poezija

Monika Herceg: Neprozirnost magle

Monika Herceg (1990., Sisak) studentica je na Odjelu za fiziku Sveučilišta u Rijeci. Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i na portalima u Hrvatskoj i regiji te na Trećem programu Hrvatskog radija te u antologiji pjesnikinja "Ovo nije moj dom". Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju, Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra "Stevan Sremac" 2017. Za rukopis ''Početne koordinate'' dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike 2017. Član je uredništva časopisa Poezija.

gluhe mačke

kad je gromovnik presložio nebo

prvi grom udario je u našu štalu

a drugi u mladu katu

zakopali su je do glave

u vrt kraj gredica luka

i čekali dva dana

da joj proklijaju ruke

iz mokre crnice

bilo je to još jedno čudo

kojem su svjedočili seljani

naše gluhe mačke nesretno su mijaukale

ne mogavši čuti svoje glasove

ni preduće utrobe pune miševa i mačića

a kata je nosila munju pod srcem

koje je preskakalo

kao pokvarena igračka

zmijske smrti

najmlađi brat moje bake

dugo je ležao licem u sijenu

prije nego su pronašli

njegovo mlado truplo

kad su orasi provirili iz zelenih tobolaca

skupio je njihove naborane glave

razbio ih i gole samljeo

nedjeljna gibanica mirisala je

na povratak

predvečer mu u potiljak

spremiše metak

koji ga je povukao prema

središtu zemlje

nad njim su bdjele riđovke

kao strane kompasa

raščetvorivši tako smrt

koja je spavala u njemu

rast

rezali su drveće kao svinje

i ponekad se činilo da više krvi isteče

kad hrastu prerežu povezanost s tlom

nego kad svinju objese

da izađe iz nje

ostatak smrti

razgranatost korijenja sjekli su u pakete

skrivajući u tlu bolesti

i onečišćenje bukom

vidjeli smo

dimnjake koji oblacima probijaju trbuhe

grad koji se širi kao tuberkuloza

vjetar bez smjera koji ne znamo imenovati

rast koji je nemoguće ograditi

kad se baka udala bila je stara cura

željezara je već izrasla u složeno biće

koje je hranilo svu svoju djecu

a njene dugačke stostruke ruke

kojima su gmizale utrobe vlakova

otpetljavale su se širom svijeta

vlakovi

kad je prošao prvi vlak

učinilo se seljanima da je noć svijeća

koja se pali i gasi

prema volji glasnog stroja

i ništa više nije ostajalo

sveto i tiho

samo je kata voljela bučne metalne gusjenice

utorkom je vodila ovce i krave

na ispašu kraj pruge

i promatrala poslušno

kako razgovaraju s bogom

neizbježnost

prije prvog snijega uvijek dođu ciganke

kao da predosjete pomračenje

koje se istiskuje iz uranjenog gušenja jeseni

lomljenje drvenih leđa doline

pod teškim tijelom vjetra neprimjetno je

kao preobrazba tijesnih ličinki u hrušteve

uznemirena zemlja odguruje korake

dok rastjeruje gujavice iz obraza

u kasnim jesenskim danima

nebo se začas napuni predvečerjem

pa sitna prokletstva ulaze u oči

neočekivano kao vinske mušice

kažu da ih treba pustiti preko praga

i ugostiti

inače bace uroke na potomke

susjedova žena tri je puta zanijela

i uvijek izgubila plod

nakon što su potjerali ciganku

da razrijedi čaranje

baka čuva češnjak na rubu kreveta

i brezu je posadila

točno ispod prozora

kad prvi roj svjetla uđe u brezine kosti

jasno čujemo kako o staklo kuca

neizbježnost cvjetanja

nevidljivi prsti

iz uhvaćenih uroka

naslućivanje

povratak zime započinje prostiranjem debele

plahte magle na razorene bašte

umotani snom rijetko naslutimo korak

tih kao prikradanje lisica u kokošinjac

i stjecanje mudrosti

udišu se i izdišu kilometri noći

započinje sazrijevanje hladnoće

u prvi jutarnji mraz

polja su stratišta kojima se povlače

kišom natopljeni duhovi

neubranih gomolja

krumpira i cikle

umor hlapi kroz smrznute brazde sve ranije

i dugo nad njima bdije kao zabrinuta majka

uskoro će sve leći u tamu koja će

ublažiti bolove rasta

lov

noć izrasta iz lisičjih kralježnica

odvajajući se od mokrog tijela

neprimjetno poput zemljinog okreta

njuške su napete praćke

zrak im zvecka brkovima

kao da vjetar stresa zvijezde

u duboku bjelinu

prije svitanja lovci prte snijeg do čeke

pa strpljivo satima

namještaju oči u nišane

kao iščašene zglobove

zimsko jutro osuto je smrtima

kao jesen crvenim bobicama

iz otvorenih rana

nijemi duhovi pijetlova

podignu glave poput ticala

i kukuriču bezglasno

dok se ne ukape

u neprozirnost magle