poezija

Andrijana Kos Lajtman: Stepenice za Stojanku K. (izbor iz knjige pjesama)

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je interesima najviše usmjerena suvremenoj književnosti, kako onoj za odrasle, tako i onoj za djecu i mlade. Objavila je pedesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te dvije znanstvene knjige: Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.) i Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.). Autorica je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat (rukopis je odabran za objavljivanje na natječaju Grada Čakovca 2008., u biblioteci Insula), Lunule (Disput i DHK, Zagreb, 2012., dobitnik nagrade „Dobriša Cesarić“), Teleidoskop (HDP, Zagreb, 2018., finale nagrade „Ivan Goran Kovačić“) i Stepenice za Stojanku K. (V.B.Z., Zagreb, 2019). Pjesme su joj prevođene na makedonski, slovenski i mađarski jezik. Članica je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti (HIDK). Urednica je i voditeljica književno-kulturne tribine KAČ na Učiteljskom fakultetu, Odsjeku u Čakovcu.

DŽEPNA PRAŠINA

Riječi i simboli

džepni su svemir ljudskoga bića,

piše Edgar Morin.

Prašina iz dna kaputa

hvata ti se na jagodice

dok čekaš ženu

u dnu hodnika za kemoterapiju.

Na stolici pokraj

starica miriše na vlagu

i ima zatvorene oči.

Pa ti dođe da joj prašnim dlanom

prođeš kroz kosu,

da se opereš ti dođe

dok čekaš.

Kasnije vani prigušeno sunce,

tri dječaka nose loptu i žamore.

I lopta ti se učini kao gruda prašine,

kao oblaci davni

nagutani

dok si s dečkima kotrljao

kolutove za burad.

Uvečer s balkona

vidiš kako magla obestjeljuje brda

i to zapišeš.

Morin bi rekao

kozmomorfička metafora,

kao kada pripadnik plemena Kanana

kaže „sok teče“

gledajući u venu na svojoj ruci.

Istu večer baki iz čekaonice

iz očiju se prospe zvjezdano nebo,

pokušala je zrnca pokupiti prstima

no zrak je bio gust

i trepavice su drhtale prašinom.

Cijele noći sadio si siva slova

u sivi vrt,

zakašljan i slijep.

HOLOGRAMI TIŠINE

Učim govoriti bjelinama,

zrakom između slova.

No prozor je na koncu samo nebo

zagledano u oko kuće.

Kao i harmonika što udahne zorom

pa joj se užegnu pluća od preširoke vasione.

I tek kad se iz maramice porode ptice,

propiska svod.

Još samo malo, i s određenih točaka u svemiru

uređajima ćemo primati prizore

koji su se davno dogodili.

Ugasli životi kao utrnuli žišci

drhtat će se pred našim očima.

I one će drhtati pred zaboravljenim slikama

koje će gledati po drugi put.

Daljina ima smisla samo kada je govorom omeđena,

inače je bezdan, mrena na oku kiklopa.

Dosoljavamo si praznine među prstima,

opravdavamo znoj na ruži.

OGLEDALA

Travka prelomljena u struku

i nagnuta nad rijeku,

nalik je obješenom.

Prepoznaješ ih po kičmi

što se klati kao olovka,

piše zrakom

i nikako da se zaustavi.

Vrana na vrhu zgrade

nalik je strahu,

a malo i bogu.

Povezuje ih crno krilo

i pogled preko horizonta.

Dječaka kojeg je majka bacila u more

usvojile su ribe suznih očiju

i tople krvi.

Ranije, dok je još disao na pluća,

običavao je trčati stubištem

i jednom se, kažu,

čvrsto uhvatio za nogu susjedi

što mu je poklonila igračku.

SLIJEGANJE SNIJEGA

U UKRASNOJ KUGLI

Kada ih gledaš u visini,

ptice ti se prije ili poslije

pomiješaju u oku.

Vrana je ćuk,

ćuk je kos,

kos je vrana.

I glasovi onih koje smo znali

srastu u nama,

spletu se kao divlja trava.

Pa pužemo kroz šipražje

dok nad nama lete pobrkane ptice.

Čekam da se zemljina kugla smiri,

govorio bi Perhan.

Sjetim se toga

zureći u plave makove uz cestu

do jučer još crvene.

Obeskrvljeni, a živi.

CAMERA OBSCURA

Kada luk prerežeš napola

i položiš bočno,

nalik je na dojku.

Mnogo sitnih žilica

i mnogo ranjivosti.

Kada s obližnjeg brda

usijane kugle padaju na grad,

rupe u asfaltu nalik su na ruže.

Grad je ružičnjak

u ratu.

Istina je da se može nositi

i noževe i križeve.

Ali je istina i ono što kažu Jasmina

i Albert,

da se može pucati

i ne pucati.

Knjige nas ne uče ničemu,

one tek pomažu da krošnja

koja naraste u priči

zamiriše u nosnicama zemlje.

Da groblja dišu

kao sve moderne galerije

i proljetna mjesta.

U dnu objektiva

jedna žena ispija arsen,

brnistra cvate.

ASTROGNOZIJA, KAO NAKON SNA

Svaki je čovjek kombinacija petero drugih ljudi

koji su mu bliski, tvrde znanstvenici.

Pa odstranjuješ, za probu,

tuđe misli i prste

slova i slike

nježno, kao da vadiš grašak iz mahune.

Koncem lipnja nebo je visoko

a noći plave kao u Africi.

Sjećanje na zvijezde kao na polomljenu igračku

nagaženu u mraku balkona

nehotice, nakon dvadeset godina.

Bio je trokut, veliki

i još dvije male s lijeve strane.

I nebo je bilo plavo, kao u Africi.

Ljudi su danas sretni samo u autu, dok se voze i putuju,

kaže pisac, tumačeći napuknuće svijeta.

Nakon toga zamišljaš vijadukt s nogama u zraku,

s malim žutim i crvenim automobilima koji voze nasmješene ljude

dok se u stražnjem planu drobe horizonti

i oblaci nestaju bezglasno, u točkama bezmjerne gustoće.

Nebo miruje kao protok u zaleđenoj veni

i samo još neke odjavljene oči pucketaju,

šušte ti po pidžami.

JUŽNI ZIDOVI

Kada je sedmomjesečna djevojčica

ostavljena ispred crkve,

dan je bio vruć, a njezina točkasta haljina

primjerena okolnostima i godišnjem dobu.

Žutila se kao raspolućeno sunce

ili rana naranča

čiji će joj se okus rastakati ustima

srh po srh

dok se vrijeme ne odmota do kraja

sve do bijele, hrapave praznine.

Agave cvjetaju jednom u sto godina

i nakon toga uvenu.

Iako je to običaj prirode,

svečanošću podsjeća na upornost starih seljanki

što žele umrijeti u krevetu

u kojem su rodile svoju djecu.

Umirući uvijek preklinju da ih se vrati kući.

Možda je to vezano uz činjenicu da krv ne hrđa

i da je u svakom gradu poneki zid

stubište, lift

prekriven talogom eritrocita

osnažen nečijim zamusanim suzama.

Ganutljiva je ta dosljednost žbuke,

vjera u čitko pismo –

recesivna kao i gen za melankoliju

ili sjeta za jugom.

ONO ŠTO OSTAJE ŠUMI

Postoji knjiga koja je objavljena u dva primjerka.

Slovima: dva, baš tako piše.

S prednje strane naslov joj je napisan crvenim,

sa stražnje plavim slovima.

Naletiš na nju nakon godina

pa osjetiš kako joj se voda prelijeva preko korica,

rastače ti prste kao razmočen kruh.

Ako čovjeka vidimo onakav kakav jest,

činimo ga gorim, misli Frankl.

Precjenjujući ga, dovodimo ga pred kolibu

čiji zidovi drhte ili se raduju.

Postoji veliko nasmješeno sunce na zidu špajze

slikano od onoga koji je već riješio da odlazi.

Smješi ti se dok guliš krumpire,

taj dječji narančasti bog

narisan u vječnosti bočnog zida špajze.

Četveroredno plačemo samo onda

kada u nama prosuze već zapakirane oči.

Tada i jelen raskopča svoje rogove

pa noću sluša kako mu glog probija čelo,

kako jauče granje u tihom mraku

na potezu između uha i oka.

ČESTICE

Kada je Lepa Radić poslije trodnevnog zlostavljanja

dovedena među bagremove

između tunela i željezničke stanice u Bosanskoj Krupi,

na nogama je imala samo vunene čarape

a ruke su joj bile vezane telefonskom žicom.

Bila je veljača '43, Lepa je bila 17-ogodišnje lijepa,

a u Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi brinula je o prijenosu ranjenika

i organizaciji zbjega u Grmeču.

Njemački vojnik koji joj je nataknu omču na vrat

fotografiju njezina pogubljenja nosio je u novčaniku

sve do dana svoje smrti, na Savskoj cesti u Zagrebu,

iako je tek iznimno, u sasvim bijelim noćima,

čuo glas banditkinje koja je pokazala neviđen inat.

Bagremov cvijet je medonosan,

cvate čak i pod snijegom,

u povremenim mirisnim zimama

kad se djeca razlatičenih lica

njišu na svijetlim granama.

Ne znaš da je najveći dio ljudskoga tijela

zvjezdana prašina,

elementi što su u svemirskoj masi

prisutni tek u tragovima.

Pa u nekim ionskim sutonima

pogledaš prema mraku u kojem su sahranjene zvijezde

i dopustiš da ti vodik ispuni dušnik

kao i svakom drugom tinjajućem planetu.

RUŽE FRANJE FERDINANDA

Moja baka već tri dana spava

i nitko je ne može probuditi.

U glasnom joj disanju

čujem kako se preslaguje nebo

i kako se jata ptica križaju

negdje nad Atlantikom.

Smrt je bezbolna

kada je kraća od misli

i brža od čiope.

Recimo, kao hici Franza Ferdinanda

koji su tijekom 1913.

uspavali

više od 5000 jelena.

U pauzi između dva okidanja

puno ruža ruža

u ružičnjaku

puno latica

među jelenskim rogovljem.

U pauzi između trena smrti

i vijesti bližnjima

mumificirana samoća bića.

Kao recimo, osamljenost Principove ruke

između vidovdanskog pokreta

i gangrene okrunjene amputacijom

1916. u Terezinu.

Crna ruka.

Smrt je sinegdoha, mislim,

i slušam kako se u sasušenim plućnim opnama

preslaguje nebo

sporije od pupanja najprkosnije ruže

u vrtu Franza Ferdinanda.