proza

Sonja Nerat Eppert: Pukotina; Vulgarita; Krijes

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Sonja Nerat Eppert (1986., Šibenik) je magistra edukacije hrvatskoga i francuskoga jezika. Njezina kratka priča ''Napušteni auto'' odabrana je 2019. godine za sudjelovanje na Festivalu prvih i bila je izložena u galeriji KNAPA-a. Sonja trenutno živi u Zagrebu.



 

Pukotina

 

Tjedan Prvi

Jutros sam vidjela pukotinu na zidu blagovaonice. Lažem, viđam je već neko vrijeme, ali još je nisam sanirala. Ne stignem, puno radim, možda bi bilo najbolje da na nju nalijepim poster ili zakucam sliku.

Kad smo kod pukotina, pukotina na mom srcu nije još zacijelila otkad me je Robert ostavio. On je trebao sanirati pukotinu u blaovaonici, zašto bih se ja bavila muškim poslovima? Ali sad je kasno, otišao je, rekavši da sam previše “control freak”. Ova pukotina je dokaz da nisam, inače bih je već davno sanirala, ali neću. Ako se ikada vrati u ovaj stan i vidi ju, shvatit će da je pogriješio. To mu je bila samo izlika za prekid. Još ga volim i nedostaje mi. U stanu je pretiho bez njega. Vrijeme je da krenem dalje. Idem u trgovinu kupiti materijal i sanirati pukotinu.

Tjedan Drugi

Govore na vijestima da se pojavio neki virus, neki koronavirus. Ne razumijem zašto korona, korona znači “kruna” ili “vijenac”. Ako je u značenju vijenca, podsjeća me na sprovode, to može značiti da je virus smrtonosan. Sumnjam da znači “kruna”. Sigurno opet sve preuveličavaju. No, možda ne bi bilo loše da se opskrbim namirnicama za cijeli tjedan, tko zna u kojem pravcu se ovo može razviti. Inače, ipak sam odlučila staviti sliku na onu pukotinu u blagovaonici. Super izgleda. Robert se još nije javio. Sigurno razmišlja o svemu. Idem sada na piće s frendicom da vidim što ona misli o tome. O Robertu, naravno.

Tjedan Treći

25 zaraženih. Prošli vikend sam bila na koncertu s frendicama,. Otkud, kako? Što će dalje biti?

Ne trebam dizati paniku, ali još mi je samo to trebalo. Govore o nekoj karanteni. Mogla bih danas pogledati neki film o zarazi. Možda ga budem i uživo gledala uskoro, nadam se da do toga neće doći. Pala mi je slika. Da, ona slika koja je bila zakucana iznad pukotine. Očito je bila preteška. Pukotina se još više proširila. Stavit ću neki poster, on je lagan, pričvrstit ću ga pribadačom.

 

Tjedan Četvrti

Karantena. Sama u karanteni. Radim od doma. Nema socijalnog kontakta. Uvijek sam se bojala samoće. Sada mi se ta bojazan ostvarila. Svaki dan mi je isti. Rutinizirane radnje. Čujem se s dragim ljudima, ali to nije to. Osjećam se samom. Jutra su najgora jer znam da me čeka još jedan dan samoće.

Promatram poster koji skriva pukotinu na zidu. Osjećam tu pukotinu i u sebi, samo što ne želim pogledati u nju. Bojim se da ne vidim prazninu.

 

Tjedan Peti

Već se pomalo navikavam na novonastalu situaciju. Više sam u prirodi, više se mogu posvetiti nekim hobijima za koje prije nisam imala vremena. Osjećam promjenu u rutini koja je postojala prije. Ovisi li imenovanje nečega rutinom o tome kako mi to percipiramo ili postoje univerzalna pravila za određivanje rutine? Možda je ono prije bila rutina.

Najviše mi nedostaje Zagreb, gužva… Što bih dala da se mogu stisnuti s ljudima u tramvaju…

Otpao je poster s pukotine. Pribadača je bila prelagana da bi ga mogla držati. Sad imam još jednu rupicu  pokraj nje. Žao mi je što ipak nisam otišla u trgovinu po materijal, što je nisam sanirala. A sada ni ne mogu.

 

Tjedan Šesti

Potres.Potres. Potres. Ne mogu. Ne znam mogu li napisati išta o tome. Ne mogu.

 

Tjedan sedmi

Mislila sam da je gotovo. Kada je zatreslo i žbuka je počela padati po meni, mislila sam da je to kraj.

Pokraj pukotine u blagovaoni je nastala još jedna pukotina, puno veća, uzrokovao ju je potres.

 Sretna sam što postoji. Ta pukotina. Sretna sam, to znači da zid u mom stanu još postoji, da stan postoji. Tužna sam zbog  Zagreba. Na pukotinu u zidu više ne obraćam pozornost jer se tisuću pukotina otvorilo u meni. Kako su se pukotine stvorile u mom gradu, tako su se stvorile i u meni.

 

Tjedan Osmi

Grad je počeo ponovno živjeti. Korona je nestala. Šteta od potresa se sanira. Moj život se promijenio. Počela sam više cijeniti neke stvari. Robert se nije javio, ali više to nije ni važno. Sanirala sam pukotinu u blagovaoni. Skoro pa se i ne primijeti, iako ću ja uvijek znati da je bila tamo. A možda i zaboravim.

Obojat ću zid novom bojom.

 

 

Vulgarita

 

Ispred mene prazni papir. Razmišljam kako bih mogla uklopiti kurac, sisu i pičku u svoju priču…

Inače, psujem samo kad se naljutim, a u svoje priče rijetko stavljam psovke. Razmišljam o tim trima riječima. Pička mi se čini najprostijom, kurac ponekad koristim u psovkama pa mi nije stran, a sisa je previše neupečatljiva.

I danas obavljam jutarnju rutinu. Probudim se, pogledam u prazni papir i pretražujem u glavi tisuće tema koje sam već davno pohranila, a o kojima bih mogla pisati. Ali, ni u jednoj nema kurca, sise i pičke.

Ne, nema zajebancije, moramo se baciti na ozbiljno pisanje.

Prošli vikend sam bila kod tete Marice, mamine sestre. Stara usidjelica, nema pametnijeg posla od onoga da čita moje priče i uvijek ih iznova hvali.

Al’ zbilja su dobre, to i ja objektivno mislim, to su priče koje će u nesretnim ljudima iznova probuditi želju za životom, motivacijske pričice.

Al, jebiga, to se danas ne traži. Možda da se pokušam uživjeti u ulogu kao i glumci.

Odlučila sam. Trudit ću se biti nesretna i isfrustrirana tridesetgodišnjakinja. “Da, život je siv, tmuran, nemam razloga za život”, govorila sam sebi . Čak sam  i kosu obojala u crno te sam izvadila svu svoju tamnu odjeću iz ormara.

Od danas svima govorim: “Odjebi.” Svima koji neće razumjeti moj stil i osjećaje. Ali, ne mogu to govoriti obitelji i bliskim prijateljima. Najbolje bi bilo nepoznatim ljudima, dođu i odu, nikad ih više ne vidim.

Danas mi je na blagajnu došla jedna baba koja se uporno žalila na visoke cijene.

“Pa gospođo, nisam ih ja određivala. Odjebite iz dućana ako ne želite kupovati”, rekla sam joj.

Na to se baba zgrozila i otišla vani u predinfarktnom stanju. Moram priznati da je to bio dobar osjećaj.

Tu večer sam prolazila parkom pokraj stana svoga dečka i razmišljala o svim našim sukobima u kojima sam ja morala popustiti. Istresla sam mu sve u facu kad sam došla do njega i otišla.

Nakon nekoliko dana sam imala manje poziva i poruka i moram vam priznati da mi je to odgovaralo. Totalno sam se uživjela u uloga.

Opet sam obavljala svoju jutarnju rutinu. Gledala sam u papir koji više nije bio prazan. Počela sam pisati priču koja bi se mogla svidjeti komisiji natječaja. Imam jednog nesretnog lika, imam psovke, imam samoubojstvo, imam homoseksualni par. Imam sve što treba imati u priči jedna urbano osviještena biseksualna tridesetogodišnjakinja.

Prekinula sam s dečkom. Ne znam, jednostavno mi nije bio više zanimljiv. Stalno me je ispitivao zašto sam u depresiji. A ne družim se više niti s većinom prijatelja.

Ne razumiju oni kako je to biti hiperemotivan, osjećati svijet, patiti zbog svijeta, biti neshvaćen.

Pa mogu reći da društvo nije shvaćalo moje priče dosad. Samo mi je jedna priča objavljena. I to vjerojatno zbog toga što je u njoj bilo seksa. Kada su mi javili da dođem na dodjelu nagrada, uf, čovječe, ko da su me zvali za Nobelovu ili nešto slično.

Kad ono, dođem tamo, u konkurenciji nas troje, a samo jedna nagrada. Ove dvije nisu došle i jedna od njih je dobila nagradu. I to za nekakav osobni dnevnik koji je vjerojatno izvukla iz prašine svojih tinejdžerskih dana. Njezinu nagradu je preuzeo neki XY lik, a ti ostaneš ko posran, obješene frizure, znojnih pazuha i sa žuljevima na nogama. Likica se čak nije ni potrudila doći na dodjelu nagrada. Istinabog, nije bila bogzna kakva nagrada u pitanju, već obično slovo na papiru. Možda je očekivala neku lovu, ali ja nekako mislim da više vrijedi priznanje od para. Barem meni, možda sam debil, al tako je kako je.

No, dobro, evo ulomka iz moje nove priče pod nazivom Strast.

Gledao je u mene svojim ogromnim zelenim očima koje su odavale dobrotu, ljubav, brigu, sve one vrijednosti davno izgubljene u ljudima. Te oči su imale dušu koja se u meni zrcalila. Gledala je u mene iskreno, neiskvareno, s pitomošću koja se viđa samo kod male djece koja kada progledaju, gledaju na svijet kao na divno mjesto, prepuno krasnih, još neotkrivenih tajni. Sjećam ih se kao da su sada uperene u mene, možda zato što su svojim pogledom upile dio moje duše ili sam ja upila u sebe dio dobrote toga bića koje mi se godinama nesebično davalo. A sada mi je dao i svoje tijelo, bilo je toplo, pripijeno uz moje grudi, dok je rukom prelazio po mojim golim leđima.

Ali ja sam u tim trenucima maštala samo o njezinim oblinama i poljupcu u kojem su se naša dva jezika spretno zaplitala jedan od drugi.

 

Mislim da je to dovoljno erotičan početak i da ovaj put zbilja imam dobru šansu da dobijem nagradu. Poslat ću je danas poštom, poljubit ću kuvertu pa što bude.

Kada sam se vratila doma iz pošte, iz ladice su virila dva papira. Gledala su me moje dvije priče koje sam slala s toliko puno nade, ali nije bilo uspješno. Sada kada ih čitam ni ja ih ne bih nagradila. Kao da ih je pisala potpuno druga osoba, previše su optimistične i svaka ima “happy end”.

Gledam u njih, a one gledaju u mene, kao dva oka iz tame koja žele da opet prijeđem na “mračnu stranu”, stranu gubitnika. Biti pisac zahtijeva odricanje, odricanje od bilo kakvog odnosa. Ti moraš živjeti svoju priču, ona srasta zajedno s tobom. Bacila sam te dvije priče u smeće, nisu bile vrijedne niti čitanja do kraja.

Strast…hm…možda sam mogla drugi naslov staviti…ovaj je preobičan, al jebiga, priča je već napisana i poslana. Za mjesec dana ću saznati vrijedi li išta moje pisanje. Ako ova ne prođe, kunem se, ostavljam se pisanja. To je to, bilo je dobro dok je trajalo, ali džabe ti sve kad ne ide.

Sutra stižu rezultati natječaja. Biti ili ne biti. Vrtim se po krevetu cijelu noć i osluškujem zvuk grada.

Budim se iz nesna jer cijelu noć nisam spavala. Prelazim znojnim kažiprstom po ekranu mobitela i dolazim do naslova Dobitnici.

Tu sam, među njima sam… Uzbuđeno iznova čitam svoje ime. Moja priča je prošla na natječaju. Dobila sam drugu nagradu, nije prva, al’ ni druga nije za bacit.

Čovječe, ja sam pisac, ja sam priznati pisac! U želji da proslavim s nekim ovaj uspjeh, shvatila sam da nema nikoga tko bi bio raspoložen sa mnom slaviti. Frendova i dečka više nemam, a starcima je taj hobi ionako zabušantski.

Odlazim iz stana na pivo u obližnji kafić.

Vani je vruće, a pivo je toplo. Pasja vrućina.

 

 

KRIJES

 

Prošlo je već 5 godina otkad smo se upoznali na paljenju krijesa.

Te noći su se oslobodile neke prirodne sile koje su nas dovele na istu točku u vremenu. Vatra, voda, zrak i zemlja…nikad njihova moć nije imala veći utjecaj na mene kao tada. Osjećala sam svu silinu prirode koja me je milovala. Čudno je stavljati silinu i milovanje u jednu rečenicu, ali priroda ne budi u tebi osjećaj adrenalina već osjećaj slobode. Ništa nije neprirodno, čudno, ljudske konvencije nestaju, sjedinjen si s prirodom i osjećajem slobode koji tjera tvoje tijelo na pokrete, udahe, sveopće blaženstvo. U tom blaženstvu smo se i mi upoznali, u noći u kojoj se palio krijes, u kojoj su prirodne sile bile isprepletene u jedno kako bi i nas dovele na to isto mjesto. Tražili smo se u vremenu…

Bio je prijateljičin rođendan, a istovremeno se održavalo i paljenje krijesa pod nazivom “Mistična noć”. Kada smo prilazili livadi ispod mosta, čuli smo afričke ritmove, djevojke su vrtile hulahop, jedan mladić je hodao na štulama, nekolicina njih je plesala, bivša cirkusantica je bacala čunjeve… Svatko je radio baš ono što treba, ono što ga trenutno ispunjava. Mi smo sjedili na travi i uz omamljujuće djelovanje hašiša slušali glazbu, pozdravljali ljude, stapali se s prirodom.

Ubrzo nam je prišao jedan mladić, koji je očito bio prijateljičin poznanik, kako bi joj čestitao rođendan, sjeo je s nama i podijelili smo hašiš.

Ubrzo smo on i ja počeli razgovarati, riječi kao da su tekle u potocima, nije bilo tabu tema, nije bio neugodne tišine, samo smo razgovarali o običnim i neobičnim stvarima. Vatra je susrela vodu, ali ju nije ugasila, nego je prigrlila njezinu toplinu, primila ju je sebi.

Ubrzo je uslijedilo i paljenje krijesa. Ljudi su bacali drveće u krijes kako bi vatra sukljala sve više i više, neki su plesali oko krijesa, uključujući i mene. Krijes me je privukao kao svjetlost noćnoga leptira.

On je ostao sjediti na travi i gledao me je. Ostali smo sami. Počeli smo se ljubiti. Ne znam je li to bilo zbog topline vatre, ljetne noći ili nečega trećega, ali osjećala sam se kao da lebdim, kao da sam upravo tamo gdje trebam biti.

Njegovi poljupci su u meni istovremeno budili duhovnost, osjećaj da smo se uistinu sretali u prošlim životima, a istovremeno strast, strast koja drhti, strast u kojoj se pribojavaš ići dalje, ekstazu koja dovodi do nirvane. Sve je u životu postignuto, u ovom trenutku sam sa svojom srodnom dušom, moje “više ja” se spustilo na zemlju i zagrlilo nas je u svoj svojoj svjetlosti.

On i ja smo bili povezani na svim razinama, kao kad dvije slagalice sjednu na svoje mjesto.

Ništa drugo u našim životima nije bilo bitno, bio je važan samo sadašnji trenutak.

Sretali smo se i poslije i opet bi isti osjećaj zavladao u nama.

A možda je taj krijes bio samo san, možda smo se upoznali u pripitom stanju u jednom osrednjem kafiću dok smo oboje bili željni slobode, slobode u kojoj možeš biti što jesi, a da te netko ne osuđuje. Htjeli smo da se u nama opet upali krijes koji je nekoć gorio, krijes koji simbolizira naše osobno svjetlo u kojem smo napokon ono što želimo biti.

Tek u trenucima samoće, sjetila bih se da on nije kraj mene, nego pokraj svoje djevojke koja je njega privlačila kao svjetlost moljca, uvijek kada bi odlazio, iznova bi joj se vraćao. Zar je moguće da srodne duše kada se susretnu ne ostanu zajedno? Tražili smo se po prošlim životima…

Zašto me je ostavljao, zašto je odlazio uvijek iznova u ono nezadovoljstvo koje ga je razdiralo iz dana u dan? Dugo sam sebi postavljala ta  pitanja i onda sam jednoga dana došla do odgovora.

Shvatila sam da funkcija srodnih duša nije da se spoje jedna s drugom i ostanu zajedno do kraja života, već da jedna u drugoj upale svjetlo u trenutku kada je potebno buđenje tvoga pravoga “ja”, kada je nužno upaliti iskru u drugoj osobi kako bi ponovno mogla egzistirati u svoj svojoj “svjetlosti”.

Srodne duše ne susrećemo na svakom koraku, susrećemo ih kada nam je to najpotrebnije. To mogu biti naši prijatelji, ljubavnici, slučajni sugovornici…ali je bitno da ih prepoznamo, da ih osjetimo.

A neke možda i zauvijek ostanu uz nas, kako bi naš “krijes” neprekidno tinjao.

 

 

 

 

 

 

    

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg