proza

Ivan Tomašić: Smrt kralja Sebastijana (ulomak iz romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Tomašić (1991.) diplomirao je portugalski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stalni kritičar portala booksa.hr od 2015. Prikaze i recenzije objavljivao i na drugim hrvatskim i regionalnim portalima. Kao novinar surađuje na emisiji Prvog programa hrvatskog radija ''Kutija slova''. Uredio nekoliko romana.



 

Smrt kralja Sebastijana (ulomak iz romana)

 

Dok je Cerovečki čekao da se zaustavi tanki mlaz espresso aparata, zadovoljan i obodren, kao i svakog jutra, mirisom prve kave, vijest je već bila u zraku, vijest je već plovila svijetom i već je postajala stvarnost. Vijest o kojoj se radi odredit će propast direktora tiskare Ofset koji se tog istog utorka nesretnim slučajem pretvorio u malenu figuricu konjanika, u oblik koji ne poznaje trajanje jer je svevremenski i samim time uvijek u modi, a u kojem će ostati zarobljen do kraja svijeta i vijeka, odnosno u jednom dugom trenutku, čime je na neki način stavljena točka na šezdesetak godina uglavnom ugodnog i bezbrižnog života. Iz tog ćemo razloga ovu pripovijest, koja se u svega nekoliko detalja razlikuje od onoga što se zbilja dogodilo, započeti motivom koji priču čini mogućom, bez kojeg bi ostala samo teorijska mogućnost sintaktičkih varijacija jezika i stvarnosti.

Radni je dan u tiskari započinjao u 5:45, iako se sa samim radom kretalo u 6. Period od uvodnih petnaestak minuta radnice su koristile kako bi popile prvu kavu u hodniku pogona. U hodniku, čija su se vrata mogla otvoriti samo s unutarnje strane, strane pogona (što ih je uvijek držalo na oprezu), nalazio se tek aparat za kavu i limene, neugodne, ali praktične stube na kojima su žene obično sjedile, otresajući u pauzama gliste pepela u kavene čašice od plastike. Jutrima se prepričavalo kakav je kojoj bio put do posla; mnogo bi se puta dogodilo da one koje žive dalje stižu brže, na što su ove koje žive bliže negodovale, okrivljujući gradsku vlast za lošu infrastrukturu, pružajući argumente u vidu premalo mostova i velike potrebe za proširivanjem petlje na istočnom ulazu, dok bi one koje žive dalje, a stižu brže, hvalile praktična rješenja prometnih stručnjaka, zaobilaznice i višetračne odvojke autoceste koja se u gradu račvala u nekoliko brzih cesta na zapadnom ulazu. Najgore su prolazile one bez automobila, a izdaleka; ako nisu bile dovoljno dovitljive, šarmantne ili snalažljive da dogovore prijevoz s kolegicama koje žive blizu ili sa susjedima koji rade na istom dijelu grada, morale su već oko 4 biti na nogama. Najgore je bilo zimi, ali ne samo zbog neispavanosti, hladnoće i mraka, već zbog osjećaja neke ružne ranjivosti i izloženosti za koje ih nitko nije pitao. Takve bi, slučajno ili ne, vrlo rijetko govorile o svom putu na posao.

I dok je prelazak iz prostora odmora u prostor rada tekao u usporenoj memljivosti, svojstvene dobu dana i prirodi situacije, voluminozna se hala usijavala, osvijetljena prvim jutarnjim suncem koje se kroz visoke prozore probijalo iz tmurnog jutra. Rađala se gusta vreva; dečki su izlazili iz svlačionica i palili strojeve, stara Maca se motala oko aparature za kaširanje i mutila ljepljivu smjesu, vižljasto prolazeći među ljudima i brbljivo deklamirajući prve jutarnje naredbe, a cure su, poslagane oko limenih stolova, sjedile na barskim stolcima i držale ruke na svježim kartonima koje je trebalo oblikovati u malene kutijice za kartašku igru bridž. Buka tiskarskih strojeva s druge strane dvorane obično bi podsjećala radnice da valja upaliti radio. Uz muziku se, to je bila činjenica, i ovaj posao koji je suzbijao svaku misao, osmišljen da umnoži manualnu učinkovitost, a razdijeli svaku drugu, činio podnošljivijim, a samim time i vrjednijim. Jer zaista, puka spoznaja da je prošlih osam sati sastavljala kutijice za bridž u svakoj je od njih budila blagu sumnju u suvislost postojanja i smisao života, kao da za ljudsko biće njihove vrste na ovom svijetu nema ničeg boljeg od glupe geometrije pokreta ruku, prstiju i zglobova, i tupe boli u jagodicama.

Osim toga, prisutnost nekih drugih zvukova i tonova davala je dojam uvezanosti sa svijetom, kao da je tiskara njegov integralni dio, kotačić mehanizma koji stvarnost čini mogućom. Kada bi radnicama pao moral, kad bi bilo potrebe da se radi prekovremeno ili kad bi dan naprosto bio loš, Cerovečki bi ih bodrio riječima kako je sve što vidimo oko nas netko smislio i dizajnirao, baš kao i ove kutije koje njihove ručice marljivo slažu, a te će iste kutije postati dio nečeg većeg, primjerice neophodan dio kakve kartaške igre koje će pak netko prevesti na prodajna mjesta gdje će ih radnice u žutim kutama, s pločicama za imena, kosa zavezanih u rep ili punđu, veselo poslagati na police ne bi li ih neki dobri građanin, uredni muž ili brižni djed kupio kako bi razveselio obitelj, unuka, prijatelja ili sebe sama. Ako se pitalo Cerovečkog, sve je na ovom svijetu imalo svoje mjesto i smisao; onda kada se nije tako činilo (odnosno, pogotovo tada, kada je izostanak smisla pritiskao ljudsko srce iznutra), moralo se ustrajati još jače i u tome se junaku ove pripovijesti mora priznati revolucionarni optimizam tipičan za njegovu klasu kada se radi o opipljivom, materijalnom i praktičnom postojanju.

Radio stanica se nije odabirala tek tako, već po rasporedu utvrđenom nakon višetjednih prijepora između dva klana radnica koje su si međusobno nadjenule nadimke “građanki” i “seljanki”. Komički se efekt, suprotno uvriježenom mehanizmu, uspostavljao u tome što su nadimci odgovarali samim pričama iz kojih žene dolaze; naime, građanke uglavnom jesu živjele u nekom od gradskih kvartova, dok su seljanke obitavale na periferiji, mutnoj točki pretakanja brze višetračne ceste u blatnu kaldrmu. Međutim, niti jedna skupina nije htjela biti identificirana s onim što je nadimak nosio, a nosio je porugu lažnog dostojanstva i uzvišenosti s jedne te karikaturalne banalnosti i pojednostavljivanja s druge strane. Prijepor oko radio postaje bio je ideološki upliv u realno, u činjenicu da različiti svjetovi postoje, da se gledaju preko plotova koji odjeljuju bašte i da se spajaju u ovoj pospanosti, nažuljanim palčevima, oporosti kartona i kloparanju teških strojeva. Građanke su preferirale Radio Puls i stranu komercijalnu muziku bez duha, ali dinamičnu i veselu, dok su seljanke lobirale za Radio Ljubav čiji su zaštitni znak bile domaće ljubavne numere repetitivnih obrazaca i pamtljivih refrena. Jedne bi drugima, u prolazu do smeća, skladišta ili toaleta, mijenjale stanice, šutke i prkosno. Napetost je salomonskom mudrošću starije kolegice koja je ozbiljna samo kada to situacija izričito nalaže, riješila Maca, i to prijedlogom (iako je taj prijedlog više ličio naredbi, za što je jedina u pogonu imala autoritet) da se radio postaje mijenjaju na tjednoj bazi. Nabita, niska, snažnih ruku, široka u ramenima i prsima, a tankih nogu, Maca je podsjećala na pauka, a tvornicom se kretala poput teške i usporene, ali i dalje vješte mačke koja je navikla da ju se hrani, ali će u nuždi bez posebnog napora uloviti miša. Nakon par masnih psovki i opaske kako “njoj nije ni iz džepa ni u džep koji će klipani blebetati” ustvrdila je kako je sadašnja situacija neodrživa i predložila tjednu rotaciju megaherca. Više od straha pred autoritetom nego iz želje za razrješenjem i kompromisom, i jedna i druga strana prihvatile su predloženo.

Mnoge su se stvari doznavale u prvim jutarnjim vijestima – svijet kao svijet, stalno se vrti, ispucan iz tobogana snagom povijesti koja će ga držati u rotaciji još barem nekoliko eona. Zbog tog je šarenila, mogućnosti pristupa, obrata u pričama i idejama iz dana u dan bilo moguće započinjati nove sukobe. Ako su se sukobi nekada i vodili iz ovih ili onih dubljih razloga, s vremenom je oštro i glasno suprotstavljanje ideja, stavova i misli – riječju, svađa – postala stvar strogo formalna, ritualna, čak i ugodna komunikacija čija je osnovna zadaća držati pospane žene budnima, a proizvodnju kontinuiranom i podmazanom. Svatko može posvjedočiti tome da je ovaj uzbudljivi retorički igrokaz tiskaru pretvarao u maleni teatar, da je uključivao mnogo glumaca i da je određivao atmosferu, boje, mirise i osjećaje u pogonu. Zbog nedostatka prostora, kako ovu pripovijest ne bismo nepotrebno odužili i kako bismo se za nekoliko trenutaka mogli preseliti na kat, u ured gospodina Cerovečkog, navest ćemo samo one raspre koje će se u talogu brbljive memorije kolektiva zadržati najduže, kao poznate riječi na nepoznatom jeziku ili zbir nelagodnih, ali ne sasvim objašnjivih osjećaja u čovjeku. “Gradić M. na tradicionalno konzervativnom jugu Italije za gradonačelnicu je odabrao Carlu Fabris, transrodnu ženu. Fabris je prva transrodna osoba na mjestu gradonačelnice…”, čitao je spiker na Pulsu, radeći ogromne pauze između “trans” i “rodno čime je riječ dobivala posve bizarne konotacije, izazivajući u pogonu zgražanje i buku koju možete čuti na priredbama borilačkih sportova, obično u trenutku kada jedan od boraca nekontrolirano trza živcima, razvaljen u ljepljivoj krvi, dok drugi u euforiji slavi, ne shvaćajući posve ozbiljnost situacije. Tjednima nakon ovog presedana u talijanskoj (a, dodajmo, i u europskoj) političkoj povijesti noževe se u hali brusilo na pitanju dvospolaca, prirodi roda i spola i o prirodnim greškama i devijacijama. Uzbudljivo je bilo, to svakako treba napomenuti, i po pitanju proglašenja najljepše pjesme dvadesetog stoljeća u Brazilu. Nacionalni brazilski muzički kongres proglasio je za najbolju pjesmu Sabado Chica Buarquea, dok su iza nje završile brojne uspješnice i poznati hitovi brazilske popularne muzike, žanra koji je svoju slavu među narodom stekao pod kraticom MPB. Osnovni je argument protiv ovog odabira bio taj da je pjesma prekompleksna. Naime, u njoj pjesnik svaki stih završava proparoksitonom, riječju naglašenom na trećem posljednjem slogu. Dok se u prvoj strofi naoko angažirani stihovi o radništvu slažu u značenjski suvisle cjeline, u drugoj i trećoj kitici pjesnik varira posljednje riječi, stvarajući tako besmislene, iako i dalje rimovane stihove, da bi kraj pjesme završio prvim trima stihovima prve strofe. Iako su svi bezrezervno podržavali značaj i veličinu Buarqueova opusa, dio je radnica ipak mislio da bi brazilska pjesma stoljeća trebala biti nešto jednostavnija. No ipak, ustajali je tvornički zrak najsnažnije presjekla objava o skorom referendumu o proglašenju katalonske neovisnosti. U tu se priču, samo zato što se slučajno tamo zatekao, upleo i Cerovečki, žustro braneći ideju španjolskog nacionalnog jedinstva. Direktor, inače ljubitelj povijesti i politike, održao je radnicama monolog u svom maniru, gledajući sitnim svijetlim očima negdje između njihovih glava, svako malo borajući nos, kao da mu nešto smrdi, otežući i ne misleći pritom da bi proizvodnja mogla patiti zbog takozvanog katalonskog pitanja. Nagluh i sitan, ali vrlo ozbiljan, ne dopuštajući da ga se prekida, Cerovečki je docirao kako je katalonski komunizam uvijek bio staljnistički, a nikad trockistički, te da je otpor Francu nekad možda i postojao, ali da je bio utemeljen na krivim postavkama, na židovskom kapitalu i mediteranskom divljaštvu. Jezičnu je razliku Cerovečki odbacivao kao nebitnu. Pri kraju govora već je galamio, kao da se radi o važnoj operativnoj stvari koja zahtijeva trenutno rješenje, na što su radnice naprosto prestale slušati i vratile se svom poslu; on je nervozno pljesnuo rukama, stisnuo crtu usana u kiseli osmijeh i s dlanovima u džepovima odlepršao u ured.

Početak je dana tekao lagano, kao i svakog utorka, tog najbesmislenijeg dana u tjednu; kofein je dizao tijela i pojačavao otkucaje srca, minuo je prvi val rastezanja vilica refleksima zijevanja. Prve vijesti na Pulsu, one u 6:30, dočekane su u relativnoj budnosti. Tih se dana govorilo o pripremama za važnu nogometnu utakmicu nacionalne selekcije (“Vratar je zaliječio Ahilovu tetivu, nacija može odahnuti”, počeo je svoje obraćanje urednik sportskog programa), meteorolozi su skretali pažnju na južinu (“Visoka temperatura za ovo doba godine sa sobom nosi pritisak koji možda neće odgovarati metereopatima. Tlakaši, oprez!”), a urednik informative brbljao je o posjetu premijera nekoj egzotičnoj zemlji na Karibima. U tom se košmaru putovanja, loptanja i mogućih smrti od južine kroz iglene uši umalo provukla vijest o ukidanju jednog od najvažnijih nacionalnih praznika, Dana spasa.

Dan spasa se, u tradiciji bivših kolonijalnih sila koje se poraza prisjećaju revnije no pobjeda, slavio u spomen bitke kod Alcacer Quibira iz 1578. u kojoj je poginuo kralj Sebastijan, poznatiji kao Kralj Dječak. Sebastijan je kao mladić od dvadeset godina na nagovor marokanskog sultana Ab Alima i lokalnog plemstva poveo ekspediciju protiv pobunjenog sultanova strica Ab Ilima. Ab Ilimu je podršku pružalo Otomansko Carstvo, videći svoj interes u širenju na jug Europe ili bar u utvrđivanju močvarnih granica Magreba. Sebastijan je u nekoliko mjeseci i uz velike troškove po kraljevsku blagajnu okupio vojsku od deset tisuća ratnika kojoj se pridružilo oko tisuću britanskih strijelaca, plaćenika, te nekoliko stotina avanturista iz Napuljskog Kraljevstva. Početkom osmog mjeseca Sebastijana je na Vratima Afrike dočekao Ab Alim s odredom od šest tisuća Maura. Sam se sukob odvio četvrtog kolovoza, na poljani pored grada Alcacer Quibir, kojeg još zovu i Qued al-Makhazin i Ksar el Kebir. Četiri je sata trajao pokolj nacionalnog plemstva i pridruženih stranaca; tijelo Kralja Dječaka nikad nije pronađeno, što je bilo više no dovoljno da ga se proglasi spasiteljem koji će se jednog dana vratiti kako bi utemeljio Novo carstvo (prema srednjovjekovnim kršćanskim misticima Novo je carstvo, naslonjeno na motive iz apokrifnog sna proroka Daniela, trebalo nastaviti vladarsku tradiciju uspostavljeno nizom Babilon – Perzija – Grčka – Rim; prvi su kršćani vjerovali da će Peto carstvo utemeljiti Isus Krist, no iz povijesti religije znamo da su židovskog kralja razapeli na Golgoti). Prvi se Dan spasa, ako je vjerovati zapisima s dvora, obilježio već 1579. godine; s vremenom je postao najvažniji nacionalni datum, simbol stradanja, ali i nove nade i budućeg blagostanja. Svaka je vlast priznavala mogućnost da se Sebastijan vrati (svaka je vlast, u mjeri u kojoj administracija to čini, i prizivala njegov povratak), a najnovija su povijesna istraživanja i arheološka iskapanja potvrdila da je Sebastijanovo tijelo nađeno nekoliko stotina metara od središta bitke. Dokazi su bili neoborivi: osim koštane analize, koje su potvrdile dob iskopanog tijela, tu je bio i kostur lovačkog psa od kojeg se Sebastijan nije odvajao, a koji mu je ostao vjeran, to je sada bilo očito, sve do smrti. Dan spasa imao se zamijeniti novim praznikom koji će se obilježavati na dan Sebastijanova rođenja, 6. listopada; po kraljevu će se nadimku, tako je čitao spiker, taj dan zvati Dan mladosti.

I dok su radnice veselo mrmorile o premijerovom putovanju na Karibe, o famoznoj lavolpiani kao najboljem načinu prenošenja lopte na protivničku polovicu i o tome utječe li zaista vrijeme na raspoloženje (ili je čovjeku melankolija urođena), Maca je zastala u raskoraku, stala s miješanjem, nervozno promeškoljila nosom i lagano otvorila usta. Maci je, naime, bilo potpuno jasno što ova promjena znači za Ofset. Kad se tek zaposlila proizvodili su sve, od ulaznica, plakata, velikih kartonskih bannera, a jedno su vrijeme tiskali i blokove te knjige mekog uveza. S vremenom i igrom slučaja, uglavnom zbog direktorovih poznanstava i poslovnih i drugih afiniteta njegovih prijatelja, firma se specijalizirala za izradu kalendara i kutija za kartaške igre. Problem je bio u tome što su kalendari za sljedeću godinu već bili izrađeni. S obzirom da je sredina studenog, nikakvi manevarski prostori nisu mogući – kupci će povući narudžbe i tražiti povrat uplata, za tiskanje kalendara s novim datumima sada je prekasno, a firma ne može ostvariti dovoljno prihoda od proizvodnje opreme za kartaške igre (čak i kad bi imali dovoljno narudžbi, u periodu koji je preostao do kraja godine, niti uz prekovremeni rad na granici dopuštenog ne bi bilo dovoljno vremena da se rokovi ispoštuju). “Nezgodno, vrlo nezgodno”, pomisli Maca, odloži kantu i kuhaču, kimne djevojkama da pripaze na pribor i zaputi se na prvi kat.

Iako je službeno radio od 7 do 15, Cerovečki je u ured dolazio u 6. Tih je sat vremena koristio za, kako bi sam običavao govoriti, upoznavanje sa svijetom. Upoznavati svijet značilo je iskreno se zanimati za čovjeka i njegova djela. Ne bismo mogli reći da je Cerovečki pritom imao sasvim određeni sustav; prije bi bilo, baš kao i kad je o ljudima riječ, da je jedno poznanstvo vodilo drugome. Možda je upravo zato, iako je upravo kročio u šesto desetljeće, silno zavolio internet; mogućnost da skače s jednog teksta na drugi, ponekad ostavljajući ovaj prvi nepročitanim, uzbuđivala ga je i veselila. Svo to znanje, pa čak i kad su u pitanju bile spekulacije ili hipoteze koje su nadilaze njegov kapaciteta apstrahiranja, imalo je za Cerovečkog neki dublji smisao, unutarnju logiku koju su njegove kosti osjećale nepogrešivom intuicijom. Danas znamo što nismo znali jučer, a sutra ćemo znati više no što znamo danas, samo trebamo biti strpljivi. I sve što znamo može biti korisno; bolje rečeno, znamo nešto jedino ako je korisno, u protivnom zaboravljamo, potiskujemo i stvaramo mjesto za ono što se može iskoristiti. Jer civilizacijski su dosezi, to zna svaka šuša, posljedica potrage za korisnim, za onim što se može upotrijebiti, razmijeniti, prodati. Sreća pa živimo u vremenu koje stoji na snažnim plećima Fordove trake; on je, eto, jednu takvu traku nasljedio od svog oca, Ludviga Cerovečkog, a on pak od svog oca, Luboša Cerovečkog, koji se u ove krajeve doselio negdje početkom fin de siècle, pokrenuo tiskarski obrt i oženio svoju inokorespondetkinju (više iz prirodne potrebe za ženom nego iz ljubavi i privrženosti). Ali i oni koji nikakvu traku nisu naslijedili (pa čak i oni koji su naslijedili dugove, a bilo je i takvog nesretnog potomstva nepažljivih roditelja) imaju priliku za dobar život jer takva je priroda kraja vremena, svatko može uspjeti ako se dovoljno trudi. Povijest svijeta, u to je bio siguran, možda i nije napredovala eksponencijalno; o ne, padovi i puknuća su svakako bili prisutni, ali su bili i nužni. Dapače, razmišljao je direktor, možda su bili čak i presudni za sveopći napredak, ali u sam napredak nije bilo sumnje. Rad i napredak, dva temelja zapadne civilizacije koja je, nakon tisuća godina avanturizma, geografskih otkrića, umiranja po otocima Indijskog oceana, rasnih miješanja, industrijskih revolucija, globalnih nemira, ideoloških razmirica i tehnoloških skokova konačno pronašla svoj optimalni oblik, formu koja će se kroz budućnost samo blago modificirati, tek toliko da preživi potrese koje će, uostalom, ionako i sama predvidjeti. A u središtu te civilizacije, u to nije bilo sumnje, stajao je Cerovečki sam, njegove svijetle oči i sitna usta, njegov japanski monovolumen, porezi koje plaća, vlast koju poštuje i ostali simboli sigurne budućnosti i poštenja našeg dobrog svijeta.

Kada bi se slučajno za vrijeme pauze zatekao u hodniku, svojim je radnicama znao govoriti: “Čitajte, čitajte što više stignete. Znam da mnoge od vas dugo putuju na posao, ali to može biti izvrsna prilika. Ako putujete autobusom, imate vremena pročitate neki magazin, danas ima izvrsnih časopisa, Reader's Digest, National Geographic, da ne nabrajam… A ako idete automobilom, uvijek si možete pustiti neku audio knjigu. Ja sam, na primjer, jučer prije spavanja slušao o gradnji Sueskog kanala; koliko je samo ljudi poginulo, ali svaki napredak zahtijeva žrtvu, to je bar jasno! Tako i vi, ako se žrtvujete za znanje, možda jednom i napredujete, možda baš neka od vas postane tajnica sa svojim malim uredom i računalom. I svojoj ženici uvijek govorim da je važno istraživati. Eto, ona kad pegla ili kuha obavezno posluša neku emisiju o arhitekturi, baš je jučer slušala o katedrali Sagrada Familia, kažu da to čudo neće biti dovršeno još tridesetak godina. A onaj jadni Gaudi, kako je on tek skončao, samo zato što je izgledao kao beskućnik! A da je samo nosio odijelo i kravatu, a nije morao čak ni to, iako je to u njegovo vrijeme zacijelo bila moda, sigurno bi netko pritrčao i pomogao mu, ili bar pozvao hitnu… Da, eto, kako moja ženica dok pegla, tako možete i vi!”

Tako je govorio Cerovečki.

Na ovom nam mjestu valja zaustaviti fabulu i spomenuti: Cerovečki je imao hobi. Hobi se sastojao u tome da svaki utorak preslaguje maketu srednjovjekovnog bojnog polja. Dioramu je naslijedio od oca (koji ju je također držao u uredu), ali je redove popunio novim figurama. Njih je naručivao od jednog umirovljenog slikara. Slikar ga je uputio i u način bojanja figurice, a ponekad mu je prodavao boje, kistove i ostatak potrebnog materijala. Sam nikada nije pokušao izraditi figuricu – nije bio vješt s rukama, ali je bio dovoljno ponizan da prepozna i cijeni tuđu vještinu. To što nije znao o kojoj se bitki radi nije mnogo smetalo. Dapače, možemo reći da se u neznanju krila magija: u neznanju su svako uprizorenje, svako pokretanje vojnika i njihova preraspodjela označavali novu bitku, ponekad i novo vrijeme, izmaštani povijesni tok. Znao je satima bdjeti nad dioramom, pomičući figurice, bojajući ili ih naprosto promatrajući; zamišljao je pritom mirise trave, šuštanje lišća pod čizmama, zvukove pucnja, gotovo da je čuo svu tu bujnu ciku i vrisku. Svakog je utorka nakon radnog vremena Cerovečki ostajao sam u firmi ne bi li se divio prošlosti i njenim mogućnostima. Da, lijepa je bila ta igra; topove je mogao okretati kako je htio, mogao je žrtvovati jedno krilo konjice da probije sredinu, plaćenike ili zarobljene Irce prve poslati u smrt, na tom je igralištu sve bilo dopušteno. Utorak je bio savršen dan za dioramu. Obično bi tijekom vikenda razmislio o novim aranžmanima, gdje će ići koji konjanik, a gdje koji topnik, i konfiguracije bi u njegovim mislima plesale i prevrtale se po tom metru kvadratnom, kolika je bila površina bojnog polja; figura je pak, a one su bile nešto veće od palca, bilo tristotinjak, i to sedamdesetak konjanika, oko 150 pješaka s mačevima i njih pedesetak s puškama. Osim ljudstva, bilo je tu i nešto topova i nekoliko šatora te nekoliko barjaktara čije su zastave bile iscrtane stiliziranim lavljim glavama, jelenjim rogovima i prugama jarkih boja.

Bio je tu i jedan crni konj bez konjanika – imao je bisage, sedlo i sve što treba imati konj koji ponosno služi svom gospodaru, ali nije imao jahača. Cerovečki ga je uvijek nekako žalio; nije si do kraja mogao objasniti taj osjećaj, samo je bio malo tužan svaki puta kada bi ga postavljao van formacija, kao promatrača, jer je smatrao (što je, uostalom, bila istina) da bi staviti ga u istu liniju s drugim konjanicima bilo varanje; bila bi laž pretvarati se da, da tako kažemo, i on ima svog vojnika. Isto bi tako bilo nepravedno jednu od linija zakinuti za ratnika (uostalom, tko bi na prvu crtu poslao konja bez jahača, pa bio on i pravi ratni konj). Figura s greškom nije imala svoje mjesto u svijetu diorame, a nije ga imala ni izvan njega.

Maca je pokucala na vrata i nešto se u Cerovečkom odmah uzbunilo; iako je pogon radio već pola sata, nitko nije ovako rano običavao prekidati njegov jutarnji mir. I inače su radnice, kad bi što trebale, uredu Cerovečkog pristupale vrlo skrušeno. Prvi je kat (uprava, kako se jednostavno nazivao prostor s kancelarijama – osim ureda direktora tu je bio i ured njegove supruge, računovotkinje, a treći su ured dijelile žene zadužene za prodaju i marketing) ulijevao nelagodu koja se nije dala do kraja definirati. Moguće da je odisao energijom direktora, njegovom začudnom radošću spram postojanja pored koje bi se čak i njegova Gospođa, također u šezdesetima, ali vedra i njegovana, ponekad skanjivala. S obzirom da je bio malko nagluh te da u prirodi njegova položaja nije bilo previše volje da sluša podređene, s njim je bilo prilično teško započeti razgovor. Cure su znale da moraju pričati jasno i artikulirano, bez okolišanja i dvosmislenosti; u suprotnom su postojale velike šanse za nesporazum iz kojeg se kasnije bilo teško izvući. Nije se jednom dogodilo da bi se vratile s informacijom o potpuno drugoj stvari od one o kojoj su se trebale raspitati. Srećom, vijest o ukidanju Dana spasa nosila je Maca; njene su je godine, staž u firmi i činjenica da je kroz život okornjačila na uglavnom sve činili prirodnim mostom između uprave i pogona. Cerovečki nije sasvim razumio otkud dolazi njena nonšalancija, ali nije se time previše opterećivao – bila mu je korisna i držala je stvari pod kontrolom, a to je, uostalom, sve što je od svoje šefice pogona mogao tražiti.

I prije nego što je uspio izdati dopuštenje za ulazak, Maca se stvorila pred njegovim stolom, mrka i ozbiljna, i izvijestila ga o najnovijim neugodnostima. Nije čekala reakciju (Cerovečki je reagirao sporo, što je bila potvrda misaone pedancije), samo je dodala neka ju pozove kada bude imao daljnje upute i izgubila se odakle je i došla. A ovo je svakako bila informacija koju je netko poput Cerovečkog trebao dulje razrađivati, koja je trebala sjesti na mjesto jer joj u ovom svijetu, to je odmah bilo jasno, nije bilo mjesto. Ona je, jednostavno rečeno, bila greška. 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg