poezija

Josip Čekolj: Pristaništa i rastaništa

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji osnovne škole te na Danima K. Š. Gjalskog u kategoriji srednje škole. Dosad je objavljivao pjesme i kratke priče u hrvatskim i srpskim časopisima i zbornicima poput „Rukopisa“, „PoZiCe“, zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih.



 

PRISTANIŠTA I RASTANIŠTA

 

 

IDEM DOMA GDE SAMO TIČEKE ČUTI MOREŠ

 

 

Kada dođu prohladne, mrske mi noći, kada divovi narastu rušeći nebodere,

Sakrijem se u postelju i brojim mrave koji mi kradu komadiće čokolade,

Prolijem tursku kavu koja od jutra stoji na noćnom ormariću,

Iz zoca gatam budućnost svojega roda,

Bogu od grmljavine pošaljem vranu

Da zamoli svoje kćeri da rode

Proljeće od sreće

 

Kada nestanem samome sebi u pari kupaonice i mirisu vruće krvi,

Kleknem na prljave tepihe i tražim razlog svojega postojanja

U duljini noktiju, promjeru linija na dlanovima, dubini

Pupka, gustoći dlaka, visinama večernjega jada,

Ukradem knjigu o sretnim patuljcima i tražim

Njihove domove ispod vrbi gradskih parkova

I pobijeđen priznajem oblacima da

 

Idem doma gde samo tičeke čuti moreš

 

 

 

 

 

NEDJELJOM NE DIRAMO ZEMLJU

 

 

Prljavo je suđe ostalo da ga operu pospana djeca,

Miris preobilnoga ručka još se širi dvorištem,

Majke su zastale nad kavama i traže krivca

Svojih neobičnih brakova, očevi su pali

Zajedno s konjanicima pradavnih

Bitaka, bake su u svojim rukama

Zapalile krunice i svoje sretne

Mladosti od papira

 

Nedjeljom ne diramo zemlju

 

Zvona su udarila o lica neuspjelih,

Gemišt se prolijeva bregima bez serafina,

Koplja su podignuta za moguće slučajne dušmane,

Tirkizne su vrbe bacile svoje lišće na oči nevinih, tiho je

Udarilo podne kada mravi buče svojim stazama uglovima kuća,

Vratari nebesa zapljuvali su mi knjige i brige, bojim se da čeka me još jedna noć

 

Nedjeljom ne diramo zemlju

 

 

 

UPOZORENJE

 

 

Sanjao sam strašnu ljubičastu rijeku kako se izlijeva u moje dvorište,

Nepoznate su utvare stigle da uzmu naše brežuljkaste kuće,

Roditelji su plakali nad svojim sudbinama, mi djeca smo

Prisluškivali uz razbijene prozore, premaleni da

Razumijemo čije to pjesme vode naše konce,

Zakrabuljena u bijele krpe, bijela je starica

Udarala o led na našem ribnjaku i ja sam

Vrištao i podizao sve bukve u šumi da

Pronađem objašnjenje, ona je udarala

Svojim drvenim štapom o led, o naš

Led, o samo naš led, potrčao sam

Da je zaustavim i zamalo pao

Među šarane i babuške,

U beskrajni mulj, ali

Otac me povukao,

Tresao i derao se

Uz previše suza

 

I ljubičasta se rijeka izlila u naše dvorište, a ja sam

Napokon vidio goleme stijene u daljini

 

 

O UMIJEĆU ZABORAVA

 

 

Jedna je prabaka prespavala u zatvoru jer je susjedi klela komunističku mater,

Druga je čitavoga života nosila crninu i podredila se izopačenim vrazima,

Treća se bojala svoje prethodnice i šutjela uz pećnicu praveći kolače,

Četvrta je vrtjela kolo u ruci uvijek držeći bačvicu vina

 

Jedan je pradjed gol jurio siječanjskim snjegovima i prošao partizanske logore,

Drugi je zasadio vinograd s trinaest, drugovao s crkvenjacima i sanjao o Kanadi,

Treći je bio bogataš svoga vremena i umro je od leukemije ostavivši kćer jedinicu,

Četvrti je izgradio drvenu kućicu i umro je od leukemije ostavivši sedmero gladnih usta

 

Ne znam koje su bile boje očiju mojih predaka ni što su sanjali za svoje unuke,

Ne znam koji su im bili najveći strahovi ni tko su im bile prve ljubavi

Ni što su si pjevali u bradu kada su sami prolazili noćnim putima

Ni kada su prvi puta osjetili oštrice smrtnosti ni koja im je bila

Omiljena boja ni koje su cvijeće najradije brali

U kolovoška podneva kada se nebo crvenilo

 

 

 

 

 

 

DIVLJI KONJI

 

Sunce je ubrzalo svoj životni put našim krvavim nebom,

Palo je u tvoje oči tamo gdje smo razlijevali

Crveno vino bijelim prsima

 

Ljubomoran sam na divlje konje

Što trče prostranstvima u našim snovima,

Ljubomoran sam na njihovu slobodu i strast u trku,

Ljubomoran sam na znoj koji se slijeva nabreklim vratovima,

Ljubomoran sam na brzinu kojom ostavljaju neplodne pašnjake

 

Pucketali smo prstima na nesuđenim igralištima,

Samo da stvorimo vatru i zapalimo svoje kuće,

Ali coprnice su obojile lišće naših brijestova

U pradavno prokletstvo

 

Znaš da sam ljubomoran na divlje konje

I strast u kojoj se kupaju

I slobodu koju nose

U kopitima

 

 

 

 

MOJA SESTRO

 

 

Ružičaste ruže svakoga ljeta ponovno će se naći u našemu vrtu

I srne će istim žarom jesti sočne kruške skrivajući se od naših pogleda

I ježevi će noću njuškati pod našim prozorima, zadivljeni količinom noćnih leptira

 

Hoće li ljeta proći u vrisku dječje igre

Ili će ih raznositi neka nepoznata crna ruka,

Ne pita se tebe i mene, moja sestro, moja zvijezdo,

Posljednja u sustavu neshvaćenih junakinja, posljednja borkinja

U kolu tužnih revolucija za siguran cvat ružičastih ruža ljeti u svačijem vrtu

 

Moja sestro, moja zvijezdo,

Posljednja od svojeg tužnog imena,

Primi me za ruku kao ranih dana i vodi me preko ceste,

Kupi mi sladoled od vanilije i optuži me da sam zamusan,

Gledaj sa mnom kako voda fontane dotiče vrhove raskošnih lipa

 

Moja sestro, moja zvijezdo,

Rekli su mi da ostajemo sami,

Ti i ja, posljednji od krvi naše plave majke,

Ti i ja, izgubljeni u svijetu kojemu rod ni ne treba

 

19. TRAVNJA

 

 

Ponekad znam da barem misliš da sam drag,

Ponekad znam da znaš da sam čudan sa svojim pjesmama i prešanim jaglacima

I neznanim junacima i velebnim očekivanjima i posušenim korama mandarina

 

Ali

 

Jutros se spustio maleni pauk na moje rame, žućkast kao pradavno sunce

Na platnu neba

 

I hodao je spokojno mojom bijelom kožom vjerujući u meni neki nepoznat cilj

 

I odlučio je isplesti mrežu kao usamljenica čipku, tamo gdje se žuti

Pradavno sunce

Na platnu neba

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg