poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.



 

TEŽINA JULA 

 

smrad truleži i topljene plastike

nadvija se nad košticom u lepljivim sokovima;

podseća me da sam žedna i dovoljno prilagodljiva.

podseća me odakle sve potičem i u šta se sve slivam.

 

pomažem joj da zakorači: njeno zbunjeno telo,

smežurano i tiho, insistira na kozmetičkim proizvodima.

mene koža svrbi, od znoja i farmaceutske industrije.

 

ne mogu da zaspim, od nervoze:

moji srednjeklasni koreni i simpatična gestikulacija,

moj istančan osećaj za ravnodušje,

sve me to čini materijalom za zadovoljavajući život,

ali dobro sam se, naime, informisala

gde prestaju očekivanja, a počinje Treći svetski rat:

 

u svitanje,

zvuk noktiju po suvoj koži

peče, razdvaja se, zapinje.

kutiju uzimam, ribam, punim voćem.

tokom popodneva, kada ga žvaće,

najupornije mislim na smrt.

 

 

UMESTO PRISTAJANJA NA NAPLATNE RAMPE

 

uvek kada se zamišljam - hodam ili trčim, a predeli kroz koje to činim u konačnici su nevažni jer samo promiču stapaju se umnožavaju prepliću i gore; zato i znam odakle dolazim, ali ne znam gde se završavam, niti je ključno gde ću se stropoštati kada mi zubi poispadaju. novi kukovi nežno će prestati da škripe pod haljinama, jer tada ću, pretpostavljam, stalno nositi haljine. 

u Kninu 1942. guščijim perom probodena materica moje prabake krvarila je po hodnicima njene majke Antonije, katolkinje, vlasnice pansiona. drugo dete, ono živo, uputilo se odatle severoistočno, gde se udala za mog dedu, u restoranu koji više ne postoji.

     autoputevi su mi postali naporni, jer se grade kroz drugorazredna mesta; od           gađenja neću moći da hodam u kontinuitetu. spavaću retko i lakim snom.

moja majka išetala je iz tuđeg tela lagodno i nije bežala daleko, osim iz stanova, ovih i onih. udala se u kafani od koje me ponekad i dalje deli tanki trbušni zid. majka se, za razliku od enterijera, menja dosledno: nadlaktice joj vremenom postaju pegavije, a jagodice oštrije.

iz njene utrobe pobegla je i moja sestra, nakon meseci zatočeništva koji su proglašeni neophodnim. nužnim je moguće nazvati bilo šta, ali nije lako bilo gde se nastaniti, pa uvek kada se zamišljam – odlazim.

     da sam pristala na autoput, sada bih imala visoke plafone i letovala bih u nepoznatim odmaralištima. ne znam kuda bih šetala; ne znam gde bih kupovala trešnje. izmislila bih nekog da mu odem na grob.

meni još uvek niko ništa nije tako nasilno oduzeo kao mojoj prabaki sladoled, iz mesinganih kutija u Kninu 1942, niti sam išta tako hrabro ostavila kao ona svog supruga, kraljevog oficira.

     presadiću se u veću saksiju ukoliko se ispostavi da sam šipražje. ako otkriješ da sam asfalt, pozovi ljude da te leti posećuju preko mojih leđa.

 

 

POPUST NA DRUGI POKUŠAJ ISCELJENJA  

 

moje šake odbijaju da letuju u prospektima;

geografija je za njih niz činjenica povezanih

mernim jedinicama, a krstarenja

među grčkim ostrvima

pokušaj kolektivnog samoubistva. 

čekam te pet dana

na najud​aljenijem ostrvu u Jadranu;

ne zasmejavaj me mogućnošću otoka. 

 

sunce sija nad katalogom, ali

nemam u njemu slobodu kretanja

 

smokve uzimam sa drveta, plivam do tamo i nazad, do tamo i

veš mi je prljav. čkiljim ka podnevu.

tugovati na obali, to je luksuz na kojem insistiram.

 

iznosim nekoliko zamerki na plan puta, a prva je –

ukrcavanje ne sme biti nakon svitanja

 

kada se konačno pojaviš,

večeramo zajedno, hodamo preko brda,

grebe nas isto šiblje po člancima

na različitim nadmorskim visinama.

 

nikada ne upotrebljavaj zamenicu "sve" preda mnom

i plivaj dok mi se ne izgubiš iz vida

 

sve na svetu precenjeno je

osim autoputa i trajekta Jadrolinije,

a ja ionako letujem svakog jutra, kada se probudim

pre svih koji me poznaju. 

 

 

OBRAČUN SA CEREMONIJAMA 

 

fiksirane lokne padaju po cvetnom kompletu

donetom pre nekoliko sati sa hemijskog čišćenja.

pročitajte naglas, obrazloženje: svi smo radoznali,

uzbuđeni i uparađeni - poput godišnjice mature,

tog nazdravljanja nežnom survavanju u nepoznato

 

nekrunisana kraljica urla preko podijuma

u potrazi za aplauzom: penjem se četvoronoške.

taj papir kojim mlatite, najdraža nepoznata gospođo,

ipak nema veze sa mnom.

 

nasmejaću se na jednoj fotografiji, jer

posluženje je skromno i gotovo nostalgično:

među maslinama i komadima jeftinog kačkavalja

predviđam svetlu budućnost

jedne nezainteresovane državne institucije

 

nijedan masni papir sa kitnjastim okvirom

neće me ubediti da sam  

bilo šta                                                 

 

 

MOGUĆNOST ĆUTANJA 

 

prvo,

učim da ćutim u raznovrsnim prostorima,

pripitomljenim i popločanim pustarama,

usuđujem se da odem toliko daleko

da uvedem praznik Sv. Muka

koji ne pripisujem nekom posebnom

datumu, već ga proizvoljno slavim

u svakoj velelepnoj tišini

 

posteljina miriše na čisto,

soba odzvanja od nepažnje,

tvoji roditelji kupuju stanove:

preurediće ih, adaptirati, prodati,

ti nikada nećeš živeti bez njih,

bez stanova i roditelja,

ti ćeš mi slati pisma sa ostrva

i voleti me, tako snažno, pod

svakim krovom koji naslediš

 

drugo,

patnja me zamara. unutrašnjost mog želuca

država je za sebe, sa nadležnim organima

čije mi odgovornosti nisu poznate;

nemir me je tiho i predano odgojio

nakon što su moji roditelji poverovali

da su me vaspitali u svim pravcima:

nisam za sobom bacala mrvice hleba,

nisam za sobom bacala ništa.

                              

deca vrište u predškolskoj grupi,

vaspitačice planiraju odmor,

mesecima unapred uplaćuju

aranžmane; koluti prašine im

kroz prozor padaju na lokne:

čistim tvoj stan iz dosade.

mi nećemo imati, tu preglasnu

decu, i nećemo se voleti zauvek

poput drugih ljudi koji na letovanju

lako odaberu mesto za večeru

 

i još nešto,

reći ćeš da pesma nije ćutanje,

ali mogla bi da bude ukoliko

je niko nikada ne pročita

 

lenjost me zamara. nebo se naginje,

mašina za veš usporava, u njoj

prljave stvari menjaju mesta sa

mesom za nedeljni ručak. glasovi

su u obdaništu zamrli, predveče se

ovuda smucaju samo tuđi prijatelji.

volećeš me uvek isto, kao što

se vole ukrasne biljke: pažljivo, kada

si u blizini, i prestravljeno, kada nisi tu

 

ukoliko je niko nikada ne pročita

naglas

  

 

KOME, ČEMU: DATIV 

 

ne pripadati pojedinačno ljudima

jednako je nezahvalno

kao ne pripadati političkim partijama,

samoproklamovanim društvima,

nacijama, većinama ili manjinama:

neće te zvati na skupove,

neće ti slati razglednice,

neće znati šta od tebe da očekuju,

a nepredvidivost

je kamen u cipeli,

kamen u džepu,

kamen u bubregu,

kamen u svakom slučaju;

 

ne pripadati ljudima

jednako je smešno

kao pripadati im,

samo manje naporno

i tužno praznicima

 

 

 

NEMILOSRDNA KONTINENTALNA PROGNOZA 

 

od jutra do mraka biti zahvalan,

državi na besplatnom institucionalnom obrazovanju i overenoj

zdravstvenoj knjižici. roditeljima na hrani odeći krovu nad glavom.

 

u zoološkom vrtu divim se beznadežnim

pripadnicima vrsta poteklih iz nežnijih klima:

krokodilu čije hladno telo zabavlja

derišta među kojima se krijem.

ljudi u grupama zaklanjaju mi pogled,

jer kolektiv ima prećutnu prednost

i mogućnost podijuma.

 

na pitanje o organizmima koji

naseljavaju pogrešne kontinente

odgovaraju mi pragmatični istoričari.

polarni medved u Argentini besciljno luta

po vrelom betonu, i tamo umire od tuge.

 

da li postoji išta između trenutka

u kom prestajem da budem dužna

i onog u kom neko počinje da zavisi od mene;

drugi su šake stopala izrasline

drugi su supena kašika belog šećera

drugi su dijalektički materijalizam

drugi su ulaz

na druga

vrata

 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg