proza

Ivan Vidak: Ništa lijepo

Ivan Vidak rođen je u Somboru 1981. godine. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu. Njegova prva zbirka priča "Ugljik na suncu" bila je 2016. u finalu nagrade "Edo Budiša". Iz ove zrelo napisane debitantske knjige, koja svakako zaslužuje pozornost, donosimo posljednju priču pod naslovom "Ništa lijepo".



 

 

NIŠTA LIJEPO

 

Još kao osamnaestogodišnjak Joška Komparoš je ozlijedio nogu radeći na sječi drveta za šumsku upravu. Jedno deblo ga je preklopilo preko koljena i razmjestilo mu kosti tako da ih više nikad nije bilo moguće sastaviti kako treba te je Joška ostao hrom do kraja života. Tad mu je šumska uprava izašla u susret i zaposlila ga kao voditelja kompe preko kanala Dunav-Tisa-Dunav. Na suprotnoj strani kanala, u odnosu na selo, stajala je mala trošna kuća koja je služila kao dom svakom „komparošu“ do tada pa ju je tako naslijedio i Joška, zajedno s titulom koja se kroz tu funkciju pretvara u „nadnadimak“; u prezime. Tako je Joška postao Komparoš jednog razdoblja i čudnim spletom naoko nesretnih okolnosti pronašao svoje mjesto u svijetu.

Sljedećih nekoliko godina već je sasvim ušao u ugodnu rutinu. U svako doba godine kompa je prelazila kadgod je za to bilo potrebe. Noću uglavnom nije bilo prelazaka osim ako se nije radilo o nečemu hitnom; iako je Joška izlazio u susret svima i zbog toga bio vrlo cijenjen.

Nerijetko se događalo da se skupina radnika zadrži kod Joške i po cijeli dan: nekoliko čašica previše i odmah se pod kotlićem pali vatra, odlazi po još pića i provjeravaju mreže koje je Joška uvijek držao u vodi. Pored ugodnog šumskog ambijenta veliku ulogu u tome igrala je i Joškina narav koja se nakon dvadeset godina provedenih u šumi transformirala, zamijenivši restriktivne civilizacijske manire glasnom bujicom slobodne forme čovjeka. Pored toga što je glasno i često psovao, nije mu bilo strano ni pljuvanje, spontani prdež i podrigivanje, ali i iskrenost i izravnost, dobrodušnost i potpuna moralna neiskvarenost. Pomalo poput nekog jurodivog Kozaka Joška je imao naklonost seljana kao stabilan i neprijeteći element na rubu zajednice.

Osim ljudi koji su prelazili kanal poslom, postojala je i ona skupina koja je u ulozi izletnika odlazila u šumu ili vikend naselje na obali Dunava, udaljeno nekoliko kilometara od kompe. Tako se dogodilo da je jedne nedjelje, dvadesetak godina od početka svoje komparoške karijere, upoznao mladu učiteljicu Mariju koja je sa svojih dvadeset i pet godina bila friško zaposlena u seoskoj osnovnoj školi, u kojoj se i sama nekoć školovala. Kako je bila nedjelja, promet je bio vrlo slab i odvijao se uglavnom ujutro. Ali Marija je sama došla na obalu negdje nakon ručka te je tamo odložila bicikl, sjela na obalu i zagledavala se čas u vodu, čas u šumu. Joška ju je ubrzo primijetio te joj je, kako to nije učinila ona, doviknuo na drugu stranu:

 

- Triba privest priko?

- Pa moglo bi, ako nije problem.

- Evo, sad ću ja...

 

Zainteresiran za žene, ali u socijalnoj konstelaciji iz koje nijednoj u selu nije bio primamljiv, Joška je svoje pozne tridesete dočekao kao djevac. Zato ga je prizor mlade usamljene žene u rano, sunčano nedjeljno popodne uznemirio do te mjere da nije znao treba li otići po nju ili pobjeći glavom bez obzira.

Ukrcao ju je na kompu i vukao na drugu stranu ne mogavši odlijepiti oči s nje. Marija nije bila djevojka čiju bi ljepotu ljudi izdvojili kao njezinu najprepoznatljiviju osobinu, ali u njoj je bilo nečega što je Joški, iz nekih nedokučivih razloga njegove nutrine, uzburkivalo krv i širilo nosnice. Nakon što je prvo sa samopouzdanom lakoćom prošetala po kompi i proučila je, opazila je Joškin pogled na sebi i vrlo brzo, kao i svaka bistra mlada žena, shvatila da joj je Joška na raspolaganju.

 

- I? Kako je radit na kompe? – iznenadila je pitanjem, smireno ga gledajući ravno u oči.

- Pa evo... Iđe. – zbunjeno je odgovarao Joška, skrivajući pogled negdje po pukotinama drvene platforme na kojoj su stajali.

- Dugo već to radiš? – dodala je svom neumornom pogledu i širok, ljubazan osmijeh.

- Pa evo... Ima već dvajst godina. – davio se Joška pod njenim pogledom.

 

Stigavši na drugu obalu, Marija se isto tako nonšalantno iskrcala i naslonila bicikl na Joškinu kućicu. Joška je privezivao kompu i, kad se konačno usudio okrenuti, shvatio da ga Marija čeka na klupici pored njegove kuće ne skidajući pogleda s njega. Prilazio joj je razmišljajući kakvog posla da se prihvati, sve kako se ne bi morao suočiti s njom.

 

- Tu živiš? – pokazala je na kućicu.

- Pa da... Uglavnom sam tu.

- I uvik počinješ rečenicu s „pa“?

 

Joška ju je zbunjeno gledao, ne znajući što bi rekao, dok mu je tijelo jedva vidljivo titralo.

 

- De mi pokaži kako je unutri. – rekla je Marija i zakoračila prema vratima.

- Neka ulazit! Prljavo je! – kliknuo je stisnuta grla.

 

Zatekao ju je kako pod skromnim svjetlom malog prozora razgledava erotske postere koji su se poput tapeta prostrli po sva četiri zida, prekrivajući trošni kreč.

 

- Lipo, bogami... Lipo si to uredio. – rekla je zadovoljno se smijuljeći dok je Joška na vratima tonuo od srama.

- Reko sam da ne ulaziš... – pokušavao se pravdati.

- Zašto? Misliš da ja ne voljim golotinju? Pa valak sam i ja od krvi i mesa.

 

Osušila su mu se usta, uhvatila ga je vrtoglavica, klecnula su mu koljena pa se naslonio na okvir vrata i promatrao Mariju kako vrlo zainteresirano razgledava postere, jedan po jedan.

 

- Jedino što vidim da ti voljiš ove malo krupnije ženske. Izgleda da ja onda kod tebe ne bi' prošla.

 

Izgovorila je to i zauzela pozu pred njim, stavivši jednu ruku na bok, koja kao da joj je malo pogurnula bokove u stranu, a drugu iza glave. Joška se nije usuđivao progovoriti jer se bojao da će ga pustinja u ustima izdati: jedino što je onako raspamaćen pomišljao jest da želi progutati slinu. Gledao je u nju i sada se već naočigled tresao i povremeno trzao. Marija je, blaga i mazna, pronalazila silan užitak u trenutku.

 

- Pa... ne znam... – jedva je procijedio Joška, zgrozivši se svojeg uzdrhtalog glasa.

- Ne znaš?! – uzvratila je, gledajući kako Joška pokušava progutati nešto dok mu jabučica pleše gore-dolje.

- A i moje sise... – nastavila je, stavivši dlanove na grudi – Vidim da ti voljiš sisate. Moje baš i nisu velike. A? Šta kažeš?

 

Još je nekoliko sekundi nježno mazila grudi i gledala ga u oči smijuljeći se. Tada se u Joški nešto slomilo, smračilo, probilo! Zgrabio ju je oko struka i okrenuo, zadignuvši joj suknju. Ona je zatvorila oči i samo jednom kroz osmijeh uzdahnula, kao da želi reći: „Tako...“. Joška se stojećki zabio u nju straga, snažno je zgrabivši za grudi. Stenjao je iskrivljena pogleda i lica dok mu je slina tekla iz kuta usana kao da proživljava epileptički napad.

 

- Izvadi ga na vrime! Svrši na pod! – podviknula je Marija kad je osjetila da mu dolazi.

 

Kako Joška nije reagirao, sama se odmakla baš u pravom trenutku, ostavivši Jošku da se previja, slini i prosipa sjeme po podu poput neke izmučene životinje u agoniji. Podigla je gaćice, uz smiješak popravila suknju i kosu i izašla.

 

 

* * *

 

Ostatak popodneva proveli su vani, sjedeći za natkrovljenim drvenim stolom i klupama pored vode. Razgovarali su o koječemu, ali jedan je dio razgovora iz nekog razloga u Joški ostavio najdublji trag.

 

Marija je govorila o svojoj silnoj želji da ode iz sela, da vidi svijet i gradove. Jer, zaključila je na kraju:

 

- Šta se, uopšte, lipo može reć na ovom našem jeziku? Tu gadno zvuči i kad nekom kažeš da ga „voljiš“. Šta je to? To „lj“ tu zvuči tako nakaradno. Jesi razmišljo nekad o tom?

- Bome nisam... – rekao je Joška pomalo zbunjeno jer nije baš najjasnije shvaćao što Marija želi reći.

- Može se jako dobro covat – nastavila je – može se vriđat, može se sprdat i zajebavat, al ništa lipo i profinjeno se ne može reć.

- Čekaj malo. – Joška se nekako i sâm osjetio prozvan – Ja nisam završio nikake velike škule, al ne vidim zašto bi tribalo gadit naš divan. Divan ko divan, bogati! Ljudi se moru nekako razumit. Šta se tu ima puno za filozofirat?

- Da si završio „velike škule“ onda bi možda i zno o čemu ti divanim.

- Sad ćemo se vriđat? – uozbiljio se Joška.

- Nećemo se vriđat. Al ti kažem da se lipe stvari kod nas ne izgovaru. Možda se mislu, al u našem divanu nema riči s kojima bi se one mogle reć. Evo, slušaj ovu pismu pa š čut i sam.

 

Zauzela je dostojanstvenu pozu i počela recitirati:

 

Srce moje samohrano,

ko te dozva u moj dom?

neumorna pletisanko,

što pletivo pleteš tanko

među javom i med snom.

Srce moje, srce ludo,

šta ti misliš s pletivom?

k'o pletilja ona stara,

dan što plete, noć opara,

među javom i med snom.

Srce moje, srce kivno,

ubio te živi grom!

što se ne daš meni živu

razabrati u pletivu

među javom i med snom!

 

- Eto, čuješ sad? I kako bi to reko na naškom?

- Pa lipo. Isto tako sam malo drukčije.

- Zvučalo bi nakaradno. Još kad dodaš sve te naše naglaske. Grozno...

- Ne razumim ti se ja puno u to, al opet ti kažem da čovek ne bi smio vriđat svoj maternji jezik. Pa ne znam kaki da je on. Šta sam ja? Neki indijanac zato što ne znam recitovat pesmice iz čitanke? Idi ti malo u lipi kurac, znaš!

 

Odavno bi Joška izgubio živce i planuo na nju, ali radilo se o za njega vrlo posebnom danu i, prije svega, vrlo posebnoj osobi. Sada se lomio između žala za izgovorenim i povrijeđene lokalpatriotske taštine.

- E, moj dobri Joška. – Marija se zamislila i osvrnula oko sebe – Lipo tebe tu, a?

- Ne zabavljam... – odgovorio je još uvijek malo nadureno.

 

Tada su se zaustavila dva automobila puna izletnika koji su se vraćali u selo. Potrubili su Joški i počeli izlaziti iz automobila, razbijajući svojim žamorom debeli mir predvečerja. Marija je naglo ustala prepoznavši među izletnicima i nekoliko svojih učenika. Kroz ljubazan smijeh dodala je da Joška i ona baš čekaju da se još netko pojavi kako se kompa ne bi pokretala samo zbog nje.

 

Joška ih je sve ukrcao i prebacio ne usudivši se niti pogledati Mariju, sve u nadi da će mu se ona obratiti na rastanku. Međutim, Marija se kao i svi ostali putnici revijalno zahvalila i nestala lagano na cesti koja je zavijala prema ciganskom naselju.

 

Joška se nikada nije usudio nekoga pitati za nju, a kamoli je potražiti. Grčevito se nadao da će je ponovo vidjeti sutra, sljedeći tjedan, kad bude neki praznik, kad bude lijep dan, kad dođe jesen, kad prođe zima... Tek je godinu dana kasnije saznao da je ona vrlo brzo po njihovom rastanku dala otkaz u školi i otputovala iz sela. Neke žene su načule da sad radi u osnovnoj školi u Svrljigu gdje je udana za nekog željezničara.

 

Godinama nakon toga Joška je u posebnim prilikama, kad mu se skupilo neko društvo pa se popilo i zasjelo duboko u noć, recitirao svoje stihove koji su među odabranim seljanima postali opće mjesto oduševljenja i zabave: „Jel, jesi čo što je naš Joška Komparoš napiso pismu? To moraš čut. Čitavo čudo!“

 

A ti su trenuci izgledali tako da bi ljudi prikrili podsmijeh i potrudili se atmosferu učiniti dostojanstvenom; Joška bi ustao sav zajapuren plamenom rakije u sebi i otpočeo:

 

Niku noć sam izašo

Da vidim šta se to kokoše bunu,

Nisam mogo znat

Da ću u tvojmu dvoru vidit Tunu.

 

Priskočio ogradu, pogazio diteljinu,

Bika, obični bika...

Gledo sam u zvizde:

bol odviše velika.

 

Unišo sam unutra, sio na krevet

Pa se mislim:

Bože dragi, di je našla Tunu

kad mu ni'ko u familije ne radi?

 

Cilu noć sam se privrto,

Nisam mogo spavat.

A baš u to doba

I kera počo zaurlavat.

 

Ja bi' željio da si moja,

Ja brez tebe nemam spokoja,

Ja bi' za tebe, valak, svašta učinio,

Jer ti, ti si... (pa ondak staviš ime koje već oćeš)

 

Ope' niku noć u'vatila mi tuga,

Bome, bilo je zlo!

Al na svu sriću bila dobra cuga

Pa sam pribolio i to.

 

Život mi više ništa nije

Otkad si očla š njim,

Da sam bar one noći spavo

To furtom željim...

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg