proza

Antonija Jolić: Mažuran

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Antonija Jolić (1992., Split) odrasla je u malom mjestu Gradac pokraj Drniša, a trenutno živi u Šibeniku. Sa šesnaest godina izdala je zbirku pjesama „Oči boje lješnjaka“, dok je ljubav prema kratkoj priči razvila kasnije. Trenutačno studira na Pravnom fakultetu u Splitu i radi, a slobodno vrijeme provodi slikajući.



 

Mažuran

 

Kad sam prvi put sanjao Mažuran, bio sam pijan. Prostirao se na pedeset hektara, okružen šumom i cvijećem. Mažuran je cijenjena psihijatrijska bolnica, ako ne i najjača u cijeloj zemlji. U nju su dolazili samo najteži slučajevi. Oni od kojih odustaneš, od kojih se umoriš, koje samo želiš prebaciti na drugoga i skoncentrirati se na rješive slučajeve, slučajeve koji će ti omogućiti mir noću. Bio je jedina funkcionalna građevina, bez nepotrebnih dućana i kamenih kućica. Mažuran se nalazio u centru otoka, nijedan jauk ne doprijevši do obale. Ljudi su se često dolazili kupati jer su plaže bile pjeskovite a more kristalno. Brodovi su mirno pristajali i dovodili kupače i unesrećene obitelji. Čitao sam o njemu u novinama. Sjedio sam za stolom i pušio crveni York dok je radio tiho kvrčao. Bilo je ljetno poslijepodne, sparno i maglovito. Moj kanarinac Joe je pjevao unatoč vrućini. Živio sam sam. Otac i majka su bili u mirovini, a braće nisam imao. Bio sam činovnik u državnoj firmi. Volontirao sam u lokalnom azilu. Nisam imao djevojku. Veze su komplicirane, a ja se nisam volio svađati. Odgovarao mi je dotadašnji život. Rijetko sam pio, ali dan je bio od početka čudan. Nisam običavao spavati popodne, ali me uhvatila neka slabost.

Kad sam se probudio, osjećao sam se ošamućeno i dezorijentirano. Sjeo sam na krevet i pokušavao smiriti vrtoglavicu. Otišao sam do kuhinje i popio čašu vode. Joe se njihao na ljuljački. Otvorio sam prozor i spustio rolete. Nisam više mogao izdržati vrućinu. Izašao sam na ulicu. Ljudi su se vraćali s posla. Odšetao sam do trgovine i kupio paket piva. Htio sam skuhati tjesteninu, ali pomisao na dodatnu vrućinu mi je okretala želudac. Pivo će biti dovoljno. Vratio sam se u stan, otvorio frižider i sjeo ispred njega. Otvorio sam limenku i nagnuo. Kad sam se idući put probudio, vrtoglavica je bila još gora. Kraj mene su ležale zgnječene limenke. Pogledao sam na sat. Ponoć. Usuo sam par zrna u Joeovu posudicu i legao na krevet. Usnuo sam Mažuran.

„Dobrodošli, gospodine“, reče mlada plavuša. Imala je bijelo odijelo i ljubazan osmijeh. „Vaš doktor vas čeka. Pripremili smo vam sobu. Nadam se da ćete biti zadovoljni.“ 

„Nisam došao odsjesti u vašu ustanovu. Ne znam ni gdje se nalazim.“

„Vi ste na imanju Mažuran. Pružamo najbolju njegu i maksimalni učinak svim pacijentima. Obećavam vam da ćete se osjećati bolje već nakon dva mjeseca.“

„Dva mjeseca? Dva mjeseca me namjeravate zadržati ovdje?“

„Tako piše u vašim nalazima. Došli ste na hitni prijem. Vaši roditelji su već otišli. Imat ćete pravo na posjete nakon tri tjedna.“

„Ali ja nisam lud!“

„Ovdje ne koristimo takve nemedicinske termine.“

„Ja... Ovo je sigurno neka greška. Nisu vam rekli istinu. Ja imam posao, stan, kanarinca i sretan sam.“

„Sreća je preopćenit pojam. Ništa se vi ne brinite. Odavde ćete izaći kao savršeno zdrav čovjek.“

„Ja ne idem unutra. Ne možete me zadržati protiv moje volje!“ Beskonačni bijeli hodnici su se prostirali svim stranama svijeta. Na kraju jednog je zasigurno izlaz. Mogu je savladati, baciti na mramorne pločice. Samo, na koju stranu? Postoji li uopće ispravan odgovor? Možda lijevo?“

Djevojka kimne i dvojica grdosija me uzmu za ruke.

„Ne želimo upotrijebiti silu, ali ako budemo trebali, nećemo se ustručavati.“

Zora. Učinak alkohola je već ispario. Vrtoglavica je nestala. Plahta na krevetu je bila potpuno mokra. Otuširao sam se i skuhao kavu. Joe se još nije probudio. Pitao sam se odakle mi ideja za san o mentalnoj bolnici. Očito mi je članak toliko ušao u podsvijest da sam sanjao da sam pacijent u Mažuranu. Još uvijek mi se spavalo. ali sam se bojao zaspati. Stegla me mučnina u grudima te sam povratio na pod. Kava se ohladila.

Srećom pa je vikend. Imao sam vremena razmisliti. Odlučio sam poći na selo kod roditelja. Ukrcao sam Joeov kavez u auto i odvezao se. Na pola puta sam se sjetio da sam zaboravio zaključati stan, ali zbilja mi se nije dalo vraćati. Ionako nemaju što za ukrasti. Televizor godinama ne gledam, a namještaj je iz treće ruke. Roditelji su se oduševili kad su me vidjeli. Nisu pitali razlog dolaska, na čemu sam im bio zahvalan. Majka je pripremila moj stari krevet i stavila čiste plahte. Te noći, san se opet vratio.

„Ne, ne želim nikakvu upotrebu sile. Želim popričati s ravnateljem.“

„U redu, odvest ću vas do njega.“

Prolazili smo kroz vrt. Na livadama su sjedili pacijenti, igrajući šah i dobacivajući se loptom. Iz unutrašnjosti zgrade su se čuli krikovi, ali činilo se da to ne smeta nikome. Ušli smo u hladan hodnik. Djevojka je otvorila velika hrastova vrata i ušao sam u ljetnu biblioteku. Za stolom je sjedio prosijedi čovjek, gledajući u papire.

„Direktore, naš novi pacijent želi razgovarati s vama.“

„Ja nisam vaš novi pacijent. Došlo je do greške. Ja ovdje ne pripadam.“

„Svi to kažu kad prvi put dođu ovdje“, oglasi se direktor. „Sve je u redu.“ Mahne rukom, a djevojka nestane kroz vrata.

„Sjednite.“

„Gospodine, ja ovdje ne pripadam. Ja nisam lud. Dobro sam. Kako sam uopće dospio ovamo?“

„Sinoć ste kolabirali u svom stanu. Pronašla vas je susjeda. Rekla je da ste vrištali. Pozvala je hitnu pomoć, a oni su vas otpremili na psihijatriju. Vaši roditelji nisu htjeli da tamo ostanete već su vas dovezli ovdje. Kažu da ste cijelim putem mrmljali nesuvisle riječi te da ste se samo njihali naprijed-nazad. Sad mi recite, zašto smatrate da ne pripadate ovdje?“

„Ničega se ne sjećam. Došao sam kod roditelja na selo i večerali smo. Otišao sam spavati. Sljedeće čega se sjećam jest da sam dospio ovdje, na otok.“

„U sobi ste trideset i šest. Zasad ćete biti sami.“

„Ne!“

Više nisam siguran što je san, a što java. Pišem ovo u svoju staru bilježnicu od biologije. Želim sebe samoga uvjeriti da sam još uvijek pri sebi. San se čini življim od realnosti, realnost je normalnija od sna. Više ne mogu ostati u roditeljskoj kući. Želim biti sam. Spakirao sam Joea i upalio auto. Glava mi je klonula i sljedeće čega se sjećam…

„Mažuran je mjesto vaših snova. Ovdje možete ponovno učiti kako živjeti. Mi ćemo vam reći kako. Samo se prepustite.“ Glas kroz zvučnike je bio mehanički. Šetao sam hodnikom u bijeloj pidžami. Žene i muškarci su me gledali poprijeko. Nisam se trudio upoznavati s nikim. Nekako, bilježnica je našla put dovde. Čuvam je ispod jastuka. Ne žele mi dodijeliti cimera jer sam „potencijalno opasan za sebe i okolinu“. Pacijenti bi šaptali kad bih prolazio. Nisam znao što sam učinio. Nitko mi nije htio reći. Dva mjeseca će brzo proći. U bilježnici nema datuma pa nisam siguran koliko je dana prošlo otkad su me zaprimili. Svako jutro kad se probudim, očekujem da sam u svom stanu. Da me budi Joev cvrkut, a ne mili glas bolničarke.

Znam što misliš. Ovo je još jedna ispovijest neshvaćenog čovjeka. Misliš da haluciniram, da sam u luđačkoj košulji i da slinim. Ništa od toga nije istina. Brijem se svaki dan, perem svoju robu, mijenjam posteljinu. Jedem. Nedostaje mi moj kanarinac. Katkad, nisam siguran da li sam ga ikad i imao. Roditelji su branili kućne ljubimce. Znam da sam imao posao, ali ne sjećam se svog ureda ni kolega. Iznajmljivao sam stan, ali ne znam u kojem predjelu grada. Mažuran me potpuno obuzeo. Želim vjerovati da sam nekoć bio svoj čovjek, da sam imao posao, roditelje, stan i kanarinca Joea. Ne možeš mi suditi. Ne možeš znati. Ali, barem me se sjeti, podsjeti me, u kojem životu sam bio ja? 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg