proza

Robert Aralica: Akteri za kugu

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR (8. izdanje)

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga te engleskoga jezika i književnosti diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. Kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara (2022.). Također, ušao je u uži izbor natječaja Kritična masa i Pišem ti priču (2024.) te Prozak (2025.). Trenutno je zaposlen kao nastavnik hrvatskoga jezika.

AKTERI ZA KUGU

More šljašti pod mjesečinom i blago se ljeljuška prebirući tiho po stijenama ispod borova dok Ana stoji naslonjena na balkon vile Moj Mir. Promatra zaljev, morsko zrcalo u kojem se raspada narančasti odraz šibenske rive. Cigareta se polako tanji pod njezinim prstima, zaiskri katkada pred naglim dotokom kisika pa se jednakom brzinom povrati tami. Posljednji je put zapalila prije točno šest godina i nikada nakon toga nije bila u tolikoj krizi da bi ponovno osjetila takav poriv. Dok joj vjetar dodiruje obraze, Ana vrti svoj prsten što se udobno smjestio na koži. Prisjeća se onoga što je čula za večerom od svoje pomalo pripite prijateljice kojoj je suprug napomenuo da to nije prikladna priča za večeru. Između gutljaja vina i kušanja mesa sa roštilja, ispričala im je da su se u ovom dijelu grada, koji se još od srednjeg vijeka naziva Paklenom, tijekom kuge palila trupla te kako je sve započelo s tijelom mrtvoga težaka. Vjerovali su da je vukodlak i da se noću ustaje iz groba. Naposlijetku su ga iskopali i proboli kolcem, a ta ih je znatiželja koštala desetak tisuća duša...

Zavjesa se sada ljudski i polako ovija oko prozora prateći trubadursku melodiju cvrčaka. Skriveni su posvuda po šumi i već su toliko glasni da bi se njihov zvuk dalo i dotaknuti. Ana zatvara oči tako da s jasnom puninom vidi jednog od njih ispred sebe. Ispod mrežastih svilenih krila, ispod prvog zadčanog kolutića nalazi se čudesan mali timpan koji kukac neurotično napinje snažnim tetivama. Namještajući položaj svoje rezonantne stražnjice mužjaka modulira cvrčave frekvencije kako bi prizvao ženku. Ispod ovoga zvjezdanog neba oni ne žele ništa drugo nego li pariti se i brstiti travke poput krava. Ipak, kroz sve te vlati pubertetlijskih strasti zaljubljenih trubadura, dade se ugrabiti barem jedan bitan podatak. Vani ne može biti ispod dvadeset i pet stupnjeva jer tek na toj temperaturi cvrčci počinju svirati. Ana osjeća tih minimalnih dvadeset i pet stupnjeva kako poput one zavjese prelaze preko njezine kože te, miješajući se s vlagom, zavlače ispod tankih svijetlih dlačica ravno u pore. Oni nečujno i sigurno trepere nad njom dok ih ovi prirodom ugođeni tonovi neprestano potvrđuju. Ana pomasti mrtvu cigaretu u pepeljari napunjenom vodom te se na prstima zavuče pod zavjesu. U tami sobe, mjesečina zarezuje zidove otkrivajući dopola umotano muško tijelo. Izvrnuto je na prsa i katkada blago zazviždi u brjegovima udisaja. 

Ana uzima bluzu u slučaju da joj zatreba, ubrzava korak i spušta se na prašnjavu cestu. Grli se vlastitim rukama cijelim putem dok je zemlja poput potoka vodi kroz šumu omeđenu stijenama i morem. Plava bjelina mjeseca previja se po siluetama borova narušavajući plošnost njihovih rubova. Njihove tamne grane račvaju se onako kako se hrane, čineći jedno disharmonično tijelo stvoreno u borbi vlastitih dijelova. I dok rezbare prostor, i nebo iza sebe, korom prekriveni udovi prekrivaju one slabije.

Ana se uspinje uređenom stazom i dolazi na rub visoke naborane stijene za koju joj je ista ona pripita prijateljica rekla da se naziva Hitlerove oči. Čak i bez pogleda na tu stijenu, osjeća koliko se široko raspojasava ispod nje, sa svojim oštrim borama i borovim dlačicama, kroz modri mrak i tragove mjesečine što se treperavo odbijaju o more. I doista, jutros dok su plovili kanalom, ta je stijena izgledala poput dopola zaronjene Hitlerove glave: male tamne oči, vrhovi klempavih ušiju, nisko čelo i onaj kukasti debeli nos. Kada bi zaronila, zasigurno bi vidjela i brčiće sačinjene od algi... Pred njom ponovno izrastaju dvije duplje kroz koje su jutros prošli. Očekivali su da će prolaskom kroz zahrđalu mrežu, u skrovitoj unutrašnjosti Hitlerove lubanje pronaći nešto vrijedno tajne. Osjećali su da će u tom imenu što zaziva smrt spoznati mogućnost nekoga tajnog života, ali ničega tu nije bilo; ni stvari, ni duhova, ni mozga, već samo mrkle tame iz koje su željeli što prije izići ugledavši novo svjetlo. Pleterom morskih odbljesaka na tamnim zidovima, prostrujilo je razočaranje kada ih je hladni tunel odveo na izlaz drugoga oka. 

Za sobom ostavlja onu sićušnu kućicu. Moj mir... Koliku joj nelagodu samo stvara to ime. Nema niti dva sata da je spavala u njoj. Moj mir... Ponoć je već odavno otkucala kada je Ana osjetila da se njezin muž miče. Otvorila je oči, a on je, zabuljivši se ispred sebe, zabio ruke u krevet. „Što je bilo?“ upitala ga je maknuvši kosu s nosa koji se još odmarao na jastuku. On joj nije odgovarao. „Jesi li dobro?“ sada se već zabrinula jer njegovo je tijelo sa svakom sekundom bivalo sve bljeđe. Podignula se i ovila svoju ruku oko njegove koja je i dalje srastala s posteljinom poput stalagmata. 

„Plašiš me... Jesi li dobro?“

„Tamo...“ kimne uzrujano „Vidiš... Vidiš li?“

„Ne, pa tamo je samo ormar...“

„Ne, ne, ne... Ondje, pravo...“

„Pa, tamo su samo zid i slika... Što bih trebala vidjeti?“ priljubila se uz njega i naslonila svoju bradu na njegovo rame, nadajući se da će ga tako umiriti. Njezina smeđa kosa spuštala se poput vitica bršljana što su puzale njegovom rukom.

„Dida.“

Ana bi se možda i nasmijala da on tu riječ nije rekao s tolikom ozbiljnošću. Vitice, brada i ruka polako su se udaljile. Možda jer je osjetio kako se ona udaljava, nastavio je.

„Tu, maloprije... Kladio bih se da je on...“

„Ma, sigurno je to bio san koji ti se prekinuo.“

„Nije...“ stao je vrtjeti glavom „Nije...“

„Možda je paraliza sna? Da, mora biti. Nismo baš previše spavali zadnjih noći... Donijet ću ti malo vode“, Anini se prsti već dotaknu poda.

„Ne trebam vodu!“ zgrabi je za ruku, dovoljno naglo da ublaži glas „Ne može biti paraliza... Utrnuo bih, ne bih se mogao pomicati...“ sklupčao se i otkrio dio plahte s bedara pa zabio svoj nos u nišu između njezinih ključnih kostiju. „Što mi se to događa?“ Ana je stala promatrati tog stranca ispred sebe. Tko je on? Kakvo je to tijelo kojem je ona do maloprije pridavala svijest, ime i povijest. Kakav je to čovjek koji ima drugačije postojanje, kojem se pričinjaju duhovi, dok ona razmatra moguću iluziju prizme? Drhti sada uz nju i savija svoju ogoljelu macaklinsku kralježnicu. 

Dida. To lice koje njezin muž nikada nije vidio, koje nije imalo pravo na sliku na nadgrobnom spomeniku, to ime koje nitko nije izgovarao. Dida. Ta prikaza usprkos kojoj je izgradio sebe, bio odličan đak, završio fakultet u Zagrebu, ostao tamo kao psiholog te izgladio sinkope u govoru. To šuplje postojanje zbog kojeg je možda i nju oženio prije nekoliko tjedana. Dok ih je jugo vijalo prošlogodišnje jeseni, onako kako se šibaju ovce, dok su ukapali majušno tijelo njegove bake, svećenik je zborio molitvu koja je hukala zajedno s vjetrom. Promatrala je lice svoga budućeg muža, a on kao da je sada osjećao da bi u tim molitvama što ih savija vjetar trebalo spomenuti i ono lice kojega nema na grobu, a čiji obris i dalje struji zrakom poput vlage. To lice strogih, oštrih, nikada viđenih linija, koje se čak i u svojoj smrti nadvijalo nad njegovom obitelji pečatom negdašnjeg postojanja. Mora da je osjećao tu živu tvar koja sipi poput pješčana sata, koja se na njegovim zatvorenim usnama zakovala kamenom sintagmom – dida Jure. To ime za koje možda i dalje nije siguran je li ikada uistinu postojalo, sigurno je osjećao poput kakve prikaze što je šetala za njegovom bakom, naslanjala se na kutove prostorija, gorjela u zakurenoj peći pa izbijala kroz zahrđali dimnjak. Možda je ta prikaza nadgledala ovce iz daljine za sunčanih popodneva i kamuflirala se u vjetar što bi dodirivao bakino lice dok bi ona tvrdom površinom svojih prstiju prelazila preko drvenih  perli krunice samo kako bi se sačuvala. 

Ne, on se ne plaši ovog što mu se noćas pričinilo, on se ne straši duha, već krckanja didinih atoma, tako pomisli Ana. Oni su u njemu, skriveni i šćućureni po čitavu tijelu, a osobito u mozgu. Taj ih je mozak privukao svojom sočnom masom kao što med privlači mrave pa će se kada se koščati poklopac malo otvori, ustvrditi da su atomi u njegovu mozgu izgradili svoje leglo, izrovali rupe i postavili tempirane ličinke iz kojih će se jednoga dana raspuknuti cijela gomila novoga trulog naraštaja. Priznao joj je još davno da nikada nije zapravo saznao od svoje majke kako je njegov dida umro. Dok je bio dijete, to se pitanje izbjegavalo, a kada je ostario, ono se zataškavalo. Prije babina sprovoda u Danilu, jedan stariji rođak, već pripit od vina i presit od janjetine, stao im je pričati dok su hodali kršom iza kuće. Jugo je nosilo dim cigarete koju je on neprestano pokušavao ponovno upaliti dok je vrhovima riječi probijao nanose vjetra.

„Eeee, ne znaš ti kako je to bilo... Ali ja znaden jer san tu bija. Babu ti je vuka za kosu ispri k'će i vika joj svašta... Da je vaka, da je naka... Bila je onda još mlada... Skupilo se nas par, susida, i nekako smo ga prigrab'li. Došla hitna po njega i odveli ga... Bija t' je...“ zaštuca prislonivši ruku na usta „Bija t' je zavrišija na Ugljan... Držalo ga tamo neki' god'nu dana dok ga opet nisu pust'li. Nije ode bija nit' cilu noć... Kad negdi iza jedan, čula se opet skrika... Opet baba... Samo šta njega nije ovaj put bilo...“ reče zaštucavši dvaput „I mi... Mi ti došli ispri' k'će, i bogami, imamo šta za vid't... Digli t' mi glavu prima nebu... Stari se obisija za balkon...“ Debeli je rođak sada triput zaštucao pa nastavio hodati niz vjetar, ne primijetivši da su Ana i njezin budući muž zastali. „E, tako ti je to bilo...“ 

Jasno je zamišljala tu scenu. Lanac zavezan oko ograde, tijelo kako visi poput lutke i to ispod balkona u čijoj su sjeni ručali prije bakina pokopa. Ocrtavala je zajedno s njim te dvije, ulegle crte što su se još bolje primjećivale sada kada je koža visjela gotovo neovisno od lubanje. Te dvije crte koje je mogla pronaći i na njegovu licu, ulegnute na obrazima, stajale su neizbrisivo kao znak samohrana – onoga koji proždire samoga sebe, onoga koji crpi vlastitu tvar da se izbavi iz patnje što mu čine igle stvarnosti. A to hranjenje osnovni je titraj svemira, svaka ova najmanja životinja, biljka i molekula što sada vibrira oko nje, za nečim željno gladuje i svaka od njih glad je nečemu drugom. I tako se cijela ova priroda satkala od te dvojnosti, od gladi i bijega, stremeći nešto drugo proždrijeti, spašavajući sebe. I zato je toliko strašan onaj dida, što se, objesiviši se lancem, oslobodio od prirode. No, niti on nije bio razlog zbog kojeg je večeras zapalila cigaretu, on je bio onaj tamni i sasušeni, pepelni dio vlažnoga duhana.

Stara se kasarna u uvali noću čini jezivom iako Ana zna da je tijekom dana uškopljena raslinjem i grafitima. Ipak, iznad nje, posvuda je ljepota. Mekim nebeskim baršunom rasipa se zvjezdani prah i pokoji oveći oblak što ga poput skalpela režu zrake krupnoga mjeseca. Taj se mjesec zrcali u majušnim valovima koje dvoje mladih pjene svojim stopalima. Čuje se smijeh, šapat, vrisak, poljupci...

Ana prelazi preko drvenoga mosta i zastane pred tvrđavom Svetoga Nikole. Valovi se ljuljaju i svjetlucaju pod njom blago poput kolijevke. Očima može vidjeti samo bok te utvrde, ali negdje u reljefu svoga mozga promatra tlocrt nepomične strijele. Vlaga se nastanjuje po Aninoj koži poput mahovine po stijeni dok joj se svaka pora polako puni slanoćom morske rose. Grli samu sebe i prislanja svoje dlanove na trbuh. Živa je. Diše. Kao da se nešto u njoj hrani solju i vlagom što sipe kroz njezinu opnu. Osjeća sada moguće klijanje onih atoma koji pripadaju njezinu mužu. Titraju, vrte se, bubre i svaki će čas zasvijetliti te raspuknuti se poput onih mrtvih zvijezda što obasjavaju noćno nebo svojim lažima. Izrasta iz te rasute prirode sada u njoj neka misao; ona misao zbog koje je odlučila upaliti cigaretu. 

Prisjeća se kako je za ovakvih večeri ležala pored drugoga muškarca koji joj je dao prsten nalik ovome što ga sada nosi. Dok su u njoj još gorjele želje, slike i nadanja. Ona, on i ono. Dijete koje je zamišljala, koje je raslo u njezinoj utrobi, to dijete nerođenih mogućnosti, nadjenuta imena, koje ju je tek začeto napustilo u događaju kojeg se od straha i boli ne smije niti prisjetiti, a koje je osjećala da još uvijek živi negdje pored nje. To lice koje nikada nije ugledala, a kojeg je sasvim jasno mogla ocrtati, kao što njezin sadašnji muž može svog didu, upilo se poput vlage u njezine misli, zidove i postelju, odnijevši dio mogućih ljubavi sa sobom. Vrlo dobro zna da ono biće koje leži napola pokriveno plahtom, traži od nje istu stvar, a ona nije sasvim sigurna želi li uopće više pokušavati. Pokušali su više puta, ali njezina utroba ubija sve što se u njoj začme.

Osim toga. Djeca. Pa čemu? U mraku noći rastemo prema suncu poput onih grana, upjevavamo se neurotično poput onih cvrčaka, vučemo druge za kosu i vješamo se za balkone, ljušte nam se utrobe i ljuštimo ih drugima, kušamo vlastitu biologiju dok iza nas ostaju samo neizbrisive prikaze... Ona glavata stijena što je izvirala iz mora, sada je prekrila villu. Nacizam-natalizam... Moja grana je bitna, ona treba dotaknuti one lažne zvijezde, njezino cvrčanje treba ih opjevati pa makar sa sobom nosilo i kugu. I što onda kada dotakne zvijezde? I što onda kada se ljudi poput bakterija nastane po svemiru? I što onda kada se čak i sâm Svemir probudi pred beskontaktnim strujanjima ljudskih sinapsi? Sve te daleke zvijezde ne mare niti za sebe niti za nas. Samo mi marimo za nas. 

Ova joj se tišina čini isuviše bučnom stoga ponovno prolazi preko plaže s koje se ono dvoje mladih razišlo, preko kasarne i Hitlerova čela. Sluša cijelim putem nesnosni koncert cvrčaka. Ulazi ponovno u sobu, u njihovu sobu. Budan je. Osjeća strah njegove samoće i pokriva se njime. Ta se utjeha pretvara u nagon. Ove noći, kao nikada prije, ona i on, vodit će ljubav sve do jutra.