poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

FRAGMENTI

Kapanje vode.

Otkucaji sata.

Poliritmovi kupaonice.

Ako staješ na svaku kocku na cesti,

past ćeš. Iako su kvadrati.

Dijete je mislilo da ćeš

ih jednog dana stići.

Ali čini se da kocke rastu.

Iako su kvadrati.

Proporcije kretanja.

Tuča uvijek lomi iste prozore.

Kiša uvijek hvata one bez kišobrana.

Vrata na kojima piše RINI se uvijek prvo gurnu,

nekad i dvaput, ako je hitno

a vjetar uvijek lupa istim vratima.

Ostala grcaju u prašini.

Fizika ciklone.

Pronaći ritam u kiši.

Činele u gromovima.

Lica koja se zakleo ne zaboraviti,

razlomljena po slučajnim prolaznicima.

Kolaži sjećanja izbljedeli od sunca.

(zato sve fotografije spavaju u kožnim albumima)

Lica svetaca lokalne crkve,

koja je sjena oživjela.

Fragmenti.

Vitraji su najvjerniji portreti.

pogotovo kada se razbiju.

DIVLJI PSI

Takvi poput tebe

uzgajaju divlje pse

iznad sjeverne obratnice

u selu gdje

ulične svjetiljke stalno rade

i nitko se na cesti

ne pozdravlja

i nitko se na cesti

ne susreće

Govor ti zvuči čudno

polarni psi ne razumiju riječi

drhte

kako pahulje slijeću na njih

jedino što znaš

je lokalna riječ za stranca

Prokletsvo sela

kosom koja je pojela sunce

posebna barem u nekom svijetu

Iz kuće sa svjetlom

čuje se pjesma

topli stanovi sretnih ljudi

ne brinu tvoje brige

i ne grije ih kosa

obojana suncem

obojana prokletstvom

Koliko mekan je krevet

punjen lavežom divljih pasa?

da barem znaš odgovoriti

VLAKOVI

Vlakovi voze u tri smjera

putuju kroz vrijeme

putuju kroz uspomene

putuju prema onom praznom mjestu

neotisnutom na karti

Od zadnje postaje do kraja svijeta

polusatna je vožnja

na crvenim popucalim sjedalima staroga vagona

išarana ožiljcima kao dječja koljena

Ritam vagona polako će nestati

pred zvukom bas gitare slijepog starca

koji svira na stanici

U njegovom šeširu naći ćeš

ključeve rodne kuće

broj crvenokose djevojke iz razreda

sve izgubljene  igračke

dok gledaš u šešir

netko će ubaciti i onu koju želiš cijeli život

dignut ćeš glavu

i prepoznati je prvi put

Vlakovi voze

na vrh najviše planine na svijetu

samo u jednom smjeru

Lavine počinju kao suze onih

koje na vrhu nitko ne dočeka.

Geometrije kolodvora su

fino tkanje života

podstava duše

Vlakovi voze prema daljini koju gledaš

dok te ne zaboli vrat

a uporno dijete i dalje gleda

Voze polako

u tri smjera

i nikada ne kasne

BURA

U trenucima tišine

sklada se budućnost

kad djeca pitaju

što sam htio biti kada odrastem

astronaut

pisac

sretan

i kada pitaju zašto nisam

odustao

odustao

odustao

moj dom je

u tipfelerima između dva entera

smeće smeću

i pjesme pjesnicima

moj dom je

u gravitaciji vjetra

na naježenoj koži

i između dva udara bure

tišini isčekivanja

što drhtavom rukom

sklada sutra

ostavite mi

katedrale od valova

ptice od jesenjeg lišća

kaput od mećave

Samo mi vjetar ostavite.

OCEANI 

Dijete pluta u ocenu

odrast će u otok

njegove oči bit će vulkani

i flertovati sa suncem

sve samoubojice u kadi

progutat će odvod

sada su oblutci

leže na plaži

i djeca ih opet utapaju

oni odrastaju u stijene

i grle brodove u oluji

nikada se nisam usudio

plivati morima

autostopirati kitovima

pokrivati se ribarskim mrežama

povraćam u kapetansku kapu

i gledam dno na sonaru

tamo dolje

u mraku

žive oni koji nikada ne odrastu

AKSONOMETRIJA KASNOG LJETA

fotografije

slomljenim lećama

kaleidoskopi osmijeha

zubi od slomljenog stakla

gledaju me kroz rupe

progorenog filma

kasno ljeto

akustične gitare na obali odustaju

utopljeni plivači odlaze krajem vikenda

starac više ne naplaćuje kartu za vrtuljak

njegov unuk se sam vozi

zajedno idu doma

vrtuljak ide u krug

sve se vraća

sreća preskače generaciju

mjesec obasijava samo

bijele pločice

hodam u šahovskim potezima

krajolici slomljenih leća

zagrizi sunca

u kutevima fotografija

skrivam se na crnim poljima