proza

Dario Bukač: Što ti je tebi; Crvena haljina

Dario Bukač (1990., Zadar) diplomirao je filozofiju i etnologiju i kulturnu antropologiju 2016. godine u Zadru. Radi svašta, ali nikada u struci. Tek je sada počeo čitati prozu. Većinu slobodnog vremena ispunjava sa sviranjem bubnjeva i igranjem igara. I druženjem. Ne smijemo zaboraviti druženje.



 

Što ti je tebi

 

„Kako ti znaš da ona to ne misli,“ pitao sam Marka.

„Pa ne znam, ali ne vjerujem da izgledamo pijano. Ti, recimo, imaš zgužvano, nabubreno lice, koje neki ljudi imaju samo kada se probude.“

„Jesi siguran da ona to zna? Možda ona misli da tako izgledaju pijanci?“

„Prestani analizirati.“

„Pa zanima me da li izgledamo kao da idemo na posao ili kao da se vraćamo iz izlaska.“

„Imamo majice s imenom firme na njima.“

„Jesi ti nju vidio, svi ju žele, a ona sve tjera“.

„Istina, predivna je. Ima nabijeno i preplanulo tijelo, kosu kao u mlade Eve Mendes.

„Kosu punu morske soli, koju je sunce osušilo i u tekuću slamu pretvorilo. Nadam se da ima i ponešto celulita na tom dupetu“.

 

*

Sad smo bili pijani, iz izlaska. Išli smo kod nje kupiti cigarete, a ona je reagirala isto kao i kada smo bili u majicama od posla. Više se nisam brinuo kako ću joj izgledati.

„Kako znaš da je reagirala isto,“ pitao me Marko, s namjerom da provocira; „ako si sada pijan?“

     Otišli smo iza dućana pušiti cigarete, u kompleks uličica obojanim prostitutskim crvenilom neona koji se pružao po lokvama vode, valovito, bez jasnog izvora. Okružili su nas dimovi i pare iz kanalizacije i klima, čak i automobila- svega što je iza nečega prednjega. Pokušao sam čitati s kutije cigareta, ali tekst nije bio jasan, ili nije bio zanimljiv.

     Kroz neka stražnja skladišna vrata, izašla je ona, divlja i spontana, kao leopard. Nosila je crne vreće smeća, jasno demonstrirajući svim bićima ovih uličica da je njenoj smjeni u dućanu došao kraj. Nakon što ih je bacila, na trenutak je zastala i počela kopati po kontenjeru.

„Sigurno joj je nešto upalo, možda zlatni lančić?“ rekao sam Marku.

„Kako znaš da ne skuplja boce?“

„Tebi nije dobro, prijatelju.“

     U tom trenutku, ona je zaronila u žuti kontenjer sa smećem, dublje, vidno potresena. Kičma joj se savijala, a ona se dizala na nožne prste, pritiščući gumene potplate svojih plavih japanki, otkrivajući one dijelove tijela gdje ne dopire njen ljetni ten. Trudeći se da što dublje dohvati sadržaje kontenjera, podigla joj se suknjica koja je otkrila njene tamne gačiće, usko priljubljene uz guzicu, prošaranu celulitnim mreškanjima koji su sakrivali jake bedrene mišiće. Otvorili smo usta i buljili u njeno tijelo, crni od krivnje i sjena ulice, kao ubojica sipe. Izronila je iz kontenjera s plišanom igračkom zmaja i rukama ju počela čistiti od ostataka smeća iz kontenjera. Spremila ju je u prednji džep i kroz stražnja vrata se vratila u dućan.

 

*

     Upravo sada, ona me vozi u svom autu i mi smo sami. Oko nas, kroz prozore, oči mi umaraju noćna svjetla svih jakih boja. Ta svjetla su željela da se naslonim i da ih gledam dok naprasito prolaze i spajaju se s brzinom njenog auta. Najviše je bilo ljubičaste i žute, žuta me pekla, a ispod svega toga je bio moj grad, onakav kakvim sam ga uvijek znao. Išli smo kroz puteve koji su bili isključivo za pješake - što mi je bilo jako neobično, ali prepustio sam se jer sam sada bio s njom, u njenoj blizini. Neka pitanja su sada bila suvišna, a ja sam napokon imao priliku pokrenuti temu njenog slušanja moga omiljenog banda.

„Voliš njih, a?“

„Da, ovaj mi je album najdraži.“

„Ma taj ništa ne valja, bolji je onaj neki drugi.“

„Nisam znala da si stručnjak, to mi se sviđa,“ rekla je, predeći kao dvije različite mačke, unisono.

„Što si sad rekla?“

„Rekla sam da i najbolja veza na svijetu, ako ide pravocrtno, završi u jarku.“

„O čemu ti? Pa pričali smo o glazbi.“

„Ma samo znaj... nemoj da se bojiš sada... ja želim da te privlačim.“

     Oduševio sam je svojim velikim znanjem tog zajedničkog banda. Sada smo napokon imali dobru podlogu za seksualno općenje – razmijenili smo ljubav u kojoj je moje znanje izdominiralo njeno. Tada sam shvatio da ću je imati kako god poželim, uz poneki otpor ženskog ponosa.

 

*

     Bili smo na velikom bračnom krevetu u stanu nekoga moga, ljubili se i svlačili. Skinuo sam joj gaćice i uz nježnu igru predomišljaja, uspio sam u namjeri da joj razdvojim noge i pogledam sve tajne koje sam želio vidjeti. Ušao sam u nju, polako i nježno, uz odobrenje i vrućinu tijela, prislonivši svoje tijelo uz njena velika prsa, teksture baršuna. Kako sam ulazio između njenih punih bokova, tako smo začuli zvuk iz druge prostorije. Padale su neke stvari, puno njih, nervozno i glasno, kao da netko nešto ruši. Zastali smo na trenutak i pogledali se u oči, bez straha, ali svejedno kao da ne želimo da nas utvare pronađu. Igrali smo našu igru. Nastavio sam probijati u nju, dugim i glatkim pokretima, gledajući je u skoro pa usnule zelene oči. Tada smo začuli kašljanje iz iste prostorije kao i ranije. Bez riječi, odlučili smo nastaviti bez i najmanje namjere da prekinemo ovo što radimo. Kašljanje se nastavilo, bez ikakvih naznaka kraja. Ono se pojačavalo i pretvorilo u ljutnju, a mene su prošli hladni trnci koji su se, nevjerojatno brzinom, spuštali i uspinjali svakim mojim kralješkom. Osjećaj je bio toliko jasan da sam prvi put saznao koliko je zapravo ljudska kralježnica dugačka. Ona se ispod mene počela daviti, hvatati zrak, kao da ju nešto guši, nešto strano i nepoznato. Zapomagala je za zrakom i životom, a ja sam se u navali straha digao i pobjegao. Znao sam da mogu preživiti samo dvadeset sekundi prije nego što me uhvati to zlo iz susjedne prostorije pa sam pojurio van iz stana, po nečiju pomoć.

     Ispred portuna, onako sav prestrašen i gol, vidio sam Nenu i njegovu prijateljicu Antoniju kako šetaju u mome kvartu, putevima iznad moga portuna.

     „Moraš mi pomoći, Neno, gore su neki strašni duhovi,“ viknuo sam; Nakon što ih čuješ, imaš samo dvadeset sekundi da pobjegneš ili te uhvate.

„Ajmo onda odmah,“ rekao je Neno.

„Moraš mi pomoći da ju spasim.“

„Rekao sam da idemo.“

„Pa čekajte, kakvi duhovi, jeste vi normalni?“ vikala je Antonija s podsmijehom, a Neno se već uspinjao stepenicama do mog astralno infestiranog stana.

„Ma daj muči molim te, čovječe,“ vikao sam na nju; „ja imam magisterij iz znanosti i svega toga. Ti si glupa novinarka, ako sam ja čuo duhove onda govorim istinu,“ zaključio sam umjesto nje, onako gol s polu spuštenim penisom, a ona je zašutila.

     Pojurio sam za Nenom, i porezao rame na red hrđavih poštanskih kaslića na ulazu u moj portun. Krv mi je bila blijedo crvena, izmiješana s ničim na platnu moje kože.

     „Čekaj Neno,“ viknuo sam; „Ne smiješ bez mene, izgubit ćeš sekunde“.

     Ušli smo u stan i otišli na balkon, njega su zanimali ti divlji duhovi. Još uvijek nismo čuli ništa, čekali smo oprezno, a ja sam pogledavao na nju u krevetu, golu bez svijesti. Neno je gledao u dva stara kofera na balkonu, u nju nije smio, što zbog šoka, što zbog mojih šaka koje bi uslijedile. Jedan od kofera se zatresao i čulo se glasno grebanje, a onda je i drugi počeo da šuška, u njima kao da su stare ruke, polomljenih noktiju, što žele da izađu. Požurili smo otvoriti prvo jedan pa zatim i drugi kofer, brzinom i oprezom sličnoj onoj kojom netko prebacuje tarantule iz jednog u drugi terarij. U koferima nije bilo ničega, miris vlage i neki stari alati koje smo izvrnuli po podu. Parali smo i unutrašnji materijal, udisali prašinu, ali unutra nije bilo ničega.

     „Jesi čuo sad to, i vidiš da nema ništa unutra, a tresao se?“ Upitao sam ga, drhtavog glasa.

„Jesam čovječe“.

„Imamo još petnaestak sekundi dok nas ne uhvate, brzo, drži ju za ruke, a ja ću za noge i iznesimo je van.

„Može,“ rekao je Neno.

„Ajde brže, i ne gledaj ju!“

„Neću, obećajem.“

     Iznosili smo je iz stana, bila je teška, preteška. Moja krv iz ramena je kapala po njenom tamnom koljenu, a Neno me, kao svaki dobar prijatelj, uvjeravao da znojim krv. Iznjeli smo je vani, a ja sam se vratio u krevet, još topao od njenog tijela, čekajući da sada dođu po mene.

 

 

 

 

 

 Crvena haljina

    

     Oprala je zube i obukla najljepšu crvenu haljinu koja je postojala. Ta haljina joj je donosila sreću i super moći. Svaki put kada bi ju nosila i dotaknula neki predmet, znala bi gdje će taj predmet završiti u skoroj budućnosti. Tako je znala da će prsten njegove prabake, koji je njuškajući pronašla u njegovoj sobi- završiti na njenom prstu, a ne u gradskoj zalagaonici, kako je on sa žalošću iščekivao. Rekla je da njezina moć ne vrijedi za sve predmete i stvari, ali nekada se, kada joj je kiša kupala lice, znala šaliti kako će neke kaplje završiti u zemlji, a neke u kanalizaciji. Uvijek je pogodila. Pogodila je i to da će on misliti da je ona luda, kada mu je prolazeći prstima kroz kosu i mazeći tjeme, prvi put rekla svoje tajne o crvenoj haljini.

     Većina ljudi danas nosi maske, tvrde, porculanske. One sada skrivaju naše fizičke deformacije i različitosti. Mi ih još uvijek nismo nosili jer ih nismo smatrali potrebnima, a zakon o istima još uvijek nije stupio na snagu.

„Vidi djedicu kako je namrgođen, lice mu nagrišpano kao u mornara,“ rekla je.

„Čekao sam pola sata u redu na pošti da me radnica na šalteru potjera za drugi pult, imala je nekakve tikove s očima i gornjom usnom,“ rekao je on.

„Nije lijepo beljiti se s jezikom mali,“ rekli su oboje, nekom dječaku, kada su šetali parkom.

     Sve im je to i dalje bilo vrijednije od novog zakona o privatnosti. Ali, kada su i ti slučajni stranci morali početi nositi maske, on i ona su ostali sami, jedno nasuprot drugog i to im je bilo dovoljno.

„Upropastit ćeš mi crvenu haljinu, što ću bez nje?“ Smijala se i udarala ga.

„Koga briga, ionako znaš gdje ću ovo staviti,“ rekao je, smijući se.

„Koji si ti manijak“.

     Susjedi bi kucali da posude šećer, i nosili bi maske. Ona bi ih nekada dodirnula da kaže kako su lijepe, ali je zapravo htjela saznati gdje će te maske završiti, a on bi, za stolom, gunđao o ljudima koji u današnje vrijeme posuđuju šećer dok se drugi ljudi seksaju.

„S maskama ćemo svi biti jednako lijepi, bar u licu- rekao je sarkastično; sad će se mnogi, koji prije nisu mogli, moći voljeti...“

„...Ili ćemo i dalje imati lijepe i ružne maske“, dodala je.

„...možda se bar ponašanja promjene...“ zaključio je.

„Neće“, rekla je odriješito; „samo drugom vrstom prisile.“

     Ljudi sada rade festivale i razne događaje gdje će se svi međusobno gledati, po zadnji put, licem u lice s kojim su rođeni, i koje ih je zauvijek promijenilo. Čak se i onima, koji su svoja lica mijenjali estetskim operacijama, progledavalo kroz prste. Njih dvoje nisu išli na ništa takvo, kao što nisu ni glasovali, a baš su dva glasa presudila u korist toga hoće li maske biti proculaske ili gumene.

     Oni su držali njihove maske u ormariću, zajedno s polupopijenim žesticama koje su im znali donijeti prijatelji, za razne prigode. Što god se desilo, ona nikad nije htjela dodirnuti njihove maske dok je imala crvenu haljinu na sebi. On je nekada razmišljao da obuče tu haljinu i proba sam, ali je znao da je to nešto toliko njezino, da to nikada nije napravio, jer ju ne bi mogao pogledati u oči, čak ni pod maskom.

     Nekada ga je živcirala, kada bi znala tražiti da pogleda njegove oklade na listićima kladionice, pa bi odmahnula glavom i kroz smijeh komentirala da će papir sutra završiti u smeću.

„Što će ti te patike, nemamo novaca a obući ćeš ih dva puta.“

„Volim imati puno patika, ove ću nositi svaki dan. Nosit ću ih svaki dan!“

„Ma daj da pipnem materijal...“

„Ma marš!“

„Uskoro će doći po nas. Prekršili smo zakon. Jesi joj napisao pismo?“

 „Evo završavam ga, slušaj ovaj dio: „...zato tebi ostavljamo ovo pismo Klara (iako se možda ne budeš zvala Klara), zalijepljeno u unutrašnjosti moje maske za koju je tvoja majka, prije nego što su nas odveli, saznala da neće završiti s nama u grobu ili na smetlištu, kao i naše druge stvari, nego baš ovdje, iza ormarića gdje smo držali naš polupopijeni alkohol. U stanu u kojem će sada netko drugi živjeti, ti si morala doći i pokupiti one naše stvari koje smo uspjeli sakriti. Tako da znaš, kada te majka prvi put osjetila kako je udaraš u utorbi, pokušavajući dodirnuti tu crvenu haljinu preko njenog mesa i kože, da je znala gdje ćeš završiti ako sve ostane ovako. Volimo te najviše na svijetu iako te nikad nećemo upoznati. P.s skoč je puno bolji s godinama pa ga slobodno popij dok čitaš ovo pismo drugi put“.

„Kraj je malo čudan,“rekla je.

„Nema veze, ako je na majku, skužit će“.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg