proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

KOKOŠI NE LETIJU VISOKO

            Dan je bio ljepljiv, onako kako samo ljetno podne može biti ljepljivo pred nevrijeme. Muhe su se borile za svoj kutak pod krovom i tvorile naporan crn orkestar svojim uznemirenim zujanjem. Lijevo-desno, gore-dolje, lijevo-desno, gore-dolje. Smrdi na pljusak. Svatko treba naći sklonište pred ljetni pljusak, ali ne i muhe i slična stvorenja. Dragica je postavila ljepljivu traku na strop kao oštroumna lovkinja svoje malene kuće. Crni orkestar postajao je sve tiši, a širom otvoreni prozori u svim sobama su podizali propuh kao duha iz svjetiljke. Dragica se raskrečila na svom prastarom kauču, raširila je i ruke i noge kao da čeka da je duh-propuh uznese u nebesa. Nokte jedne ruke gurala je u rupe na kauču, među oštru tkaninu i federe, a drugom rukom je mahala jučerašnjim novinama u svoje lice. Lijevo-desno, gore-dolje, lijevo-desno, gore-dolje. Uskoro će joj dijete doći iz škole, sa zadnjeg dana šestog razreda, ali na to je u potpunosti zaboravila kao i većinu drugih dana kad bi se iscrpljena vratila s posla iz fabrike.

            Na štednjaku su stajali ostaci Dragičina gableca, ništa više. Za kćer Branku će to biti dovoljno za danas, mislila je dodvoravajući se duhu-propuhu. Vani je počelo sijevati i grmjeti, svaki bljesak za po jedna žedna usta. Branka je pokucala na kuhinjska vrata jer mama nije voljela da je se iznenadi, to bi mogao postati samo još jedan razlog za njezin bijes. Mršavo dijete bljedunjavog lica dovuklo se do špareta bez pozdrava. Tek kad je podigla poklopac koji je sakrivao ostatke gableca, Dragica je primijeti, otvori oči i iskoristi priliku. Novinama zamahne prema Brankinim rukama kao sićušnim muhama. Dijete se ne pobuni, samo spusti glavu i samo sebe ukori što je mislilo da mama drijema pa je bolje ne pozdraviti je i probuditi.

            „E sam te tak odgojila? Da ne pozdraviš rođenu ti mati? Vrak te zel bezobraznu malu. Fuj, beži, beži“ drečala se Dragica sve više se razmahujući novinama i zaplićući se nestabilnim, umornim nogama kao pospana zvijer.

Brankica je pobjegla van. Taman se spustio pljusak i isprao sav znoj. Kapi kiše stopile su se s Brankičinim kapima koje su pljuštale iz očiju. Još jedan suzni dan. Sad se još više bojala reći mami da sutra želi otići na novootvorene bazene. Bili su to prvi bazeni u njihovoj općini i susjedstvu. Sva djeca su već dobila karte od svojih roditelja, čak i ona koja su završila godinu s lošim ocjenama. Branka je imala prosječne ocjene, kao što je naizgled sve bilo prosječno u vezi nje. Njezina najbolja prijateljica Janica bila je iz bogatije familije, Dragica je Branki objašnjavala da je za to zaslužno njihovo članstvo u partiji i ulizivanje nekim tamo visokim i moćnim ljudima. Branku ionako za to nije bilo briga jer je bez obzira na način na koji je Janičina familija stekla bogatstvo bila pomalo ljubomorna na svu hranu koju su držali u frižideru, na sva ljetovanja koja su proveli na obali i na sve odlaske u šoping u strane zemlje. Janica joj je danas pod zadnjim školskim satom pod klupom u ruke gurnula kartu za bazene. Branka nije mogla vjerovati svojim izbuljenim očima. Bazeni, bazeni, bazeni, a ona nije znala ni plivati, ali bazeni! Zamišljala je kako voda godi tijekom ovih lipanjskih vrućina, a kako tek godi družiti se s prijateljima na takvom čarobnom mjestu. Svi će sutra biti tamo. Škola je završila i bazeni su otvoreni, ferije nikad neće biti bolje.

I pljusak je prošao kao što već život prolazi između nevremena i bremena, između pranja suđa i iznošenja smeća. Branka se vratila u kuću i našla mamu za kuhinjskim stolom kako sluša vijesti na mjesnom radiju. Pričekala je da spiker završi, a onda joj se polako približila kao divljoj životinji u kavezu.

„Mama, dobila sam od Janice kartu za bazene za zutra…“ započne drhtavim glasom Brankica, „Morti bi mogla iti, kaj veliš?“

Dragica već na spomen Janičina imena zajapurena lica ugasi radio i ustane od stola. Ponovno su se čule samo gladne muhe.

„Ti flundra mala! Kam te vrak tera? Kam bi ti išla, flundra jedna?! Ti bi se namakala tam v zmazanoj vodi skup s tim prokletim buržujima! Kak te nije sram?! Ja rintam i rintam po cele dane, a ti bi hodila z tim flundrama okolo, ftrgla bi te, ftrgla bi te sad!“

„Mama… Nigdar nisam bila na bazenima. Dobila sam kartu zabadaf. Prosim te…“

„Kaj me imaš prositi, flundra jedna? Ti nemaš ni kupači kostim! Ti ni ne znaš plivati! V potoku nisi štela vučiti, a sad bi na bazene hodila!“

„Pa kaj onda… Bum se družila barem v plitkome…“

„A je? Te male bogatunke su ti bitneše od mene i od posla kaj imame doma? Flundra, flundra, kaj sam to odgojila!“ drečala se Dragica, a onda pomahnitalo skoči do Brankice i uzme joj iz ruku kartu za bazene. Papirići su letjeli zrakom. Branka nije nikad vidjela sporije lebdenje papira. Mogla je pročitati rastrgana slova i u njihovom posljednjem letu. Kad su pali na pod prekriven linoleumom, Brankica je još jednom, ali ne i posljednji put, osjetila kako bolno padaju rastrgane i izmrcvarene nade djeteta. Muhe su svirale sobom. Vani se nebo mračilo zajedno s Dragičinim licem.

„Mogla sam… mogla sam… nafčiti plivati“ u grcajima progovori Branka.

Dragica je pogleda s nakrivljenim smiješkom i veli: „To ti tak nejde. Kokoši ne letiju.“

„Letiju.“

„Ali ne letiju visoko.“

„Letiju dost da moreju pobeči prek lese.“

„Kam bi ti pobegla, flundra mala?“

„Daleke od tvoga kočaka. Jednega dana bum, baš bum, baš bum poletela.“

Dragica prasne u smijeh. Branki su se suze slijevale i u ritmu kapale na linoleum. Mama i kći. Posljednje ptice bez perja da prelete vlastitu ogradu obraslu slakom. Stajale su u malenoj kuhinji, okrenute jedna prema drugoj bijesnih lica. Pajceki u štali su počeli uznemireno skvičati, nešto se dogodilo. Dragica se otrijezni i trčećim korakom otiđe u štalu. Brankica je još neko vrijeme stajala zagledana u svoju raskidanu kartu za obećanu zemlju. Toga dana je odlučila da će prvom prilikom odletjeti, pa makar i kao kokoš.