proza

Lea Čorak: Zeleni manifest mladosti protiv hipokrita ili kako je počelo spašavanje svijeta u mojoj staji

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR (8. izdanje)

Lea Čorak (Zagreb, 1997.) završila je diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu. Autorica je zbirke pjesama Šetnja šarenilom, za koju je 2021. primila nagradu "Milivoj Cvetnić" Društva prijatelja knjige Hrvatske Kostajnice, kao i putopisa O bogovima, ljudima i moru; putovanje Grčkom, koji je iste godine nagrađen na regionalnom natječaju "Spasimo putopis." Dobitnica je nagrade "Metafora" (2021.) te međunarodne nagrade "Lapis Histriae" (2022.) za kratku prozu. 2024. godine dodijeljena joj je nagrada "Zdravko Pucak" za pjesnički rukopis Skrletna samsara. Njezina poezija i kratka proza objavljivane su u književnim časopisima te uvrštene u uži izbor više književnih natječaja. Živi i radi u Zagrebu.

Zeleni manifest mladosti protiv hipokrita ili kako je počelo spašavanje svijeta u mojoj staji

Kada sam se danas vratila iz škole, saznala sam da su ljudi koji bacaju nuklearne bombe i stvaraju ratove odlučili da su Cvjeta, Milka i naše ostale kravice prijetnja svijetu jer prde i prenose bolesti, stoga hitno moraju biti zaklane. Dok si još prištav, svaki dan naučiš nešto novo, ali ja sam dijete sela i znam kako miriše i izgleda krava, zato se malo čudim.

Tata mlati šakom o zid i govori riječi za koje se oboje pravimo da ih ja još ne razumijem. Zapravo ih ne bih ni trebala čuti, jer za neke riječi možeš biti premlad, one su oružje od kojih bi me trebali zaštiti kao od istine. Tata ima alergije na nešto u zraku, odatle suze u njegovim očima. Alergije se javljaju zbog bijeloga praška koji za sobom ostavljaju avioni, to je štaub šećer ili kokain neba, kao i zbog toga što muškarci ne smiju priznati da plaču.

Mama pita što sam radila u školi, jer škola je najvažnija besplatna stvar na svijetu, moram znati građu mitohondrija i računati tangense, da jednoga dana mogu jesti, posebno sada kad otac puca kravama u čela. Na povijesti sam učila da su hipokritima u staroj Grčkoj zvali glumce, kao što danas zovemo političare, na biologiji da je ugljikov dioksid neprijatelj okoliša, premda od njega biljke rastu i stvaraju kisik, na geografiji da ljudi ima previše, iako  bi se ukupno čovječanstvo moglo ugurati u Istru, ako bi svatko zauzeo samo jedan kvadratni metar, ali zbog toga što nas je svejedno previše, mi smo djeca rođena da budemo ekološki višak, štetočine, onako kako se u srednjem vijeku rodiš prljav od istočnog grijeha. Od svega toga, meni je najvažnije što me Marko iz 8. c pljesnuo po guzi i nazvao malom kujicom, pa sam se osjetila i lijepom i ljutom, ali to mami ne mogu reći.

Razrednica nam kaže; vaše će vrijeme biti vrijeme bolesti, jer bogataši ne mogu živjeti od vašeg zdravlja. Kada kaže „vaše vrijeme,“ zvuči kao da joj je drago što njezino vrijeme ističe. Bolest svoje žrtve bira u ciklusima. Prije su bolesne bile krave, pa miševi, ptice, svinje, šišmiši, ljudi. Sada su ponovno krave. Cvjeta se pred smrt riće kao onda kada smo joj oduzeli tele. Životinje znaju. Osjete. Tata povuče obarač i iz zjenica joj nestanu bijeli kristali. Kada mi kažu da sam krava, ne smeta mi. Cure koje me vuku za kosu jer su mi tenisice pune balege i jer dolazim autobusom iz mjesta kojeg nema na karti, ne znaju da goveda imaju najljepše oči, kao Marko ili lica s Instagrama.

Mama plače zbog krava, računa koje ne može platiti i mene, pa čistim krv po staji, perem suđe, pišem zadaću, sastavak „Proljeće u mom zavičaju.“ Ondje gdje živim proljeće je uvijek pomalo svježe, iako znam da je Zemlja u stakleniku zbog kojeg bi nam svima trebalo biti sve više vruće, dok nam jednoga dana krv ne proključa i ne pomremo od raka kože. A oni koji ne ispeče Sunce, koje je, uz krave, jedan od naših neprijatelja, utopiti će se u koktelu otopljenih ledenjaka, nafte i krepanih kornjača. Tako je pravedno, valjda. Mi ljudi smo krivi za to što će uskoro smak svijeta, premda moji roditelji nisu jako krivi, auto pale samo nekoliko puta godišnje. Nije baš kriv ni Marko, osim što puši. Čak ni one zle cure i razrednica nisu veliki zagađivači, to se mora priznati. 

Ja možda jesam pomalo kriva. Jednom sam bacila omot od žvake u susjedin vrt, a sok pijem na plastične slamke iz plastičnih bočica. Onda, tu su i ljudi koji imaju tvornice u koje stane mnogo naših staja. Oni pakiraju kornfleks u milijarde prevelikih, napola praznih plastičnih vrećica i boje tkanine bosim nogama mojih vršnjaka u Bangladešu, pa od tih tkanina sašiju haljine i svaki put kad kupiš jednu, doniraju cent zakladi za zaštitu albanskih sivodlakih svizaca.

Sutra je Dan planete Zemlje, pa ćemo u školi imati prezentacije o zaštiti voda, vodozemaca i prašuma u Brazilu i dijeliti će se letci od kojih će dečki praviti avione, a cure podlogu za lakiranje noktiju. Ako je Zemlja živa kao što su vjerovali Indijanci, trebala bi to cijeniti. Na njezin Dan očistimo školsko dvorište od otpada koji se ondje taloži kroz ostatak godine i razvrstamo ga u vreće različitih boja, što je vrlo zabavno, iako znamo da će ih brkata čistačica isprazniti u istu kantu. Plastične boce zadržimo za sebe, pa ih damo djedovima i bakama, da mogu platiti struju. 

Sad, kada su krave mrtve, uzgajati ćemo skakavce. Oni su ekološki, za njih Europska unija dodijeli poticaje, jedu ih u Eritreji i Tanzaniji kada je rat ili suša, a mi od njih možemo napraviti čips ili pivo, pošto ih više ne tamanimo ionako štetnim insekticidima. Ja ne bih pojela skakavca ni da mi ga Marko u usta ugura jezikom. Ne bih, ni za okladu. Ali mama kaže da trebamo biti u korak s vremenom, moramo preživjeti. Živjeti se mora, to je obaveza koju jednostavno ispunjavaš, iako ti nitko ne objašnjava kako.

U praznoj staji koraci odzvanjaju glasno. Nadglasava ih moje neposlušno srce. Živa je samo Inocenta, bijela junica koju sam ljubila u njušku dok je bila tele. Ne znam zašto sam je tako nazvala. Inocenta je čudno ime za kravu, a za ženu je još čudnije. Tata mi preda pištolj da odrastem i pokaže kako ću povući obarač. Ja sam dijete sela, znam što je priroda. Priroda je kada ubiješ slabijega. Ljudi koji bacaju nuklearne bombe i stvaraju ratove nalaze se na vrhu njezinog hranidbenog lanca. Povučem obarač.