proza

Sara Štrkalj: Dvije priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Štrkalj (Zagrebu, 2004.) završila je Gimnaziju Lucijana Vranjanina i trenutno studira psihologiju na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu. Pisanjem se "ozbiljnije" bavi od svoje dvanaeste godine i već je pohađala nekoliko radionica kreativnog pisanja. Uglavnom piše prozu, najčešće kratke priče.



Vrijeme

 

„Vidi, sat ne radi. Moramo zamijeniti baterije.“

„Kak' znaš da ne radi?“

„Piše da je pola šest.“

„Možda je vrijeme stalo.“

„Ne budi smiješna. Vrijeme nikad ne staje.“

Skidaš sat s čavlića na zidu. Otvaraš poklopac. Kopaš mu po utrobi. Vadiš stare baterije i zamjenjuješ ih novima. Onima koje stalno reklamiraju na televiziji. Duracellturbomax. Vraćaš poklopac. Zatvaraš utrobu. Okrećeš kotačić sve dok velika kazaljka ne dotakne broj jedanaest i dok se mala ne smjesti nešto prije sedmice. Oboje se utišavamo i primičemo uho satu. Napeto osluškujemo. Kad čujemo otkucaje, odahnemo. Znači da je operacija uspjela. Ljubiš me u čelo i obećaješ da ćeš danas ranije završiti s poslom. U sedam. Vodiš me u kino. Ja tebi obećajem da će te tada dočekati ručak. Onakav kakav voliš. 

Iduća dva sata provodim raspetljavajući vlastite rečenice. Bezuspješno. Nekoliko puta proklinjem posao koji sam sama izabrala. Naposlijetku brišem rečenicu i pišem je iznova. Gradim je iz temelja. Pitam se koji đavo me tjerao da se odlučim za pisanje scenarija. Nakon korekcije rečenica zvuči bolje, prirodnije. Odlučim si skuhati čaj od mente jer ne podnosim kofein. Dok voda ključa, razmišljam o scenariju. Na pamet mi padne par ideja pa ih pođem zapisati. Ne mogu pronaći papir pa u strahu da će mi ideje pobjeći, zapisujem ih na omotnicu od HEP-a koju pronalazim na stolu. Račun ostavljam na hrpi potpuno ogoljen. Vrijednost omotnice sada je naglo porasla. Kad se vratim u kuhinju, vidim da je pola vode u džezvi ishlapilo. Preostalu polovicu ulijevam u šalicu. Ne da mi se prepoloviti vrećicu čaja, pa umjesto čaja prepolovim vrijeme. S deset na pet. Pet minuta se brzo pretvori u petnaest kada vrijeme čekanja provedeš gledajući u sat. Za svaki mu slučaj provjeravam bilo. Tik- tak, tik-tak. Djeluje stabilno. Otkucaji su pravilni i glasniji no što ih pamtim. Ali nema odstupanja. Urar je zapravo liječnik za satove, pomislim, a plaća mu je neusporedivo manja od doktorske. Nije fer. Cijedim čaj. Ostavljam scenarij i satove. Idućih nekoliko sati provodim rješavajući papirologiju i telefonirajući Talijanima. Mama to naziva mojim „pravim“ poslom, a pisanje scenarija gubitkom vremena.

Oko pet izgovaram svoje posljednje arrivederci za danas i gasim laptop. Trinaest sekundi kasnije ponovo ga palim i panično provjeravam jesam li spremila scenarij. Pripremam se na katastrofu. Na bjelinu i suze i odustajanje. Ruke mi drhte dok otvaram dokument. Bjelina je ispunjena znakovima. Spremila sam ga. Uzdišem od olakšanja zavalivši se u stolac. Sudbina mi ne da da odustanem. Bacam pogled na sat. Proklinjem i Njega i baterije jer zbog njih vrijeme više ne stoji. Automatski ubacujem sastojke u zdjelu i uvježbanim ih pokretima ruke tjeram na suradnju. Razvlačim tijesto po nauljenom plehu i dodajem preostale sastojke. Kečap, šunka sir, gljive. Ubacujem ga u pećnicu i čekam. Uhvatim samu sebe kako brojim otkucaje onog istog sata. Palim radio da nadglasam vrijeme. Pizza je gotova petnaest minuta prerano. Sat će otkucati još devetsto puta prije tvog dolaska. Oblačim lepršavu plavu haljinu i nanosim maskaru. Kosu krotim ukosnicama i lakom za kosu. U pet do postavljam stol. Pazim da vilicu stavim s ispravne strane. U sedam ćemo jesti, u osam smo u kinu.

Mala kazaljka je na sedmici, velika na dvanaestici. Bacam pogled prema ulaznim vratima. Uzimam telefon u ruke i ukucavam broj. Slušam otegnuto tuljenje u slušalici. Nema odgovora. Možda voziš. Prilazim prozoru u dnevnom boravku i razgrćem zavjese. Pogleda priljubljena za pustu ulicu, slušam kako se tonovi jazza miješaju s otkucajima sata. Sat mi je jedini pravi dokaz da vrijeme ne stoji.

Sedam i trideset. Još nisi došao.

Sedam četrdeset i pet. Pizza se ohladila. I dalje te nema.

Sedam pedeset i pet. I dalje.

Osam. Zovem ponovo. Ostavljam glasovnu poruku. Počinje film.

Ponoć. Vadim baterije iz sata. Sviđa mi se kada stoji, onda ne moram misliti o tome koliko te dugo nema.

Nisi došao.


 

 



 

Telefon

 

Bila sam stavljala prljavi veš u mašinu kad je zazvonio. Ukipila sam se. Zvonjava je odjekivala predsobljem i nakon svakog otegnutog zvona, uslijedila je mrtva tišina zbog koje se svaki novi zvuk činio još prodornijim od prethodnog.

Ili je mama umrla ili me i dalje voliš.

Mašinu sam ostavila polupraznu. Pritvorila sam vratašca. Njoj ću se vratiti kada opasnost prođe. Nakon nekoliko minuta telefon je konačno utihnuo. Uspravila sam se i provirila glavu iz kupaonice. Osluškivala sam. Kad sam se uvjerila da je zvonjava uistinu prestala, tiho sam izašla iz kupaonice. Na prstima. Pogleda prikovana za telefon koji je sada bezazleno ležao na ormariću ne pokazujući nikakve znakove života. Kada sam došla dovoljno blizu, mogla sam ga bolje promotriti. Ekran mu je bio siv i beživotan. Prazan. Brojke nisu svijetlile. I taman kad sam mislila da sam ga izgubila, glasna je zvonjava ponovo odjeknula stanom. Ekran i brojke zabljesnuli su. Zvuk se odbijao od zidova. Odskočila sam od ormarića kao opečena. Srce mi je kucalo u grlu i imala sam osjećaj kao da će iskočiti. U pauzi između dva zvona hvatala sam zrak. Bio je gust i sparan, zapinjao mi je u plućima. Poželjela sam da nikad nisam počela pušiti.

Vraćala sam se s posla kad si me nazvao. Rekao si da ne možeš više ovako. Rekao si da gubiš osjećaje i da si sve pokušao, ali da ne možeš protiv sebe. Nismo si sjeli i to je jednostavno tako. Pitala sam te jesi li pijan. Rekao si da nisi. I zvučao si trijezno, ali svejedno sam morala provjeriti. Napričao si mi još hrpu sranja. O tome kako me voliš i kako zaslužujem sve najbolje i kako ti je moja mama oduvijek bila draga. Monolog si završio klasičnim nisi-ti-kriva-ja-sam, a onda si ušutio čekajući moju reakciju. Slegnula sam ramenima iako sam znala da me ne možeš vidjeti. Nakon kratke stanke pitala sam te smijem li zadržati toster. Rekao si da smijem. Veza se tada prekinula. Nisam te nazvala da dovršimo razgovor. Nisam ti više imala što reći. Znala sam da ću čim stignem kući baciti toster. Stala sam na prvoj benzinskoj iako je rezervoar bio pun. Ne znam koliko sam dugo sjedila ondje, na ugibalištu. Ali dok sam tiho jecala, čela blago naslonjena na upravljač, pitala sam se žalim li više zbog prekida ili jer si više neću moći tostirati sendviče ujutro.

Bila sam toliko rastresena da sam ključeve zaboravila u autu pa sam se morala vraćati dvaput. Raspremila sam namirnice koje sam kupila u marketu pokraj zgrade u kojoj radim. Kruh, banane, kiselo vrhnje. Skinula se do donjeg rublja i prebacila ostatak odjeće preko naslona stolca. Potom sam se zamotala u šlafruk i sklupčala na krevetu s vrećicom doritosa u krilu, spremna umrijeti od tuge i samosažaljenja. Sve sam to već jednom bila prošla. Ali tada je bilo drukčije. Prvog dečka nisam voljela do te mjere. Nisam mu posvetila pet godina svog života. Nisam ga vodila doma svojima niti sam s njim provodila desetak sati tjedno. Razmišljala sam o ukradenom vremenu i od te mi se pomisli još više plakalo. Mogla sam zamisliti babu kako mi govori: „A lipo san ja tebi govorila. Tribali ste napravit dite i gotovo. Dvaest' i  šest godina, diteta nema, momak je ostavija…Ne daj Bože nikome!“ Poželjela sam nazvati kolegicu s posla i požaliti joj se, no taman kad sam utipkala broj mobitel je zazvonio. Na ekranu je pisalo Ksenija. Moja sestra. Iznenadila se što sam se javila na poziv. Mami je pozlilo. Zvali su hitnu. U bolnici je. Ne, ne trebam doći. Trenutno je sve u redu. Čekaju nalaze. Novosti će mi javljati smsom. Bude li štogod hitno, nazvat će me. Kad se poziv prekinuo, više nisam htjela nazvati kolegicu. Skoro sam tebe nazvala, ali nasreću sjetila sam se da više nismo zajedno prije nego sam stisnula tipku zovi. Spremila sam mobitel da ne dođem ponovo u napast, uvukla se pod dekicu i nastavila plakati. Oko jedanaest sam ogladnjela od silnog plakanja pa sam ustala nešto pojesti. Sendviči su već bili složeni kad sam se sjetila da nemam toster.

Jutros sam shvatila da je bila jako loša ideja odmah baciti toster. U slučaju da si malo bolje razmislio o svemu i zaključio da ipak trebamo biti zajedno, to bi značilo da bih morala kupiti novi što bi bio bespotrebni trošak jer je ovaj bio u sasvim dobrom stanju. Nadala sam se da ćeš nazvati. Ispričati se i moliti za novu priliku. Prvo bih malo glumila uvrijeđenost, ali ubrzo bih popustila i sve bi ponovo bilo kao nekad. Sve bi bilo fine. 

Ovo je mogao biti taj poziv isprike. Ili pak sestrin poziv za hitne slučajeve.

Nisam mogla znati. Krajičkom oka sam pogledala u telefon. Jednom ću se morati suočiti. Odgađala sam. Skupljala hrabrosti provjeriti zapisnik poziva. Moje odugovlačenje moglo je sve pogoršati. Moglo ti je dati vremena da se predomisliš. Moje odugovlačenje moglo je značiti da odabirem ostaviti sestru samu. Ali lijepo je živjeti u neznanju. Da se nisam javila na neki od jučerašnja dva poziva, imala bih jednu brigu manje. Lakše bih disala. Znala bih kakav poziv mogu očekivati danas i osjećala bih se spremnija javiti. Barem prividno. Riješila bih jednu stvar pa se tek onda suočila s drugom.

Ovako nisam mogla odrediti je li zvonjava telefona bila blagoslov ili znak za uzbunu. Jedini način za saznati bio je – javiti se. Bila sam svjesnija prolaznosti vremena nego ikad prije. Poželjela sam da ga mogu zaustaviti i ponovo pokrenuti kad se osjetim spremnom. Život je jurio prevelikom brzinom. Jedan dan sam u sretnoj dugogodišnjoj vezi i imam majku, drugi čas je već možda sve izgubljeno.

Telefon je i treći put zazvonio. Ali ovaj sam put bila spremnija. Nisam više mogla bježati. Drhtavu sam ruku položila na telefon i podignula slušalicu. Čvrsto stisnutih očiju čekala sam svoju sudbinu. Vijesti koje će promijeniti sve. Potopiti me do dna ili uzdići u nebesa.

„Pozdrav. Je li to gospođa Bogović? U vezi servisa klima uređaja, došao bih onda to pogledati. Odgovara li Vam možda petak u pet…?“

 


 

 

 

 

 


 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg