proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.



 

Mjehur

 

 

Autobus je strpljivo razvijao blizinu, stanicu po stanicu probavljao gorivo i ljude. Sunce je srpnja bilo gusti talog u nastajanju, prijepodne ponedjeljka, iz zvučnika se razlijegala tiha i vesela melodija. Od jutra u grlu je nosio mjehur pun boli, koji se povremeno spuštao u prsa i činio da se čitavim tijelom blago i kratko naginje prema naprijed. U posljednje je vrijeme to najbliže što je mogao prići plakanju.

Baš tu gdje je sjedio bio je okvir prozora i rezao krajolik, padinu ispunjenu stijenama s lijeve strane, krošnjama s desne. Sredinu je zauzimala cesta kojom se autobus tupo sudarao sa zrakom i stvarao mu vakuum u ušima. Kada je mjehur u grlu mirovao, zijevao je kako bi popucali mjehurići u ušima, a kada je mirovalo i zijevanje, otvarao je usta koliko je mogao. Osjećao se bolesno.

Bilo je nešto u prijevoznim sredstvima s čime se nije mirio, neka prijeteća šupljina koju je osjećao u vrtnji kotača i okretanju volana. Nije vjerovao odnosima koji ne dopuštaju razlaganja i stapanja. Taj se osjećaj nije javljao jedino na biciklu, zbog čega je bio uvjeren da priroda jedino s biciklom može i želi ostvarivati simbiozu. No, svijet je već dugo dobivao na brzini i tome se nije nazirao kraj. Jednog je dana odustao i pristao na sve što ima kotače.

Dolje, na dnu padine, tekla je rijeka. Imao je snažnu potrebu ući u nju i trajati, vratiti se u sigurnost vode. Prošle su dvije godine otkako mu je, na mjestu sada padajuće boli, u prsima nešto puklo poput vodenjaka i čitavo mu tijelo proželo blaženstvom koje je trajalo do jutros. Tada, prije dvije godine, prestao je vjerovati u dušu i počeo ju nositi kao znanje. Šetali su gradom i jedno drugim.

˃˃Nešto mi je upravo puknulo u prsima.˂˂ rekao je  mirnim osmijehom.

˃˃Kako misliš?˂˂

˃˃Pa, ne znam, samo se otvorilo, kao da se razlilo. Voda je, dobro je, lijepo…˂˂

˃˃Hm, lijepo…˂˂ odvratila je mirnim osmijehom.

Sve prije toga bilo je bez korijena. Razloge što je tome tako vidio je u djetinjstvu; odrastanju u četiri grada i na jednom selu, u dvadesetak ulica, kuća i stanova, uz tri žene i bez oca, pored dvije šume, sa tri bicikla. Iako je od malih nogu sve to promatrao kao slobodu kakvoj je malo tko izložen i koja je od njega stvorila čovjeka kakav je danas, te bio zahvalan, ipak je svakim naginjanjem prema naprijed mislio na duboko korijenje sekvoje i zamišljao kako urasta u jednu.

Prvi je bicikl dobio od bake i djeda, bilo je ljeto. Čim je sjeo na njega, od dugogodišnjeg je maštanja kako vozi znao i voziti, i to je sve čega se sjeća. Drugi je bicikl, desetak godina poslije, dobio od susjeda sa sela. Netko ga je ukrao dok je sjedio u školskoj dvorani i gledao košarkašku utakmicu. Znao je da taj netko je prijatelj iz razreda, no nikada ga nije suočio s tim. Bilo ga je sram. Treći i posljednji dobio je od istog susjeda godinu dana poslije. Kako ga netko ne bi ukrao i kako ga ne bi zaboravio poput prvog, prebojio ga je u roza boju. Nije ga bilo sram. Pred kraj ljeta pukla je šipka koja spaja volan s vilicom pa je nezaboravljen i neukraden odložen iza kuće, gdje su ga ubrzo prekrile djevojačka lozica i hrđa. Do tada su i dvije šume postale opasno rjeđe, što zbog požara, što zbog ljudi, a majka i tri sestre shvaćanje da muško i žensko nisu nego društvene konstrukcije, mjehurići koji su prsnuli čim je pokušao dokučiti što točno znači biti muškarac i je li jedan. Počeo je levitirati.

Autobus je ustrajao jednoličnim tempom koji mu se na trenutke činio prebrzim za ovako zavojitu cestu. Jedno je vrijeme promatrao lice vozača u retrovizoru. Mlad je. Lijep čovjek. Djeluje mirno, tko zna koliko je puta vozio ovuda. Opet, vjerojatno djelujem i ja… kako nije mogao iščitati razloge za toliku brzinu, misli mu je brzo omelo titranje crvenih digitalnih brojki koje su naizmjenično prikazivale vrijeme i temperaturu. Odgovarala mu je ta stabilnost, predvidljivost i jasnoća onoga što dolazi. Zamišljao je vozača kako dolazi doma nakon cjelodnevne vožnje, kako ljubi i grli ženu koju voli, kako možda ima djecu, dječaka i djevojčicu, kako će možda jednog dana i on sam imati sve to iako se ne osjeća sposobnim. Zamišljao je kakav je osjećaj ne biti podstanar, uzgojiti nenametljivo sidro u sebi, imati povratak u mirno kao konstantu. Pitao se koliko je vozač puta izgubio nešto zbog svog ili tuđeg straha, prolaze li ostali putnici nešto slično, jer nikada ne znaš što netko nosi u sebi. Svakako je više onih koji gube. Promatrao ih je i sjetio se prijateljeve rečenice kako su ljudi u autobusu braća po neudobnim sjedalima i boli u leđima. Na trenutak mu je laknulo i svi su mjehuri utihnuli do prvog zavoja.

Nije u redu, jednostavno nije. Ne bi trebalo boljeti ovako, nikoga ništa i nikada… ljudi bi trebali znati bolje nakon tolike povijesti, pogotovo intimne, razumjeti, a ne zatvarati se u uzorke… Einstein je dobro rekao, ludost! Nije u redu prenositi povijest na nekog drugog, uspoređivati, očekivati, dopuštati strahu da stvara klonove… treba dopustiti svakome da bude osoba koja jest, ne pretpostavljati. Prokleta psihologija iskustva i začepljene uši i mjehur, kad će više neko stajalište… pa nemamo vremena  biti van sebe, ne voljeti, ne grliti, ne stvarati… bitno da svi govore o ljubavi i svi bi htjeli biti voljeni i sretni, ali voljeti… e to ne bi… a koliko je samo jednostavnije… pa više energije treba za održavanje straha… i čovjek tu ništa ne može. Svi to znaju i osjećaju ali eto…smiješno, glupo. Nemamo vremena, ali što i očekivati od vrste koja je čak i budizam shvatila krivo… stani negdje, hajde, puknut će mi mjehur od Coca-Cole. Pametno, kupiti diuretik da ugasi žeđ…predivno.

Gledao je kroz prozor, u plućima srpanj je vršio neumornu žetvu. Ljutnja koju je osjećao ljutila ga je još više. Misli o danu kad ju je prvi put vidio, o onome što ga čeka sada bez nje, Coca-Coli, o vozačevoj djeci, o svojoj obitelji, cigareti, ljubavi, krajevima, vraćanjima, strahu, wc-u,… nasumično su se redale uz zvuk motora. Iz grla, mjehur se polako spuštao, izvadio je rokovnik i zapisao:

hrle trilobiti,

i odjednom kosa ti je puna dječjih bolesti,

oči nikada otvorene u druge.

 

Kičma svakoga od nas je

masovna grobnica igračaka. Rujni krug boli.

 

Otvori prozor, ugasi svjetlo i siđi.

Stol je bog nad našim glavama u čijem svijetu fildžani cvatu

u žuti konac. Konac koji čeka da se rodiš

prema sjećanju, carskim rezom.

Prvo ruke, za sva buduća sjećanja, potom misli

što će čitav život zujati pokušavajući biti boja.

 

Voda se povlači. Učimo sjediti,

zatvarati vrata i priče, koristiti vatru, zamijesiti kruh.

Prepiliti napola nekoga koga volimo, rasuti ga

u samoglasnike na dno grla. Hraniti ga

voćem sve dok koža ne odbaci miris sna.

Kada je podigao pogled, digitalne su brojke pokazivale dvadeset devet stupnjeva. Zadnji se dio autobusa blago pomakao ulijevo, potom grublje udesno. Svaki je pomak postajao sve grublji, do trenutka kada kotači više nisu doticali cestu. Oslobođen trenja, metalni je kit padao prema rijeci. Vrijeme je usporilo, mjehurići vakuuma ispunili su mu sve kanale u glavi i upijali zvukove. Rukama je zagrlio naslonjač sjedala ispred sebe. Pogledao je prema vozaču, djelovao mu je naprasito mirno. Nekoliko je putnika odletjelo u prednje staklo i ono je napuklo. Sunce se penjalo u podne, neometano hranilo krošnje nad kojima je sada levitirao autobus.  

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg