poezija

Davor Ivankovac: Doba bršljana (iz knjige pjesama)

Pročitajte izbor iz knjige pjesama ''Doba bršljana'' Davora Ivankovca.
Davor Ivankovac rođen je 1984. u Vinkovcima. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost i knjižničarstvo na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Piše poeziju, prozu i književnu kritiku. Za književnu kritiku nagrađen je Poveljom uspješnosti Julija Benešića 2014. godine. Dobitnik je nagrade Lapis Histriae 2017. za kratku priču ''Ponedjeljak''. Poezija mu je prevedena na nekoliko jezika i zastupljena u nekoliko domaćih i inozemnih panorama i antologija. Živi u Nuštru, radi u Vukovaru.
Objavio je tri zbirke poezije: Rezanje magle (2012; nagrada Josip i Ivan Kozarac za 2011. godinu), Freud na Facebooku (2013; nagrada Goran za mlade pjesnike za 2012. godinu i nagrada Kvirin za mlade pjesnike za 2013. godinu), Doba bršljana (2018).

Sjeveroistočni

Stao sam na obalu mora i vidio: fali pola kopna!

Šav na stolnjaku suštinski dijeli odgovornost.

Slika doma na dnu praznog tanjura.

Prostiranje vjetra bešćutno kao obzor

prinosilo je dim iz nazubljenih pogona.

I vidio sam sjeverno nebo, grad, odluku:

prozirni kristal u noći. Tako je došla zima,

zatim jesen, pa ona. Jugozapadno od utjehe

stajala je kao čavao za osmijeh.

Ribe su udarale u lakirane noge,

papuču s rupom, trzaj mačjeg uha.

A bog je htio molitve, mamce na udicama smrti.

Bonaca vjetar, korpicu kruha, otkucaje zidnog srca.

Bio sam sjever, mjesečina, ništa:

tupa bol u tupom kutu sreće.

Nalik površini Marsa, iščekujem strah i užas.

Između red jablana i vrba, gole topole.

Linija željezničke pruge.

Film

Noću sanjam unazad a kada se probudim,

slušam zvukove iz ogledala.

Svježe okrečeni zidovi ne reflektiraju

ništa konkretno: bjelina može značiti bilo šta,

praznina punjena po potrebi:

snijeg, snijeg otopljen u maglu, magla u mlijeko,

mlijeko bijelo kao kada u koju ga izlijevaju

da bi u njega sredovječna mađarska barunica

zaronila velike dojke

bijele i tople.

Nevidljivi svetac u ogledalu pretvara

mlijeko u krv: ljekoviti prašak u šalici

proključa kraj uzglavlja: gejzir koji izvire

iz kože i na trenutak zabljesne

u programiranoj igri zrcaljenja.

Klavir se odrazi kao bubanj, doboš zaglavljen

u potiljku, pred zidom za strijeljanje i

najčešće baš tada začujem komešanje.

Stignem se pomoliti redatelju jutra

za miris njenih pazuha

prije nego ulašteni konjanici

razbiju sve statiste

kao da je primirje.

Grobovi drugih

Nakon radnog vremena ostao je

stanoviti osjećaj praznine:

taj prostor bez odjeka predmeta u sebi,

neshvatljiv bez ruba, onoga između.

Ali praznina je uvijek izvana.

Kao sve što će ostati nedoživljeno:

osobe, trenuci, krajolici.

Jednom sam hodao puteljkom između njiva:

tišina se nije mogla omeđiti.

Puteljak je bio davno utaban, prašnjav:

život o kojem slušamo,

bez pristupa toj beživotnosti.

Tuđi život je strašniji od smrti.

U području sivog,

u tom zapanjujućem izostanku okomitih putova

kao tamna analogija sabrana je misao:

mrtvi rastu u grobovima, grobovi u živima.

Dugovi

Treći je dan kako nema Arthura.

Ležimo u prohladnoj popodnevnoj ugodi,

ravnica prilazi preko lijevog ramena.

Leđa tonu u golu oranicu s nasadima školjaka,

pradavni potoci među rebrima od ilovače.

Loše je vrijeme za tanjurić pod šalicom:

kad je šalica razbijena,

pijesak se ljušti po rubovima krhotina i

upada u riblje oči.

Ručnik s naslona uskovitlava prašinu

koja godinama posipa kuhinjski krajolik.

Loše je vrijeme za nevrijeme i kišu:

kad rosulja postojano vlaži,

vjetar je nosi pod kišobrane ljudi

o koje se tek povremeno okrznemo mišlju.

Šutnja nas izjeda izvana prema unutra i

nikada ne dolazi do kraja.

Treći je dan kako nema mačka,

a sutra mu je rođendan.

Nerođeni

Ukazanje na površinu virtualnog papira,

kao ljubavni sms iz onostranosti:

nije li vrijeme da razmisliš

o ručnim bombama iz ladice?

Što kad nakon petka osvane četvrtak?

Među starim namještajem stare ljetne kuhinje

sada tek mačke iščekuju proljeće, pod je natopljen

mokraćom i primislima,

u koljenu pulsira sjećanje na rat,

na rubu je bilo bolje, mislim,

dok zaustavljeni sat na zidu

još uvijek mjeri vječnost bespomoćnom Kristu.

Studen je došla kasno i odlučila ostati,

drva se tope brže od terapije i poledice

na kojoj je i noćas izgubljeno

troje: bili su mlađi od tebe, prenose portali,

a takvi će zauvijek i ostati,

nerođeni poput njihove

nerođene djece.

Trag Neila Armstronga

Lijevom nogom sam stupio u mjesečinu i

sjaj je opao za svjetlosnu stopu.

Kolebanje plime i fotosinteze

narušava stabilnost mravinjaka s međe.

Granje je povijeno pod težinom mraka,

tajanstvenog suviška mase.

U fokusu natprirodnog objektiva

rezolucija je meki kristal:

drhtavo koračam

kroz polarnu sigurnost ljeta.

Miris spaljenoga dana i

uspravna spodoba među niskim stablima.

Sam, prepustim se baršunastom zagrljaju čudovišta.

U krajoliku obasjanom isušenim morima,

krijem se u sjeni čovječjega otiska.

Potrošačko društvo

U prvom planu tame miris pokošene trave,

miris sijena, iza sijena zrikavci. Pozadinski šum:

buka prometa s ove strane ponoći.

Ogranak ogoljele munje u naglom mahnitanju

orahovih grana: tako sam ušao u noćnu moru psa.

Stenju zupčanici i kora se razvodi

kao skandinavska obala od mahovine,

škripanje drvenih zglobova i opruga

koje ćemo ložiti, istesati stolicu, skulpturu

glorificiranom ubojici.

Crijep s krova stropošta se niz stepenasti nemir

do purpurnog dna sna. Padam kroz plodnu vodu,

kroz narančastu tamu, noć,

a noć je tijesto, iz njega kruh, mrvice za izumrle ptice.

Ondje stojim dok ne prestane ljuštenje sa stropa,

šumova iz ugašenog zvučnika, u tankom pejzažu

između čuvara zaslona i pjesme, nezaštićenih, visećih.

Na kraju vjetra mir, migoljenje zmija u trbusima

strašnih kumulusa iza horizonta krošanja i tiho

završno paljenje televizije, oprezno i kratko,

tik prije gašenja.

Proklizavanje

U podne nakon duboke kiše,

navlačim velike gumene čizme i

zakoračim na dvorište.

Proljetna trava nazire se

ispod namreškane površine.

Žabe skaču u koncentrične krugove,

zjenice promatraju u šipražju.

Spuštaju se krovovi kuće i šupe,

čardaka i urušenog svinjca,

sve niže i tamnije, prema sluzavim

obješenim krošnjama u vrtu.

S lišća mladih šljiva cijede se oblaci i

noć u kapima:

ptičji vapaj naglo zamire u paprati

na rubu, oranice

utonule u topli

mutni plićak.

Gazim kroz pijesak i školjke

ususret zmijama na horizontu.

Brazde se šire iza mojih nogu,

prelamaju se i

nestaju.

Polarna svjetlost

Kasno poslijepodne promijenio sam žarulju,

pritisnuo prekidač i sobu mi je obasjala

polarna svjetlost. Dugo nakon što sam legao

gledao sam je kako pleše izvodeći vijuge pod stropom.

Uskrsnuće tijela je podjednako neobično.

Znatno iza ponoći otvorio sam oči

i vidio je u kutu: uhvaćena u paukovu mrežu

odupirala se nestajanju nalik opsesivnoj misli.

To je već bilo suviše, ali svjetlost je imala

više od jednog živahnog repića.

Uključio sam Mjesec na stropu i

negdje je niknuo drvenasti korov.

Svjetlost je i dalje skakala pod stropom:

svemirski parazit panično se zavlači u rupu.

Opet sam zažmirio, ali misao napušta čovjeka

isključivo kroz prsni koš.

Utovljena elektromagnetskim tjeskobama

ona je klaustrofobična i usamljena kao

fizičko tijelo u onostranosti.

Možda još pomislim na titanske sekvoje i

namjestim osmijeh za špijunski satelit,

ali tada više ne marim kako radi stvarnost

u

ruševnim rudnicima ljubavi i

gornjim slojevima ovostranosti.

Lozinka

Ući u pjesmu kao u jutarnje područje ugode,

prozirno bijela koža iza kapaka,

kapilare vida.

Potom se otvaraju virtualni prozori:

jedna se realnost kristalizira, druga raspline u

nelagodu proljetnog zelenila.

Stajati u podnožju stabla,

gledati u fraktalno širenje krošnje.

Penjati se deblom i rubovima grana,

svaka je točka središte,

na peteljkama vise zvijezde.

Biti drvo u bolničkom dvorištu.

U hladovini kojeg poželiš oboljeti i

provoditi duga provincijska popodneva na klupi.

Bez boli, bez straha, zauvijek.

Rub grada je rub života a

sunce sjaji kao na nekoj

drugoj planeti.