proza

Tomislava Albertović: Hrana za svinje

Tomislava Albertović (1977., Vinkovci) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Objavila je zbirku kratkih priča 'Terorizam na slavonski' (Matica hrvatska, 2008.), zastupljena je u književnim časopisima (Quorum, Vijenac, Zarez, Ekran priče), a također je i autorica brojnih igrokaza za osnovnoškolce.

Hrana za  svinje

   Vidjeli su ga jučer, s njom, rekla je mama.

   Sjedila je iza Eve, za kuhinjskim stolom, i zabola joj tu rečenicu – strjelicu ravno u leđa. Nije skinula prastaru ofucanu bundu kojoj je na nekim mjestima nedostajalo dlake, kao da ima neku kožnu bolest. A Eva ju je više puta zamolila da ne dolazi u toj bundi.

   Eva je prala suđe. Kroz kuhinjski je prozor dopiralo toplo jutarnje svjetlo obasjavajući joj srebrnasto suđe i ruke. Cijeli je prizor bio svetački. Poput prizora sa starih bakinih slika uokvirenih crvotočnim drvenim okvirom unutar kojega je Isusovo užareno srce pržilo krevet na kojem je spavala.

   Znam, naposljetku je rekla mami ne okrećući se, kao da priča o vremenu. Javili su mi jučer. Anka mi je javila, čim ga je vidjela.

   Do nosnica joj je došao bljutavi dim majčine cigarete koju je sama motala, predanošću strpljivog tvorničkog radnika. Sjedila je s cigaretom u jednom kutu usana i pomoću malog stroja pravila nove. Kao da joj zapaljena cigareta daje snagu da ih napravi još.

   Ne znam što mu je, stvarno ne znam što mu je. I to pred svima, pred cijelim gradom, kako ga samo nije stid, procijedila je mama. Nervozno je vrtjela malu žlicu u kavi praveći u šalici minijaturnu oluju.

   Goran, Evin muž, vara ju već par mjeseci. I ne skriva se, kao da želi da svi vide što radi. Kao da namjerno želi da sve stigne do Eve. S nekom plavušom, možda plastičnom i iznutra i izvana, a možda i toplom i dragom ženom, to Eva nije mogla znati. Mučio ju je početak, kad je i kako sve to počelo. Zašto je počelo? No nije ga mogla pronaći, odmotati to klupko do kraja.

   Uzela je kuhinjski nož i stala rezati tikvu na  kocke pazeći da budu iste veličine i oblika. Nož je glatko prolazio kroz tikvino meso. Pazi, sad režeš tikvicu, napravi to kako treba, dovrši taj posao, mrmljala je sama sebi.

   Čudila se što mama nije primijetila tragove jučerašnje borbe: napuklo staklo na stoliću u dnevnoj sobi i sitni bijeli komadići bivše vaze, tamo, kraj kauča. Sinoć je došao kući, da, došao je, s nekim glupim i odsutnim izrazom na licu, Evi su već javili da su ga vidjeli, i to joj je Anka javila, ta brbljava Anka ju je nazvala i gotovo ushićeno objavila da ga je vidjela s tom možebitnom barbikom, i Eva ga nije pitala kad je došao, samo ga je gurnula silovito na vrata čim je ušao i počela vrištati, bacati nezaustavljive kugle bijesa na njega, gdje si bio, kurvaru jedan, gdje si bio, vidjeli su te, svinjo muška, i on se brzo ustao i otišao u dnevnu sobu, sjeo na kauč, pogledom bušio rupu u tepihu. Eva je kružila oko njega i siktala. Iznervirana njegovim odgovorom (to nisam bio ja, nisu mene vidjeli, o čemu ti pričaš), zgrabila je tu malu bijelu vazu i katapultirala ju u njegovu glavu svom snagom,  ali on je dignuo ruke i vaza se raspala na sitne bijele komadiće, kao da se u sobi nakratko pojavio snijeg.

   Spustio je ruke i nastavio piljiti u pod. Eva je promatrala te komadiće i pogledala njegove ruke, zašto nema nijednu posjekotinu na rukama? Ponovo je svom snagom navalila na njega udarajući ga gdje god je stigla. A on je samo sjedio poput nemoćna starca.

   Nećeš baš ništa reći, ponovo se oglasila mama. I dalje je vrtjela žlicu u rukama.

    S radija je dopirala glazba, s udaljenih valovitih brda, pjesma sretnih i snenih pastira.

   Eva nije željela govoriti. Nije željela raspravljati. Rasprava iziskuje napor. Njezine su riječi razbijene zajedno s onom vazom, nestale su u zraku, raspršile se.

   Još jutros, misli su ju razarale iznutra bockajući joj mozak poput ubojitih pčela. Svi su poslovi započeti, ali su ostali nedovršeni.

   Sada je rezala krumpir. Također na pravilne kockice. Potom je sve te kockice stavila kuhati posolivši vodu. Barem će svinje biti zadovoljne. Taj posao mora dovršiti.

   Gdje je on, uostalom?, mama nije odustajala, iznervirana Evinom šutnjom.

   Ne znam, procijedila je Eva. Nije došao kući, ne znam gdje je.

   Jesi li ga zvala?

   Nisam.

   Zavlada šutnja. Mamina su pitanja bila potrošena, strpljenje izlizano.

   Što to kuhaš?, prebacila se na svakodnevan život.

   Hranu za svinje, odgovorila je.

   Mama je konačno ustala od stola i stala šetati po kuhinji.

   Ne znam što bih rekla. Stvarno ne znam što bih rekla. A ni te svinje ti nisu trebale. Što će ti svinje?

   Držala je jednu ruku na leđima i kružila oko kuhinjskog stola poput nestrpljivog mornara na kopnu. Evi se učini poput starice.

   Idem, imam posla, rekla je naposljetku, pozdravila i krenula prema vratima.

   Kad je mamina prisutnost nestala, uzela je lonac s kuhanom hranom za svinje, obula velike stare čizme i uputila se u svinjac.  Čizme su joj bile prevelike, činilo joj se da hodaju iza nje, da ju prate. Dan je bio topao i sličio na kristal, jasan i čist.

   Otvorila je vrata svinjca. Odmah su joj se približile dvije male, umiljate svinje koje je Goran jednog dana dovezao i smjestio u svinjac i za koje je Eva odavno znala da njihovo meso neće moći jesti.

   Bacila im je toplu hranu u dugački kameni valov.

   Zatim je uzela komadić tikvice i bacila ga svojem mužu, omamljenom i prekrivenom krvlju, svezanom u kutu, sličnom palom i istrošenom anđelu.