proza

Ermano Relja: Iznenada, svjetlo utrne

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ermano Relja (Split, 1993.) završio je preddiplomski studij Ekonomskog fakulteta, ali prst sudbine je htio da zamjeni šestar kuhačom, pa se tako u određenom trenutku prekvalificirao za kuhara - pizzamajstora, u ćijoj domeni radi i danas. Slobodno vrijeme provodi u meditaciji - koja mu nikako ne uspijeva zbog bučnih susjeda s kata poviše, sportu - za kojeg će prije ili kasnije shvatiti da nema predispozicije s obzirom na broj lomova kostiju, te čitanju i pisanju - eto tu se vaš subjekt može pohvaliti, naime ZNA čitati.

Iznenada, svjetlo utrne

On stoji, pokazuje joj nebo, zbog nje je oderao sve zvijezde s njega i zaljepio ih iznad njene glave, zna da ih ona voli.

“Zašto si me doveo ovdje!?” ona ljutito pita.

“Kako to misliš? Pa ovdje…”

“Ovdje, u ovaj park, gdje više nema ničega”, prekine ga.

“Nebo, dušo, nebo puno zvijezda, I ona među njima.”

“Ah, glupi sanjaru. Ti o zvijezdama pričaš?!”

“Znam, ali..”

“I dovodiš me opet ovdje, kraj odrezanog debla onog prokletog stabla, gdje je naša malena…”, rasplače se tiho.

Prilazi joj, njegovi zagrljaji je dave, ona uzmiče.

“Dušo, moraš to prihvatit. Oboje moramo to prihvatit.”

Najednom začuju slabašan zvuk, poput izdisaja cvrčka, osjete miris svježe zemlje, osjete propadanje smisla, pucanje kore, nagli urlik jedne prolaznice s djetetom, I iznenada, svjetlo utrne.

Vanka je tiho.

On gleda kroz rolete.

Živi u prizemlju.

“Privilegiju da skaču kroz prozor zbog ljubavi imaju samo oni što stanuju na petome katu”, misli dok iscrpljeno promatra park u blizini.

Vrtoglavi čempresi i okrutna geometrija.

Naglo se diže i počinje nešto tražiti po stanu.

Vraća pogled prema parku, nekoliko trenutaka promatra, nešto mjeri, tiho šapće, broji, konop, dovoljan je metar, govori tiho, gdje sam ga stavio, tu je bio, gdje sam ga stavio, evo, baš tako, baš tako, čvrst, izgovara dok ispod kauča vadi konop.

Približava se prozoru, gleda kroz zatvorena stakla.

“Ali, što sad njih dvoje rade tamo? “

“U redu, u redu, sačekat ću da se udalje, neće dugo, ona ga ne voli, vidi se po njenom tijelu da ga ona ne voli, uzmiče od njega, vodena nimfa je to, sve su one vodene nimfe, I ona moja je bila vodena nimfa, odvela je moje dijete, eno on joj nešto govori, I ja sam svojoj govorio, I ona njemu odogovara, ali sve su to samo usta bez glasova.”

“Kako su se ono čudno iskrivili? Leđima guraju stablo, ali, stani, ne, ne, to nije, to pada…”

Ne, ne, on ne izgovara riječi, to nisu riječi, to je jeka, on se sada dere, iz petnih žila urliče, pokušava nešto promjeniti, ali prozor je odavno zatvoren, i iznenada, svjetlo utrne.

U kući sa druge strane parka u kolijevci spava dijete crne kose.

“Ti znaš da ja znam gatati iz šalice čaja?”

“Majko, pričaš gluposti.”

“Evo, gledam u tvoju šalicu.”

“I što vidiš?” smije se.

“Tko vam je poklonio ovog drvenog konjića?”, majka pita.

“Susjed. Upoznale smo ga u parku. On je drvodjelac. Ima kćer. Igraju se skupa”, i pogleda prema kolijevci.

“A njegova žena? Njoj je to u redu?”

“Nisam upoznala njegovu ženu. Zapravo, nisam dugo ni njega vidjela.”

“Pripazi.”

“Na što da pripazim?”

“Na fatalne čvorove u tami”, pogleda kroz prozor, prema parku. “Odatle može doći slabost koja će srušiti nju, a s njom i sve nas.”

“Majko, tvoje rečenice me plaše.” Kćer se diže sa stolice, prilazi kolijevci, gleda svoju bebu, rukom joj prolazi kroz kosu, beba se migolji, polako se budi, dlanom prekriva njene oči, I iznenada, svjetlo utrne.

Vijugava cesta koja presijeca park je pusta.

Dugo nema nikoga, tek tu i tamo koji auto, noćna smjena, zalutali ljubavnici, sitni delikventi, komunalci. U daljini žuti taksi koji se polako približava zelenim čempresima. Staje. 

Nakon nekoliko trenutaka iz njega izlaze žena i dijete. Čvrsto se drže za ruke.

“Misliš da tata spava?”

“Ne.”

“Misliš da nas tata čeka?”

“Da.”

“Misliš da me tata voli?”

Majka joj uporno pokušava udovoljiti svojim izrazom lica.

Staje, spušta se na koljena, I što je više smežurana u očima djeteta postaje sve veća.

“Tatina je ljubav prema tebi veća od tatine ljubavi prema životu.”

Dijete se smije. Grli majku. Odjednom začuju nešto tvrdo, ponavlja se mrtvi trenutak, škripanje guma, lepet krila uplašenih ptica, stablo pada, majka vrisne, i iznenada, svjetlo utrne.

Tanko stablo čempresa ispružilo se preko parka, njegova zakržljala krošnja leži preko ceste, iskrivljeni lim taksija razasuto strši, staklo svjetluca u noći, struja pucketa u pozadini, kabeli plaze po parkiranim autima u blizini, sve zgrade oko parka su u mraku, čuju se kola hitne pomoći, rotirke vatrogasnih vozila se približavaju, a ja eto, ostajem u ovom tekstu, još uvijek joj nudim zvijezde, ali rastajem se od nje, od sebe sama, pa još jednom gledam svoje dijete u ovoj priči, kao čudo, kao otkriće.

I baš kada mi nešto zasvijetli u glavi, iznenada, potpuno iznenada, svjetlo utrne.