proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

LOŠA KOB

 

Svjetlost punog mjeseca odražavala se u lokvama vruće, svježe prolivene krvi na snijegu. Iz duboke rane u mojem bedru još uvijek je kapalo, ali barem sam stajao na nogama, što se ne može reći za vepra koji je par metara dalje ležao izvaljen na bok u sasvim neprirodnom položaju i groteskno trzao stražnjim nogama. Uskoro će izdahnuti, a onda je vrijeme da nešto na brzaka prigrizem i potražim pomoć. Unatoč debelom krznenom kaputu, postajalo mi je zaista hladno.

Iznenadan nalet mećave izbrisao je svaku pomisao na kratki predah za obrok i prisilio me na pokret. Polako sam se probijao kroz borovu šumu u smjeru za koji sam pretpostavljao da je sjever, vukući vepra za sobom. Nakon par kilometara trebao bih doći do planinarskog doma. Stvarno ne znam gdje mi je pamet bila da noćas krenem u lov, još usred ovakvog vremena. Ali, isplatilo se.

Ubrzo sam došao do ruba šume i ugledao cestu. Odložio sam vepra i sjeo na zaštitnu ogradu, da malo odahnem. Glasno sam zijevnuo, na što je iz šume ubrzo došao odgovor u vidu zavijajućeg čopora vukova. Možda je ipak vrijeme da krenem. Ponovno sam uhvatio vepra za stražnje noge i krenuo dalje. Polako sam hodao uz cestu dok me šibao vjetar, u nadi da će naići netko tko bi mi ponudio prijevoz. Makar, kolika je šansa da postoji još jedan idiot poput mene koji je noćas van svog toplog doma? Sve nade sam položio u pozamašnu populaciju budala ovog svijeta. Hajde, gdje si, moj stupidni spasitelju?

Kao da je moja molitva dospjela do uha nekog sveca zaštitnika neinteligentnih, vidio sam kako snijegom zametenu cestu ispred mene obasjava svjetlost farova. Odahnuo sam i veselo se okrenuo, istovremeno mašući rukom prema mom novom najboljem prijatelju. Na moje iznenađenje, golemi SUV koji se kretao prema meni je potrubio, naglo ubrzao, jedva zadržao putanju kojom se kretao i ubrzo nestao iz vidika. Dakle, nevjerojatno. Kamo ide ovaj svijet? Ranjena tijela, ali još više duha, nastavio sam drhteći koračati cestom. J-j-još-š m-m-malo pa s-sam t-t-tamo.

Već sam mislio pasti u mekani, hladan zagrljaj snježne smrti, kad sam ugledao najljepši mogući prizor – kao gorostas koji sjedi usred šume, planinarski dom se udobno smjestio među stablima i čekao moj dolazak. Kada sam se približio, primijetio sam da svjetla nisu upaljena. Ok, usred noći je, možda i nije tako čudno. Odložio sam vepra na parkiralištu, prišao ulazu i pokušao ući. Zaključano. Pokucao sam, ali bez odgovora. Hmh.

Odlučio sam napraviti krug oko zgrade, pokušati pronaći neki drugi ulaz. Maleni odvojak ceste vodio je do stražnje strane planinarskog doma i ravno u garažu. Pokušao sam podići metalna vrata; srećom, nisu bila zaključana i uz dosta škripe i cviljenja (s moje strane) uspio sam ih otvoriti. Unutra sam imao što vidjeti – isti onaj SUV koji me zaobišao na cesti! Tako dakle! E, kad te nađem brate, jeb'o si ježa.

Dok sam pipao rukama po zidovima da pronađem prekidač za svjetlo, nogom sam slučajno udario težak metalni predmet koji je rekao KLAK! Kada sam napokon upalio svjetlo, zaprepastilo me s kakvim to psihopatima imam posla – na podu je ležala zamka za medvjede na koju sam zamalo stao. I to točno pred vratima koja vode dalje u zgradu! Pa mislim, stvarno. Na trenutak sam razmišljao bi li mi bilo pametnije ovdje stati i tu se zagrijati koliko mogu, ali kad sam otškrinuo vrata, zapuhnuo me miris svježe hrane kojem nisam mogao odoljeti.

Veselo sam krenuo mračnim hodnicima, pitajući se tko je taj dragi kuhar koji usred noći priprema gozbu, kad me odjednom iz prikrajka iznenadio glasan prasak sačmarice. Malena zrna sačme su velikom brzinom proletjela kraj moje glave i natjerala me u bijeg. Nasumce sam jurio po hodnicima, dok je za mnom trčao neki manijak. Lovac je postao lovina. U svom adrenalinom ispunjenom bijegu nisam ni primijetio jesam li pogođen ili ne. Valjda me podsvjesno vodio nos, jer sam ubrzo završio u kuhinji. Zatvorio sam vrata za sobom, zgrabio najbliži kuhinjski element i postavio ga pred vrata. Prislonio sam uho na zid do ulaza u pokušaju da čujem dolazak svog napadača, kad me iznenadila snažna bol u vratu.

Ponadao sam se da je ovo samo noćna mora, jer je sve i djelovalo tako. Posljednja pomisao mi je bila da danas ionako nisam bio sav svoj i ne znam što mi je ovo trebalo. Pao sam na pod kuhinje i prije nego što sam po posljednji put sklopio oči, vidio sam mladu djevojku kako stoji nada mnom, držeći krvavu srebrnu viljušku u ruci.

Djevojka je svom snagom jedva uspjela pomaknuti razvaljeni element koji je blokirao kuhinjska vrata, tek toliko da muškarac s druge strane proviri glavom. „Hej, je li sve ok? Jesi dobro?“ – „Jesam, sredila sam ga. Nije me uopće primijetio, pa sam ga zaskočila s leđa. Sva sreća pa sam na vrijeme pronašla onu srebrninu koju smo čuvali za božićni domjenak.“ – „...I sva sreća što nisi mislila da sam lud kad sam ti rekao da sam vidio vukodlaka na cesti.“