proza

Alen Mikec: Plava Sava, normalna

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Alen Mikec (1997., Virovitica) studira povijest i kroatologiju na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Njegove prozne crtice objavljene su u rubrici Ajfelov most na portalu Miljenka Jergovića. Ponekad objavi ponešto na temu filmske kritike i kritike hrvatske i regionalne alternativne muzičke scene.



 

Plava Sava, normalna

 

Nisam ni pokušao dogovoriti najavljeni susret s Petrom u posljednja tri mjeseca. Čuli smo se telefonski prvih tjedana u tekućoj godini. Najavio sam povratni poziv i susret kad za to bude vremena. Onda je sve stalo.

Petar ima staru majku s kojom živi u dvoetažnom stanu u Novom Zagrebu. Nije zajebancija, jer, kako nadležna struka tvrdi, stariji ljudi pripadaju rizičnoj skupini u društvu. Ja bih pak, u nekoj mjeri društveno aktivniji od njih dvoje zajedno, sasvim legitimno mogao utjeloviti potrebnu kariku u lančanoj reakciji prijenosa virusa od bezimenog prolaznika u liftu ili tramvaju do Petra, pa do njegove majke, koja bi, zatim, u teškim mukama, izdahnula na sinovim ili bolničarevim rukama i ja bih bio jedan od krivaca koji su potencijalno kompromitirali barem jedan život. Socijalna distanca ili fizičko rastojanje? Građanska pristojnost ili empatija prema osobi koju znam? Paranoja? Nova normalnost ili novo normalno? Nebitno, susret se nije dogodio oko tri mjeseca, između nas kao da je stajala nepremostiva udaljenost, a ne tek nekoliko mostova na rijeci Savi.

„Sad se točno vidi kakvi su. Svi su sad pokazali svoje pravo lice.“ Reče Petar pomalo ogorčeno, misleći prvenstveno na ličnosti iz javnog mnijenja.

Imao je pravo. Svakim danom bi, oni obasjani tračkom svjetlosti medijske pažnje, novim izjavama potvrđivali i otkrivali svoje pravo - ja. Od kakofonije izazvane ponavljanjem naredbi rukovodećih, često se na bojnom polju ništa čulo nije. Traje rat protiv nevidljivog neprijatelja. Neprijatelja koji će ovoj generaciji nadoknaditi manjak onoga što imaju njihovi roditelji ili djedovi i bake: onaj sjaj u očima, kad u nazočnosti potomaka pričaju o devedesetima ili davnim četrdesetima. Mora da je u tu svrhu produbljen militarni diskurs: evaluirat će se uloga svih nas i prepoznat ćemo zajedno one koji stihiji kliču kao Madriđani koji su nekada davno klicali generalu Francu i falangistima!

Sve je to vrlo važno. No sada i ovdje, podno Željezničkog mosta, ipak je sve to malo manje važno. Važnije su stvari koje su važne bile i prije tri, pet, sedam mjeseci, prije godinu ili dvije, tri…

Pivo osvježavajućim efektom sjajno nadopunjuje usta isušena od tuceta popušenih cigareta. Tako je bilo i prije, Petar nastavlja o stvarima koje su (bile i ostale) zaista važne: o tome kako mu je banka s vojskom posredničkih kompanija zbog duga sjela na račun, kako su stara i on svojedobno bili kruha gladni i kako se ne može i ne želi tome vratiti, kako nije upoznao momka od kćeri dok jedva nekako nije smislio lovu za odvesti ih na ćevape i pivo…

„Pustite me da glavnicu otplatim i odjebite, ajde. Tu me s kamatama jebete. Svaku su mi plaću skinuli. Pa ja imam četrdeset i kusur godina. Alooooooooo! Kćer od dvadeset. Studira psihologiju, pa ju puštam da na meni traži uzorke ponašanja. Ha-ha! Gle kakve rupe po cipelama imam. Gle, to ti je sve od hodanja. Ja iz obitelji hodača dolazim. Pa nije to zajebancija.“ Nastavlja Petar. Zatim objašnjava kako se gumom od bicikla krpaju đonovi cipela.

Nešto je kasnije od tih transparentnih rupa na cipelama dobio kurje oči. Istina je i da dolazi iz obitelji hodača: stari mu je pisao haiku pjesme o branju gljiva, sječi šume, hodanju i mladenačkim egzibicijama po tada neasfaltiranoj Trešnjevci…

Tako je ogorčeno govorio i prije tri, pet, sedam mjeseci, prije godinu ili dvije, tri… Vazda je takva bilo normalno. Tako će i ostati.

Čini mi se da bi čak i on obgrlio veći stupanj konformizma da za to ima prilike. Romantično je živjeti slobodnim duhom, „pušiti bez srama i ne prodati ni grama“ kako je prije znao reći, prelaziti mostove desetljećima i prešetavati se preko njih kao preko kakvih komšijskih ćuprija pred avlijom, ne mariti „za gadarije, prepucavanje i lovu bez koje se ne može“ kako je govorio njegov najdraži pjesnik (čiju mi je zgradu iz zagrebačkih dana prstom pokazao pri prvom obilasku njegova doma u novozagrebačkom naselju Siget). Poražavajuće je ne biti u mogućnosti odgovoriti na životnu krizu kada za to dođe potreba. Možda bih trebao naučiti nešto iz njegove sudbine; Petar je i više nego duplo stariji od mene. Često smo se družili i činilo se kao da je od svih uvijek bio duplo stariji. Činilo se kao da ga žudnja za mlađim društvo, mlađim ženama nikad neće proći. Iz mladih bi ljudi Petar crpio životnu energiju. Takvog je stava bio dio društva; da parazitira na mladenačkoj snazi. Istina je bila takva da je razinom nepopustljive pokretačke volje i lične mladenačke snage (kao da je opet u godinama u kojima je bio kad je išao na koncert Carlosa Santane, a važno je napomenuti da je to bilo prije osvojenog Grammya, otkad ga gotovo pa ni ne sluša) koju je bez dodatnih napora pretakao u inicijativu. Ne znam, možda je sva ta transparentnost potekla iz nekih drugih ljudi iz kojih je netom prije isisao mladost. U svakom slučaju, uspoređivao sam njegovu osobnost s onom koja je gonila Šoljanove likove kroz Istru u potragu za novim avanturama.

Odavno je prošlo podne, zaključujem po položaju sunca, točno vrijeme ne provjeravamo, vjetar udara po Savi i neprestano nam gasi pljugu. Već smo propisno napušeni, a zujim i od pive. Petru sve to dođe kao katalizator za maratonske monologe, a meni kao prilika da neometano buljim u Savu.

„Plava Sava spava“. Sjetih se stihova Bekima Sejranovića. Ma kurac je plava, čini se svaki put sve odvratnijom. Ne skidam oči s nje, a ovdje nije niti plovna, niti pitka, samo su riječni galebovi tu, na vječitoj smetlišnoj dijeti. To što ne mogu brojati lađe ovdje na obali Save je ono zbog čega se nikada u Zagrebu neću osjećati kao u metropoli nekih viših kozmopolitskih stremljenja: kao u Budimpešti ili Beogradu. I to mi savršeno odgovara.

Nije Petar imao naviku jalovo govoriti. Onako kako ljudi znaju jalovo govoriti, da priguše nesnošljivu buku tišine u društvu. Njegova stara ni prije stihije i uputstava ljudi iza staklenog zida nije mogla izlaziti iz stana u zgradi na Sigetu. Već se godinama ne može uspeti stepenicama na drugu etažu stana, prevelikog za njih dvoje. Još će tri ili pet godina plaćati suludo visoke režije, onda sele u Zagorje, tako kaže. Njegova stara nije ostavljena na milost i nemilost vodstvu nekompetentnih ljudi kao majke tako puno sinova i kćeri hrvatskih.

Petar govori, ja slušam, ponekad se gubim u sanjarenju. On puno i dobro priča, ja volim misliti da dobro slušam. Nitko ne popušta u onome što radi najbolje. Ne mogu izbiti Bekima iz glave. Zašto je tako mlad preminuo? Je li umro slobodan?

Ispričavam se Petru jer moram krenuti dalje. Svašta želim obaviti. U Studentskom Centru džabe dijele studentima upade za večerašnju kazališnu izvedbu. Razgrabit će se. Naumio sam kupiti Sejranovićev roman. Moguće je da spuste cijenu na djela nedavno preminulih autora, možda ih tada raja napokon razgrabi. Ne mogu se sjetiti boljeg načina za odati počast književniku; jer ljudi od književnosti teško namaknu za sebe i familiju egzistenciju i kad su živi, a kamoli mrtvi.

Skupom je cijenom Bekim zaslužio vječnost. Beskompromisno je servirao svoju dušu i pobude na pladnju čitatelju. Nema teksta od kojega se ja kukavički nisam odmakao i distancirao, odbijao poistovjetiti se s tim slovom na papiru, strpao riječi u tuđa, fiktivna usta. Zanimaju me isključivo čiste suprotnosti od toga. Naravno da je Bekim umro slobodan. Slobodan je i nastavio živjeti. U knjižari, za nešto manje od sto kuna. Dugo se već ne osjećam sasvim normalnim. Kao ni Petar. On tako tvrdi već mjesecima i godinama, da nije normalan rekla mu je i bivša supruga nedavno. Žao joj je što nije, tako barem kaže.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

    

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg