Sanja kako dijete plače,

u tom snu okreće se ključ, pomiče zid,

klize hladne, prazne, naslagane sobe,

sve se naginje na jednu stranu

i čini se da se svijet svlači poput zmije

i pakosno propinje.

Na tom mjestu bez lađara voda se odvaja

od dna i ne propušta nas.

U slobodnom padu, tonemo,

u zglobovima hladnoća metala,

ne možemo platiti, ne možemo kupiti,

ne možemo prodati vrijeme iz tuđeg sna.

Netko dalek, umoran i poražen

pokušava nas smjestiti negdje izvan tog zla.

Preko vode pada sjena i gasi obrise i odjeke,

nepomične slojeve vremena, nerazuman sjaj.

Dok junakinja spava, ljepota joj je ledena,

ima nešto precizno i zastrašujuće u tolikoj ljepoti,

to je dug, spor i siguran pad.

Beskorisna svjetiljka

Taj je dječak htio biti sam sa svojim svjetionicima.

Ravnodušna svjetlost na vrhu svijeta,

glasovi i vatra, i krvav trag unatrag,

jedina nit koja mu je pružena.

Ledena drhtavica struji mu udovima,

ali to nije njegov čamac, košara se rasušuje,

svjetlost se tanji, svijet se udaljava

i gasi, voda mami i umrtvljuje,

dječak odustaje.

Sve što vrijeme čini samo sebi,

svojoj umornoj sjeni, svome bogu,

a ja ne mogu, ne mogu jer me goni vrag

i tijesno nam je i bolesno usred naše zaljuljanosti,

na dnu izokrenuti, na vrhu potopljeni.

Nije lako sjediti pod tom neobuzdanom svjetiljkom.

Kako se samo gasi i iznova ozdravlja;

izranjaju duhovi njezina zdravlja, promiču utvare

i dok ih gazimo, utiskujemo u natrule daske,

ljepljiva plijesan diše njihov dah,

a njihovo lice postaje sklisko i mekano, rastočeno dno.

Dok govore jezikom što ih produbljuje

u vrijeme što se produžuje, trguju uljem i snom,

tragaju za potragom:

Zašto ti je pisaljka sprijeda šiljasta, a straga plosnata?

Meka i tvrda, zašto je svaka podloga jednako podložna.

Bogu božje, vragu vražje, u sigurnosti crne svjetlosti,

riječi razapinju čvrsto tijelo tame i usred prve plamteće

praznine, sve što je zapisano mora se izbrisati,

sve što je rečeno, ne zna se kome će pripasti;

nevina obijest kaosa, zašto pišeš, zašto brišeš,

zašto šutiš, zašto govoriš, zašto podižeš pogled prema nebu,

zašto obaraš oči prema tlu, zašto gasiš moje uljanice,

zašto ih ti pališ, još i sada razgovaraju bog i vrag.

Ako je to stijenj što se stanjuje, vatra što se raspiruje,

voda što nas preplavljuje, lica što se izobličuju,

glasovi što se ne čuju, prostor se udaljava,

krug se zatvara, svjetlost rasplamsava,

svjetiljka se gasi.

Sigurna kuća

Ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.

Sve ovo vrijeme između tebe i mene

nema nikoga

tko bi darovao postojanjem, daljinom i počinkom

duboko, nedokučivo mjesto na kojem smo.

U tvojim ustima krv cvjeta crno.

Tvoja umorna krv. Otječe u pijesak

pod našim nogama. Grumenje prašine,

mrtve životinje, cesta se lijepi za stopala,

ljepljivo, gusto, gladno cjedilo vremena.

Dubina guta daljinu, jedna je u svima,

ljepota propadanja.

Cijelu smo noć sadile glasove uz cestu,

lupale osušenim kožama o zemlju,

iz prhkog smo sjemenja

tjerale vjesnice bolesti i smrti.

Mjesec nam je izgulio lica, razobličio tijela,

ljušte se srebrne ljuske, padanje ne prestaje,

tvoj odraz s onoga svijeta, moja otpala sjena.

Oko nas raste ravnodušna svjetlost, sljepoća kamena.

Sve ovo vrijeme između tebe i mene.

On je uvijek sam. Nosi ime za svaki vjetar,

zna hoće li donijeti kišu ili glad,

prepoznaje duhove obojane od glave do pete,

prepoznaje miris oguljene kože,

misao žrtve i lovine,

ali ne izlazi iz kolibe, miruje.

Tko je stajao usred vjetra i nevremena, pun divljenja,

tko je zakapao životinje, tko je skupljao vodu i krv

u zemljane posude, natopio sjemenje, oprao ruke, umio lice,

upitao boga da stane i odmori se?

Da podigne šator, savije gnijezdo, sagradi kuću,

čvrsti, nepropusni, tamni šator za nomade u pustinji,

za pustinju u sebi. Ta silna živa slika.

Zlatna kuća sa besprijekornim prozorima.

Tko je tkao sagove i ukrasio ih vezom,

tko je optočio zastore zasljepljujućim zrcalima?

Zlato, mjed, drvo života, rešetka vremena,

tko je sve učinio, nevidljivo i nečujno?

Na putu prosjaci, na drumu razbojnici,

na cesti ratnici, pet ludih djevojaka

prenoćilo je pred vratima,

ali u naš crni šator, u našu zlatnu kuću

nitko ne ulazi.

Obilje zlata, suho zlato, čisto zlato, zlato moje,

ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.

Što ja imam s tom ženom,

zar joj se ne sviđa moja čarolija?

Voda čisti bez počinka, uvijek iznova.

Ovo su moje napunjene posude.

Ovo je moja kuća. Kuća mjeseca,

kuća od teških srebrnih blokova,

pod njima pucaju zrcala, trunu sagovi,

osipaju se zastori, prah prahu, oko za oko,

glas pod zemlju, ugušena, mukla jeka tijela,

sve što je nevidljivo, nečujno, propadljivo.

Klizi, tone, viče zaustavi me, ne mogu više,

kakva je to igra da gaziš po mrtvima,

više nam se ne igra.

Cakli se noć, povija se korov uz put,

naša kosa raste iz samoće, naši glasovi

niču iz zemlje i cvjetaju sami od sebe.

Kopamo do vode, hladnoća se hrani kostima,

kosti u blatu, pucaju glinene žile vremena,

svjetla u daljini, kuća od suhog, zlatnog sna.

Sve ovo vrijeme nema nikoga.

Preostaje sve dublje, sve dalje, sve manje,

umor kamena, bolestan i otjeran pas,

kao da se bog vuče za nama.

Slika ničega

Sveobuhvatna i nepregledna pustinja,

ono što je glad, nije glad, grad opasan zidinama,

tijela duboko ukopana, obuzeta, sama,

raskopana tama, pljesnive mumije, njihovi trusni

napjevi, zibanje, vrijeme koje ne istječe,

slika grada zasuta solju i pepelom, slika tijela

nanesenih vodom, slika spokoja.

Ono što je žudnja, nije žudnja. Nema tragova

težine, vjetra zaustavljenog ljudskim rukama.

Dani u sebi prostrani i slobodni,

velika, sjajna, zanosna praznina.

Žene peru rublje i potrošenu vodu

bacaju preko vremena, site pepela i sna,

sve su više nalik gladi svoga zaborava,

kao da kiši u njima, praznina je neizlječiva.

Njihova pustinjska djeca kopaju duboke,

podzemne hodnike, tajna skrovišta za svoja

izgubljena sjećanja, oslobođeni smijeh odjekuje

praznim ulicama, zov koji zatvara,

kutija puna osakaćenih igračaka.

Pustinja, načinjena od svoga preslika,

od slike ničega, ono što je zvuk nije zvuk,

ono što je slika, nije slika, nije pjesma,

nije povorka, nije tlo što izmiče pod nogama,

nije dno što se rastvara.

Izgubljeni kraj

Na ovome mjestu priča se prekida

i cijelim se kraljevstvom pronosi glas

kako je u posljednjoj bajci na svijetu

glavna junakinja odlučila zaspati

i nikada se više ne probuditi.

Njezine su oči potamnile

i potonule na dno nezasitna jezera,

dva ugašena, ravnodušna kamena

bez sjaja i znamenja.

Bajka je već ispričana, soba je zaključana,

tajna je sačuvana, ali kraj je

ostao pod ruševinama.

Njezina se kosa razrasla kao divlja biljka

i rasula po svim odajama,

svojim teškim, oporim mirisom

nepregledne pustopoljine uspavala je

glasove, korake, puteve i snove 

od kojih opet sve počinje.

Spava, spokojna i mirna kao nepronađeni gral,

kao glasnik koji stiže poslije bitke

i progovara jezikom koji više ne razumije,

dok na karti nestaloga svijeta briše svoj trag

i umoran liježe u san

u kojem je usnulo cijelo kraljevstvo.

Ali jedna se ruža razrasta i miriše,

jedna se žena saginje ubrati je,

trn i krv miješaju se:

„Vidim kako se voda povlači i kako izranja

njezin tamni sjaj, vidim urušene, sablasne gradove,

opustošene ulice, u prašini pismo, ne razabirem mu

početak i kraj, čujem kako vjetar jedva vuče svoj teški

umrtvljeni dah, osjećam blizinu, miris, pulsiranje,

ne vidim odakle dolazi, ali čujem uzdah, čujem korake,

mračno je, udaljava se, vraća se, podiže nešto s tla.

Vidim zmiju i pticu, ugažene pod stopalima.

Zmija izlazi iz jezera, ptica širi krila

i pokazuje na širok put što se razdvaja.

Vidim kako se u svijetu bez bajki

budi jedna djevojčica i ne sjeća se što je sanjala.

Kraj uzglavlja pronalazi dva još topla,

ugašena kamena i ne zna što bi s njima učinila,

bi li priču završila ili ju tek počela.“

Prije sjećanja

Prve su se izbezumile životinje,

gubile su rogove, kopita, snagu i strah,

u mahnitom trčanju s kraja na kraj

nepostojećeg dvorišta.

Na kraju je snažan vjetar zakovitlao kostima,

njihovim probadajućim zvukovima

sabio zemlju, usitnio u fini, postojani prah,

sva ta tijela ostavljena pticama.

Toliko smo puta izlazile na cestu

i ponovno se vraćale. Svi ti putevi,

siromašna ljetina, pljesnivo rublje,

sunce i tuga u nama, zapuh s kraja svijeta

pod nepostojećim vratima,

ograda podignuta do ruba nestajanja.

Krv i koža u napuklinama tla,

toliko sam puta krenula i ponovno se vratila.

Žene me ispraćaju, smiju se i plaču,

kopaj dublje, kopaj jače, zvukovi ne prestaju,

gore u kostima, lede se u žilama.

Usta pune zemlje i sukrvice,

ugašena sjena prstenja, u kosi mračna

snaga korijena, stopala srasla s dalekim

podrhtavanjima, bijeli glasovi lišća,

duhovi životinja.

Nebo ispod površine svijeta,

opustošena jeka,

voda guta zrak, guši zvuk,

na putu mrtve stvari, oduzete suze,

napuštene sjene, žene tumaraju

u ispražnjenom snu.

Njihova djeca, smežurana i stara kao zemlja,

trče uokrug za duhovima životinja.

Sopćući dah proganjanja, bijela svjetlost u očima,

spaljena koža na ispruženim rukama,

slika nečega prije sjećanja i oblika,

svi ti putevi, siromašna ljetina,

pljesnivo rublje, sunce i tuga u ženama,

sva ta tijela ostavljena pticama.