proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.



 

HUMORESKE O ŽENAMA KOJE SE NE SMIJU

 

"Feminizam postoji samo radi toga da bi se ružne žene integrirale u društvo."

Charles Bukowski

 

1.       Uho

Moj šef ima problem sa samokontrolom. Kada se nanervira počne se tresti i udarati šakama o stol. Jednom je, nakon razgovora s bivšom ženom, udario šakom o zid i završio na hitnoj. Bez obzira na to nitko ne dovodi u pitanje njegov zdrav razum i svi ga slušaju. Kada se počne tresti ili bacati predmete svi se ponašaju kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Čovjek je pod stresom, o tome se radi. Ni ljudi koji dođu izvana u naše urede ne govore ništa. On je ipak vlasnik velike firme i mora se ispuhati.

Moj šef uglavnom ništa ne radi i sve prepušta nama. Zadnja ideja koju je imao jest kupnja ogledala za wc na kojoj je nacrtana ljama i na kojoj piše NOPROBLAMA. Svi smo se složili kako je to dobra ideja koja unosi veselje u naše tmurne dane. On je zadovoljno kimnuo.

Jednom sam pljunula na ogledalo i gledala kako se pljuvačka cijedi niz bijelu ljamu.

 

Jedan dan šef me pozvao u ured i rekao kako je nezadovoljan nekim od mojih postupaka u firmi. Jedan od njih je činjenica da se ne smijem dovoljno. Stvar je u tome da klijenti mogu steći krivo mišljenje. Ne smijem se, kad smo već kod toga, ni njemu – istaknuo je. Što bi bilo da on izvadi kurac i počne njime mlatit okolo, odnosno, što bi bilo da se on počne ponašati kako mu se prohtje. Njegov glas stapao se sa zujanjem radijatora. U uredu je bilo toplo i ugodno. Ja sam šutila jer sam taj dan dobila račun za struju koju je trebalo platiti. A ako ne budem imala posao neću moći plaćati račune. To je bila ta logika koja se slagala u mojoj glavi. To i zujanje radijatora. Osim toga treba šutjeti kad nemaš ništa lijepo za reći – netko mi je jednom napomenuo.

Počela sam se smijati sve dok me nije zaboljela čeljust. Onda sam se smijala još više dok mi se usta nisu pretvorila u ogromnu rupu bez dna. Jedan dan rekao je da izgledam nakaradno. Nitko u uredu nije podigao glavu sa svojih računala. Nisam ni ja. Treba šutjeti kad nemaš ništa pametno za reći. On je ponovio svoju rečenicu od neki dan no ovaj put je koristio riječ penis jer su i drugi ljudi bili prisutni. Ja sam se široko nasmijala. Tako da mi je mogao vidjeti krajnike. Počeo se tresti , a zujanje radijatora iz njegove sobe kao da se pojačalo i teklo je kroz hodnike i naše urede u ritmu njegovih podrhtavanja. Krenuo je prema meni, a ja sam pomislila - da li bi se moji ispadi mogli opravdati kao i njegovi? Zujanje radijatora i ja skačem. Ja sam mačka. Tako me nekada zove. Mačke ponekad grizu. Kriknuo je od boli a zujanje se zaustavilo.

Otrčala sam u wc i otvorila usta. Komadić šefova uha pao je u lavabo i počeo se cijediti ostavljajući crvenu crtu po toj bjelini. NOPROBLAMA i dalje je stajalo na ogledalu.

 

 

 

2.       Napredna vremena

Fotografija u novinama je u boji tako da se jasno mogu vidjeti ženine starinske, crvene cipele i crne naočale s crvenim okvirom koje joj prekrivaju pola lica. Na drugoj je fotografiji muškarac u odjelu, mjestimično zgužvanom (žena nije stigla popeglati – netko komentira između dva gutljaja kave u bučnom kafiću. netko drugi se smije) i vidi mu se cijelo lice. On ga ne skriva s naočalama.

Ono što ih veže jest brak i nekoliko slomljenih kostiju. To je sve. On je župan a ona je nitko.

 

ja sam kliše u svojim pedesetim godinama i izblajhanom kosom nikoga ne pokušavam prevariti da sam nešto što nisam ja sam majka i domaćica ne znam jesam li odlučila da ću to biti ili je netko odlučio umjesto mene ali nitko ne može odlučivati umjesto tebe draga moja netko mi je jednom rekao i ta rečenica me ovih dana probada u želudac kao da je rečena s visoka draga moja patronizirajuće prvi je put lupio šakom o zid pored moje glave uspio se kontrolirati a bilo mu je teško slijedeći put me samo počeo tresti svom snagom da istrese iz mene sve ono što mu se ne sviđa tres,tres,tres treći put me gurnuo i rascjepao mi glavu cjep

živimo u naprednom vremenu pa su mi ljudi govorili neka ga tužim ne može to tako prije bi mi rekli neka istrpim ali svakako sam zahvalna što živim u ovom modernom naprednom vremenu pa ne moram trpit nakon petog puta sam ga tužila jer više nisam znala što ću jedva sam hodala to hoću reći ljudi su me podržali onda je to završilo u novinama s našim fotografijama i sve to skupa on se naljutio i počeo udarat u vrata jer je pametan i znao je da ne smijem imati svježe povrede rekao je novinarima da se to dogodilo jednom slučajno njegov je posao stresan ja nemam posao i ja nisam pod stresom onda je neki političar rekao da je to osobna obiteljska stvar ipak je on odličan župan onda je netko drugi rekao nešto slično a moj muž je rekao da sam ja njegova vlastita žena što god je to značilo ljudi su me počeli izbjegavati bilo im je neugodno žvimo u naprednim vremenima i svatko ima pravo na svoje mišljenje moj muž je ostao na svome radnom mjestu i ja na svome nisam imala kuda rekao je kako sam nepotrebno napravila paniku i jel nam to trebalo onda me pogladio palicom po faci pa su mi ispala dva zuba i to na tepih koji je dobio od nekih prijatelja nikada mi se nije sviđao taj tepih ta krv se neće moći oprati pomislila sam i nasmijala se u sebi jer nisam mogla naglas (ha-ha)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3.       Prioriteti

Imao je kravatu boje šljive koja mu je, činilo mi se, previše stezala vrat. Svakih je dvije ili tri minute prstima prelazio po njezinoj omči, kao da ima kakav tik. Njegov stol bio je uredan i čist. Osim nekoliko papira, spajalica i olovaka uredno posloženih.U kutu se nalazila fotografija uokvirena srebrnom ramom. Na fotografiji je bila žena koja se smješila, s njezine desne strane stajao je dječak plave kose, a s njezine lijeve moj šef. Sve to me podsjetilo na američke filmove, a ja sam bila sporedan lik koji se nakon uvoda neće više pojavljivati.

-Svakako možete pretpostaviti zašto sam Vas pozvao.

-Ne, zaista ne znam.

-Molim Vas, nemojte mi otežavati ovu situaciju. Dovoljno mi je teško i bez toga – pogledao je, preko stola, na moj trbuh koji je svakim danom bio sve veći.

- Dakle, Vaš ugovor ističe u siječnju. Na žalost, nećemo Vam ga moći produžiti.

- Ali rečeno mi je da dobro radim i da ću ostati.

-Gledajte, svatko ima svoje prioritete – ponovno je pogledao u moj trbuh, ovoga puta nesvjesno, a onda prstima prešao po kravati.

Netko je vani pitao nekoga hoće li kavu i ovaj mu je odgovrio da hoće. Bez mlijeka. Osjetila sam miris svježe skuhane kave i preplavila me nemoć.

Kravata boje šljive zatezala se sve jače, sve dok vrat nije poprimio istu tu boju.

Ugovor mi nisu produžili.

 

 

 

4.       Sram

Moja majka se ne smije često. Njezino je lice okruglo i mjestimično prošarano sitnim borama. Njezina je kosa smeđa ali boja je u plavo otkako ja znam za sebe. Njezin muž, a moj otac, poginuo je u automobilskoj nesreći prije trinaest godina. Od tada je moja majka skrbila za nas dvoje. Nekada je znala raditi po tri posla pa mi je tako uspjela priuštiti fakultet. Upisao sam medicinu i preselio u grad.

Ona se zaposlila u jednoj od krčmi. U našem selu ima ih tri i sve posluju prilično dobro već nekoliko desetljeća. Majka radi u onoj koja je najbliža našoj kući.

 

Bio je ožujak kada sam došao u nenajavljeni posjet majci. Kuća je bila u mraku, a kada sam upalio svjetlo mogao sam vidjeti šalicu nepopijenog čaja u sudoperu i koricu tosta na tanjuru. Taj prizor stvorio je iznenadnu tjeskobu duboko u mome želucu.

Pretpostavio sam da je na poslu pa sam odlučio otići tamo. Iz krčme se čula glazba. Netko je izašao i narančasta svjetlost razlila se po pločniku. Pogledao sam kroz prozor i mogao sam vidjeti moju majku u ljubičastoj vesti dubokog izreza, raspuštene kose s velikim izrastom. Smijala se nekim muškarcima za stolom. Njezin osmjeh bio je prazan i očajan. Muškarac s debelim obrvama stavio joj je napojnicu u dekolte, a onda je udario po stražnjici. Moja se majka ponovno nasmijala. Bilo me sramota, nisam htio ući unutra. Nisam htio da znaju da je ona moja majka.

Nakon toga sam dolazio sve rijeđe te sam naposlijetku prestao dolaziti. Kada su mi javili da je preminula bio sam na piću s dečkima. Nisam plakao.

Došao sam u svoj stan i sjetio se one večeri, šalice čaja i korice kruha. Obuzeo me sram. Takav sram koji me nije napustio više nikada. 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg