proza

Bono Cvitkušić: 7.18 (Slika prošlih dana)

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Bono Cvitkušić (Vinkovci, 1999.) studirao je hrvatski jezik književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku diplomiravši 2023. godine. Njegov je literarni rad započeo dobivanjem nagrade Europa 2018. godine. 2021. dobio je nagradu na natječaju za najbolji neobjelodanjeni pjesnički rukopis autora do 35 godina koji raspisuje Općinska knjižnica Drenovci te mu je 2022. objavljena prva zbirka pod naslovom Plava košulja apatrida. Za vrijeme studija, objavljivao je literarne radove u časopisu Aleph. Sudjelovao je kao izlagač na međunarodnoj stručno-znanstvenoj konferenciji posvećenoj Ivi Andriću, predstavivši stručni rad Melankolični imaginarij u zbirci Ex Ponto. Objavio je i nekoliko književnih kritika u časopisu Filozof iz Osijeka. U dva navrata bio je u širem izboru za nagradu Kritične mase.Također, njegova je kratka priča Nema više M(m)ore bila u užem izboru za nagradu potaknutu 150. obljetnicom rođenja Antuna Gustava Matoša. Istoimena je priča objavljena u knjizi AGM KAO NADAHNUĆE: izbor kratkih priča nadahnutih životom i djelom Antuna Gustava Matoša prigodom 150. obljetnice rođenja.

7.18 (Slika prošlih dana)

Izluđujući tonovi „Egzila“, rap albuma vodećih imena na bosanskoj rep sceni, tata tek zamijeti pokoju frazu, učestalu i u Slavoniji, prenesenu iz autohtonog u neki oblik kreolizacije i kulturnog stapanja. Bass previše ječi, a agresivno nizanje rima samo pridonosi tatinoj želji za gašenjem. Na pomolu je spremanje za polazak u BiH. Blagdan župa poteklih iz mjesta pripadnim okrugu Turića i Vojskove, ispresijecanih za neke upitnom tvorevinom Republike Srpske, no svejedno nikome imena ovih mještaca ne pobuđuju asocijacije. Tetak će povesti oca i mene, a uzgred će nam se pridružiti i njihov razboriti prijatelj Željko Božić, dugoročan i nesalomljiv spram vremena. Tati ponekad zasmetaju njegove opaske, ne toliko zbog sadržaja izgovorenog, koliko zbog zanesenosti u govoru i ne dopuštanju da se netko drugi uključi u razgovor. „Taj kad krene pričat, trebaš dić dva prsta da dođeš do riječi, ko u školi“. Mama bi zasigurno nadodala da i ovako jedva sastavlja kraj s krajem kada treba složiti misao odgovarajuću prirodi razgovora, nerijetko apstraktnog. Time se Željkova razgovorljivost s razlogom ispriječila svakoj  njegovoj pomisli. Ideološki profil oko ključnih pitanja vezanih za hrvatsko nacionalno biće, nije teško odgonetnuti tako da je Željko u toj prilici glas sviju. Dok se pripremo za odlazak u crkvu i proslavu blagdana župe, vrijeme si kratim obilaženjem posjeda tetka. Sve što je potrebno za pribavljanje prihoda prikupljeno je: dva oronula traktora, oku zamjetna i pamtljiva još od vremena u kojem su poneseni mladošću težački radili. Vrijeme je blagonaklono, ali i nesnosno vruće, pritužbe dospijevaju sa svih strana i domaćini moraju pronaći prigodnu odjeću, pohabanu majicu kratkih rukava, no nikome nije ni na kraj pameti da uputi zamjerku na neprikladno odijevanje, pogotovo po ovakvom vremenu. Propovijed svećenika o pogrešnosti današnjih ideala, o nedostatku uvažavanja, gdje su nestala plemenita srca? Često plemenita srca ne dopiru do onih malo kvarnijeg. Makar svećenikova propovijed nije bilo na tragu one turićkog svećenika koji se u naletu nacionalističke manije jednom u sred mise proderao: „Dopustili ste da se u po Liporašća nalazi muslimanska kuća“. „Eto kakvi ste vi župljani“. Možda se mnogi nisu brecnuli na takav ispad dok je mene šokirao kao ogledni primjer kleronacionalizma koji je nažalost pustio korijenje na ovim prostorima. Crkva i politika kao dvije strane iste medalje. Napuštamo crkvu i odlazimo objedovati. Stol je odveć pripremljen i nazdravljanje starijih rakijom već je započelo. Tatino zdravlje ne može biti poljuljano ni najtežim fizičkim radom, ali se usprkos njegovom protivljenju ne mogu oteti dojmu da ga rakija zanosi u nogama. „Dodaj vamo taj mikrofon da sestri Ruži otpjevam Jašarovu Ružo moja najmiliji cvijete, kosa sedi a godine lete, vreme teče, a ljubav sve jača, svako svome mora da se vraća“. Poslije otpjevane pjesme s posvetom tutnula bi mu neke šuške u džep i to bi bilo to. Poslije bi nastavila sa svojim uživanjem u zabavi, prepunoj posavske glazbe na razglasu koji dodatno pojačava volovske glasove i načine interpretacije, u kojoj je njezin brat tek sporedni igrač, tu je tek toliko da popuni mjesto ili košarkaškim terminima rečeno, da popuni roster. Umjerenost u njenom konzumiranju ga dobrano udaljava od slike nemarnog pijanca. Valjalo bi se zaputiti na još jednu obljetnicu župe, ovaj puta u Turić. Pristigla je glavnina rodbine iz  Njemačke, koja se izmjenjuje u dolascima. Jedne godine dođu obje tetke i oba tetka, a katkad zbog banalnih razloga, poput ozljede ljubljene mačke i njene natučene noge, otkažu svoj dolazak i dogovore ga za sljedeću godinu. Emocije potaknute tom izlikom su pomiješane. Uz posprdan ton, tu je i kivnost zbog neobazrivosti na bliske osobe. Sakriveni pod kruškom, uz oblijetanje stršljenova, postavljenih stolova poredanih u krug, raspredamo o koječemu, stariji najčešće o nečijoj aliri i čavrljanju tokom i po završetku mise. Svi su začuđeni koliko se baka Ela dobro drži. Njen odsutni izraz zarad bolesti nadomješten je vanjskim sjajem njenih očiju, neovisno o nemogućnosti jasnog raspoznavanja svih lica, kao da u zakutku duše zna koliko smo joj vrijedni i bliski i koliko se pretrgla u našem odgoju. Netko se oglasio povodom neumornog jedenja. Nikada dočekati da svi završe s jelom i odagnaju misao koja ih mami da sa pladnja uzmu još jednu jabuku. Zahvaljujući njenom blagotvornom učinku po zdravlje svima koža blista najsjajnijim sjajem. Koščice po završetku jela treba brzim pokretom ruke baciti u gusto raslinje, zaklonjeno šljivom plodnog uroda i omamljujućeg zova. „Ovo sigurno naši ne održavaju, garant se neki Musliman nastojao okušati u posjedovanju voćnjaka“, dobacuje poznanik moje majke. Slučajno naletjevši na poznata lica, i on je postao dio slavlja. Nakon tog komentara svi su utihnuli i prošlo je dugo vremena dok se netko nanovo nije oglasio. Nemoguće da je to zbog nelagode jer prozivka nije upućena nikome za stolom, jedino ako se netko u međuvremenu nije prerušio u ruho Bošnjaka, silno pogođenih ratom i svjetonazorima ljudi spremnih nazvati ih „prevrtljivcima“. Čak i oni istovjetnog stava su utihnuli, uviđajući da nepromišljenost izjave treba zaboraviti. Namještanje ležaja uz kojeg se moramo stisnuti majka i ja, ona nogu polegnutih tik do moje glave, ležeći u obrnutom smjeru. Dirljiv i istovremeno mučan prizor, dirljiv za one sklonije uviđanju emocionalne zaštite koju majka pruža, a mučan za one nesretne što spavaju na ležaju, smještenom na podu. Svi smo razasuti u dvjema sobama, svjesni da je teško svakome pronaći ugodno mjesto za spavanje. Prisjećam se šaljive zgode. Bakinog načimanja kruške u gluho doba noći. Ja sam tada bio jedini koga je isprekidan san doveo do toga da svjedoči tom prizoru ili bolje rečeno provjeri što se zbiva. Rano buđenje i sastanak za stolom, iznenađenost radi nečijeg preuranjenog buđenja. „Ova mlađarija se rano ustaje, ali ne kako bi pošla raditi“, reče baka. Proniknula je u razlog mog udaljavanja od fizičkog rada, ne zbog toga mi se čini odbojnim ili iscrpnim, nego zato jer je lakše potrošiti vrijeme na beskrajno duge razgovore i „šuplje priče“. Slanje tetka Stefana u kupovinu, uz podršku ujaka Bone. Bilo bi nezamislivo nadići jezičnu barijeru da je otišao sam, usprkos tome što se golemi broj ljudi može sporazumjeti na engleskom, ako već ne znaju njemački. Poziv na nogometnu utakmicu prekida svaki dotad uspostavljen raspored. Pristigli smo suviše kasno, kada su već sastavljene momčadi. Predstoji nam samo gledati iz prikrajka i očekivati povremeni bljesak inspiracije, filigranski izveden potez ili hitro optrčavanje u izvjesnoj situaciji za zgoditak. Pred sam kraj utakmice došlo je do fizičkog obračuna između dvojice starijih muškaraca, sijede kose, nižeg rasta, sklesane građe i košulje kratkih rukava s uzorkom, na kojem su prikazani plaža i more. Košulja dugih rukava, nošena sa zavrnutom manžetom odaje otmjenost,  a kratkih samo krkanluk, tako otprilike glase mišljenja djevojki kojih sam se naslušao kroz cijelu srednju školu. Razlog obračunu je nedozvoljena sječa šume jednog od muškaraca. Bez zadrške je zatim nasrnuo na drugoga, no on nije imao želju uzvratiti mu istom mjerom. Dobio je strašne batine, no barem nije izvrgnut slici pomahnitalog luđaka, spretnog u zamahivanju rukama i pronalaženju idealnog kuta za dokrajčivanje suparnika. Stav protivan nasilju očevidaca zaslužan je što se makljaža nije zaustavila. Organi reda su stigli nakon što se larma oko tučnjave slegnula. Uočavam par akademskih građana u blizini, uključujući i mog ujaka, vidno potresenog prepuštanju afektu u namjeri da se istjera pravda. Trčkaranje djece za loptom nije uspjela omesti takva scena. Mahom mlađahna djeca od nekolicine igrača starijeg kova na terenu. Pružaju podršku očevima i nagrađuju sve dobro što oni učine. Zavrijedili su status prepoznatljivosti te nisu daleko od toga da im oni upoznati s njihovom igrom uruče maxima cum laude. Ona bi sigurno vrijedila više od smiješnog trofeja za osvojeni turnir u Blaževcu. Na taj način bi im se učvrstilo samopouzdanje i uz to se ne bi morali pravdati kako je konkurencija bila preslaba. U potpunosti govori samo o njima samima. Vraćanje nazad u kuću moje bake jer se polako smračuje. Dok se drugi spremaju za odlazak na veselje pod šatorom, uz glazbu nadljudskih trilera, oduženih toliko da neupućenima u tu glazbu, ostavljaju dojam zavijanja,  odlučujem se za razgovor s rođakom o mojim rimovanim pjesmama. Dobro povezuješ započete misli, reče on. Bježeći od još jednog razgovora posvećenog umjetnosti, odlazim leći. Primaknut uz majku u već spomenutom položaju. Spokojno uplovljavanje u san, zasigurno zbog umora i blizine bliske osobe. Nadjačalo je i nepodnošljivu vrućinu. Zatim mi je sinula misao o tatinom izdržavanju vrućine. Često kada smo u Županji se tužimo jedan drugome o snu, koji nikada da naiđe i otkloni rasijanost živaca. Iskradem se iz kreveta i otiđem smanjiti frustraciju puštanjem pjesama, priraslih uz osjećaje podarene od važnih osoba. Mjesta se sjećamo zbog osoba pa ih tražimo u mjestima kad odu. Tata za to vrijeme utihne i sve počinje zamirati, dokle god se ne osvijestim i napustim katarzičnost. Obojica se pogledamo izrazom nalik onome „poslije oluje“, osim što je ova svedena na mentalne poteškoće, izazvane napadnom željom za snom, a ne junačkim pohodom, nesretno završenim i razbijenim o  hridi. Tko će se najbolje iskazati u domaćinstvu, preostaje vidjeti. Vrzmanje manjih oko lonca i uzbuđeno cupkanje nogama. Uzimanje piva uz podbadanje, to se naš novopečeni student  protegnuo samo kako bi dobavio pivo. Stolić za sjedenje postavljen je pored lonca, tako da je prava muka probiti se do frižidera i uzeti željeno. Izgleda da je to dio nekakvog idealnog reda, uspostavljenog da održava harmoniju onih koji pripremaju jelo. Zamišljenost tokom ispijanja piva, prosipanje po podu uz pedagoško korenje samoga sebe. Prisjetio sam se pjesme i videa, u kojem je prikazano nošenje pojedinca s gubitkom voljene osobe. Njegov sjetan pogled zagledan u prazno podsjeća me na moj, zamijećen tokom bivanja na groblju, kada bi me susrela kakva gospođa bliska mojoj majci, iznijevši odmah tu neopisivu sličnost s njenim očima sjetne aure. To utapanje u vlastitoj tuzi dočarano u videu odvlači me od toga da ikada više dotaknem alkohol. Nesuvisle misle u trenutku kada treba pijuckati bez zapitkivanja što je do toga dovelo i koji su motivi tu upleteni. To je samo prikaz biografije pojedinca u svrhu vjerodostojnosti glume, odvrati se od nauma da hodiš stazom pređenom na više ili manje poželjan način od brojnih pojedinaca, doduše koračanje još nije prekinuto, budući da nikada ne nedostaje slomljenih pojedinca zbog prekida veze ili nenadanog gubitka nekoga dragog. Dogovaranje oko produžetka boravka na još par dana. Raspodjela u dvije grupe, ona koja danas odlazi i nastavlja proživljavati ljetne dane u kutku doma i ona odlučena na duži ostanak i zatim podugačak put do mora automobilom. Pristizanje u Županju, u društvu nam se ponovno pridružuje i Željko Božić. Ovaj puta ne kao neznanac doveden u sklopu posjećivanja rodnog mjesta najbližeg prijatelja, nego kao netko odavno upoznat s zelenom kućom tetka Pere, održavanom i dalje, u koju je dovodio svoju kćer u najranijim godinama. Gledao ju je kako raste zajedno sa svima nama, nama koji pišemo ove retke, fingirano zrelima, nama koji sve više napuštamo bezbrižnost i dolazimo u dodir s pravim svijetom. Taj svijet pomalo je glorificiran, ali i neosporno nezaobilazan. Naručivanje jela pred sam kraj druženja. Opraštanje uz riječi podrške za sve što nas očekuje u skorijoj budućnosti, moja zbunjenost i zatečenost, nikada ne uspijevam pronaći prikladne riječi. Zbog toga uvijek izgleda kao da se nisam ni osvrnuo na sugovornika. Penjanje na bicikl uz pogled na cestu uronjenu u misli, pređenu nebrojeni broj puta, da bi se došlo do odveć poznatih kuća, kuća zaglavljenih u sentimentalno, kuća prepunih uspomena, kuća u kojima borave oni koji krate bogu dane, odavno sedirani tabletama za smirenje, sapeti okvirima života koji im je dijelom nametnut, a dijelom su ga sami izabrali i sada nema više dovoljno vremena ni prilika da se započne ponovno. Sada rijetko otvaramo vrata novima, nitko ne otvara vrata jer su novi domovi stvoreni negdje drugdje. Treba se otresti figurativnog „otvaramo vrata novima“, tebi je bolje da što nečujnije otvoriš vrata čim stigneš kući, podrži san za kojeg se tvoj otac teško izborio. Živimo snove i svoje živote sve do sljedećeg susreta, uz nadu da neće izblijediti sve što je donio opraštaj i gomila nepovezanih razgovora. Možda su samo meni prirasli srcu, i možda sve opservacije nisu uočene od drugih. Vrijede li onda ove stranice?

REVIZIJA 2024 (Sadašnji omnibus)

Prošlo je gotovo šest godina od pisanja ovih redaka. Generalni je zaključak da se istovremeno mnogo toga promijenilo i da je sve ostalo isto. U međuvremenu sam diplomirao, dakako da mi je budućnost s diplomom magistra hrvatskog jezika i književnosti i sociologije zasad obojena crnom tintom, rođak nadaren za fiziku sada je na prvoj godini fakulteta dok je u ono vrijeme bio tek inteligentni dječarac koji je zabadao nos u pitanja ozbiljnih ljudi i znao pobrojiti sve države svijeta. Melankolija i sjeta kao dijelovi moje ličnosti i dalje su prisutne, samo ih sada u trci stiže ravnodušnost, koja jedva da kaska, kasni možda samo jedan krug. Neke sanje su nestale i pretencioznost i idealizam kao obilježja adolescencije sada su samo davna uspomena. Neki putevi su utabani, i iako znam da svaki put vodi za nigdjezemsku, neki putevi makar pruže više užitka i manje patnje i nesreće dok najjača kosačica smrt sve ne izbriše. Ujak se iselio iz stana i podigao novu, velebniju kuću. „Teško mi se više penjat na najviši kat u ovim godinama, pogotovo kad treba teglit neki teret“. U tim malobrojnim okupljanjima nakon 2018-te znao je u razgovorima s tetkom, koji, očekivano nema tu razinu obrazovanja, govoriti o tome koliko su naši životi mali i beznačajni pozivajući se na znanja iz kvantne fizike. Znao sam mu se ubaciti u riječ kada je govorio o teoriji relativnosti s opaskom da je Einstein pogriješio kada je uveo kozmološku konstantu u svoju formulu jer je mislio da se svemir ne širi, što se pokazalo netočnim. Naravno da mu je bilo čudno otkud ja to znam, s obzirom na moje obrazovno usmjerenje. Što se tiče bilo kakvog osjećaja zajedništva i idile koja je postojala tradicionalnim rodbinskim okupljanjima u Turiću, rodnom mjestu majčine strane obitelji, ono je u potpunosti nestalo. Ionako oslabljen sastav, sada je još slabiji. Revijalne nogometne utakmice nikome više ne predstavljaju neku vrstu spektakla i motivacije. Zabave nakon utakmica nikom ne pobuđuju veliko veselje, kod nekih zbog animoziteta prema narodnoj muzici, kod nekih jer naprosto nemaju više takav duh, kao da je iščeznuo smisao za zabavu i veselje koje je plod uživanja u glazbi. Prošlogodišnje stravično nevrijeme onemogućilo je bilo kakvo okupljanje: „Žice na dalekovodu se ližu, bože zapalit će nam se kuća“. „Koga sad zoveš u pičku materinu žensku blesavu, ne može ti se nitko javit“. „Ovo je strašno, dođem na godišnji i dočeka me ovaj kijamet i poplava gornjeg kata. Ionako me samo muke i patnje vežu za Županju, izgleda da me moraju pratit i kad dođem na kratko“, govori stariji brat. Željko Božić, ocrtan kao strastveni govornik ogorčen životom u Hrvatskoj, kao carinik izmoren noćnim smjenama, uništenom kičmom od sjedenja i revoltiran balkanskim primitivizmom u susretu s ljudima („Šta imate za prijavit“? „Imam ženu“.), sada je u Njemačkoj zajedno sa svojom obitelji i gradi jedan novi život lišen gorčine. Tamo je također u surovoj borbi, ali makar postoji svrha u toj borbi i svakodnevnoj patnji. Viktor Frankl u jednoj od najutjecajnijih knjiga svih vremena Čovjekovo traganje za smislom (u srpskom izdanju naslov glasi Zašto se nisi ubio) tvrdi da čovjek može pronaći smisao u životu lišenom patnje, smisao u patnji samoj i smisao uz prisutnost određene doze patnje. Željko sada, kao i većina ljudi, zasigurno živi treći slučaj. Doživio je takozvani charachter arc (referenca na seriju The Sopranos) kada se Christopher Moltisanti pita kada će doći razdoblje u njegovu životu koje će ga dovesti do sreće, koje će ga izbaviti iz sadašnjeg stanja lutanja, nesnađenosti, prisutnosti osjećaja da mu se nikada ništa dobro neće dogoditi u životu. Oni koji su gledali seriju, znaju kako se Christopherova priča završava. U slučajevima nekih ljudi nema rješenja za tragiku koju oni nose u sebi, u svom pogledu, u svojim očima. Sada kao da nalikujem Željku u dijelu ogorčenosti hrvatskom politikom i u gorljivosti izlaganja, što je naravno plod nepostojanja trajnog zaposlenja, a i moralne gnjilosti vladajućih. Poprilično izražen pathos u govorenju, sve bukti od žustrine. Ispadam smiješan u svom jakom pathosu jer svi romantičari koji ispravljaju krive drine na kraju nastradaju, bilo psihički, bilo fizički, ali ipak je jedina stalnost: „Borise Davidoviču ne dajte se pasjim sinovima“. Ukoliko platim tu cijenu, neka ga, makar znam da sam ostao dosljedan sebi. Naravno da sam sazrijevanjem i protjecanjem vremena shvatio koliko je promašeno bilo moje tinejdžersko uspoređivanje literarne vrijednosti Andrića i Selimovića. Koliko god da je Andrić kao čovjek bio mračni egocentrik, preletačević koji se kretao kako vjetar puše (čas predavao vjerodajnice Hitlerovim ministrima, čas onda opet prao ruke od tog dijela svoje diplomatske službe kad je uspostavljena Druga Jugoslavija), veći je pisac od Selimovića.