intervju

Ljiljana Logar: Dinamičnost me inspirira više nego statičnost

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Ljiljana Logar je u uži izbor ušla s pričom ''Život u doba kodova''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

- Gdje i kako živiš?

Trenutno sam u Portugalu, ali preispitujem potencijalno sljedeće odredište. Generalno, rekla bih da je dobro, neke su se bitne stvari posložile, a vitamina D mi ne manjka.

- Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... 

Posljednje dvije godine bile su i teške i uzbudljive i pune prevrata. Korona me dočekala u Lisabonu, potakla na temeljitu promjenu stila života, a potom i ispratila u novu karijeru. Iako je društveni život tu pomalo patio, fokus se prebacio na introspekciju i neke druge prioritete. Dolaze novi izazovi, ali trenutno sam zahvalna da su granice otvorene, rođendani proslavljeni, a odlazak na kavu ne zahtjeva provjere zdravstvenih kartona.

- Što je tebi, i za tebe, književnost?

Književnost je, rekla bih, točka spajanja: spoj svjetova, stvarnih i mogućih iskustava i paralelnih života. Književnost je istovremeno i fikcija i jedina priča kojoj možemo vjerovati.

- Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Vjerojatno to da poziva na preispitivanje u kontroliranim uvjetima: kreneš dobro znanom rutom, ali te put uvijek odvede u nekim neočekivanim smjerovima.

- A ono najgore?

Ne pada mi na pamet ništa što bih mogla uvrstiti u ovu kategoriju. Mislim da je sasvim u redu da neke stvari u životu dolaze bez negativne strane. 

- Koje su tvoje teme?

Pronalaženje začudnog u svakodnevnom. 

- Što ti je motiv za pisanje?

Sve što doživim, vidim, čujem. Dinamičnost me inspirira više nego statičnost.

- Što te drži u ovom vremenu?

Živimo u doba ogromnog potencijala, a to je istovremeno i blagoslov i prokletstvo: danas je sve moguće, lako je izgubiti fokus i to može izluditi čovjeka. Kad primijetim da me hvata tjeskoba, vraćam se temeljima: dobrom društvu najdražih mi ljudi, dobroj knjizi, istezanju kralježnice (iz svake priče mora iskočiti neka skolioza) i pokojoj čaši blaženog portugalskog vina.

- Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Romani struje svijesti, Ionesco i lokalna knjižnica iz koje sam odmalena dovlačila knjige svih žanrova na gotovo dnevnoj bazi, ovako kad bih morala nešto izlanuti na prvu. Čitavo 20. stoljeće jako mi je zanimljivo, a sjećam se da mi je otkriće avangarde još u srednjoj školi došlo kao nekakvo formativno iskustvo.

- Kako vidiš svoju generaciju?

Što reći o ljudima koji su igrali zmiju na Nokiji 3310, imali profile na Myspaceu i sad okreću očima na TikTok? Nemam pojma, mislim da smo nasumični kao i razvoj tehnologije uz koju smo odrastali.

- Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Teško mi je istog trenutka izdvojiti nekog, pogotovo generacijski, jer sam u posljednje vrijeme jako zanemarila domaću scenu - ne svojim izborom, nego mi nije tako lako dostupna u Portugalu. Kao autore koji su na mene ostavili dojam svakako bih spomenula Ivanu Sajku, a sjećam se da me je roman Tee Tulić Kosa posvuda oborio s nogu. Na međunarodnoj mi je sceni odlično kako je Rupi Kaur napravila popularno čudo iz svoje poezije, a već dugo me nešto nije toliko razveselilo kao otkriće Anne Burns, čije me pripovijedanje toliko oduševilo da ću i nju ubaciti ovdje, iako je generacija moje mame.

- Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Oklijevam komentirati, ali mislim da nama ženama uvijek treba nešto više ohrabrivanja i promišljanja da bismo istupile s nečim u javnost; možda nam je dosta oklijevanja.

- Što je ono što bi željela napisati?

Dramu.

- Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor 7Km?

Znači mi puno jer svako priznanje dođe kao ohrabrenje, a pisanje je često ranjiva aktivnost. Dobra prihvaćenost napisanog dolazi kao neko dobronamjerno namigivanje da je sasvim okej i ako nastavim.

- Što pisac treba raditi?

S pozicije profitabilnosti, vjerojatno još nekoliko poslova.

- Trebaju li književnost i pisac biti angažirani?

Ne trebaju ništa.

- Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

Hoće li to više?

- I što biste odgovorili?

Eto, samo bih još nešto rekla.

Fotografija: Ljiljana Logar