poezija

Andrea Debak: Pjesme

Andrea Debak rođena je u Splitu 1984. godine. Po zvanju je stručna prvostupnica javne uprave i certificirani menadžer u medijima. Njezina poezija je objavljena na portalima: Knjigomat, bivši Poezin, Balkanski književni glasnik, Strane, DIOGEN (najbolja pjesma 2011.). Na natječaju „Joan Flora“ 2011. osvojila je drugu nagradu za pjesnike do trideset godina. Također, zastupljena je u pjesničkim zbirkama „Duhovna konekcija“ Udruženja za kulturu „Novo Sarajevo“, u zbirci za natječaja za najljepšu lirsku pjesmu Erato 2004. i zborniku Međunarodnoga festivala književnosti „Dani prijatelja knjige“ 2011. Ušla je u širi natječaja Na vrh jezika za 2018. Također piše poeziju i prozu za djecu.

Sakupljač svjetlosti

Nikad nisam planirala sakupljati svjetlost

iako sam podsvjesno znala da u meni vrišti nešto

nalik proljeću

Nešto što izvire i ne pripada mi

opipljivo kao ekstaza tijela

kad dehidrirano i gonjeno kolovozom

neočekivano biva bačeno u dubine otvorenoga mora

Smatram da je svjetlost najljepša mudrost

koju možeš zariti u mrak

Svjetlost je samonikla i izrasta na tlu tišine

Jačina spektra varira

ako se njezine zrake sakupe

I naguraju u skučeni prostor

Svjetlost može biti toliko snažna

da cijelu Zemlju možeš zagrliti suzama

a da nisi raširio ruke i rastvorio rebra

Unatoč prividnoj grubosti izražavanja

primi ovaj dar što ga bez dopuštenja upravo zarih

u tvoju crnu toplu površinu:

Svjetlost sam sakupljala vjerno između proklinjanja

kao berač gljive

Čekala sam ih kao što svjetioničar čeka bijes bure

da umrlo more isprede u slanu koprenu

do njegova samotna tijela

Životinja

Ne možeš upregnuti tijelo

da neprobavljeni sadržaj tegli za tobom

Zaprežna životinja podmićuje se toplim obrokom

a ti svoju mrcvariš zaboravljivošću

životinjo

Jutros si joj u zdjelu gurnuo promrzli zrak

i za ručak je nadopunio strahom i boljim ljudima

Čašu punu mraka iskapila je za večeru

a prije počinka nisi ugnijezdio sebe u njezino lice

i izrekao čaroliju kajanja

Kad si joj posljednji put za stolnjak

raširio svoje tijelo

na koji bi ona posložila tvoje udarce

i ukuhala se u tvoju zapregu

na putu do tijela

tvojega

Ženski ormar

Najčešće mi je prokleto pretežak ovaj ormar

Škripavom u hodanju vrata klepeću

lijevo

desno

mesnat i lijen utisne me u svoje gladi

i poklopi kad to najmanje treba

pa bih sita požderala i sebe i njega

Psujem

kad mu nježne ladice hirovito poispadaju iz ležaja

pa se pretrpane čokoladom vrate

k meni u ovisnost

Raspukla nepostojanost uz toplu peć

radije će biti ova plačljiva slijepa grdosija

 nego skok u vis

Svašta

Al' u danima kad sunce proviri kroz usjeke i oštećenja

u moja stopala uskoči sav

pa nas teške vinem na duge staze

Hoće li ga umor opet postaviti u novo čekanje

ili ćemo pod dugom utrčati razvaljeni

okrvavljeni i živi po Još

Kuća

Ako sam u porodu nastanjena kuća

zašto svaki put otresaš cipele

zašto kucaš prije ulaska

zbog čega pred vratima držiš bodljikavi otirač

Ja sam kaput

a ti prestani biti moja izmišljena zakrpa

Radije udomi mekane zidove

i zagrli ih u rušenju

Pomiriši zemlju kada pada kiša

Upitaj kišu zbog čega pada

Ova kuća je kontinentalni grad

Njegove mračne tunele i ljepljive staze

što vode do gladnih utvrda

nisu sagradili robovi i kraljevi

Podigoše ih izmišljene suše i rijeke

kojima pokušavaš

a ne možeš zaustaviti

i promijeniti tok

…

U odabranim potpeticama

dopustim neboderu da se spotakne o sebe

i strmoglavi u pad

Samo se tako živčani stanari mogu istresti

u afričku kišu

Natrpane po stubištu sve do potkrovlja

najteže ih je odvojiti od suza i izbaciti trajno

za njihovim galopom probaviti pijesak

i posložiti se u Rubikovu kocku

(ako je pronađeš

podigni je

i po hlađenju ritualno puni svjetlošću

između obrva )

Ne postoji neboder koji se nije poželio iskorijeniti 

ili skončati kao kućica u medenjacima

Koji to neboder nije poželio pobjeći

u nacrtane osmijehe plastičnih patuljaka

i bezbolno se posaditi na tjeme Boga