kritika

Treba srušiti zidove

Piše: Katarina Brajdić
Krešimir Bagić: Treba srušiti zidove; Disput, Grad Požega i DHK, Zagreb, Požega, 2011.
/iz Quoruma/

Trebalo bi srušiti zidove, ustrajno ponavlja Bagić – u više od pola knjige pjesme započinju tim zazivom, podsjećajući na litanijsko nabrajanje (od trebalo bi srušiti zidove / zidove koji šute / zidove koji drže uglove palača / zidove koji se nastavljaju na temeljne zidove / zidove koji imaju uši do trebalo bi srušiti zidove / koji idu preko polja / koji se bave kazalištem / koji dolaze iz provincije). Od njega čitanje počinje, od odgonetanja zidova, načina njihova rušenja i onoga tko ruši.



 

Odgovori će biti toliko brojni da će se međusobno relativizirati, istovremeno šireći moguću površinu zida i sužavajući njegova značenja. Zidovima kao da se ne vide rubovi, kao da ne ograđuju, nego u sebe uvlače prostor; u svemu su prepoznati, u sve su uzidani. Temeljna je dakle makrostrukturalna figura koja armira zidove amplifikacija. Semantika zidova proširuje se s jedne strane brojnim denotativnim izrazima koji predočavaju vidljive zidove i jasna značenja, a s druge konotacijama koje, napuštajući doslovnost, oslobađaju znak kako bi ga zaposjeli. To kretanje jezikom događaj je poezije, predstavljene kao prvobitne i prave kuće jezika: trebalo bi zašutjeti / da se jezik vrati kući / - u pjesmu / inače više nitko / neće razumjeti / obične riječi / vrt pas jutro / jezgra (5. pjesma ciklusa Badem i bedem). Oprečno mnoštvu oblika i predožbi zidova, gramatički izraz kojim se poziva na rušenje zidova ostat će nepromijenjen. I neodređen. Infinitiv neće zahtijevati subjekt, a kondicional se odmiče od izravnosti, gotovo da upućuje na neko oklijevanje, suzdržanost, stanje prije akcije, osvještavanje potrebe, ali i priznavanje činjenice da ona možda i neće biti ostvarena, možda čak ni od strane onoga tko je verbalizira. Titranje između djelovanja i nemoći tako uokvirava prazno mjesto svakog zamislivog subjekta i adresata.

Ciklus ABC Zdravo zidovi organiziran je oko poigravanja abecedom – svaka je druga pjesma abecedarij, tekst od 30 riječi čija su početna slova poredana po abecedi. Najpoznatiji po takvim ograničujućim pravilima jezičnih igara, u kojima se kreativnost omjerava o prinudu, bili su pripadnici književne skupine Oulipo (Ouvroir de littérature potentielle – radionica potencijalne književnosti), oformljene 1960-ih u Francuskoj. Raymond Queneau, François Le Lionnais,

Georges Perec, Italo Calvino i drugi Oulipovci koristili su raznolike tehnike i pravila, pisali su palindrome, lipograme, monovokalne pjesme, tekstove u kojima je svaka imenica zamijenjena imenicom koja je od nje udaljena sedam rječničkih natuknica, tekstove u kojima svaka sljedeća riječ ima jedno slovo više itd, u doba kad su već odavno napuštena tradicionalna versifikacijska ograničenja. Bagićeve abecedne pjesme dijele i formu: dva katrena i jedan dvostih, stihove podjednake duljine, s po tri riječi u svakome; u pjesmama se javljaju sintaktički paralelizmi, različite kombinacije rima i zvukovnih ponavljanja koje dodatno usložnjavaju strukturu pjesme. Ipak, uz domišljate realizacije, katkad se pojavljuju i artificijelne stihovne kombinacije u kojima pravilo pokorava tekst.

Fonetska podudaranja i značenjska približavanja i izvan ciklusa ABC predmet su diskretne fascinacije. Nije, naravno, riječ o nikakvu novitetu, poezija se tradicionalno zidala rimama, da ostanemo još malo pri istoj polaznoj metafori, potom u novije doba jezičnim igrama. Posezanje za relacijama znaka i zvuka i trans/formacijama kojima se jezik obnavlja i čini elastičnim na drugačiji je način apostrofirano u stihovima mrav traži sklonište / riječ u šumi / stablo u jeziku. Njima se ilustrira zamjenična igra poezije, koja neprestano premješta, presvlači i preobražava i riječi i stvari. U fokusu je ono što se događa (u) jeziku, dok je subjekt iskaza pritajen, slabije zamjetljiv i razveden. Poetski se subjekt tek mjestimično gramatički pokazuje, a i kad se javi, ostaje plošan ili relacijski pozicioniran, kao jedan od komunikacijskih partnera, a moguće je da i postoji samo jedan, raspolućen na dva međusobno zamjenjiva gledišta (zatvara se tvoje ime / raste moja sjena (…) pere tvoju sjenu moje ime; tebimeni; moja misao / ušivena u tvoju šutnju...).

U prethodnoj se Bagićevoj zbirci (U polutami predgrađa, 2006.) subjekt vidljivo otkrivao i formirao u dva obličja, kao stanovnik predgrađa i kao stanovnik teksta. Prvi pjesme nastanjuje prijateljima i poznanicima, roditeljima, evidencijama i komentarima fingiranih, konkretno predočenih situacija (poštar Jale, Stipe, Ribe, Anđelko, Šime i T. Vuković neki su od likova koji se pojavljuju u (para)tekstovima). Pojedini tekstovi izašli su iz okvira stiha i prerasli u prozne zapise, kratke eseje iza kojih se nazire homogen subjekt iskaza. Autor čak u taj iskaz uključuje i vlastito ime i prezime, tematizira poziciju profesora, čitatelja i pisca, stvarajući tako svoj literarizirani antipod. Drugo je lice glasa zbirke potpuno u domeni svijeta teksta – ono je istovremeno graditelj tog svijeta i njegov nimalo povlašteniji stanovnik, demijurg koji zaboravlja da je demijurg, koji zamjenjuje mjesta i uloge s ostalim tekstnim entitetima: planina se u njemu zaboravlja, olovka ga piše. Svijet pjesme i ranije je za Bagića bio prostor dodira i preoblike, u zbirci Jezik za svaku udaljenost (2001) na jednome mjestu ta se zamjenjivost izravno osvjetljava: najprije ja kažem 'ptica' / onda ptica kaže 'ja' / poslije sve postaje moguće / poslije ja-ptica / sve mogu početi / sve što nije teško. Nastavak te priče o pisanju kao međusobnoj kreaciji (prisjetimo se onda i stiha piši me dok te pišem iz iste zbirke) moguće je upisati u stihove već citirane pjesme iz ciklusa Badem i bedem. Nakon stihova o “običnim riječima” slijedi strofa: čovjek govori / bog se smješka / između pjesme i pjesnika / ptica. Ona posredno uprizoruje postanak teksta, čin svjetotvorstva u kojem izreći znači iznaći, čin nikad do kraja objašnjiv, svijet koji se ne da atomizirati, jezik koji se opire kroćenju. Biće teksta, biće koje glasom oblikuje tekst ujedno je i samo podložno tekstu.

Premda dakle u Zidovima obitava mnogo manje imenovanih i konkretiziranih likova (ne računajući pritom imena iz abecedarija, čija je funkcija nabrajalačka), treba spomenuti pjesmu koja ludički re/de/konstruira našu pjesničku scenu, njezine obrate i aktere: lako je prepoznati tko su miro i zvonkec, a tko brankec sa svojim sve je rema, te na što se aludira stihovima nastupilo je doba velikih promjena / pjesnici su cijevima šibali gramatiku / vježbali mucanje i matematiku / logika je smislu rekla čekaj.

Ciklus Mrak nema zida sastoji se od, kako stoji u podnaslovu, grafita i Ivinih kodova. Preuzimanje grafita, odnosno njihovo utekstovljenje gotovo da se nameće kao logičan nastavak govora o zidovima. Grafiti i jesu crteži ili natpisi na zidu, glas se dakle prepušta zidovima, koji podnose svaki upis, svako struganje. Navedene grafite povezuje kontekst, riječ je o natpisima s bolničkog zida, mahom evidenciji ozljeda i ozlijeđenih. Između grafita promaljaju kodovi (izmjenjuju se redom; Bagić je i drugdje sklon takvom unakrsnom ulančavanju, supostavljanju dviju različitih cjelina i promatranju dobivenog uzorka, u ovoj zbirci također i u posljednjem ciklusu), nizovi naoko nepovezanih situacija i apsurdnih izričaja koji se slažu prema začudnim podudarnostima. Tako primjerice pjesma kôd argentina započinje zaređivanjem Franje Buntića 18. 8. 1888., a završava slučajem iz crne kronike 28. 8. 2008., u kojemu sudjeluje osoba jednakih inicijala, F. B. Simuliranje kauzalnosti i provlačenje niti izvan ustaljenih obrazaca povezivanja donekle je analogno jezičnom eksperimentiranju, princip kodova nalik je igranju riječima. Kao i kod grafita, riječ je o propitivanju građe za pjesmu, traženju elemenata od kojih se ona može stvarati i promatranju učinaka njihova umještanja u prostor teksta.

Pogovarač i predsjednik žirija koji je Zidovima dodijelio nagradu “Dobriša Cesarić” D. Rešicki naglašava izraženu angažiranost i obračun s vremenom koji zbirka priziva. Ipak, čini mi se da nije toliko riječ o protestiranju, koliko o prostiranju pjesmom stvorenim blizinama, prostorom između bedema i badema. Odlučimo li ipak u Bagićevim stihovima vidjeti i proglas, možda je najvjerodostojniji onaj koji izokreće mjesto onog koji gleda i onog što je (pre)viđeno: trebalo bi srušiti zidove / koji žive u nama / koji su se naselili u nas / i zazidali nam pogled. Poslije je stvarno sve moguće, sve što nije teško.

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg