proza

Tomislava Albertović: Hrana za svinje

Tomislava Albertović (1977., Vinkovci) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Objavila je zbirku kratkih priča 'Terorizam na slavonski' (Matica hrvatska, 2008.), zastupljena je u književnim časopisima (Quorum, Vijenac, Zarez, Ekran priče), a također je i autorica brojnih igrokaza za osnovnoškolce.



                       

Hrana za  svinje

 

 

   Vidjeli su ga jučer, s njom, rekla je mama.

   Sjedila je iza Eve, za kuhinjskim stolom, i zabola joj tu rečenicu – strjelicu ravno u leđa. Nije skinula prastaru ofucanu bundu kojoj je na nekim mjestima nedostajalo dlake, kao da ima neku kožnu bolest. A Eva ju je više puta zamolila da ne dolazi u toj bundi.

   Eva je prala suđe. Kroz kuhinjski je prozor dopiralo toplo jutarnje svjetlo obasjavajući joj srebrnasto suđe i ruke. Cijeli je prizor bio svetački. Poput prizora sa starih bakinih slika uokvirenih crvotočnim drvenim okvirom unutar kojega je Isusovo užareno srce pržilo krevet na kojem je spavala.

   Znam, naposljetku je rekla mami ne okrećući se, kao da priča o vremenu. Javili su mi jučer. Anka mi je javila, čim ga je vidjela.

   Do nosnica joj je došao bljutavi dim majčine cigarete koju je sama motala, predanošću strpljivog tvorničkog radnika. Sjedila je s cigaretom u jednom kutu usana i pomoću malog stroja pravila nove. Kao da joj zapaljena cigareta daje snagu da ih napravi još.

   Ne znam što mu je, stvarno ne znam što mu je. I to pred svima, pred cijelim gradom, kako ga samo nije stid, procijedila je mama. Nervozno je vrtjela malu žlicu u kavi praveći u šalici minijaturnu oluju.

   Goran, Evin muž, vara ju već par mjeseci. I ne skriva se, kao da želi da svi vide što radi. Kao da namjerno želi da sve stigne do Eve. S nekom plavušom, možda plastičnom i iznutra i izvana, a možda i toplom i dragom ženom, to Eva nije mogla znati. Mučio ju je početak, kad je i kako sve to počelo. Zašto je počelo? No nije ga mogla pronaći, odmotati to klupko do kraja.

   Uzela je kuhinjski nož i stala rezati tikvu na  kocke pazeći da budu iste veličine i oblika. Nož je glatko prolazio kroz tikvino meso. Pazi, sad režeš tikvicu, napravi to kako treba, dovrši taj posao, mrmljala je sama sebi.

   Čudila se što mama nije primijetila tragove jučerašnje borbe: napuklo staklo na stoliću u dnevnoj sobi i sitni bijeli komadići bivše vaze, tamo, kraj kauča. Sinoć je došao kući, da, došao je, s nekim glupim i odsutnim izrazom na licu, Evi su već javili da su ga vidjeli, i to joj je Anka javila, ta brbljava Anka ju je nazvala i gotovo ushićeno objavila da ga je vidjela s tom možebitnom barbikom, i Eva ga nije pitala kad je došao, samo ga je gurnula silovito na vrata čim je ušao i počela vrištati, bacati nezaustavljive kugle bijesa na njega, gdje si bio, kurvaru jedan, gdje si bio, vidjeli su te, svinjo muška, i on se brzo ustao i otišao u dnevnu sobu, sjeo na kauč, pogledom bušio rupu u tepihu. Eva je kružila oko njega i siktala. Iznervirana njegovim odgovorom (to nisam bio ja, nisu mene vidjeli, o čemu ti pričaš), zgrabila je tu malu bijelu vazu i katapultirala ju u njegovu glavu svom snagom,  ali on je dignuo ruke i vaza se raspala na sitne bijele komadiće, kao da se u sobi nakratko pojavio snijeg.

   Spustio je ruke i nastavio piljiti u pod. Eva je promatrala te komadiće i pogledala njegove ruke, zašto nema nijednu posjekotinu na rukama? Ponovo je svom snagom navalila na njega udarajući ga gdje god je stigla. A on je samo sjedio poput nemoćna starca.

   Nećeš baš ništa reći, ponovo se oglasila mama. I dalje je vrtjela žlicu u rukama.

    S radija je dopirala glazba, s udaljenih valovitih brda, pjesma sretnih i snenih pastira.

   Eva nije željela govoriti. Nije željela raspravljati. Rasprava iziskuje napor. Njezine su riječi razbijene zajedno s onom vazom, nestale su u zraku, raspršile se.

   Još jutros, misli su ju razarale iznutra bockajući joj mozak poput ubojitih pčela. Svi su poslovi započeti, ali su ostali nedovršeni.

   Sada je rezala krumpir. Također na pravilne kockice. Potom je sve te kockice stavila kuhati posolivši vodu. Barem će svinje biti zadovoljne. Taj posao mora dovršiti.

   Gdje je on, uostalom?, mama nije odustajala, iznervirana Evinom šutnjom.

   Ne znam, procijedila je Eva. Nije došao kući, ne znam gdje je.

   Jesi li ga zvala?

   Nisam.

   Zavlada šutnja. Mamina su pitanja bila potrošena, strpljenje izlizano.

   Što to kuhaš?, prebacila se na svakodnevan život.

   Hranu za svinje, odgovorila je.

   Mama je konačno ustala od stola i stala šetati po kuhinji.

   Ne znam što bih rekla. Stvarno ne znam što bih rekla. A ni te svinje ti nisu trebale. Što će ti svinje?

   Držala je jednu ruku na leđima i kružila oko kuhinjskog stola poput nestrpljivog mornara na kopnu. Evi se učini poput starice.

   Idem, imam posla, rekla je naposljetku, pozdravila i krenula prema vratima.

   Kad je mamina prisutnost nestala, uzela je lonac s kuhanom hranom za svinje, obula velike stare čizme i uputila se u svinjac.  Čizme su joj bile prevelike, činilo joj se da hodaju iza nje, da ju prate. Dan je bio topao i sličio na kristal, jasan i čist.

   Otvorila je vrata svinjca. Odmah su joj se približile dvije male, umiljate svinje koje je Goran jednog dana dovezao i smjestio u svinjac i za koje je Eva odavno znala da njihovo meso neće moći jesti.

   Bacila im je toplu hranu u dugački kameni valov.

   Zatim je uzela komadić tikvice i bacila ga svojem mužu, omamljenom i prekrivenom krvlju, svezanom u kutu, sličnom palom i istrošenom anđelu.

                                                                                   

                                                                                                 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg