proza

Anja Tomljenović: Ne misliš valjda ozbiljno

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Anja Tomljenović (1992.) magistrica je povijesti umjetnosti i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezini tekstovi objavljeni su na različitim portalima (Booksa.hr, Kulturpunkt, Ziher.hr i drugi). Nedavno je počela pisati kratke priče za koje je zasad dobila dva priznanja: jedna je osvojila drugu nagradu na međunarodnom natječaju A Sea of Words 2020, druga je uvrštena u najbolje priče 21. natječaja za kratku priču Književnog kruga Karlovac.

 Ne misliš valjda ozbiljno

– Bila sam na Hvaru kad su snimali film, joj, kako se zove, glumi Rade Šerbedžija… – Odjednom je njezinu rečenicu prekinuo bariton s jednim nepotrebnim naravno, da bi potom nastavila – E da, Ribanje i ribarsko prigovaranje. Mogli bismo tako nešto ubaciti, to ćemo mu predložiti, da, djeci treba puštati više filmova!

Krešo je iza vrata ulovio komadić razgovora u kojemu je žena u riječi ribanje stavila dugouzlazni naglasak na i, što mu je izribalo uho u čamcu čekaonice. Prijavio se na natječaj Ministarstva kulture i pozvali su ga u mailu, kažu, svidio nam se Vaš projekt i želimo pomoći u njegovim poboljšanjima. O čemu se točno radi, nije imao pojma, tako da je došao sa znatiželjnim špirijusom u gaćama. Zakleo bi se da će se uskoro susreti s ljudima koji se nikad nisu zamarali vječnim pitanjem o nemogućnosti čitanja svih knjiga na svijetu. No sad je već stigao, previše je platio parking za svoju Vandu i ne preostaje mu ništa drugo doli prepustiti se struji razgovora.

– Dobar dan, dobro došli gospodine Kajiniću, slobodno sjednite. – obrati mu se žena koja je netom doživjela melodramatsko prosvjetljenje kako djeci treba puštati filmove. U svijetloplavom kostimiću i uredno začešljanoj punđi, djelovala je kao tip osobe koji se svemu veseli. Sretnica.

– Dobar dan. – malo se suspregnuo od fizičkog kontakta, nije bio siguran smije li pružiti ruku, iako ju je dezinficirao prije ulaska. Od njih troje za tamnosmeđim bidermajer stolom usred prevelike prostorije, nitko nije uzvratio gestu. Stavivši ruku u džep, Krešo je napipao rupicu u hlačama kroz koju je provukao mali prst i sjeo na stolicu. Žena je sjedila uokvirena dvojicom masnih frajera koji su, škiljeći, tapkali debelim prstima po ekranu mobitela. Uz nju, izgledali su poput riječi kontinentan. Isprva misliš da je poznaješ, tu riječ, logično, odnosi se na kontinent. Zatim posumnjaš u svoja semantička znanja jer shvatiš da nikada nisi čuo za takav pridjev. Stvari se kompliciraju jer si imao peticu i iz geografije i hrvatskog, potom te preplavi sram zbog neodgovornog neznanja pa poskrivećki guglaš u tihom očajanju. Naposljetku, otkriješ dva značenja, onaj koji je uzdržljiv, umjeren (posebno prema strastima ili hirovima) i koji može kontrolirati fiziološke funkcije. Obojica su odavala baš takav dojam, kao da u životu nisu bili u zahodu.

– Prijeđimo na stvar. Vidimo u Vašem projektu izraziti potencijal. Zadovoljni smo nekim idejama. Međutim, neke dijelove mislimo da bi bilo dobro izmijeniti… – započela je žena u kostimiću – Recimo, morat ćemo smanjiti broj sudionika. Znate, sve zbog mjera prevencije. Protiv korone, dakako. Možda je najbolje maknuti socijalno ugrožene skupine, kao što su stariji ljudi i djeca.

– Ne razumijem, performans je zamišljen na otvorenom. Stariji idu na mise i djeca su krenula u školu. – Nije mu bilo jasno kako se ljudi pred njim usude govoriti o kulturi, a vjerojatno ne znaju da iza sebe na zidu imaju lažnog Murtića, što bi trebao potvrditi svaki bolji student povijesti umjetnosti. Smiješno.

– Osim toga, inspirirao sam se projektom Andreje Kulunčić O stanju nacije… – Kad bi barem uspio dovršiti.

– Znate, mislimo da ipak tražite previše interakcije. Na misi je svećenik na oltaru i u školi je učitelj za katedrom, udaljenost je primjerena. Zdravlje naših građana nam je najbitnije.

Argument nije imao apsolutno nikakvog smisla. Razmišljao je, kad bi morao izgraditi kolektivnu biblioteku s tim ljudima, ma pretjeruje, kad bi svatko od njih četvero izabrao omiljene knjige, kako bi izgledala zajednička polica. Oni bi vjerojatno forsirali Priče iz davnine, dok je Krešo smatrao da knjiga nije za desetogodišnje slinavce. Njemu su priče hrvatskog Andersena upropastile koncept vatre, otvorenog kamina, zmije, pilića, žene, šume, ribara, zore, mora, istine, proplanka, Sunca, djevera te kraće prigodnice u rimi bilo koje vrste. Postao je Cole Sear izoštrenog njuha za foklorne motive. Čak je predvidio lektiru o kmetu divovske veličine koji živi u okolici Motovuna i taj dan nije došao u školu. Uvjerio se da će ovo biti delikatna promjenica, slična onoj u tekstu Očenaša. Umjesto ne dovedi nas u napast, govori se ne napusti nas u napasti. Realno govoreći, svi će ionako moliti po svom, iz navike. Ili možda ide ne prepusti se napasti? Odlučio je kimnuti glavom i prijeći preko zdravlja građana. Amen.

– Ajmo 'vako, radili bi na de-cen-tra-li-za-ci-ji – javio se debeljuškasti, zašto je odabrao ovu priliku za vježbanje slovkanja, Kreši nije bilo jasno – umjetnosti u Hrvatskoj pa kažete da predstava putuje po manjim gradovima. Ne mislite da bi bilo jednostavnije, da kažem, dostupnije, da je sve u Zagrebu? Recimo na trgu, da privučemo turiste.

– Na trgu? Ali imam jako dobre suradnike diljem Hrvatske, profesionalne i predane ljude. Nekako se gubi poanta... Mislim, možda bismo mogli preoblikovati ideju tako da se ožive neki zapostavljeni dijelovi grada.

– Čuj rođo, kome se da vozit' do neke zabiti. Nadam se da ne trebam dalje objašnjavat', vidim da si pametan dečko, imaš fakultet. Reci, oženjen si?

– Da, friško oženjen. – Zatekla ga je maestralna promjena tona. Iskreno, nije mislio da će pronaći svoju Galateu. Međutim, dogodilo se. Marija je voljela ljetne haljine i uvijek kad bi prekrižila noge, erotično bi otkrila jedno koljeno o kojemu nije prestajao razmišljati mjesecima, postavila ga je tako da ga je želio pročitati od kvadricepsa do goljenične kosti. Njezini sa sela gunđali su jer jedinica miljenica ide za kvaziumjetnika. Htio se dokazati svojti još otkad se preznojio jednog srpanjskog popodneva. Govorili su mu da može recitirati pjesnika po želji dok zabija motiku u tvrdu zemlju. Od sramote je poluglasno recitirao Ujevića, šešir nam se diže sam vrh budne glave. Jednom davno čuo je tezu kako su automobili uništili šešire. Eto, jednostavan primjer prilagodbe. Krovovi automobila postajali su sve niži i bilo je nepraktično nositi šešir unutra, pogotovo ženama. Tko je mogao zamisliti da ekstravagantni šeširi više ne idu uz kostimiće? Vidiš, počeo je razmišljati o tome zašto nam još uvijek očna kapilara zatitra kad vidimo nekoga da nosi šešir na ulici. Drugačije je sa sportskim šiltericama. Dobro, u ovoj situaciji samo mora neznatno smanjiti obod svog šešira, još uvijek ništa strašno. 

– Pa to je divno, čestitam. – Nije zvučalo iskreno. – A djeca?

– Nemamo ih još. Voljeli bismo djevojčicu. – sam je sebe začudio nepatvorenim odgovorom.

– Da, vjerujem da zato još nisi dobro razmislio o tome što ih i kako učiti. Recimo, radionica restauracije starih fotografija. Mislimo da nema potrebe pričat' o tome gdje su bili čiji očevi i didovi. Još ako su...

– Joj, nemoj ni izgovoriti tu riječ! – Žena se prekrstila u sebi. Je, vidio si joj u očima. Vjerojatno bi liznula i malo svete vodice da ju je imala uza se. Zašto su djeca odjedanput toliki problem?

– Da, kao da nam treba još zagrebačkih Hercegovaca – Krešo se nasmijao jer je pokušao baciti foru. Jedino što je bacio publici bez smisla za humor jest vlastiti obraz pod noge. Čak ni od kostimića nije zaslužio smiješak. Oni preziru loše dosjetke i crvenu boju. Međutim, Krešo je čvrsto vjerovao da djecu treba upoznati s različitim primjerima kako bi stekla svoje uzore. Tko zna, možda bi njegova mlađa sestra odlučila postati spisateljicom, samo da se netko domislio motiviranju u maloj sredini kako bi se rascvjetao njezin talent. Danas je kopivrajter u nastajanju. Nakon pokojeg izmijenjenog pogleda, Krešo se odlučio i dalje plaho boriti protiv vjetrenjača.

– Da, shvaćam što želite reći, ma čitavu stvar sam nekako zamišljao u frljićevskoj energiji...

 – Nećemo zbunjivat' djecu. Bolje da idu u prirodu pa slikaju vani.

– To je divno! – oduševi se kostimić plemenitom idejom dragog kolege – Majke mogu staviti crteže cvijeća u kuhinju. Joj, kako bi to bilo lijepo! Još s flomićima! – Krešu su obuzeli blagi žmarci kada joj je dijagnosticirao bolest doslovnog iščitavanja teksta. Ona je tip osobe koji bi svoju životnu poetiku gradila na ozbiljnom čitanju Biblije.

– Šta misliš, kol'ko bi mogli naplaćivat' ulaz? – okrene se rođo jedinoj normalnoj sugovornici.

– Kako mislite, naplaćivao bi se ulaz? Gdje? – Krešo se zbunjeno upleo srnećim pogledom.

– U kućice na Adventu, logično! Gledaj, moramo osigurat' da nam dođe što više turista. Naravno, ponuda mora biti cjelokupna, malo kulture, malo kobasa i kuvanog vina. Smisli nešto na tu temu.

– Daaa, jedva čekam Božić!

Nastala je mrvicu preduga tišina nakon što mu se zavrtjelo u glavi od pomisli na plastično smrdljive kobase. Sada će im reći što ih slijedi, dosta je šutio, kakve adventske kućice, valjda on piše teatar, mora im nešto reći, ovo je gore nego u Becketta. U dahu se zaustavi jer ga kostimić iznenada prekine u pažljivom slaganju pobune.

– Ako pristanete na neke izmjene u projektu, mogli bismo Vam povećati budžet. Gledajte, vjerujem da imate neke ambicije. Ovo Vam je idealna odskočna daska. Joj, ne mislite li kako je ovdje suh zrak? – otpila je morževsku količinu vode iz premalene čaše.

Prije nekoliko godina sigurno ne bi ozbiljno razmotrio potonje riječi. Tijekom studija je vjerovao u slobodu, zanos i umjetnost te pisanje scenarija u tramvaju, na plaži i u krevetu. Danas se samo pokušavao održati iznad površine vode odrastanja dok je tonuo sve dublje. Uostalom, zašto bi se on trebao tebi pravdati? Situacija u kulturi poslije korone još je apsurdnija i ti se mrgodi koliko god hoćeš. Naglavačke se postavi na kamen, kist, kameru, ako uopće imaš na što.

– Pare bi ti mogli isplatit' vrlo skoro, bliže se izbori... Ajde, ne boj se, nećemo te izradit'. – obliznuo se drugi harlekin koji je dosad šutio.

Ne, bilo bi prejednostavno Krešu Kajinića nazvati Kičmanovićem. Ne, bilo bi licemjerno reći da je zagazio u mulj do koljena isključivo zbog Marije koja je danonoćno dizala kutije svojim bijelim rukama u skladištu na gradskoj periferiji. Ne, čak to nije učinio zbog svoje buduće curice i njezinih sati streličarstva jer je sanjao o tome da se bavi odvažnim sportom. Dok je svoju nerođenu kćer odlučio poticati na emancipaciju, nije si htio priznati da je zaboravio značenje te riječi. Ako ikad sazna za ovaj slučaj, ne bi je krivio da mu poželi odapeti strijelu u glavu. U pitanju je ponajviše igra crvljivog ega, tako da kad idući put bude s kolegama umjetnicima u nekoj zapušenoj birtiji, uz poderanu rupicu na hlačama može razgovarati o važnosti umjetnosti za društvene promjene. Svi oni često krše umjetničku zakletvu grupe Zemlja. Nema ničega djelotvornijeg za širu javnost do ubrizganog novca u krv umjetnika. Za cirkulaciju inkluzije i, dakako, kreativni dijalog. Nevin pristup čitanju života ionako je nemoguć jer je svima vid zamagljen tuđim glasovima u vlastitim glavama. Može li se roman Dostojevskog razumjeti bez Bahtinove polifoničnosti? Krešo više nije znao pričinja li mu se ili odjednom zaista ispred sebe vidi murtićevske konture i boje.

– Što kažete da, recimo, u adventskim kućicama organiziramo besplatne projekcije filmova za djecu? – nepotrebno je izoštrio prirodni tenor. Nakon tog trenutka, Krešo Kajinić će idući prosvjed Dosta je rezova, kao i svaki nakon njega, morati propustiti.