proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.



 

Orlovski

 

„Kako si rekao da se zove taj tip kojeg ćeš intervjuirati?“

„Orlovski. Ivan Orlovski.“

„Nikad čula.“ Evin je glas dopirao iz zvučnika mobitela.

„Nije ni čudno. Prije dvadeset godina potpuno se povukao sa književne scene. Tada je bio senzacija, a onda je pobjegao u osamu na vrhuncu slave i sada je pao u opskurnost. Ne želi imati nikakvog posla sa književnom zajednicom niti je medijski eksponiran. Mnogo su ga puta pitali za intervju, ali svaki put je odbio. Ne znam zašto je sada pristao, a još mi je manje jasno zašto je nazvao baš mene. Čovjek praktički ne postoji, neki su mislili i da je mrtav. Zato me ne čudi ako nikad nisi čula za njega. Guglaj, ako te zanima.“ Rekao je Alen držeći mobitel prislonjen na uho. Pustio je volan na trenutak, prebacio u višu brzinu i ponovo ga uhvatio. „Prvi članak koji sam napisao bio je o njemu. O njegovoj novoj knjizi, zapravo.“

„Ma da?“

„Da. Bila je to recenzija njegovog najnovijeg romana, „Balet ruža“ se zvao. Svi su ga hvalili, uzdizali u nebesa, a meni je bio ispodprosječno bljutav. To sam napisao, ispodprosječno bljutav. Taj mi je članak otvorio mnoga vrata, znaš, ljudima se svidio drugačiji pogled na knjigu i da nije bilo njega mislim da danas ne bi bio novinar.“

„A gdje si sada?“ Pitala je Eva.

„Ne znam točno.“ Nasmiješio se. „Maloprije sam prošao kroz to selo koje mi je spomenuo kad smo se čuli telefonom. Nakon petnaest kilometara je skretanje za šumski put, tako je rekao, tamo moram skrenuti.“

„Okej, onda te neću dekoncentrirati. Da ne promašiš skretanje. Sutra dolaziš doma?“

„Da, najvjerojatnije. Možda ostanem do prekosutra. Isplanirao sam opsežan intervju, pa jedan dan možda ne bude dovoljan. Pronaći ću neki motelčić u blizini da prespavam. Ne brini se. Volim te. Nazvat ću te sutra.“

„Volim i ja tebe. Pusa, bok.“

„Bok.“ Reče Alen i poklopi. Odložio je mobitel u pretinac ispod radija i obje ruke položio na volan. Pratio je brojač kilometara kako bi znao gdje treba skrenuti i ako je bilo njemu za vjerovati, do skretanja će doći za kilometar i pol. Pojačao je glazbu i bacio pogled na krajolik kroz koji je vozio. Ravnice, kroz koje je cesta vijugala, bile su zelene od pšenice, žuto-zelene od uljane repice. Ponegdje je bio posađen kukuruz, u preciznim redovima, a ponegdje nije bilo ničega osim visoke trave, tamnozelene pri dnu, gotovo zlaćane pri vrhu, što se povijala i uvijala na blagom, gotovo nepostojećem, ljetnom povjetarcu. Cesta bi ponekad prolazila kroz šumu, ponekad preko nekog brdašca, no vožnja je bila ugodna; klima uređaj je hladio, iz zvučnika je dopirala glazba koju je volio, a nebo je bilo plavo, bez ijednog oblačka i naznake da će kišiti. Ubrzo je cesta počela prolaziti kroz hladovitu šumu i tada je usporio, tražeći skretanje. Orlovski mu nije rekao je li to skretanje udesno ili ulijevo pa se sada koncentrirao na obje strane ceste. I tada je ugledao skretanje, tristo-četiristo metara od njega, na uski zemljani put. Sasvim je usporio, okrenuo volan udesno i polako vozio jer je izbrazdana cesta bila prepuna rupa, što dubljih, što plićih, i kamenja što je izvirivalo iz zemlje čekajući da nekome probuši gumu. Vožnja je, srećom, bila kratka jer se šuma počela malko rijediti da bi napokon na jednoj čistini ugledao drvenu kućicu. Kućica je imala karaktera, imala je šarma, kao što kuće napravljene od drveta obično i imaju. Zidovi su bili od debelih, vjerojatno hrastovih, dasaka i bili su slagani kao slagalica; svaka je daska na kraju imala ili nazubljenje ili utor u koje će nazubljenje druge daske sjesti. Tako su se kuće gradile stoljećima, bar tamo gdje je bilo drveta za gradnju. Krov je bio od zagasito crvene opeke, zavjese su bile crveno-bijele, na škurama su bila izrezana mala srca, oko kuće je bilo zasađeno, u urednim i održavanim gredicama, mnogo šarolikog cvijeća kojemu Alen nije znao ime, no znao je cijeniti ljepotu njihovih ružičastih, žutih, crvenih i plavih cvjetova i grmova koji su se posuli zlaćanom i crvenom i ruža, žutih, ružičastih i crvenih ruža čiji se prepoznatljivi miris širio šumom.

Orlovski je, čini se, čuo Alenov automobil jer je izašao iz kuće i stajao na trijemu, naslonjen na jednu drvenu gredu, prekriženih ruku. Bio je vitak, poprilično visok, izgledao je snažno i zdravo. Nosio je stare, malko uprljane, traperice, raskopčanu, kariranu košulju i potkošulju ispod nje. Alen je zaustavio automobil, ugasio motor, izašao van. Orlovski mu je krenuo ususret, nasmiješen. Kretnje su mu bile glatke, nimalo staračke, prije dječje. Čini se da mu je život u prirodi, život bez stresa i problema gradskog života, godio, i kao da se niti dana nije postarao. Bio je upravo onakav kakvog ga je Alen pamtio samo što mu je brada sada bila boje soli i papra i nekoliko mu se bora pojavilo oko očiju i po čelu, primijetio je kad mu je Orlovski stisnuo ruku.

„Poštovanje, Ivan Orlovski.“ Rekao je pisac obnažujući savršeno posložene, od duhanskog dima malko požutjele, zube. Šumski zrak je bio vlažan i hladniji, nekako zemljani, i stajao je na mjestu jer nije bilo niti povjetarca, ali svejedno, bilo je mnogo ugodnije nego na suncu.

„Alen Gabrić.“ Nasmijao se uljudno. „Drago mi je.“

„Molim vas, uđite.“ Rekao je Orlovski. Jednom je rukom pokazao prema kući, a drugu je položio na Alenova leđa i blago ga pogurao u njenom smjeru. „Jeste li lako pronašli put?“

„Da, nije bilo nikakvih problema. Dobro ste mi objasnili gdje trebam ići.“ Pregazili su dvije stepenice koje su vodile na trijem i tamo se na trenutak zaustavili. „Jako vam je lijepo ovdje. Sviđa mi se vaš vrt.“

„Hvala. Da, jako je lijepo. Moja žena se brine za cvijeće. To joj je hobi.“ Reče Orlovski.

„Ona danas nije ovdje ili...?“

„U posjeti je kod sestre. Vraća se sutra.“

„Aha.“

„Uđite, uđite. Popit ćemo nešto. Moja žena radi odličan sok od borovnica.“ Orlovski je otvorio vrata i pridržao ih. Alen je ušao.

„To bi bilo odlično.“ Kuća je bila jednako šarmantna iznutra kao što je bila i izvana. Stol, stolice, kuhinjski elementi, vješalice, stolić za kavu, police za knjige, ali i one u kuhinji, gdje su stajali čajevi, začini i začinsko bilje, bili su napravljeni od drveta i vjerojatno ih je napravio sam Orlovski jer su na mjestima bili nesavršeni, ali to im je davalo svojevrsni šarm. Nisu imali kauč, očito nisu imali previše posjetitelja, već su imali dvije fotelje i dva taburea postavljena oko stolića za kavu. Također nisu posjedovali niti televizor niti telefon već samo stari radio kazetofon koji, zasigurno, nije hvatao mnogo radijskih postaja. Kreveta i ormara nije bilo, oni su vjerojatno bili u potkrovlju do kojeg su vodile stepenice postavljene u jednom kutu kuće.

„Sjednite.“ Reče Orlovski i pokaže na stol prekriven crveno-bijelim stolnjakom. Alen je sjeo za njega, a Orlovski mu je natočio sok u čašu. Alen ga je upitao igraju li on i žena šah jer je primijetio set na stolu.

„Ne, ne. Marina ne zna igrati. Ovdašnji načelnik policije dolazi svaki ponedjeljak točno u deset i odigramo koju partiju. Igramo već deset godina i, oprostite ako možda zvučim hvalisavo, mislim da sam jako dobar igrač, ali on je zaista izvanredan. Ne znam zašto uopće igram s njime, u deset godina ga nikada nisam pobijedio. Ali to je možda čovjekova priroda, hvatanje neuhvatljivog. Jednostavno si ne mogu pomoći. Živim za dan kada ću ga pobijediti.“ Orlovski stavi čašu pred Alena. „Možemo odigrati koju partiju ako želite.“

„Možda poslije intervjua. Nisam baš neki igrač.“ Otpio je gutljaj.

„Kakav vam je sok?“

„Jako dobar. Prenesite ženi moje pohvale.“

„Naravno. Sada, predlažem da odmah pređemo na posao, ako se slažete naravno.“ Orlovski se nasmiješio, izvadio duhan i počeo motati cigaretu.

„Možemo. Da, nema problema. Intervju će biti u video obliku. Ako želite možete pročitati pitanja prije nego što počnemo. Da se pripremite, da vas ne iznenadim s nekim pitanjem i ako vam se ne sviđa neko pitanje možemo ga preskočiti.“ Alen mu objasni.

„To neće biti potrebno.“ Orlovski odmahne glavom. „U video obliku kažete? Zar nitko više ne čita intervjue?“

„Pisani intervjui su poprilično zastarjeli, ali u časopisu će biti pisani primjerak. Mogu vam ga poslati kad izađe iz tiska.“

„To bi bilo odlično.“ Orlovski je zamotao cigaretu i sada ju je pušio tresući dim u staklenu pepeljaru.

„Dobro, onda ću odmah otići u auto po opremu pa možemo početi.“

Alen je postavio kameru na tronožac, namjestio Orlovskog na mjesto gdje je svjetlo bilo bolje, upalio mikrofon, sve to spojio na laptop i bio je spreman. Orlovski je mnogo pušio i Alen mu nije želio reći da bi bilo bolje kada to ne bi radio, ali nije želio stvarati probleme s čovjekom koji je odbijao bilo kakav kontakt s vanjskim svijetom posljednjih dvadeset godina. Doživljavao ga je kao plahu srnu koju i najmanji šušanj može uplašiti. Duhanski mu je dim ušao u pluća, plitko se zakašljao, pogledao u popis pitanja i pročitao prvo, ali prije toga mu je rekao da gleda u njega dok priča, a ne u kameru.

„Možete se za početak predstaviti.“

„Ja sam Ivan Orlovski, pisac. Bar sam nekad bio.“ Rekao je on i ugasio cigaretu.

„Više ne pišete?“

„Ne.“ Odmahnuo je glavom. „Nisam ništa napisao već petnaest godina.“

„Zašto?“

„Jednostavno sam se ohladio od toga. Rekao sam što sam imao za reći. Nisam više imao potrebu za pisanjem jer meni je pisanje bilo nekakva katarza, suočavanje s vlastitim unutarnjim demonima koji su me proganjali. Nakon godina pisanja mislim da sam svaki problem koji sam imao pogledao ravno u oči, suočio se s njime i prevazišao ga tako da mi pisanje nakon toga više nije imalo smisla jer moja kreativnost proizlazi iz mojih problema i frustracija. Drugačije ne mogu pisati. I, na kraju krajeva, to mi više nije donosilo nikakvo zadovoljstvo, a to je možda i najbitnije od svega. Nisam želio raditi nešto što ne želim.“

Alen je pogledao čovjeka nasuprot sebe, nekada omiljenog junaka malog i potlačenog čovjeka koji se nije libio govoriti protiv sistema čak i onda kada je to bio zločin, čovjeka koji je bio tinjajuća svijeća slobode u tami opresivnog društvenog uređenja, čovjeka koji nije oklijevao uprijeti prstom i rugati se buržoaziji i malograđanštini, njihovom sterilnom načinu života, njihovoj uskogrudnosti i krutim moralnim načelima. Sada je čovjek što je sjedio nasuprot njega izgledao kao da uopće ne mari za svoja nekadašnja uvjerenja i vrijednosti, izgledao je kao da je potpuno izgubio vjeru u promjenu i na kraju prihvatio stvari kakve jesu. Ista se stvar dogodi svim buntovnicima, pomisli Alen, mjehurić njihova bunta se kad-tad rasprsne jer shvate da ne mogu ništa promijeniti, postane im jasno da je društvo licemjerno i da uživa u konformizmu koliko god ono tvrdilo suprotno.

„U redu.“ Reče Alen. „Kako vam je živjeti ovdje?“

„Divno.“ Orlovski će. „Živim u prirodi, živim od prirode, zrak je čist, svjež, imam svoj mir, imam svoj spokoj i što je najvažnije od svega, daleko sam od ljudi i gradske vreve. Grozim se na samu pomisao da bih opet morao živjeti u gradu. Strašno mi je uopće zamisliti da se ponovo moram truckati u zagušljivim autobusima i tramvajima, da moram iznova voditi maloumne razgovore sa susjedima u liftu ili da svakog dana moram odlaziti u trgovinu po namirnice. A tek kad se sjetim dnevnika, novina, politike, svakodnevnog ispiranja mozga ili svih onih šarenih reklama kojima nas svakodnevno bombardiraju praktički nas prisiljavajući da kupujemo sve te stvari koje nam uopće ne trebaju, evo, odmah me glava zaboli.“

„Je li to jedini razlog zašto ste otišli? Neslaganje sa društvenim uređenjem?“ Pitao je Alen i otpio gutljaj soka od borovnice.

„Da, mislim da jest. Naravno, bilo je tu još toga, ali to je bio glavni razlog moga odlaska.“ Rekao je Orlovski i počešao se po bradi. Ponovo je izvadio duhan, papirić i zamotao si cigaretu. Zapalio ju je šibicom i otpuhnuo oblačak plavičastog dima.

„Je li odluka da odete iz grada bili impulzivna ili ste duže vremena promišljali o njoj?“

„Oboje, zapravo. Razmišljao sam o odlasku nekoliko godina prije nego sam to zaista i napravio, ali sve je to bilo nekako neozbiljno, nisam mislio da ću to zaista i napraviti. Bojao sam se napustiti udoban život i sada ćete možda misliti da sam licemjeran jer sam toliko pisao protiv konformizma i ja vam ne bih zamjerio kada biste mislili upravo to jer jesam, bio sam licemjeran. Godio mi je takav lagodan život, imao sam love od pisanja, nikad se nisam fizički umarao, ali umarao sam se psihički. Bio sam izmožden, pojeden, ljudi su me umarali, njihove dosadne priče i glupi problemi koji su ih morili. Nisam to više mogao trpjeti, jednostavno nisam. Jednog sam dana pukao, spremio stvari, sjeo na motor i krenuo na istok.“

„Znači niste odmah došli ovdje?“

„Ne, putovao sam na motoru otprilike dvije godine. Došao sam sve do Japana, a onda sam se vratio kući, no samo nakratko, da obavim neke stvari vezane za ovaj posjed. Došao sam ovdje što sam prije mogao.“

„Sigurno imate odličnih priča s vaših putovanja.“

„Zapravo i imam. Ima jedna priča o kupusu.“

„O kupusu?“ Alen će.

„Da, o kupusu. Svidjet će vam se. Jako je dobra. Ali neću vam je ispričati ovdje. Sada je vrijeme šetnje, a ja šetnju ne propuštam.“ Pokazao je na starinski sat s kukavicom. Pokazivao je šest i trideset. „Žao mi je, ali je tako. Intervju možemo nastaviti kad se vratimo. Naravno, možete zapisivati što vam govorim ili možete snimiti diktafonom.“

„U redu. Ako je tako, nema problema.“ Reče Alen.

„Odlično. Pođite onda sa mnom. Svidjet će vam se šetnja. Ovo je divan kraj.“ Kaže Orlovski i ustane od stola.

***

 

Oh Bože, kako je ovo ružan grad. Ta misao prostruji mi glavom dok sam se približavao glavnom gradu jašući na svojoj vjernoj Hondi. Obrisi sivih, depresivnih stambenih blokova na jugu, industrijske hale na periferiji, dim što se uzdizao kovitlajući se u visine iz dimnjaka termoelektrane, magla i smog koji su obgrlili grad, stvorili su u meni osjećaj potpune odbojnosti prema gradu u kojem sam proveo gotovo čitav život. Poželio sam okrenuti motor i vratiti se odakle sam došao; u monumentalne planine i crnogorične šume Bosne i Hercegovine, u beskrajne ruske stepe, u vlažne močvare Vijetnama, u suhe pustinje Mongolije, u snijegom zametene pustopoljine sjeverne Kine, u sunčane turske ravnice, u opasne planinske prijevoje Indije i Pakistana gdje te milimetri dijele od provalije. Poželio sam okrenuti motor i doživjeti to sve još jednom. Moj bi motor to izdržao, uvjeren sam, bez ikakvih problema jednako kao što je izdržao i ove dvije godine putovanja. Jedini kvar koji mi se dogodio bio je kada mi je pukao lanac u Uzbekistanu. Proklinjao sam svoju sreću, Hondu i Japan no kasnije sam se svojoj vjernoj družici ipak ispričao. Vjetar se poigravao s travkama, bacakao ih čas amo, čas tamo, a ja sam gledao uokolo ne pronalazeći ništa osim zelenila polja i plavetnila neba. Odlučio sam da je najbolje gurati motor jer nema smisla stajati tamo čekajući na kakvu božansku intervenciju. Gurao sam ga dobrih četiri sata prije nego sam naišao na to selo. Imao sam sreće jer sam se našao u malom poljoprivrednom seocetu gdje je živio, ako je vjerovati njegovim pričama, najbolji mehaničar u državi. On je bio dobrodržeći starac, visok i plećat, snažnih ruku i velikih šaka. Govorio je engleski jer je dobar dio života radio u Americi, no pod stare se dane vratio u rodno selo. Moja je sreća bila ta što je taj gospodin, Ashwar, u zemlji slobodnih radio u ovlaštenom Hondinom servisu. Možda ćete sada frknuti i reći: „Ma koga ti lažeš?“, ali to je živa istina. Imam fotografiju sa njime, pokazat ću vam je kad se vratimo. Kada je vidio moj motor, Ashwar se sasvim ozario, pljesnuo rukama i nasmijao se pokazujući ostatke zuba u gornjoj čeljusti crne kao opožareno zemljište.

„Africa twin!“ Rekao je promatrajući moje prijevozno sredstvo. Još je nešto rekao, ali nisam ga razumio. Africa twin je ime motora na kojem sam putovao svo ovo vrijeme. Ako vas zanima kako izgleda, potražite sliku na internetu, bit će vam mnogo jasnije nego da vam ja sada riječima crtam kako ona izgleda. U svojim sam knjigama nastojao što manje koristiti opisima jer sam zagovornik one teze, i sada se ne mogu sjetiti, da me ubijete, tko ju je iznio, a ona kaže ovako: kada je čovjek izmislio film, opisi u književnosti su postali suvišni. Doduše, ne slažem se u potpunosti s time. Mislim da opisi moraju postojati, ali ih treba dozirati, valja prepoznati tu tanku liniju između nedorečenog i pretjeranog. Pisac treba stvoriti sliku onoga o čemu govori, ali ne treba previše ulaziti u detalje. Evo, podastrt ću i jedan primjer za koji smatram da je baš onako kako treba biti. Ako premotate snimku, čut ćete opis Ashwarovih zubiju. Nisam ih suhoparno ilustrirao rekavši „Imao je trule zube“ niti sam ulazio u nepotrebne detalje kao što su broj zubiju, njihovo pozicioniranje u čeljusti, nisam analizirao crne i zelene nijanse njihove truleži. Doveo sam vas na polaznu točku, njegovi zubi su crni i truli. Ostalo prepuštam vama. Zamislite ih kako god želite. Zamislite ih slomljene, oštre, tupe, šuplje, razdvojene, dajte si truda ako želite, dozvolite vlastitoj mašti da ih zamisli kako god ona hoće. Tko sam ja da vam kažem kakvi su oni bili. Neka budu upravo onakvi kakvi želite da budu.

Ashwar mi je stisnuo ruku svojom snažnom, gotovo medvjeđom šakom. Rekao sam mu što je posrijedi, a on je odgovorio da se ne brinem i pozvao me u svoju kuću na okrepu. Večer nam se polako primicala, a ja sam, naravno, prihvatio ponudu iako je njegova kuća bila izgrađena od ručnorađene opeke, ožbukana blatom i trskom i nije izgledala nimalo privlačno. Ipak, uvijek je bolje provesti noć u pravoj kući nego po tko zna koji prespavati u onom smrdljivom šatoru. Unutra me Ashwar upoznao sa svojom ženom, Kirvin. Ona je na starom šparetu upravo spremala večeru. Ashwar me posjeo za stol, iznio domaći Kalper kojeg je sam pekao i natočio nam svakome po čašicu.

„Cheers!“ Rekao je kad smo kucnuli čašama.

„Cheers!“ Odvratih mu i popih. Piće je imalo okus sličan našoj šljivovici, ali nije bilo toliko snažno. Pitao sam ga od čega se radi to piće, a on mi je odgovorio da ga pravi od različitih sastojaka, ali da se najviše bazira na kupusu kojeg su imali u izobilju. Tada mi je objasnio apsurdnu situaciju u kojoj se nalaze njegovi sumještani, ali i mnogi stanovnici Uzbekistana. Ashwar se nije nalazio u tom bizarnom ringišpilu besmisla jer je zaradio pristojan novac u Sjedinjenim Državama i primao njihovu mirovinu koja je iznosila čitavo bogatstvo prema Uzbekistanskim mjerilima. Tada sam se zapitao zašto onda živi u ovako trošnoj kućici. Kasnije te večeri sam ga to i upitao, a on mi je odgovorio da se u toj kući rodio i da će u toj kući umrijeti. „Novac nije bitan.“ Rekao je, „Novac bi trebao biti pri dnu liste naših potreba i želja, ali rijetko kada je tome tako. Ja sam mogao izgraditi ogromnu kuću da sam to želio, ali što će mi? Ja sam jednostavan čovjek. Ne treba mi mnogo da bih bio zadovoljan. Daj mi krov nad glavom, daj mi kruha da jedem, polje da obrađujem, zdravlja da živim, ženu da volim i meni je dosta. Ne treba mi više niti želim više od toga.“ Tada nam je natočio po još jedan Kalper. Njegove su riječi odzvanjale u mojim ušima i odzvanjat će još dugo. Kada je to rekao sjetio sam se svih svojih obijesnih zahtjeva, razularenog ponašanja, razvrata i sveopćeg pretjerivanja u svemu koje slava vuče za sobom kao šepavu nogu. Mnogo se toga u tom trenutku promijenilo u mome životu. Mnogo toga, mnogo...

Aha, da. Kupus!

Uzbekistanci, ali kako sam kasnije i saznao, i mnogi Europljani, Rumunji naprimjer, imaju problem sa kupusom. Sada bi se razuman čovjek upitao kakve ti probleme kupus može zadati. Velike, velike probleme vam kupus može zadati ako vam je zdravi razum ispao iz džepa kada ste vadili ključeve od traktora. Mnogi se Uzbekistanci bave poljoprivredom i to im je glavni izvor prihoda. Kako je sjeme kupusa i krumpira najjeftinije, naravno oni kupuju upravo to. Kada dođe vrijeme sjetve, negdje sredinom veljače, oni posade kupus. U svibnju taj je kupus spreman za branje. Onda ga beru i odvoze na tržnicu kako bi ga prodali. A na tržnici nastaju prvi problemi. Kako tisuće i tisuće ljudi čini isti stvar, tržište je prezasićeno tim zeljastim povrćem i ne mogu ga prodati. A ako pak dogovore prodaju, prodaju ga u bescjenje. Tada imaju nešto novca, tek toliko da kupe sjeme za krumpir. Onda posade krumpir, krumpir izraste, potrpaju ga u vreće i voze na tržnicu. I gle čuda! Tržnica je puna krumpira. Teško prodaju svoj urod, a kada ga i prodaju on odlazi u bescjenje. Summa summarum, kad se sve zbroji i oduzme, ostaje im tek sitan, sitan, mikroskopski profit koji će potrošiti sljedeće godina na sjeme kupusa i tako ponovo pokrenuti taj pakleni začarani krug. Za zimu im preostaje nešto novca kojeg ne smiju trošiti i tone i tone kupusa i krumpira. To Uzbekistanci najviše jedu. Krumpir i kupus. Na jedan jedini način. Kuhane. Nakuhavaju divovske lonce čorbe od kupusa i krumpira i tako preživljavaju oštru zimu.

„Pa zar nije to tragikomično?“ Upitao me Ashwar. Složio sam se da jest. Više tragično neko komično, pomislih. „A tek kad vidiš što nam moja žene kuha.“ Nasmiješio se. Mrak se polako počeo spuštati, a on je iznio petrolejku i stavio je na stol. Ona mrak nije raspršila već ga je samo razblažila, no onda je njegova žena upalila još nekoliko fenjera koji su ležali u na ravnim površinama kuće i sada je unutrašnjost bila poprilično osvijetljena. Uzela je lonac sa špareta i stavila ga na stol između nas dvojice.

„Što je to?“ Upitah ga.

„Ironija.“ Nasmijao se. Njegova je žena uzela kutljaču i trpala nam kupusovu čorbu u tanjure. Nisam mogao da se ne nasmijem. Ashwar mi je definitivno najdraža osoba koju sam upoznao na tom putovanju, ali i u životu općenito. Nadam se da ću ga ponovo posjetiti, ako uspijem pronaći to njegovo selo. Obećao sam mu da ću ponovo doći i želim ispuniti to obećanje. Ne želim da ono završi kao mnoga druga obećanja koje sam dao ljudima.

Ashwar je sljedećeg jutra ušao u svoju, od starih dasaka, sklepanu radionu i iz starog drvenog sanduka za tenkovske granate iskopao stari Hondin lanac. Rekao je da je taj sa starijeg modela, karike su mnogo čvršće i nikada neće puknuti. Za dvadesetak minuta lanac je bio postavljen i propisno nauljen. Pozdravio sam se s njim i njegovom ženom koja mi je natrpala domaće kobasice, svježe pečeni kruh i dvije boce Kalpera u bisage. Potrubio sam im dok sam odlazio.

***

Šetali su preko nekog brežuljka kad je Orlovski završio svoju priču. Vrućina je popustila, predvečerje se spuštalo nad kraj. Vjetar je blago puhao i nježno se poigravao biljkama kojima se brežuljak posuo: tamnozelenom travom, ružičastim listovima djeteline, bijelim tratinčicama, žutim maslačcima kojima su kontrast pravili ljubičasti cvjetovi biljke koju Alen nije poznavao, sitnim plavičastim cvjetićima i jarko crvenim cvjetovima maka. Svjetlost je postala nekako blaža, boje kao da su poprimile punoću kako je sunce padalo ka zapadu. Pri dnu brežuljka rijeka je skretala ulijevo, a uz njezin rub rasli su, u jednoredu, visoki jablanovi.

„Prekrasno je.“ Reče Alen. „Izgleda kao neka Monetova slika.“

„Da, zaista je predivno. Zapravo, tamo niže je Fernandez naslikao svoje „Pralje na rijeci“.“ Kaže Orlovski.

„Fernandez? Nisam nikad čuo za njega.“ Alen će.

„Mnogi nisu. Nije toliko razvikan kao ostali impresionisti. S razlogom, naravno. Bio je ispodprosječan slikar. Loš, zapravo. Cijeloga života nije naslikao ništa vrijedno spomena osim te slike. A i nju su kritičari popljuvali kad je osvanula na jednoj uvaženoj izložbi. Nemojte me pitati kako mu je pošlo za rukom da ubaci svoju sliku na izložbu jer ne znam. Nitko ne zna. Samo se zna da je nakon tog fijaska počinio samoubojstvo. I to na vrlo zanimljiv način. Jednog je dana otišao u zoološki vrt i preskočio ogradu kaveza sa lavovima. Živog su ga raskomadali. Vjerojatno je tako želio ostati upamćen. Problem je bio što je bio anonimac i nisu ga mogli identificirati. A lavovi u tome sigurno nisu pomogli. Tek su osamdesetih pronašli njegov dnevnik u kojem je napisao što će učiniti.“

„Zvuči kao osebujan lik.“ Alen reče. „Želio sam vas pitati...“

„Samo naprijed. Pitajte što god želite.“ Orlovski će odobravajuće.

„Jeste li usamljeni?“

„Ne. Nikad nisam bio niti ću ikad biti. Nikad nisam bio usamljen jer sam, prvenstveno, uvijek imao svoje misli, a smatram da se svaki čovjek koji se osjeća usamljeno kad je sam nalazi u jako lošem društvu.“ Objasni mu Orlovski.

„Htio sam vas još nešto pitati.“ Rekao je Alen dok je Orlovski bio zagledan u daljinu.

„Pitajte.“ Rekao je on ne okrenuvši se.

„Zašto ste tražili upravo mene da napravim intervju?“ Orlovski se sad okrenuo i pogledao ga. „Mislim, dvadeset godina nitko nije imao blagog pojma gdje ste i što radite i onda jedan dan želite napraviti intervju i tražite upravo mene. Zašto ste baš sada odlučili da želite izaći iz anonimnosti?“

„Jako mi se svidio vaš intervju s Mihajlom Luksetićem. Pročitao sam ga prošle godine. Mislim da ste odlični u onome što radite i želio sam da upravo vi to napravite. A sada da odgovorim na drugi dio pitanja. Nisam bio potpuno iskren s vama kad sam rekao da nisam ništa napisao zadnjih petnaest godina. Jesam, napisao sam. Prije pola godine završio sam novu knjigu i dugo sam razmišljao trebam li je zapaliti, poderati je, uništiti je ili je ona ipak dobra i kvalitetna i tko sam ja da uništavam umjetnost. Zato sam želio napraviti intervju. Odlučio sam je objaviti.“

„Moram priznati da sam iznenađen.“ Kaže Alen. „Zašto sada? Zašto ste je sada odlučili napisati nakon godina apstinencije od pisanja?“

„Zato što sam napokon imao nešto za reći.“ Orlovski se nasmije. „ I moram vam priznati da je bilo teže nego što sam mislio. Ne možete ni zamisliti kako sam se čudno osjećao kada sam sjeo pred pisaći stroj i počeo tipkati. Kao kada siđete s trampolina nakon što ste dugo vremena proveli skačući i onda želite skočiti i mislite da ćete se odraziti, ali ništa se ne dogodi, samo se osjećate nelagodno. No, svejedno, ipak sam je završio. Sutra ću vam je dati da je pogledate. Sada je već kasno, trebali bi se vratiti prije no što padne noć.“

Putem nazad Orlovski je nagovorio Alena da prespava u njegovoj kući iako je on želio otići u neki motel. Orlovski mu je objasnio da nema ničega takvog u krugu pedeset kilometara i da je najbolje da prenoći u njegovoj kući. Nakon podužeg nagovaranja, Alen na kraju pristane. Kad su došli u kuću, mrak se već bio gotovo potpuno spustio. Cvrčci su cvrčali, krijesnice su letjele emitirajući svoju zelenu fluorescentnu svjetlost, ponekad bi se koja ptica oglasila, no izuzev toga, okruživala ih je apsolutna tišina. Večerali su zajedno, Orlovski je narezao suhog mesa, sira, domaćeg kruha, luka, krastavaca i rajčica iz svoga vrta i ponudio ga kalperom. Naučio je kako se on peče i svake je godine sebi napravio nekoliko litara, a ostatak bi podijelio s načelnikom policije i još pokojim poznanikom. Nazdravili su, iskapili čašicu. Potom još jednu, pa još jednu. I nisu se zaustavili dok nisu bili pijani. Barem je Alen bio pijan, Orlovski nije tako izgledao, ali svatko bi bio pijan nakon toliko popijenih pića koliko god dobro podnosio alkohol. Pričali su priče, smijali se kao da su stari prijatelji. Dok mu je Orlovski dotakao piće u čašicu Alen se osjećao kao da ga poznaje godinama, a ne samo jedan dan. Ispričao mu je kako je Šime Milas, vlasnik poznate izdavačke kuće, potpuno poludio kad je ubacio škakljivu šalu u jednu svoju knjigu, koja je promakla urednicima, i Alen je grcao od smijeha. Znao je točno kako je Šime Milas reagirao jer ga je i sam poznavao što je cijelu priču učinilo još toliko smješnijom. Nakon te šale i navale smijeha, Alenova svijest je počela kopnjeti i počeo je stvarnost vidjeti tek u isprekidanim slikama, povremeno postajući svjestan gdje je i što radi, no samo nakratko jer bi se ponovo izgubio u čašicama koje je Orlovski punio, a on ih je praznio, Orlovski ih je punio, on ih je praznio...

Ujutro se probudio u potkrovlju, u krevetu. Nije znao je li ga Orlovski tamo odnio ili je sam uspio otići gore. Prvo je bilo više vjerojatno, sinoć se napio kao nikada u životu. Nema šanse da bi se mogao uspeti tim stepenicama čak i uz njegovu pomoć. Treptao je slijepljenim kapcima pokušavajući skupiti dovoljno snage da se prevali na bok i ustane iz kreveta. Protrljao je lice rukama, pa prošao kroz kosu. Osjetio je nešto mokro i ljepljivo na licu nakon što je to napravio. Pogledao je ruke, ali u polumraku sobe nije mogao jasno vidjeti što je to na njima. Zato je zbacio posteljinu sa sebe, ustao s grimasom boli na licu, cijelo tijelo ga je boljelo, glava, ruke, mišići na nogama, otišao do škura, otvorio ih. Svjetlost je nahrupila u potkrovlje. Pogledao je ruke. Bile su prekrivene tamnocrvenom, napola skorenom tekućinom. Krv, bila je to krv. Uplašio se, pomislio je da se ozlijedio. Možda je ispao Orlovskom iz ruku dok ga je nosio. Pogledao je dolje, bio je samo u potkošulji i gaćama. Oni su također bili krvavi. Pogledao je krevet. Bio je namočen krvlju. Počeo je pliće i brže disati. Panika mu se stvarala u stražnjem dijelu glave i polako ga je obuzimala. Ovo ne može biti njegova krv, ima je previše. Netko je ozbiljno ozlijeđen čim je izgubio toliko krvi. Je li Orlovski ozlijeđen? Što se moglo dogoditi? Je li mu on nešto napravio? Jesu li imali provalnike? Teško, ovdje nitko ne zalazi. Zašto bi on Orlovskom nešto napravio? Je li Orlovski sam sebe ozlijedio? I ako jest, zašto je on sav krvav? U tom trenutku mu je jedna stvar bila jasna, a ta je da mu apsolutno ništa nije bilo jasno.

„Orlovski?“ Dozvao je. Bez odgovora. „Orlovski?“ Ništa. Krenuo se spuštati stepenicama. „Orlovski?“ Ponovo je zazvao. Opet bez odgovora. „Orlo...“ Riječ mu zapne u grlu kao riblja kost i počne ga gušiti. Disao je kao da je trčao, srce mu počne udarati kao ludo, žile u vratu su mu pulsirale i činilo se kao da će svakog časa prsnuti. Osjetio je kako su mu srsi prošle vratom i spustile se naniže. Slabost ga je prožela čitavog, noge nije osjetio. Na drugom kraju kuće, prebačena preko stola, u grotesknoj pozi, ležale je žena, krvava, mrtva. Pokrio je usta rukom i zajecao. Panično se ogledavao oko sebe. Krv je kapala sa stola i taložila se u lokvici pod njim. Ženina odjeća bila je izrezana, uništena, kosa slijepljena od krvi. Polako joj se približio, kao da će ona svakog časa oživiti i skočiti na njega iako mu je bilo savršeno jasno da je mrtva. Kad je došao blizu vidio je njeno lice, razrogačene oči, otvorena usta, ukočena u bešumnom kriku smrti. Osjetio je kako mu se želudac diže. Ispraznio je njegov sadržaj kraj stola. Opet je pogledao ženu i počeo manično hodati po kući psujući i dozivajući Orlovskog sve dok na komodi, kraj radio kazetofona, nije primijetio kazetu i kraj nje revolver. Na trenutak se umirio i posmotrio kazetu. Na njoj je pisalo „pusti me“. Uzeo ju je u ruke, otvorio pretinac za kazete na radio kazetofonu, tako nešto nije uradio godinama, ubacio je unutra, zatvorio vratašca i stisnuo dugme označeno strelicom. Snimka je počela.

„Alene!“ Rekao je Orlovski na snimci. „Ako slušaš ovo znači da si se probudio i pronašao Marinu. Sada se vjerojatno pitaš što se tu dovraga događa. Sad ću ti sve lijepo objasniti. Nisam bio savršeno iskren s tobom kao što ni moja žena nije bila sa mnom. U zadnje je vrijeme sve češće i češće počela odlaziti kod svoje sestre jer je ona, naime, bolesna i treba joj njega. To mi je postalo sumnjivo pa sam odlučio saznati što se zapravo događa. Kao što sam i mislio, sestra joj uopće nije bila bolesna, a Marina nije bila kod nje dvije godine. Zato sada ona leži tamo gdje leži, a ti stojiš tu gdje stojiš. Lagao sam kad sam rekao da sam želio napraviti intervju zato što sam napisao novu knjigu. Nema nikakve knjige. Ti si ovdje također s razlogom. Nisam lagao kada sam ti rekao da sam pročitao tvoj intervju s Mihajlom Luksetićem. Zaista sam ga pročitao i prepoznao sam tvoje ime. Sjetio sam te se, bilo je to davno, ali sjećao sam se. Popljuvao si „Balet ruža“ kao nitko. I nije mi to nikada previše smetalo, stvarno nije, ali sam pomislio da bi bilo zgodno prišiti baš tebi ovo ubojstvo. Činjenica da sam ti se mogao osvetiti bila je previše privlačna. Nemoj misliti da je ovo nešto osobno jer nije. Netko je trebao odgovarati za to, a to sigurno neću biti ja. Sorry.“ Orlovski se nasmijao. „Evo kako će se stvari odigrati: ako si zaboravio danas je ponedjeljak, a ponedjeljkom, točno u deset, načelnik dolazi igrati šah sa mnom. Ako su moji proračuni dobri, a jesu, to će biti za nekoliko minuta.“ Alen pogleda sat s kukavicom. Devet i pedeset sedam. „Mislim da ne moram objašnjavati što će se ta da dogoditi s tobom. U tvojoj torbi će pronaći trideset tisuća eura koji će poslužiti kao motiv za dvostruko ubojstvo koje si počinio. Krv na tebi nije samo Marinina već i moja, kao i ona na zidovima. Mene si, naime, ubio i zakopao negdje u šumi te im ne želiš otkriti gdje već cijelo vrijeme tvrdiš da sam ja sve isplanirao i da sam ja zapravo ubio svoju ženu. A ja ću biti na dobrom putu prema Uzbekistanu. Ipak sam obećao Ashwaru da ću se vratiti i ispunit ću to obećanje. Što se tiče revolvera. Predlažem da ga upotrijebiš. Na sebi naravno. Misli na ženu i djecu. Ne treba im takva sramota. Toliko od mene za večeras. Ah, da. Kazeta. Možda si mislio da će kazeta biti dokaz u tvoju korist, ali, nažalost, i na to sam mislio. Ovaj kazetofon, naime, ima jednu jako čudnu karakteristiku; nakon točno tri minute i pedeset dvije sekunde pojede kazetu, a to bi se trebalo dogoditi upravo s...“

Kazetofon je uništio kazetu prije nego ju je Alen uspio iščupati van. Plakao je dok je bezglavo pokušavao vratiti vrpcu u plastično kućište. Prtljao je prstima i gurao vrpcu u kućište sve dok nije čuo automobil kako mu se približava. Otišao je do prozora i vidio džip kako mu se približava. Panika, strah, panika, strah. Ushodao se kućom. Što da radi? Da upuca načelnika i pokuša pobjeći? Da, to bi bilo dobro. Ne, ne bi bilo dobro, samo bi bilo još gore. Možda da se pokuša braniti? Orlovski sigurno nije na sve mislio. Nešto mu je moralo promaknuti. Automobil se zaustavio. Vrata su se otvorila i zatvorila. Čuo je korake kako se približavaju. Uzeo je pištolj u ruke. Neće se moći obraniti, neće moći objasniti što se tu dogodilo, shvaćao je to. Mislio je na ženu, na svoju djecu. Nikad ih više neće vidjeti, kako god završila ova situacija. Čuo je korake na drvenim stepenicama. Načelnik je bio na trijemu, približavao se vratima. Sad je bio pred njima. Vidio je njegovu sjenu ispod njih. Pokucao je. Svakim udarcem kao da je zabio nož u Alenovo srce. Alen pogleda pištolj. Mora se ubiti, tako je najbolje. Načelnik ponovo pokuca. Prislonio je pištolj ispod čeljusti. Zatim je pomislio da je možda sigurnije pucati si u usta. Stavio je cijev u usta i odmah je izvadio čim je osjetio okus metala. Načelnik je ponovo pokucao. Prislonio je pištolj na sljepoočnicu. Načelnik je otvorio vrata. Alen povuče okidač. KLIK! Pištolj škljocne. Bio je prazan. Načelnik je stajao na vratima. Pištolj je bio prazan. O, kako okrutna šala!

    

 

 

 

 

 

 

 

proza

Ivan Tomašić: Smrt kralja Sebastijana (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Tomašić (1991.) diplomirao je portugalski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stalni kritičar portala booksa.hr od 2015. Prikaze i recenzije objavljivao i na drugim hrvatskim i regionalnim portalima. Kao novinar surađuje na emisiji Prvog programa hrvatskog radija ''Kutija slova''. Uredio nekoliko romana.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Emma Mihalić: Nova žar-ptica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Emma Mihalić (1999., Zagreb) studira pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Piše prozu i poeziju, ali do sada ništa nije objavljivala. Bavi se i crtanjem. Jedna je od pobjednica na natječaju za kratku horor priču na engleskom jeziku Srednje škole Ivan Švear, i nekoliko se puta natjecala na LiDraNo-u, jednom završivši nominacijom za državnu razinu (s pjesmom ''Podstanar''). Planira se baviti pisanjem i ovo je njen prvi završeni prozni rad na hrvatskom jeziku. Inače piše i na engleskom jeziku.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Deni Baleta: Make Empathy Great Again!; Pismo starijoj sebi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Deni Baleta (1998., Split) studira hrvatski jezik i filozofiju u Splitu.

proza

Iva Hlavač: Nakaze

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Iva Hlavač (1986., Osijek) do sada je objavljivala kratke priče i pjesme u zbornicima. Objavila je dvije zbirke kratkih priča: ''I obični ljudi imaju snove'' (MH, Osijek, 2009.) i ''Svi smo dobro'' (Profil, Periskop, 2016.) za koju je dobila stimulacija Ministarstva kulture za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva u 2016. godini. Trenutno živi i radi u Valpovu.

proza

Antonija Jolić: Mažuran

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Antonija Jolić (1992., Split) odrasla je u malom mjestu Gradac pokraj Drniša, a trenutno živi u Šibeniku. Sa šesnaest godina izdala je zbirku pjesama „Oči boje lješnjaka“, dok je ljubav prema kratkoj priči razvila kasnije. Trenutačno studira na Pravnom fakultetu u Splitu i radi, a slobodno vrijeme provodi slikajući.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg