proza

Ivana Pintarić: Ovo nije putopis o Americi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Varaždin) po zanimanju je edukacijski rehabilitator. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za našu nagradu 2015.godine, a primljena je i na Booksinu radionicu pisanja proze.



 

Ovo nije putopis o Americi

 

 

         Američko sunce nekako drugačije grije. Zastajem načas kraj ceste sa svojim Peugeot ljubimcem kako bih se ugrijao još malo drugačije-je. Trebam se osjetiti posebnim. A nisam. Poseban, mislim. Kosa mi nije od onih što se vijore na vjetru. Ali sada na ovoj hobotnici od ceste ionako nema vjetra pa se nema što vijoriti. Nije da bih to htio. Ali to bi bilo posebno. Traperice su mi sumnjivo plavo.sivo.potucane boje, u džepove sam pospremio sve dogodovštine od proteklih tjedan dana. A nije ih bilo puno. Jedno pijanstvo, jedna livada, jedna istina. I poneki susret. Neke oči možda. To je sve. Što se uopće još može znati na ovom svijetu?

Ništa, palim auto, gibam kući. Prikladno, Bruce Springsteen prati me dok gutam prašinu koju sam sam stvorio, dok čekam to jedno vijorenje kose. Otvaram sve prozore. Evo ga. Sad će se zavijoriti. Još malo.

 Kvragu, zaboravio sam da imam šiltericu na glavi. To jest, imao sam je.

Eh, Amerika.

 

 

Dan prvi (kratki susreti)

 

         Točim benzin i tada je ugledam. Moj Peugeot plače za jednim poštenim kupanjem, ali i ja, mislim, plačem, ali zanemarujem njegove metaforičke, i svoje istinite suze, i nastavljam puniti spremnik. Ona prolazi kraj mene i upućuje mi mačji pogled. Onako, baš kao prava mačka. Vidim kroz ključanice njenih zjenica svu prošlost njenih godina. Odnosno, umišljam da vidim. Neki neodređeni strah, malo agonije.

Mimoilazimo se. Ulazi u rozi Chevrolet i čeka. Gleda me uporno i neumoljivo. Instinktivno po džepovima traperica krećem tražiti ključeve da otključam ta prokleta vrata u njenim očima. Da otvorim prozore i pustim svjetlo u tu sobu. Čeka. Naime, ona je prava mačka. Životinja, mislim. A mačke ne voze automobile. Barem ne na danjem svjetlu. Definitivno ne u Americi.

         Odlazim kupiti pivo u trgovinu na benzinskoj da ne moram razmišljati o tom susretu. Sjednem na travu livade negdje u srcu NeznamKojeDržaveNegdjeUAmerici pa svejedno pomislim na nju.

         Ima li smisla misliti o mački? Zaključujem da ipak nema. Smisla, mislim. Pa pomislim na njenu vlasnicu. E ta nije imala mačji pogled, nimalo. Ničeg drugog se ne mogu sjetiti u vezi vlasnice mačke osim njene mačke, ali o njoj definitivno ne želim razmišljati, pa nastavljam piti pivo.

         Zaključujem kako odavno nisam pio tako toplo pivo. Odavno nisam toliko smrdio. Posljedica toga je da je sve oko mene svježe, i lijepo miriše. Neka bolja verzija mene čeka da se blues iz radija utiša pa da me potapša po leđima i kaže mi: nemoj nikad otići odavde. Neka traje. Neka.

 

***

 

Gledam pse kako se tjeraju. Laju i bezbrižni su u svojoj gluposti. Pripit sam ali nije mi važno. Upijam zvukove svijeta. Cesta je izazov kojeg želim i istovremeno ne želim prihvatiti. Cesta je ono što želim izgubiti, ili se ja želim izgubiti s njom. Ili na njoj. Misli mi prekida ostarjeli čovjek koji mi dolazi ususret.

-Ej, stranče, otkud ti ovdje? Što, netko te je dobacio ovdje kao iznošenu cipelu, a? – nasmije se vedro.

-Nisam.

 Mislim, nisam iznošena cipela. Topla piva u želucu mi proizvodi uragane. Mislim da se trebam olakšati. Pa mu krenem pričati zašto sam tu.

- Pa što radiš tu, dijete nevoljeno? – čovjek me preduhitri pitanjem.

Opa. Ovaj čovjek me zasipa komplimentima.

- Tražim smisao – odgovaram nezainteresirano.

- Daj ne seri – čovjek sjedne kraj mene i zapali cigaretu. To nije obična cigareta. Toliko je debela i primamljiva da se uragan u mom želucu još više uznemiri.

- Bilo je davno, prije možda nekih četrdeset godina  - čovjek krene, ničim izazvan, pripovijedati.

Vidim mu moždane vijuge kako se napinju dohvatiti sjećanje iz dubokih ladica mozga. Po pauzi koju je napravio prije nego je nastavio s pričom zaključujem da mu baš ne ide. Prisjećanje, mislim. A ni pričanje priče. Čekaj, želim li ja uopće ovo čuti? Misli mi prekida starčev započeti monolog.

- Hodao sam prema kampusu, sve je vrvjelo od studentica sa nalakiranim noktima na nogama. Zamisli, Americano, nikad u životu nisam vidio toliko nijansi roze, ljubičaste, plave, zelene, zlatne i ne znam ni ja kakve boje, od bordo do azurne, sa šljokicama i zvjezdicama, sve jednako prekrasne – čovjek zastane, proguta slinu, povuče dim, oblizne se.

Koga briga, pomislim u sebi.

- I onda je došao Taj trenutak – čovjek značajno napravi drugu pauzu u pričanju.

Pauza mi baš treba, jer mi se povraća od glupe tople pive.

Odjednom se čovjek sjeti: - A kako ti je ime, putniče? Ja sam Jack.

- David - odgovaram tupavo, tražeći neku kantu u koju bi mogao istresti sadržaj svoje utrobe. I meni treba taj trenutak.

- A kako si znao da putujem? – upitam jer pomalo sam zainteresiran, koliko mogu biti.

- Nanjušio sam te – kratko mi odgovori.

- Dakle, sad je službeno. Putnici smrde – zaključujem ovu temu kroz smijeh.

- Gdje sam ono stao? – upita me djedica.

- Kod nalakiranih noktiju studentica – podsjetim ga.

- Aha. I onda je došao Taj trenutak – ponovno se zamisli.

Pa neće valjda opet napraviti pauzu. Iziritiran sam ovom naracijom koju nisam svojevoljno odabrao.

Čovjek nastavi: - Neki studoš u Mercedesu, vjerojatno kupljenom od strane roditelja, zaletio se u mene. Taj dan sam posljednji puta vidio boje.

Okrenem se prema čovjeku. Uočim da ne trepće. Zjenice su mu poput dviju germknedli razmazanih po tanjuru. On ne vidi.

Ne stižem pronaći kantu. Povraćam po sebi. Čovjek ustane, ugasi cigaretu potplatom i odzdravi mi.

- David, da se mene pita, smisao su boje.

 

 

Ivana

 

Hostel u kojem ću prespavati gleda me svojim betonskim očima ukalupljenim u zidove od kamena iz nekog drugog vremena. Sofisticirana nakupina soba i predvorja koje dočekuje. Moj Peugeot mu ne može konkurirati, ali draže mi je imati svojih par decimetara slobodnog prostora nego prividan izbor plahti i veličine kreveta koje ti uvijek netko drugi određuje. Ne prigovaram, samo razmišljam. Ostavljam auto parkiran ispred hostela. Prijavljujem se na recepciji, penjem se na prvi kat. Soba 313. Ulazim u sobu. Skučeni kvadrat u kojem se natiskao krevet, ormar i stol bez pripadajuće stolice. Vrata. Iza njih kupaonica. Hvala bogu, ima vode. I kada je tu. Na brzinu skidam sa sebe pobljuvanu odjeću i ulazim u kadu. Ne mogu vjerovati da sam se tako ispovraćao po sebi. I da mi nije puno lakše nakon toga. Puštam mlazove vode da teku preko moje glave, prsa, ruku i nogu. Smeđe ceste skidaju se sa moje kože i spajaju sa ofucanim keramičkim podnožjem kade. Izlazim iz kade. Nanovo rođen, čist. Oblačim čiste bermude i majicu sa logom nekog američkog sveučilišta. Baš prikladno, pomislim.

Odlazim do najbliže gostione gdje me već s ulaza pozdravlja nabrijan par brineta koje mi nude koktele sa svog poluobučenog poprsja. Ljeto je, znam. Međutim, trenutno mi je pomisao na bilo kakvu mješavinu bilo čega podsjetnik na onu mješavinu koju sam jutros izbacio iz sebe. Nešto me kod onog starca uznemirilo. Kako nisam primijetio da ne vidi? Osjećam se pomalo glupo zbog tog. I istovremeno, nekako sam sretan. Sebičan sam, znam.

Naručujem kavu. Ne gledam nikog, apatičan sam. Proučavam ubruse na stolu, tražim smisao, kao što rekoh. Buljim kroz prozor i spazim djevojku ispružene ruke kako stoji ispred trgovine preko puta. Oči. Preko ceste, kroz prozor sve do mog stola za kojim sjedim, te me oči bodu. Što je to s tim jebenim očima? Kod one mačke skužio sam oči kao da je samo njih imala na glavi. Kod onog starca nisam uopće skužio. Pošto sam apatičan, odvratim pogled. Pijuckam kavu, želudac mi počinje zviždati.

- Što se danas nudi na jelovniku? – upitam konobaricu za šankom.

- Ono što se nudi svakog dana, došljače. Uzmi ili ostavi – odgovori mi određenom netrpeljivošću.

Mislim da nije stvar nacionalnosti.

- Onda uzimam – pokušavam se nasmiješiti i ispasti simpatičan. Sudeći po njenom izrazu lica, nije mi baš uspjelo. Ispasti simpatičan, mislim.

Ponovno pogledam kroz prozor. Djevojka i dalje stoji ispred trgovine. Njene oči i dalje režu cestu ovdje u nekom dijelu Amerike. Nema više od dvadeset godina. Kvragu, mislim da osjećam sažaljenje. Dižem se sa stola i odlazim do nje. Konobarica je na rubu želje da mi sasuje u lice tanjur na kojem se nazire nekakav pomfrit, ja je umirujem: - Vraćam se odmah.

- Eh ti prokleti putnici – konobarica promrmlja sebi u bradu. I meni, onako usput.

Ne znam što da joj kažem. Toj djevojci, mislim. Zašto uopće idem prema njoj? I dok tako mozgam eto već me njene oči dopraćuju. Kvragu, koljena mi klecaju. Onaj slijepac me je izbacio iz takta. Dolazim k njoj i neodređeno kažem: - Jesi za kavu?

- Moram raditi –kažeš tiho i pogneš glavu. Vidim da nemaš prednjeg zuba. Šteta, tako si mlada. I nekako slatka.

- Okej, ja sam u onoj gostioni preko puta pa ako se predomisliš, dođi. Nemam nikakvih namjera, samo te želim počastiti kavom – nakašljem se i krenem natrag u gostionu. Ne, uopće nisam ispao manijak koji namamljuje mlade cure hranom. Ponekad zaista mogu biti đubre od muškarca.

- Čekaj, idem – smiješiš si se tim bezprednjegzuba osmijehom i krećeš prema meni.

Zanemarujemo hostese i njihove koktele, ulazimo i sjednemo za stol na kojem me je čekala hladna porcija pomfrita i nekakva tvorevina koja je trebala predstavljati hamburger. Iz njega se cijedilo nešto neodređenosmeđe. Nadam se da je to neka nova vrsta sira. Ili umaka.

- Čuj, stvarno je ispalo malo nespretno, ali jednostavno sam imao potrebu pozvati te na kavu. Putujem po Americi i želim upiti čim više dojmova i upoznati nove ljude – počnem s opravdavanjem. Svjestan sam gluposti koje pričam i definitivno sam svjestan ostatka pive koju nekim čudom još nisam izbacio iz sebe. To je dojam koji obara s nogu. Doslovno.

- Ja sam David – pružim joj ruku.

Uto dođe konobarica, već lagano načeta mržnjom prema meni i glumački ljubazno upita curu što će naručiti.

- Može samo kava, hvala – odgovaraš tiho.

- Jesi gladna? – upitam gledajući joj košćate ruke. Izgledaju kao ruke starice.

- Uzet ću koji krumpirić od tebe ako ti ne smeta – kažeš bojažljivo.

- Naravno, uzmi – primičem tanjur k njoj i žalim što joj u ovom trenu ne mogu ponuditi nešto bolje.

- A kako se zoveš, oprosti? – upitam oprezno.

- Ivana – kažeš i navaljuješ na pomfrit na tanjuru.

Konobarica donosi kavu i zadovoljno ti se nasmiješi dok mljackaš.

- Ovo je stvarno fino, hvala vam – kažeš konobarici, a ona me prijekorno pogleda.

- Eto, barem netko cijeni moj rad – kaže konobarica i dodaje ti još jedan hamburger.

- Hvala vam puno, divni ste – odgovaraš i nastavljaš jesti.

 

Dakle, prvi je dan mojeg putovanja po Americi. Zlo mi je od tople pive i od priče starca kojeg nisam zapravo razumio. Kako vjerovati nekome tko kaže da su smisao boje, a ne vidi ih? I što to uopće znači? Smjestio sam se u hostelu, opran sam.

Preko puta mene sjedi prosjakinja koja jede kao da joj je zadnji dan na ovoj planeti. Jednostavno tako. Jede i šuti. Ja je gledam i šutim. Srknem kavu i podsjetim se da sam i dalje gladan. Uzmem pomfrit s njenog, zapravo mojeg tanjura i počnem jesti. Hm, pa nije tako loše. Uzmem još jedan pomrit, a Ivana mi pruža komadić kruha i malo hamburgera. Uzima ga rukom i daje mi da pojedem. Onako, kao da je to nešto najuobičajnije. Dva stranca, par prljavih ruku koje se primiču mojim ustima. Jedem i fino mi je. Ivana se smiješi, ja se smiješim. Ne razumijem. I ne želim razumijeti.

 

***

 

U sobi sam u hostelu kojeg sam, sudeći po izgledu, debelo pretplatio, ali što je tu je, barem više ne smrdim toliko, nadam se. Zašto sam zapravo odlučio zgibati u Ameriku na tjedan dana? Pitanje mi se potuca po ustima poput pepermint bombona, osim što nije toliko osvježavajuće. Više je nekako kao obaveza. Obaveza da samome sebi objasnim razloge zašto se moj Peugeot i ja skićemo državom za koju i nismo nešto posebno vezani.

Možda bih htio osjetiti što znači taj američki san. No zasad samo američku javu osjećam, pa, ponajviše u želucu. Nije morala nužno biti Amerika. Osim ako je morala biti. Kako god, prvi je dan moga putovanja na izmaku i mogu ga nazvati danom kratkih susreta. Liježem u krevet i razmišljam o tebi.

Rekla si da moraš ići. Nisi mi dala mogućnost da te pokušam zadržati. Nisi mi čak ni rekla da li ćeš sutra biti tu. Kvragu, pa nisam valjda nostalgičan.

 

 

 

foto: Mima Simić

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg