Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.
TEŽINA JULA
smrad truleži i topljene plastike
nadvija se nad košticom u lepljivim sokovima;
podseća me da sam žedna i dovoljno prilagodljiva.
podseća me odakle sve potičem i u šta se sve slivam.
pomažem joj da zakorači: njeno zbunjeno telo,
smežurano i tiho, insistira na kozmetičkim proizvodima.
mene koža svrbi, od znoja i farmaceutske industrije.
ne mogu da zaspim, od nervoze:
moji srednjeklasni koreni i simpatična gestikulacija,
moj istančan osećaj za ravnodušje,
sve me to čini materijalom za zadovoljavajući život,
ali dobro sam se, naime, informisala
gde prestaju očekivanja, a počinje Treći svetski rat:
u svitanje,
zvuk noktiju po suvoj koži
peče, razdvaja se, zapinje.
kutiju uzimam, ribam, punim voćem.
tokom popodneva, kada ga žvaće,
najupornije mislim na smrt.
UMESTO PRISTAJANJA NA NAPLATNE RAMPE
uvek kada se zamišljam - hodam ili trčim, a predeli kroz koje to činim u konačnici su nevažni jer samo promiču stapaju se umnožavaju prepliću i gore; zato i znam odakle dolazim, ali ne znam gde se završavam, niti je ključno gde ću se stropoštati kada mi zubi poispadaju. novi kukovi nežno će prestati da škripe pod haljinama, jer tada ću, pretpostavljam, stalno nositi haljine.
u Kninu 1942. guščijim perom probodena materica moje prabake krvarila je po hodnicima njene majke Antonije, katolkinje, vlasnice pansiona. drugo dete, ono živo, uputilo se odatle severoistočno, gde se udala za mog dedu, u restoranu koji više ne postoji.
autoputevi su mi postali naporni, jer se grade kroz drugorazredna mesta; od gađenja neću moći da hodam u kontinuitetu. spavaću retko i lakim snom.
moja majka išetala je iz tuđeg tela lagodno i nije bežala daleko, osim iz stanova, ovih i onih. udala se u kafani od koje me ponekad i dalje deli tanki trbušni zid. majka se, za razliku od enterijera, menja dosledno: nadlaktice joj vremenom postaju pegavije, a jagodice oštrije.
iz njene utrobe pobegla je i moja sestra, nakon meseci zatočeništva koji su proglašeni neophodnim. nužnim je moguće nazvati bilo šta, ali nije lako bilo gde se nastaniti, pa uvek kada se zamišljam – odlazim.
da sam pristala na autoput, sada bih imala visoke plafone i letovala bih u nepoznatim odmaralištima. ne znam kuda bih šetala; ne znam gde bih kupovala trešnje. izmislila bih nekog da mu odem na grob.
meni još uvek niko ništa nije tako nasilno oduzeo kao mojoj prabaki sladoled, iz mesinganih kutija u Kninu 1942, niti sam išta tako hrabro ostavila kao ona svog supruga, kraljevog oficira.
presadiću se u veću saksiju ukoliko se ispostavi da sam šipražje. ako otkriješ da sam asfalt, pozovi ljude da te leti posećuju preko mojih leđa.
POPUST NA DRUGI POKUŠAJ ISCELJENJA
moje šake odbijaju da letuju u prospektima;
geografija je za njih niz činjenica povezanih
mernim jedinicama, a krstarenja
među grčkim ostrvima
pokušaj kolektivnog samoubistva.
čekam te pet dana
na najudaljenijem ostrvu u Jadranu;
ne zasmejavaj me mogućnošću otoka.
sunce sija nad katalogom, ali
nemam u njemu slobodu kretanja
smokve uzimam sa drveta, plivam do tamo i nazad, do tamo i
veš mi je prljav. čkiljim ka podnevu.
tugovati na obali, to je luksuz na kojem insistiram.
iznosim nekoliko zamerki na plan puta, a prva je –
ukrcavanje ne sme biti nakon svitanja
kada se konačno pojaviš,
večeramo zajedno, hodamo preko brda,
grebe nas isto šiblje po člancima
na različitim nadmorskim visinama.
nikada ne upotrebljavaj zamenicu "sve" preda mnom
i plivaj dok mi se ne izgubiš iz vida
sve na svetu precenjeno je
osim autoputa i trajekta Jadrolinije,
a ja ionako letujem svakog jutra, kada se probudim
pre svih koji me poznaju.
OBRAČUN SA CEREMONIJAMA
fiksirane lokne padaju po cvetnom kompletu
donetom pre nekoliko sati sa hemijskog čišćenja.
pročitajte naglas, obrazloženje: svi smo radoznali,
uzbuđeni i uparađeni - poput godišnjice mature,
tog nazdravljanja nežnom survavanju u nepoznato
nekrunisana kraljica urla preko podijuma
u potrazi za aplauzom: penjem se četvoronoške.
taj papir kojim mlatite, najdraža nepoznata gospođo,
ipak nema veze sa mnom.
nasmejaću se na jednoj fotografiji, jer
posluženje je skromno i gotovo nostalgično:
među maslinama i komadima jeftinog kačkavalja
predviđam svetlu budućnost
jedne nezainteresovane državne institucije
nijedan masni papir sa kitnjastim okvirom
neće me ubediti da sam
bilo šta
MOGUĆNOST ĆUTANJA
prvo,
učim da ćutim u raznovrsnim prostorima,
pripitomljenim i popločanim pustarama,
usuđujem se da odem toliko daleko
da uvedem praznik Sv. Muka
koji ne pripisujem nekom posebnom
datumu, već ga proizvoljno slavim
u svakoj velelepnoj tišini
posteljina miriše na čisto,
soba odzvanja od nepažnje,
tvoji roditelji kupuju stanove:
preurediće ih, adaptirati, prodati,
ti nikada nećeš živeti bez njih,
bez stanova i roditelja,
ti ćeš mi slati pisma sa ostrva
i voleti me, tako snažno, pod
svakim krovom koji naslediš
drugo,
patnja me zamara. unutrašnjost mog želuca
država je za sebe, sa nadležnim organima
čije mi odgovornosti nisu poznate;
nemir me je tiho i predano odgojio
nakon što su moji roditelji poverovali
da su me vaspitali u svim pravcima:
nisam za sobom bacala mrvice hleba,
nisam za sobom bacala ništa.
deca vrište u predškolskoj grupi,
vaspitačice planiraju odmor,
mesecima unapred uplaćuju
aranžmane; koluti prašine im
kroz prozor padaju na lokne:
čistim tvoj stan iz dosade.
mi nećemo imati, tu preglasnu
decu, i nećemo se voleti zauvek
poput drugih ljudi koji na letovanju
lako odaberu mesto za večeru
i još nešto,
reći ćeš da pesma nije ćutanje,
ali mogla bi da bude ukoliko
je niko nikada ne pročita
lenjost me zamara. nebo se naginje,
mašina za veš usporava, u njoj
prljave stvari menjaju mesta sa
mesom za nedeljni ručak. glasovi
su u obdaništu zamrli, predveče se
ovuda smucaju samo tuđi prijatelji.
volećeš me uvek isto, kao što
se vole ukrasne biljke: pažljivo, kada
si u blizini, i prestravljeno, kada nisi tu
ukoliko je niko nikada ne pročita
naglas
KOME, ČEMU: DATIV
ne pripadati pojedinačno ljudima
jednako je nezahvalno
kao ne pripadati političkim partijama,
samoproklamovanim društvima,
nacijama, većinama ili manjinama:
neće te zvati na skupove,
neće ti slati razglednice,
neće znati šta od tebe da očekuju,
a nepredvidivost
je kamen u cipeli,
kamen u džepu,
kamen u bubregu,
kamen u svakom slučaju;
ne pripadati ljudima
jednako je smešno
kao pripadati im,
samo manje naporno
i tužno praznicima
NEMILOSRDNA KONTINENTALNA PROGNOZA
od jutra do mraka biti zahvalan,
državi na besplatnom institucionalnom obrazovanju i overenoj
zdravstvenoj knjižici. roditeljima na hrani odeći krovu nad glavom.
u zoološkom vrtu divim se beznadežnim
pripadnicima vrsta poteklih iz nežnijih klima:
krokodilu čije hladno telo zabavlja
derišta među kojima se krijem.
ljudi u grupama zaklanjaju mi pogled,
jer kolektiv ima prećutnu prednost
i mogućnost podijuma.
na pitanje o organizmima koji
naseljavaju pogrešne kontinente
odgovaraju mi pragmatični istoričari.
polarni medved u Argentini besciljno luta
po vrelom betonu, i tamo umire od tuge.
da li postoji išta između trenutka
u kom prestajem da budem dužna
i onog u kom neko počinje da zavisi od mene;
drugi su šake stopala izrasline
drugi su supena kašika belog šećera
drugi su dijalektički materijalizam
drugi su ulaz
na druga
vrata
Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.
Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.
Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.
Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.
Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.
Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.