proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.



 

 

Ptice ne lete

 

Udarci guma po šljunčanoj cesti. Boli me glava. Đango me stisnuo na vrata prtljažnika. Ne mogu pomaknuti ruku. Širi se jer zna da će uskoro biti prevelik da ide s nama u grad. Briga ga što smo svi stisnuti.

Iskipali su nas van. Muma povlači Svilu za ruku. Đango pali cigaretu i kreće u ulicu, onu usku i prometnu, gdje ga se nikad ne može zaobići. Pašo i Muta odlaze na trg. Mene tjeraju na drugu stranu. Velika sam, kog vraga jebem, mogu ići i sama, kažu. Ostavljaju me u lokvi blata.

Hodam sporednom ulicom prema trgu. Grad mi se uvijek čini velik. Ima čak dva trga. I na svakom barem dva kafića. Kad je toplo ljudi uvijek sjede na terasama. Postavljeni su stolovi i slatkast miris kave osjeća se u zraku. Kušala sam je jednom iz ostavljene šalice. Strašno je gorka. Ali na stolovima stalno ima šećera. Punim ga u cipele jer mi babo uvijek prazni džepove. Šećer mu ništa ne vrijedi. Ako njemu ne valja, ne smije ni meni.

Ulica pored trga ima puno dućana. Uskoro će se otvoriti i ulice će postati karneval boja, crvenih majci i plavih traperica, žutih čizama u izlozima. Moje su patike smeđe i mokre i spaljenih đonova jer je Đango prije njima uvijek gasio cigarete. Muma kaže da samo lijepe djevojčice nose lijepe cipele jer ljudi za stolovima uvijek imaju nešto u džepovima spremno za lijepe djevojčice. Zato Svila nosi roze čizmice. Muma joj svako jutro veže plavu kosu u pletenice i tepa njenoj svijetloj koži. Babo kaže da je tako lijepa da će je uspjeti uvaliti nekoj od tih gradskih guzica iz vijećnice, pa je onda štipa za obraze i štedi batina. Ali ja nisam lijepa djevojčica. Muma neće otpetljati moju crnu kosu jer kog vraga ona ima gubit vrijeme na to gnijezdo na toj mojoj magerečoj tikvi. Jutrima lijepe djevojčice odlaze u školu s rozim ruksacima na leđima. Svila sliči na njih. Ali ja znam da one ipak imaju mekšu kosu i toplije jakne. Mrzim zimu. Vani nikad nema postavljenih stolova i šećera, a ljudi su samo figure omotane u slojeve odjeće kao ptice šćućurene među svoja krila. Ja bih željela biti ptica. Zanima me što je gore. Možda je ljepši zrak. Katkad čujem gospođe u crvenim bundama kako govore da grad smrdi. Meni se uvijek čini sladak i mirisan. Muma puši više od Đanga, a babo više od mume. U gradu mogu disati. Zanima me kako dišu ptice. Pitala sam mumu je li naš nos kao ptičji kljun. Ispada da je samo moj takav. Možda sam stvarno trebala biti ptica. Lastavica ili dugonoga roda. Đango mi je jednom rekao da je jedina ptičurina koja sliči na mene gradski golub. Smrdljivac koji kupi mrvice ispale iz smrdljivih ljudskih usta i koji sere po svemu i kojeg ljudi tjeraju nogama s puta. Ali ja bih bila i golub. I odletjela bih na krov i na oblak i na Mjesec i pogledala je li zemlja zaista okrugla. Babo mi zna govorit da je ravna ko šamar koji će mi odvalit ako opet pitam. Ali ja pitam. I želim biti ptica na Mjesecu.

Stojim nasred trga. Hladno mi je, a muma je moje deblje čarape dala Svili. Bilo bi grozno da krepa od prehlade sad kad su već toliko uložili u njene roze čizmice. Đango mi je rekao da je takve čizmice mogao prodati za pet kutija cigareta. Ali i to će se vratiti, kaže. Onaj kome je babo da morat će biti neki bogatun. Takve ljepotice nisu zabadava. Ja jesam. Babo uvijek kaže da će bit sreće ako me neki Đangov kompanjon bude htio. Ja ne želim da me itko želi. Đangovi prijatelji pljuju na svoje mume i šutiraju pse na cesti. Roki voli pse. On kaže da bi bilo lijepo biti ptica. No radije bi bio konj. Oni brzo galopiraju i mogu zbaciti jahače sa sebe. Ali Roki nije Đangov prijatelj i Babo mu često kune kopiladsku mater koja ga vodi u školu. Babo govori da svi mi idemo u školu, ali ja mislim da nisam nikad zapravo bila u njoj. Ipak, kad pitam on urla da je škola skupa i da samo gradske ukalupljene guzice idu u nju. Zato ne znam idem li zapravo u školu. Roki će zbog nje postati doktor ili veterinar, a u školi je baš lijepo, tako mi bar kaže. I ja ću jednom otići u školu. A onda me neće htjeti nitko iz sela i babo će me morati dati Rokiju. A možda me ni on neće htjeti pa će me babo pustiti da budem ptica i odletim do Mjeseca.

Trg je pust. Hladno je i nema stolaca i stolova sa šećerom. Zabundani su ljudi visoki i prolaze brzo. Ja sam preniska da bi me primijetili. A možda me ignoriraju zbog patika. Da imam čizmice ko Svila svi bi me voljeli. Gledam oko sebe. Sada nema ni ljudi. Sve je prazno. Babo mi ne da da se pomaknem s trga na koji me poslao. Ali ja želim vidjeti školu. I Rokija. Neka me nauče kako biti ptica.

Tražim školu. Visoku zelenu zgradu ogromnih staklenih prozora. Okružena je cvijećem, ali sada je zima pa je po tome neću moći prepoznati. Pokušavam se prisjetiti kako mi ju je Roki opisao. Zelena, zelena… Trebalo bi pisati strukovna veterinarska. Ali ja ne znam čitati. Roki kaže da je S kao zmija, a V kao ptičji kljun. Tražim zelenu zgradu sa zmijom i kljunom. Na kraju krenem slijediti dva gradska dečka s ruksacima na leđima. Možda ću i ja jednom imati ruksak na leđima.

Dva gradska dečka pretvorila su se u njih trideset. Nikad nisam vidjela toliko ruksaka na jednome mjestu. Oni ulaze u neku plavu zgradu. Lijepo je uređena. Ima velike staklene prozore. Ali je plava i slovo ne sliči zmiji. Prva riječ ima slovo kao neki veliki glavonja strašno mršava tijela. Drugo bi moglo biti zmija, ali sklupčana s ispruženom glavom prema gore.

Gledam oko sebe. Netko me potegnuo za uho. Nisam vidjela tko, ali čuo se glasni smijeh. Gledam na drugu stranu ulice. Tamo je nekakva zelenkasta zgrada. Više sliči osušenoj jesenjoj travi. Ali je ipak zelena. A tamo isto stoje ljudi s ruksacima. Omotani su dimom cigareta. Gledam natpis nad njihovim glavama. Prvo je slovo možda zmija. No drugo je sigurno kljun! Trčim do grupice pušaća s ruksacima i pitam za Rokija. Gledaju me prljavo i gadljivo, pa mi viknu daj mrš u vukojebinu iz koje si izašla mala. Okrenem se i idem do druge grupice. Moj me babo ipak najbolje psuje. Mogao bi im održati kakve instrukcije.

Druga grupica ruksaka me ne vidi. Znam da nije zbog dima. Ali nema veze. Ja vidim Rokija. U onoj trećoj, zadnjoj grupici, smije se s gradskim dečkima povlačeći dim. Trčim k njemu vičući mu kako sam i ja napokon došla u školu. U sljedećem trenu osjetim ispruženi dlan na svojim prsima, tamo, malo ispod vrata, gdje sam maloprije očekivala njegov zagrljaj. Gledam njegove smeđe oči koje kao da me ne prepoznaju. Čujem dva dečka u grupici oko mene. Koja ti je ta črna ciganka Robert?

A kog jarca ja znam. Neko pošandrcano derište. Daj mrš od sim mala.

Još trenutak gledam u oči koje žele biti galopirajući konj. Pogled mi pada na ruku koja je zaustavila moj zagrljaj i prvi puta uočavam da je svjetlija od moje. Više sliči na Svilinu kožu. Na gradsku kožu. Glasan udarac srca u mojim ušima prigušio je smijeh koji je odjeknuo oko mene. Okrećem se i trčim. Trčim na trg jer ne znam koliko je sati. Ne znam ni koji je dan. Ni tko je Roki. Ili Robert. Znam samo da ću uskoro morati nazad do našeg kombija. Praznih džepova.

Okrećem se usred trga. Nikog nema. Srce mi kuca zbog praznih džepova. Trebam samo malo, barem nešto, pa da babo samo psuje i pljuje. Bojim se. I babe, i mume i Đanga. I Đangovog drugara kojem će me babo dati. I Rokija i njegove škole. Želim biti ptica na Mjesecu. Može golub pa i crna vrana. Vrane se barem ničeg ne boje.

Idem prema kombiju. Vidim ih. Kasnim, a oni me čekaju. Sad oni i mene vide pa ih čujem iz daljine kako me kunu. Babo mi trga košuljicu pa prazni džepove. Gledam u pod i vidim svoje promočene patike.

Babo me psuje. Pas mi sve po spisku kog sam vraga cijeli dan radila. I stvarno. Ne znam što sam cijeli dan radila. Pljuje mi u zapetljanu kosu. Kog sam vraga radila? Ja nisam ptičica da mi budući veterinar Roki popravi krila. Nisam vrapčić pa čak ni graktava buntovna vrana. Obični sam smrdljivi golub lutalica kojeg je netko zatvorio u krletku bez hrane i brige, onako iz zabave, tek toliko da istakne koliko su druge ptice ljepše i bolje. Stvarno, kog sam vraga danas radila?

Bila sam u školi.

 

Prvu sekundu mojih riječi vladala je tišina. Onda odjekne ružan Đangov smijeh. Batine su boljele manje od mojih slomljenih krila. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Ivan Tomašić: Smrt kralja Sebastijana (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Tomašić (1991.) diplomirao je portugalski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stalni kritičar portala booksa.hr od 2015. Prikaze i recenzije objavljivao i na drugim hrvatskim i regionalnim portalima. Kao novinar surađuje na emisiji Prvog programa hrvatskog radija ''Kutija slova''. Uredio nekoliko romana.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Emma Mihalić: Nova žar-ptica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Emma Mihalić (1999., Zagreb) studira pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Piše prozu i poeziju, ali do sada ništa nije objavljivala. Bavi se i crtanjem. Jedna je od pobjednica na natječaju za kratku horor priču na engleskom jeziku Srednje škole Ivan Švear, i nekoliko se puta natjecala na LiDraNo-u, jednom završivši nominacijom za državnu razinu (s pjesmom ''Podstanar''). Planira se baviti pisanjem i ovo je njen prvi završeni prozni rad na hrvatskom jeziku. Inače piše i na engleskom jeziku.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Deni Baleta: Make Empathy Great Again!; Pismo starijoj sebi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Deni Baleta (1998., Split) studira hrvatski jezik i filozofiju u Splitu.

proza

Iva Hlavač: Nakaze

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Iva Hlavač (1986., Osijek) do sada je objavljivala kratke priče i pjesme u zbornicima. Objavila je dvije zbirke kratkih priča: ''I obični ljudi imaju snove'' (MH, Osijek, 2009.) i ''Svi smo dobro'' (Profil, Periskop, 2016.) za koju je dobila stimulacija Ministarstva kulture za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2016. godini. Trenutno živi i radi u Valpovu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

proza

Antonija Jolić: Mažuran

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Antonija Jolić (1992., Split) odrasla je u malom mjestu Gradac pokraj Drniša, a trenutno živi u Šibeniku. Sa šesnaest godina izdala je zbirku pjesama „Oči boje lješnjaka“, dok je ljubav prema kratkoj priči razvila kasnije. Trenutačno studira na Pravnom fakultetu u Splitu i radi, a slobodno vrijeme provodi slikajući.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg