, makar u svakome od tih zvukova katkada razaznaš nešto ptičje. Katkada, u onom šuštanju grana začuješ brbljavoga brgljeza i galeba u onome valu što zaskviči o betonsku obalu. Katkada, u dječjoj igri pronađeš visine koščeve cike i lastavičje brzine u ćakulama. 

 

Kupuuuuuj kruv! Kupuuuuuj kruv!

 

Ova šuma, sve u njoj i sve izvan nje, zbori ti neprestano. Zato sada lupaš svojom glavom o pod. I tako svaki puta po triputa. Bop-bop-bop... Bop-bop-bop... Bop-bop-bop... Osjećaš pod svojim kandžama mekan tepih zemlje i one smećkaste iglice što te katkada uštinu za rep. I sada već zaboravljaš na crva. Ponovno kreneš, svaki puta po tri, jer taj neprestan ritam što ga tvoje tijelo čini, postaje mehaničko, prazni se od svoga preživljavanja i puni se klanjanjem dok sićušni tupi udarci kljuna o tlo odjekuju u ovome hramu poput kakve molitve. Jer ti sada ne tražiš crva, ti tražiš onu tajnu duge uhvaćenu na vraninu krilu. 

 

Ovo je tvoje prvo beskorisno sjećanje.

 

Pomalo ti je mučno. Možda si samo gladna ili ti je prisjela ona vrtna zmijica od sinoć. Nisi se još privikla. Dobro pamtiš gdje si zadnji put pronašla zrno, gdje se skriva mravinjak i gdje se može pronaći mrva onoga toplog jutarnjeg kruha. To je sav grozd tvoga sjećanja. Takvih bobica imaš u izobilju, ali povijesti nemaš jer nemaš ni riječi. Sav je biljeg prošlosti sazdan u crnoj rani na tvome vratu. 

 

Sati su se razmazali pored tebe, a ljudima je već otkucalo šest. Poletjela si, probila onaj krošnjasti strop i našla se u bestežinskome stanju beskrajnoga plavetnila. Na betonskoj obali neki mršavi muškarac urezanih kostiju i mišica vadi praznu vršu urešenu ostatcima mokre pupe dok svojim nožicama, svuda naokolo, razigrana djeca prave mjehuriće. I jedan dječak, eno, pluta na vodi. Raširio je svoje ruke i sklopio noge. Trenutak se tako zadržao na površini prije nego li je, poput ribe, ponovno zaronio. 

 

Odlaziš naprijed i pogledaš dolje. Otkrivaju se pred tobom bijele plohe urešene obojenim kvadratima. Ima ih raznih: plavih, zelenih, žutih, narančastih, crvenih... Kao da je netko ugrabio sve one izmiješane boje što si ih jutros ugledala na vraninu krilu i uredno ih poslagao samo za tebe. Da nisi ptica, znala bi da su to samo kabine. Slijećeš na jedan trampulin što stoji sa svojom daskom usred mora i promatraš taj prizor s neopisivim čuđenjem. Ispod tebe neka djevojčica pokušava dohvatiti dasku, udara objema nogama po dubini, rastvara svoja rebra samo kako bi ju dodirnula vrhovima prstiju. Ali, pljus, opet u vodu, i tako sedam puta dok joj naposljetku ne dosadi. Tebe nije previše briga. Sada je sve dobro. Sada je sve plošno, jednostavno i dostupno. Sve su one boje sada tvoje. Suton polako pada, ljudi odlaze s plaže, a ti promatraš kako se s dolaskom zvijezda, neki od obojanih pravokutnika otvaraju. Skrivaju iza svojih ploha neke nove, tebi neshvatljive, skrivene dimenzije. 

 

Pala je noć, topla i suha, dok u trenju što ga stvara ovaj blagi vjetar, osjetiš iza ponekih sjenovitih vrata prazninu, iza nekih puninu, u nekima čuješ i žive duše kako hrču. I tebi je već vrijeme vratiti se na vrh tvoga čempresa. Sjedneš tamo. Udobno je. I već zaboravljaš što si doživjela jer na onome čudnom raznobojnom mjestu nije bilo ni sjemenke, ni mrve, ni crva. 

Ne zamaraš se. 

Ptica si. 

U tebi je vječnost skrivena bez sjećanja.


 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg