proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.




 

Kapetanova žena

 

Stigao sam na ponovno na Otok trajektom iz Istre, intervjuirati starog Kapetana za novi broj Magazina. „Životne priče su u trendu“, slušao sam promukli glas urednika kroz brujanje loše izoliranog motora. Malo toga se promijenilo. Mul me dočekao, turisti i vrućina, gorčina i usijanost metala vezova, zvonik naprijed, restorani uz rivu, nepodnošljiva lakoća dosjećanja grijeha iz prošlosti i krvnih zavada. Kuća preko puta kipa je bila prazna pa sam otišao u šumu Tramuntanu, gdje sam čuo da je ponekad znao zalaziti. Drveće je davalo prostor proplancima, golemi prostori bez ljudi, napuštena sela, zemlja probavlja krv i kosti gomile ovaca, nekih davnih težaka i ukočenih lica patricija što čekaju da slikar dovrši portret.

Hodao sam još kroz travke i suhu zemlju, sve manje zraka sunca probijalo se kroz borove, čuli su se zrikavci i nadao sam se da je Kapetan negdje blizu. Izbio sam na kameni rt s pločama na kojima se po danu sunčaju zmije, valovi i otvoreno more stapali su se u bespuća Italije. Malena starica stajala je na rubu, kapljice mora zapljuskivale su joj lice, a njena crnina, okomita na plohe zemlje i vode, stršila je kao tihi svjetionik za mornare koji ne gledaju samo očima. „Nivio je umra, ako njega tražiš. Sama sam ovdi već dvi godine.“ „Žao mi je gospođo. Mogu li svejedno pričati s Vama?“, uslijedilo je nakon ritmički određene pauze, često dovoljne da se u njoj ogleda otisak ugaslog života. I to će poslužiti, ostalo je neizgovoreno. Otišla je prema kopnu, vratila se i bacila udicu. Nije mnogo prošlo i dim iz gradela širio se u tamu, iskonska sloboda žene pračovjeka koja sama hvata slamku egzistencije, pucketanje vatre i kruljenje želuca. Uzmi slobodno, ecco. Pristala je i upalio sam diktafon. „Recite mi nešto o svome mužu.“ „ Kapetan duge plovidbe je bi, iša je po Južnoj Americi, znate već: banana republike, lipe žene i loša higijena. Bio je pametan, ali je volio popiti i bila sam sretna kada je umro, da Vam kažem vero. Vratila sam se tada tu, na stari posjed familije.“

„Nije li ovo mjesto pomalo usamljeno?“ „Bila sam više usamljena s onim nonama u gradu, to je za mene bila smrt. Ovako sam tu, ali zapravo samo manji dio vremena. Ostatak šećem okolo, zapisujem i slažem mozaik. Bizarno je mjesto ovaj Otok: većina stanovnika je u glavnom gradu uz obalu na sjeveru, ima još nešto u Osoru na jugu i u onim šporkim turističkim kampovima, ostatak su prostranstva presječena tek glavnom cestom i puteljcima, čovjek tamo postaje otokom i širi se u beskonačnost obzora. Dođi.“

Otišli smo u unutrašnjost šume, baterijska svjetiljka sjekla je zemlju i lišće, te smo nakon nekog vremena izbili na proplanak. Kamenje se s njega spuštalo u bezdan mora, kojeg je osvjetljavala tanka linija mjesečeve svjetlosti. Kapetanova žena krenula je prema rubu, okrenula se i spustila po kamenju do jedne točke, s koje je skočila u vodu. Spustio sam se da ju pogledam. Udarala je rukama po površini, na trenutak zaronila, da bi opet isplivala i pjevala neke zaboravljene otočke melodije. Za desetak minuta je izašla, dohvatila bilježnicu iz ruksaka kojeg je ostavila na proplanku i dugo, zaluđeno pisala. Sljedećeg dana hodali smo prema jugu, borove su zamjenjivali hrastovi i bukve, a tlo je postajalo mekanije i vlažnije. U daljini se čula rika veprova, komunikacija nagona parenja i čuvanja potomstva, jednostavnost bivanja koja se u nama odražava strahom. Pričala je o svom djetinjstvu, godinama provedenim u imućnoj obitelji u velikoj kući kraj gradskog sata, zvonjava je određivala ritam života i bila mjerom očaja u onim tihim trenutcima žudnje i usamljenosti: dvaput za dva, tri puta za tri ujutro. Upoznala je potom Nivija, koji ju je odveo u svoju, još veću kuću na trgu kod Petrićevog kipa, gdje joj se život sveo na cikličku izmjenu čekanja i kapetanovih povrataka koje su sve više nagrizali otresitost i alkohol. Govorila kako je bio dobar čovjek, u velikoj mjeri i intelektualac, ali je u sebi nosio nešto duboko iskrivljeno i pomaknuto, iskonsku tugu i nezadovoljstvo koji su s godinama i uslijed spoznaje da ne mogu imati djecu postajali sve gori i do kojih nikoga nije puštao. Na kraju su ga pronašli sa zrnom u glavi na rtu iza plaže Karaule, more je ispiralo krv. Njegova smrt ju je isprva šokirala, a potom se pojavila određena vrsta olakšanja, kojeg je slijedila sreća zbog novootkrivene želje. Godinama je za vrijeme Nivijeve odsutnosti čitala knjige, čitave ormare romana i pjesama, koji su se u njoj taložili i sve joj više bili teretom, nego užitkom, kad je razmišljala o tome koliko je malo zapravo vidjela. Odlučila je stoga lutati Otokom i uliti akumulirano jezero fikcije u more zbilje te izliti nešto od te mješavine na papir. Tako bi i sada povremeno izvadila bilježnicu, zagledala se na kratko u prazno, zapisala nešto i vratila ju u ruksak.

 

Ubrzo smo bili u kotlini s napuštenim selom u središtu, kojeg su okruživala zarasla polja zlatno-zelene boje. „Reci nešto o sebi“, stavila mi je ruku na rame. „Gotovo da i nemam što: novinar sam i nekako preživljavam, pijem puno kave i malo spavam, više zbog toga što puno razmišljam, a manje zbog posla. Ne sviđa mi se moja veza, a ne sviđa mi se više niti Zagreb.“ Bilo je toplo i spavali smo u napuštenim kamenim kućicama, mjesečev trag klizio je po golim zidovima. Ujutro smo krenuli prema gradiću na obali, kamenjem obasutim putem. Sunce je udaralo u oštre stijene, rijetke biljke su mi grebale potkoljenice. Ona je sve više preuzimala razgovor i postavljala pitanja, a ja sam odgovarao u vrući zrak, govorio o obvezama i pretrpanosti grada, mnoštvu podražaja koje treba zbrinuti, mnogim ljudima s kojima treba pričati. Znoj mi se slijevao i natapao majicu, dahtao sam od umora, a kapetanova žena je sve promatrala s nekom blaženom i asketskom smirenošću. „Tu je sad špina, popit ćeš vode. Sjedi i samo pogledaj u more.“ Okrenuo sam se prema ogromnoj masi što se razvijala između krajeva obzora i ljeskala kožu na suncu. Nestalo je gradskih ograničenja prostora, ponovno sam bio Otok, kao i u nekom drugom vremenu, samo što to tada možda nisam znao cijeniti. Kapetanova žena zapisivala je nešto u bilježnicu. Stigli smo do gradića i spustili se prema zaklonjenoj plaži, punoj oblog i raznobojnog kamenja. Sunce je zalazilo brzo na toj strani i pokušali smo ga što brže skupiti, ja narančasto i rozo, a ona plavo. Slagali smo ih u kratkotrajne mozaike, jer će ubrzo mrak, more ih može odnijeti, a i tako gube boju kad ih se ostavi na suhom. Vero, ništa nije vječno, najljepše je kad se možeš pomiriti s konstantom samoće. Vjetar donese plovidbu, ali i valove, oluju. U bonaci se itekako može uživati, posebno u suton kada plivaš ususret suncu. Rekavši to, uronila je u već potamnjelu vodu, a ja sam ju slijedio.

 

 

 Komuna

 

Iva je ležala na krevetu, u polumraku sobe i ponovno razmišljala o sebi. Činilo joj se kako zbilja nema nekih posebnih talenata. Bila je oduvijek prosječna u školi, prosječnog izgleda, vjerojatno i prosječne pameti. Mora da se na ovom svijetu može uspjeti jedino s nekim darom ili velikom upornošću, koji ti onda otvore vrata dobrih stvari: ispunjenosti, uspjeha, posla na koji želiš dolaziti. Osjećala se kao da je svijet i nju i mnoge druge osudio na životarenje, preživljavanje iz dana u dan, gdje se očekuje da se zabavljaš u mladosti, kasnije imaš djecu i mučiš se i uživaš u njima pa ti unuci u mirovini čine čekanje smrti veselijim.

Ono što si ti sām ispada iz jednadžbe, a ne možeš to niti izgraditi. Svijet nije gostoljubivo mjesto za prosječne. Ponekad je mislila da je jedino što ima njena mašta, te snažne slike i osjećaji koji bi joj se pojavljivali u umu, zaokupljajući ju u potpunosti. Ljudi, zgrade, zrake sunca, prazni prostori i odbačene kutije cigareta - sve se služilo kao dio kolaža koji ju je mogao dovesti gotovo do transa. Zamišljala je kako bi bilo spojiti električne žice s njenim mozgom i emitirati pronađeno na nekom tv kanalu, zasigurno bi se svidjelo raznim klošarima i frikovima, a onda polako i ostalima. Prva osoba koja bi postala slavna zbog onog što je u njezinoj glavi. Doslovno. Jasna nije puno razmišljala, Ivi se činilo kao da kroz život prolazi bez osvrtanja i straha od budućnosti i da ju ne zamaraju ove priče o samo-ostvarivanju. Ponekad joj je na tome zavidjela. Nekoć se bavila plesom i bila veliki talent, pokazivala im je  stare snimke gdje je s lakoćom izvodila piruete i salta, izvijala se na tisuću načina u crnom trikou, njeno tijelo je bilo precizni instrument i emocija u jednom. Tvrdila je da je slomila nogu i zbog toga prestala, iako se Iva sjeća da je i nakon oporavka gotovo godinu dana dolazila na treninge. Marko je bio zlostavljan u djetinjstvu, a sad je po čitave dane samo igrao role playing igre na kompjuteru. Jednom je Ivi rekao da se s njom i Jasnom osjeća kao da napokon ima obitelj.

Njegov poziv prekinuo joj je tok misli, paničnim glasom rekao joj je da mora do stana, što brže. Znaju Iva, znaju. Osovila se brzo na noge, nabacila na sebe odjeću, pozdravila zbunjenog  momka s Tindera i izletjela van. Marko je primio prijetnju, netko je zvao i pričao o nekim parama i tome da zna gdje živi, mislio je da je to murja, pogotovo jer je bio skriveni, a oni uvijek zovu sa skrivenog. 

U ovakvim situacijama mogu ući i bez naloga, zato molim te, odi i provjeri. Ako ih vidiš da se motaju uokolo, bacaj sve u wc, zajebi to.

Ok, Marko.

Iako joj se cijela priča činila prenapuhanom, nije se smjelo riskirati. Nikada.

A reci mi, gdje je Jasna?

Ma nemam pojma, valjda se razbila na nekom tulumu, ne mogu ju dobiti. Pokušavat ću još. Jel' ideš prema stanu?

Idem.

Vozila se motorom po petlji iznad Slavonske, prolazeći visoko između zgrada, imala je osjećaj da vozi kroz osvijetljene stanove: građanske obitelji, poslove, brakove, djecu u vrtiću, čašu po čašu vina previše za večerom. Sve se pretvaralo u mutne žute kuglice i ostajalo izgubljeno pod gumama.

Okolina zgrade nije odavala ništa sumnjivo pa je ušla unutra. Također ništa. S olakšanjem je shvatila kako je trava i dalje na starom mjestu i kako se čini da nema znakova provale. Odlučila je zauzeti strateški položaj na prozoru i još neko vrijeme promatrati situaciju.

Njih troje su bili u ovom već par godina, od kada su, potucajući se po besmislenim poslovima nakon odustajanja od faksa, shvatili kako prodajom trave mogu uz malo truda dobro zaraditi. S vremenom su novci postajali sve bolji, tako da su dali otkaze i počeli se samo time baviti, a onda su se dosjetili da bi mogli skupa iznajmiti stan i maknuti se od staraca. Tako je došlo do nastanka, „Komune“, njihovog gnijezda, doma i baze koju su ljubomorno čuvali. Budući da su sve držali u jednom stanu, bili su posebno ranjivi na dojave policiji. Troje dilera može skupiti puno klijenata, ali oni će nakon nekoliko praznih prijetnji otkriti i ime ljubavnika i najdraži seksualni položaj, a ne samo adresu svog dobavljača. U tu svrhu lokaciju „Komune“ nisu nikome odavali, pa ni bliskim prijateljima ili partnerima.

Pregledala je još jednom detaljno ulicu. Ništa. Činilo se joj se tek da vidi žar nečije cigarete kroz šajbu jednog od parkiranih auta.

Zagledala se malo jače u njega i izgledalo je kao da je tip ugasio cigaretu. Zašto pobogu sjedi unutra? Ubrzo je još jedan auto došao na drugu stranu parkirališta, tako da ih je dijelio ulaz u zgradu.

Odlučila je nazvati Marka i pitati za registracije ona dva auta ispred, imao je svoje načine da ih provjeri.

Sranje je, sranje. Isuse. Zvao sam onog tipa koji ima bazu s tim registracijama, i pazi, oba auta su policijska, murja u civilu. Bacaj sve, zajebi Iva, nije vrijedno…

Ok Marko, polako samo.

Pokušala ga je smiriti, ali primijetila je da joj se i samoj srce polako penje u vratnu žilu, a dlanovi joj postaju znojni. Odlučila je ipak da će pričekati dok ne uđu u zgradu, a onda baciti sve u wc. Ipak se radilo o pola kile, 10 do 15 tisuća čistog profita, previše je to da ga se i u njihovo ime odrekne samo tako.

Dvojica muškaraca su u tom trenutku izašla iz automobila i krenula prema zgradi, činilo se i da ih je neka žena propustila unutra bez zvonjenja. Sranje. Sranje. Otrčala je po travu i krenula je baciti, kad je začula poziv. Jasna. Jebote, što sad hoće? Javila joj se ipak dok je paketiće bacala u vodu i čula samo vrišteći glas.

Nemoj! Ne bacaj!! Jesi bacila već?

Nisam pustila vodu.

Okej, niti nemoj. Sve sam saznala, neka budala je zvala Marka, neki uzgajivač od kojeg je uzeo prošli tjedan, on sve svoje kupce tako naziva i prijeti im. A murja dolazi po jednog drugog tipa, kat niže od nas, taj šverca ukradene mobitele.

Jesi sigurna?

Ma da, pričala sam s njim jučer, rekao je da ih očekuje i da se miče odavde. Ne znam samo je li stigao.

Uskoro se začuo tresak i više muških glasova, srećom ipak prigušenih. Sve je bilo u redu.

Genijalno! Jesam ti rekla da ne ulaze nama? Idem sad natrag unutra, vidimo se sutra!

Iva je odahnula, pokupila vrećice i stavila ih na radijator da se suše. Ugasila je svjetla i zapalila cigaretu.

Zamišljala je Jasnu kako pleše, kako po prolivenoj pivi klizi ispod stroboskopskih svjetala.  Plava kosa dodirivala joj je ramena, doticala lice i gubila se u pokretima njenih ruku, parfemu i mračnoj sobi, u kojoj je narančasti plamičak dogorio do filtera.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg