proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

Ptice ne lete

Udarci guma po šljunčanoj cesti. Boli me glava. Đango me stisnuo na vrata prtljažnika. Ne mogu pomaknuti ruku. Širi se jer zna da će uskoro biti prevelik da ide s nama u grad. Briga ga što smo svi stisnuti.

Iskipali su nas van. Muma povlači Svilu za ruku. Đango pali cigaretu i kreće u ulicu, onu usku i prometnu, gdje ga se nikad ne može zaobići. Pašo i Muta odlaze na trg. Mene tjeraju na drugu stranu. Velika sam, kog vraga jebem, mogu ići i sama, kažu. Ostavljaju me u lokvi blata.

Hodam sporednom ulicom prema trgu. Grad mi se uvijek čini velik. Ima čak dva trga. I na svakom barem dva kafića. Kad je toplo ljudi uvijek sjede na terasama. Postavljeni su stolovi i slatkast miris kave osjeća se u zraku. Kušala sam je jednom iz ostavljene šalice. Strašno je gorka. Ali na stolovima stalno ima šećera. Punim ga u cipele jer mi babo uvijek prazni džepove. Šećer mu ništa ne vrijedi. Ako njemu ne valja, ne smije ni meni.

Ulica pored trga ima puno dućana. Uskoro će se otvoriti i ulice će postati karneval boja, crvenih majci i plavih traperica, žutih čizama u izlozima. Moje su patike smeđe i mokre i spaljenih đonova jer je Đango prije njima uvijek gasio cigarete. Muma kaže da samo lijepe djevojčice nose lijepe cipele jer ljudi za stolovima uvijek imaju nešto u džepovima spremno za lijepe djevojčice. Zato Svila nosi roze čizmice. Muma joj svako jutro veže plavu kosu u pletenice i tepa njenoj svijetloj koži. Babo kaže da je tako lijepa da će je uspjeti uvaliti nekoj od tih gradskih guzica iz vijećnice, pa je onda štipa za obraze i štedi batina. Ali ja nisam lijepa djevojčica. Muma neće otpetljati moju crnu kosu jer kog vraga ona ima gubit vrijeme na to gnijezdo na toj mojoj magerečoj tikvi. Jutrima lijepe djevojčice odlaze u školu s rozim ruksacima na leđima. Svila sliči na njih. Ali ja znam da one ipak imaju mekšu kosu i toplije jakne. Mrzim zimu. Vani nikad nema postavljenih stolova i šećera, a ljudi su samo figure omotane u slojeve odjeće kao ptice šćućurene među svoja krila. Ja bih željela biti ptica. Zanima me što je gore. Možda je ljepši zrak. Katkad čujem gospođe u crvenim bundama kako govore da grad smrdi. Meni se uvijek čini sladak i mirisan. Muma puši više od Đanga, a babo više od mume. U gradu mogu disati. Zanima me kako dišu ptice. Pitala sam mumu je li naš nos kao ptičji kljun. Ispada da je samo moj takav. Možda sam stvarno trebala biti ptica. Lastavica ili dugonoga roda. Đango mi je jednom rekao da je jedina ptičurina koja sliči na mene gradski golub. Smrdljivac koji kupi mrvice ispale iz smrdljivih ljudskih usta i koji sere po svemu i kojeg ljudi tjeraju nogama s puta. Ali ja bih bila i golub. I odletjela bih na krov i na oblak i na Mjesec i pogledala je li zemlja zaista okrugla. Babo mi zna govorit da je ravna ko šamar koji će mi odvalit ako opet pitam. Ali ja pitam. I želim biti ptica na Mjesecu.

Stojim nasred trga. Hladno mi je, a muma je moje deblje čarape dala Svili. Bilo bi grozno da krepa od prehlade sad kad su već toliko uložili u njene roze čizmice. Đango mi je rekao da je takve čizmice mogao prodati za pet kutija cigareta. Ali i to će se vratiti, kaže. Onaj kome je babo da morat će biti neki bogatun. Takve ljepotice nisu zabadava. Ja jesam. Babo uvijek kaže da će bit sreće ako me neki Đangov kompanjon bude htio. Ja ne želim da me itko želi. Đangovi prijatelji pljuju na svoje mume i šutiraju pse na cesti. Roki voli pse. On kaže da bi bilo lijepo biti ptica. No radije bi bio konj. Oni brzo galopiraju i mogu zbaciti jahače sa sebe. Ali Roki nije Đangov prijatelj i Babo mu često kune kopiladsku mater koja ga vodi u školu. Babo govori da svi mi idemo u školu, ali ja mislim da nisam nikad zapravo bila u njoj. Ipak, kad pitam on urla da je škola skupa i da samo gradske ukalupljene guzice idu u nju. Zato ne znam idem li zapravo u školu. Roki će zbog nje postati doktor ili veterinar, a u školi je baš lijepo, tako mi bar kaže. I ja ću jednom otići u školu. A onda me neće htjeti nitko iz sela i babo će me morati dati Rokiju. A možda me ni on neće htjeti pa će me babo pustiti da budem ptica i odletim do Mjeseca.

Trg je pust. Hladno je i nema stolaca i stolova sa šećerom. Zabundani su ljudi visoki i prolaze brzo. Ja sam preniska da bi me primijetili. A možda me ignoriraju zbog patika. Da imam čizmice ko Svila svi bi me voljeli. Gledam oko sebe. Sada nema ni ljudi. Sve je prazno. Babo mi ne da da se pomaknem s trga na koji me poslao. Ali ja želim vidjeti školu. I Rokija. Neka me nauče kako biti ptica.

Tražim školu. Visoku zelenu zgradu ogromnih staklenih prozora. Okružena je cvijećem, ali sada je zima pa je po tome neću moći prepoznati. Pokušavam se prisjetiti kako mi ju je Roki opisao. Zelena, zelena… Trebalo bi pisati strukovna veterinarska. Ali ja ne znam čitati. Roki kaže da je S kao zmija, a V kao ptičji kljun. Tražim zelenu zgradu sa zmijom i kljunom. Na kraju krenem slijediti dva gradska dečka s ruksacima na leđima. Možda ću i ja jednom imati ruksak na leđima.

Dva gradska dečka pretvorila su se u njih trideset. Nikad nisam vidjela toliko ruksaka na jednome mjestu. Oni ulaze u neku plavu zgradu. Lijepo je uređena. Ima velike staklene prozore. Ali je plava i slovo ne sliči zmiji. Prva riječ ima slovo kao neki veliki glavonja strašno mršava tijela. Drugo bi moglo biti zmija, ali sklupčana s ispruženom glavom prema gore.

Gledam oko sebe. Netko me potegnuo za uho. Nisam vidjela tko, ali čuo se glasni smijeh. Gledam na drugu stranu ulice. Tamo je nekakva zelenkasta zgrada. Više sliči osušenoj jesenjoj travi. Ali je ipak zelena. A tamo isto stoje ljudi s ruksacima. Omotani su dimom cigareta. Gledam natpis nad njihovim glavama. Prvo je slovo možda zmija. No drugo je sigurno kljun! Trčim do grupice pušaća s ruksacima i pitam za Rokija. Gledaju me prljavo i gadljivo, pa mi viknu daj mrš u vukojebinu iz koje si izašla mala. Okrenem se i idem do druge grupice. Moj me babo ipak najbolje psuje. Mogao bi im održati kakve instrukcije.

Druga grupica ruksaka me ne vidi. Znam da nije zbog dima. Ali nema veze. Ja vidim Rokija. U onoj trećoj, zadnjoj grupici, smije se s gradskim dečkima povlačeći dim. Trčim k njemu vičući mu kako sam i ja napokon došla u školu. U sljedećem trenu osjetim ispruženi dlan na svojim prsima, tamo, malo ispod vrata, gdje sam maloprije očekivala njegov zagrljaj. Gledam njegove smeđe oči koje kao da me ne prepoznaju. Čujem dva dečka u grupici oko mene. Koja ti je ta črna ciganka Robert?

A kog jarca ja znam. Neko pošandrcano derište. Daj mrš od sim mala.

Još trenutak gledam u oči koje žele biti galopirajući konj. Pogled mi pada na ruku koja je zaustavila moj zagrljaj i prvi puta uočavam da je svjetlija od moje. Više sliči na Svilinu kožu. Na gradsku kožu. Glasan udarac srca u mojim ušima prigušio je smijeh koji je odjeknuo oko mene. Okrećem se i trčim. Trčim na trg jer ne znam koliko je sati. Ne znam ni koji je dan. Ni tko je Roki. Ili Robert. Znam samo da ću uskoro morati nazad do našeg kombija. Praznih džepova.

Okrećem se usred trga. Nikog nema. Srce mi kuca zbog praznih džepova. Trebam samo malo, barem nešto, pa da babo samo psuje i pljuje. Bojim se. I babe, i mume i Đanga. I Đangovog drugara kojem će me babo dati. I Rokija i njegove škole. Želim biti ptica na Mjesecu. Može golub pa i crna vrana. Vrane se barem ničeg ne boje.

Idem prema kombiju. Vidim ih. Kasnim, a oni me čekaju. Sad oni i mene vide pa ih čujem iz daljine kako me kunu. Babo mi trga košuljicu pa prazni džepove. Gledam u pod i vidim svoje promočene patike.

Babo me psuje. Pas mi sve po spisku kog sam vraga cijeli dan radila. I stvarno. Ne znam što sam cijeli dan radila. Pljuje mi u zapetljanu kosu. Kog sam vraga radila? Ja nisam ptičica da mi budući veterinar Roki popravi krila. Nisam vrapčić pa čak ni graktava buntovna vrana. Obični sam smrdljivi golub lutalica kojeg je netko zatvorio u krletku bez hrane i brige, onako iz zabave, tek toliko da istakne koliko su druge ptice ljepše i bolje. Stvarno, kog sam vraga danas radila?

Bila sam u školi.

Prvu sekundu mojih riječi vladala je tišina. Onda odjekne ružan Đangov smijeh. Batine su boljele manje od mojih slomljenih krila.