proza

Rea Kurtović: Obitelji i proturječja

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR (8. izdanje)

Rea Kurtović (Zagreb, 2000.) pohađa dvopredmetni studij talijanistike i lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stekla je naziv sveučilišne prvostupnice, a trenutno piše diplomske radove. Tijekom studiranja je sudjelovala na Erasmus+ studentskoj razmjeni u sklopu koje je jedan semestar provela studirajući na Univerzitetu u Padovi. Prethodno je završila jezični smjer Gimnazije Lucijana Vranjanina, gdje je pisala za školski časopis Vranec. Uživa u pisanju od ranog djetinjstva pa je tako u 5. razredu osnovne škole osvojila 3. mjesto na književnom natječaju Gradske knjižnice Velika Gorica Pišem ti pismo. Osim kratkih priča, piše i poeziju, a u slobodno vrijeme se bavi sportom i plesom.

OBITELJI I PROTURJEČJA

Sve što se rađa, mora i umrijeti. Svo cvijeće koje sam primila u životu odavno je uvenulo i sad je već duboko u zemlji koju iznova oplođuje i hrani, ili barem volim misliti da je tako. Možda nikad nije ponovno dospjelo u zemlju, nego je zapelo u plastici Jakuševca i više nikad neće pronaći put do utrobe. Bila sam dijete proturječja – mazili su me pa tukli, tukli pa mazili, voljeli pa mrzili, činili sve da mi pokažu koliko me mrze dok su mi tvrdoglavo ponavljali da me vole najviše. Svi smo ovdje dio začaranog limba. Gnjev se podmuklo penje uz obiteljsko stablo. Ne štedi nikoga. U agoniji plešemo držeći se za ruke i poskakujući po žeravici, dok poput mantre vjerno ponavljamo riječi poput „samo je jedna obitelj“, „obitelj ne biramo“ i „obitelj je najvažnija“. 

U životu sam spoznala ružnu riječ prije nego poljubac. Svađe mame i tate poput armagedona liše od forme sve što mi je znano. Namještaj se topi i isparava pred mojim očima. Ponekad uspijevam šmugnuti u bakinu sobu. Ti zidovi, kao da su deblji. Vriskovi generacija, koji pohlepno grabe sve veće komade puta iz usta mojih roditelja u vrtlozima inovativnih psovki i uvreda, manje prodiru u bakinu sobu. Nisam sigurna kako izgleda ljubav. Baka umire kad je meni 12 godina. Sve se oko mene ubrzava, a ja se krećem u slow motionu. Zapela sam ispod površine vode. Pokušavam se prisjetiti njezina lica i koliko god ga zamišljam, ne uspijevam točno složiti slagalicu njezinih crta lica niti pogoditi točnu nijansu šarenih joj očiju. Ljuta sam zbog toga i obuzima me grižnja savjesti. Nokti mi se ljušte, a kosa otpada od krivnje i žaljenja. Žao mi je što nisam više pažnje obraćala na njezino lice dok je bila tu. Žao mi je što se nisam potrudila bolje je zapamtiti. Gomila ljudi svraća u naš stan, kao u dogovorenim smjenama. Toliko je hrane, a ja ne mogu zinuti. Njezin pogreb i danas vidim samo kroz suze, sve je mutno. Ruke se neprestano pružaju prema meni, a utješne riječi nimalo me ne tješe. Ljudi me gledaju sa sažaljenjem dok po špranci izražavaju sućut i žaljenje tapšajući me po ramenu. Svećenika uopće nisam slušala, a jedva sam ga i čula od pritiska u ušima uslijed predugog zadržavanja suza i knedle u grlu. Tata pored mene i dalje ne vjeruje da je baka zaista željela imati sprovod u crkvi i vjerojatno razmišlja o tome koliko bi moj djed, partizansko vojno lice koje je odbilo ući u crkvu na sprovod rođenome bratu, bio razočaran. Bolno dugo i sporo spuštanje lijesa uz tužaljku. I kraj. 

Ono što mi ostaje urezano u sjećanje je pošalica koju tata priča meni i sestri po završetku sprovoda, neposredno nakon napuštanja male dvorane, u pokušaju da podigne raspoloženje. Pokazuje prstom na veliki natpis uklesan iznad ulaza u Krematorij pa kaže: „Za let si, dušo, stvorena“ (dramatična stanka) „…kaže muž i gurne ženu iz aviona.“ Puca od smijeha dok promatra našu reakciju. Sestra i ja se gledamo očima i dalje napuhnutima od plakanja, u početku razočarano, ali nakon par sekundi počinjemo padati u očajni smijeh. Onakav smijeh koji iz tebe izlazi samo onda kad si preumoran da bi išta rekao. Naš tata je takav – sa svime se može šaliti, a posebice onda kad to podrazumijeva spretno izbjegavanje razgovora o osjećajima. Iako je ovo bila krajnje neumjesna šala, to je isti čovjek koji je s nama išao na Noćne marševe povodom Dana žena i na proteste za pravo žena na izbor. U mojoj obitelji kontradiktornost genetički teče.

Otac mi je nekad nakon bakine smrti priznao da je ona bila sasvim drugačija prema meni, nego što je se on sjeća iz svojega djetinjstva. Prema njemu je bila hladnija i distanciranija. Rijetko kad su se grlili. Kaže da mu zagrljaj majke nikad u potpunosti nije postao dijelom zone komfora. Ja sam, s druge strane, grlila i ljubila baku jako često i nikad nisam iskusila nikakve neugodne osjećaje koji bi me ponukali da uopće pomislim na to da zagrljaj ili poljubac nije prikladan. Sjetila sam se interne fore koju smo baka i ja izvodile svaki put kad bismo jele palačinke. Dok neka od nas ne bi obraćala pozornost, druga bi si premazala usne nutellom, a zatim je brzo privukla i izljubila po cijelome licu, ostavljajući za sobom čokoladne masne tragove. Kako ista osoba može na gotovo dijametralno suprotne načine označiti djetinjstvo svojeg sina i djetinjstvo unuke? Možda nije bila ista osoba. Možda je do rata. Možda su to bila drugačija vremena. Možda je do toga što je on bio dečkić, a s djevojčicama je kudikamo prikladnije vježbati izražavanje emocija.

Sada znam da je ljubav bila poprskana po cijelom stanu. Ljubav su bila spora jutra s čokolinom i šalicom mlijeka umazanom kapljicom kave koje mi je baka pripremala. Ljubav je u toj usamljenoj kapljici kave koja je imala moć učiniti da se osjećam važnim dijelom svijeta odraslih. Ljubav je bila Božić i miris pečenih kolačića od čajnog tijesta. Ljubav je bila u zajedničkoj pripremi tih kolačića. Ljubav je nerijetko bila baka.

Dok pišem ovo, stiže ujakova poruka u obiteljskoj WhatsApp grupi: „Pederi i lezbe vrh demokracije, fuj. Pod krinkom ljudskih prava Sotona dolazi.“ Momentalno mi pada mrak na oči. Nema spasa za čovječanstvo. Za boga miloga, da ga ne znam bolje, rekla bih da je užasna osoba.

Sestra kaže da je u djetinjstvu bitno spoznati majčinsku privrženost i ljubav, a manje je bitno odakle nam se ona pruža. Moja mama više nego prema nama, svoju privrženost i ljubav voli iskazivati prema opojnim tekućinama koje joj omogućuju da zaboravi. Neshvaćena genijalka. Daleko ispred svoga vremena, tijekom svojih adolescentskih godina potajice preslušava Janis Joplin i ostale face uzbudljive rock scene. Pušta kosu. Smeđa je, bujna i iznimno gusta. Mahnito odvezuje pletenice svaki put kad nogom zakorači s kućnog praga. Jedne noći, njena majka joj u snu reže kosu s glave. 

Moja je mama pametna, sposobna, šarmantna i zabavna. Sve je to malo manje onda kad popije. 

Teroriziraju me vlastite misli. Pokvareno je sjeme možda jedini put. Možda sam neodvojiva od svega što moja majka jest i što je ikad mogla biti. Sretnica sam zato što bih mogla biti toliko toga. Prokleta sam jer se, baš poput nje, nikad, ali nikad, neću uspjeti udaljiti od pukog potencijala. Možda sam već zaražena i za mene je prekasno. Virus društvene beskorisnosti puže kroz moje vene i obilazi sve stanice moga tijela, isisavajući iz njih svaku volju za time da napokon odskočim. Anemična sam. Inertna sam. I više od ičega, užasavam se prokrastinacije. 

Već mi je 24 godine. Ljudi, baš poput vremena, sve brže klize kroz sitne otvore među prstima moje šake što ih se grčevitije primam. Ljubav će puknuti. Tijela će usahnuti. Rastave teku kroz moju obiteljsku lozu kao žila kucavica. Čaše se kod nas razbijaju dva puta – jednom na svadbi, a drugi put najavljuju razvod. Zatim tišina. Muke se bliže kraju. Sad se sele u naše psihe i mučit će nas poput zloduha svaki put kad pomislimo kako smo sigurni u sebe.

Osjećam se poput umjetnice koja slaže masivnu instalaciju od karata koja se ruši i preplavljuje dvoranu svaki put kad se u njoj probudi dašak nade da je njezino životno remek-djelo blizu ostvarenja. Stvaranje je zahtjevno, a još je zahtjevnije onda kad istovremeno popravljaš sebe. Lijepim komadiće sebe, preslagujem ih i tražim optimizam koji me je davno napustio, a za koji se nadam da je samo sastrugan s kožom, ali nije umro. Ponekad mi se čini da i dalje čekam svoje prvo cjelovito jutro. Noći sve brže gutaju dane i premalo je sati u danu da bih stigla živjeti.

Našla sam još jednu sijedu. Mislim da je i mama rano osijedila. 

Divlji zapad nesnosno širi svoje granice preko mora i planina, donoseći sa sobom siromaštvo, krizu i nesigurnost – sve pod krinkom transhumanističkog napretka i kapitalističkog blaženstva. Neuspješno se podsjećam da je odmor otpor. Ja i dalje volim fjaku i sunčanje i u svakom trenutku razmišljam kako prikupiti dodatni trenutak odmora. Građena sam od sporih jutara i čokolina i kapljice kave i laganih šetnji i bržih vožnji autom i svih snova koje sam se ikad usudila sanjati i svih postelja u kojima sam se ikad probudila. Satkana sam od milijarde sitnijih i krupnijih fragmenata prošlih iskustava koja su istovremeno obična i posebna, samo moja i svačija, univerzalna i partikularna. 

Glava mi puca pod nesnosnim pritiskom egzistencije. Ipak se i danas odupirem beznađu i zapisujem ovu dobro mi poznatu priču. Prioritet je sačuvati zdrav razum. Obiteljsku WhatsApp grupu stavljam na mute. Mami ne odgovaram na pozive. S tatom i danas ulazim samo u opuštene i neobavezne konverzacijske situacije. Sestri ću reći da je volim, kasnije, kad se čujemo telefonom. Možda uhvatim neki božićni film na TV-u. Božić me vuče na melankoliju i sjetu, a već je iza ugla. Obećajem si da neću plakati. Možda i hoću, pa šta?