proza

Jelena Benčić: Cijeli jedan dan u krošnjama

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR (8. izdanje)

Jelena Benčić (Varaždin, 1999.) završila je prevoditeljski smjer na zagrebačkoj Germanistici te književno-kulturološki smjer na Anglistici. Ciklusi pjesama objavljeni su joj u časopisima Tema i Vijenac, a kratke priče u zbornicima natječaja Lapis Histriae te u sklopu natječaja Kritična masa. Tri ljeta zaredom sudjelovala je na radionici književnog prevođenja u organizaciji sveučilišta u Beču na otoku Premudi. Od kolovoza 2024. kao stipendistica Njemačke savezne zaklade za okoliš (Deutsche Bundesstiftung Umwelt, DBU) u Berlinu radi na vlastitom istraživačkom projektu o ulozi organizacija civilnog društva u osvještavanju šire javnosti o hitnosti rješavanja klimatske krize.

Cijeli jedan dan u krošnjama

LICA:

Aljona: stanodavka i cimerica u Berlinu, penzionerka, a ideja za ime sto posto je Konfucijeva

Konfucije: psihoterapeut, meni najdraži

Kosjenka: prijateljica u koju sam zaljubljena, jako.

Često mislim na tebe i na kraj svijeta. Drugo mi pomaže da se prisjetim da ne moram ništa: biti lijepa, mršava, uspješna, svjetska, izvanredna po stilu odijevanja, broju partnera ili frekvenciji izlaženja. Prvo mi pomaže da se podsjetim da u sebi nosim tugu koju znam točno kako prizvati, kojom pjesmom, kojoj slikom. Onom tebe nasuprot pokretnim stepenicama u zagrebačkom pothodniku, kako izgledaš dok ti prilazim nekoliko dana nakon što smo se zavoljeli. Bilo je to prije tri godine i četiri do pet prekida, nismo napravili službene podatke. Ja sam sad u Berlinu, gdje u podzemnoj povremeno sanjam da se kasnije začahurim u kojem drugom gradu na b: Beču, Beogradu, b…, a za tebe ne znam, ponovno si mi iz autobiografskog skliznuo u fikciju, prije otprilike tri tjedna kad si rekao da sve više razmišljaš o životu u Varaždinu, gradu u kojem sam ja rođena i koji ne mogu smisliti.

Ne volim to što ponekad osjetim potrebu govoriti o tebi s prijateljima koje upoznajem u Berlinu jer je nemoguće upotrebljavati jezik, ponekad tuđi, uvijek improvizirani i u kratkom roku da se predoči količina nježnosti koju za tebe imam već dugo i dosljedno. Iako tobože znam da je dobro da nismo zajedno. Češće mislim o tebi, tebi kao izvoru tuge, nego o razlozima zašto sada moram biti i jesam sama. Rebeka je nakon prvog našeg prekida, najslužbenijeg dosad, rekla da je u životu dobro raditi upravo suprotno od onoga što ti savjetuje vlastita mama. Moja mama ne može razumjeti zašto ne mogu prihvatiti da je tebe, činilo se, posljednji put kad smo razgovarali telefonom najviše mučilo hoću li napokon, ako i kad budemo opet službeno zajedno, pronalaziti više vremena i energije za obitelj. Ne samo za tebe, nego i za svoju i tvoju obitelj. Svaki put kad razmišljam o tome pitam se kako možemo toliko srasti s osobom koja nas zapravo uopće ne razumije, koja ne osjeća naše važnosti, daleka nam je po vrijednostima iako ne jede meso, ne voli partije i ne želi djecu. Ali želi ženu koja sebe stavlja u zagrade, ponajprije kuću u koju će ju smjestiti.

Ranije me nije plašilo to što se zapravo nikad nismo jednoznačno oprostili, ali me sada malo svrbi. Što ako će tuga, koju ti tada, onaj dan u Zagrebu kad sam odlazila iz stana i države, nisam sasula u zagrljaj, jednom ipak pronaći put do tebe i ozlijediti me? Pa te možda sretnem na terasi tvojeg omiljenog varaždinskog kafića i slomim se u čvrsti stisak, eruptiram akumuliranim prazninama kojima nikad nisam dala izraz?

Ti si obuo tenisice, ja sam otključala vrata, poljubili smo se i rekli si bok kao da je obična subota u kolovozu i sljedeći tjedan idemo na more.

Prije toga, u autobusu za Beograd čitala sam Jasnu Jasnu Žmak, njezinu knjigu Moja ti. Tako sam naučila koji je kriterij za bilo koji odnos: da možemo biti slobodni zajedno. Da mogu biti ja, osoba koja preskače svaki obiteljski ručak koji stigne, a da ti svejedno znaš da svoje plime pažljivo uzgajam pod jastucima, čuvam ih za tebe, kojeg biram. Tebi i meni treba puno da naučimo da se možemo voljeti uskličnicima umjesto točkama, da možemo biti dva svoja slomljena pravca koja se s vremena na vrijeme susreću u heterotopijama.

Kosjenka je slobodna, ne žulja ju Tinder, ona pleše salsu i leti Beogradom. Kad pomislim na nju, vidim tratinčice u kojima se odmaramo nakon toplog dana na Adi, zrak miriše na kremasti sir s vruće pizze i cigarete, subota je i pred sobom imamo još cijeli jedan dan u krošnjama. Ona, koja redovito provjetrava svoje dane, a onda se povremeno sklupča u suncu svijeće, mogla bi biti osoba s kojom bih rado odmatala jutra jedno po jedno. Osim što ne zna da se meni sviđaju i žene. Kad smo se predzadnji put čule preko Zooma, pitala me kako mi je berlinska cimerica, a ja sam joj odgovorila da nije vrijedna spomena pa smo nastavile pričati o valu mira koji nas poklapa kako ljeto spremamo u smočnice i zamrzivače. Citirala mi je Depeche Mode, svoj bespogovorno najdraži bend, pjesmu Useless. „The slowing of time“, kaže Kosjenka i ja ponovno osvještavam kako me s njom nikad ne grizu misli da moram drukčije. S njom su svi moji parametri u ravnoteži, s njom zapravo uopće nemam parametara za procjenu, nemam tijelo, izgled, karijeru.

Kad razmišljam o kraju svijeta zapravo razmišljam o budućnosti o kojoj mi se čini uzaludno razmišljati, što vjerojatno ne bih mislila da si ne uništavamo planet. Oslobađajuće je ostaviti misli o mirovini, mogućim karijerama i održivom stambenom rješenju sa strane dok maslac od kikirikija žlicom kupim s dna staklenke ležeći na kauču i odgovaram si na pitanje što mi je važno upravo sad, kako bi rekao Konfucije. Sad mi je važno da imam kuću koja nije poplavljena, posao i ljude koji vole šume, preplanule klupe i turističko kupovanje cigareta za rana popodneva u studenom. A onda se ljutim što su starije generacije imale više vremena otići u Meksiko i u Maroko, obići sve jadranske otoke i sve istarske gradove, pronaći najdraži kafić u Firenci i zaljubiti se u Madridu. Želim učiti disati polako i sa suncem na kapcima, ali osjećam silu tekućine koja me vuče prema pohlepnim moranjima i ne vidim načina da joj se suprotstavim, osim u vlastitoj šutnji, osim tako da ja znam da radim najbolje što ide i da se željeti uvijek više, ispravno i sad ne poklapa sa zdravstvenim stanjem makrosustava.

Konfucije kaže kako mu se čini da mi se kozmos smije dok mu govorim o Aljoni, o ispravnom i njezinom načinu da se noževi stavljaju u perilicu za suđe. O jednoj vrsti šalica koje su za kavu i drugoj koje su za čaj. Za ovo s noževima sam još i čula, neki kažu da noževi moraju biti okrenuti oštricom prema gore da bi se bolje oprali, drugi da oštrica mora biti okrenuta prema dolje da se kasnije ne bismo porezali. Ali ovo sa šalicama mi je sasvim nova budalaština. Konfucije predlaže da na taktičkim mjestima u stanu ostavljam Zločin i kaznu, na što mu odgovaram da ne znam je li dozvoljeno ostavljati knjige u zajedničkim prostorijama. Dok mi Aljona prvi puta govori da sudoper nakon brisanja moram osušiti pamučnom krpom, ni ne sluti da oduvijek bježim od oktroiranog obiteljskog reda i njegove lažnosti. „Meni se čini da si odrastala s puno bulšita“, kaže Konfucije. Aljona ne sluti da se i ja borim s tim koji je pravi i moj način ulaženja u stan, naime taj da se cipele izuju i kišobran ostavi pred vratima, da i mene vrlo često smiruje čišćenje, pomisao da, čak i ako sve ide kvragu, mogu barem sjediti s potresima i vijestima u usisanoj sobi. Ponekad zamišljam da sam poput ljudi koje znam i čiji mi neredi ne smetaju, da nemam gdje raditi jer su mi sve površine prašnjave, ljepljive i blokirane grickalicama, papirima i špecerajem od prekjučer. Onda slike stanova tih ljudi koristim kao izliku da ovaj tjedan ipak preskočim usisavanje ili ga samo odgodim i umjesto toga odem na parti. Znanstvena fantastika. Pitala sam se već i što bi Aljona rekla kad bih je obavijestila da ovaj tjedan ne stignem oprati kadu. Bi li me gledala razrogačenih očiju i nervozno trepćući kao što je činila kad sam joj veselo pokušavala objasniti da postoje dvije oprečne logike za stavljanje noževa u perilicu. (Tko pere kadu svaki tjedan? Ovo je ozbiljno pitanje, javite se.) Aljona me podsjeća na djedovu drugu ženu s kojom sam odrastala i koja bi također mogla napisati cijeli priručnik za prikladan život, leksikon ispravnih odluka, i time obuhvatiti sve od otvaranja prozora u kupaonici nakon tuširanja do jezika koje moramo svladati i poslova koje moramo dobiti, naravno, u inozemstvu ili na fakultetima.

Želim poput Mitski pjevati nježno i pomalo prigušeno kako je sve što želim tiho mjesto na kojem mogu vrištati neka me puste da budem odbijana i neuspješna, da ostavljam lonce od večere za ujutro. Sloboda je staviti šalicu na stol bez podloška, napola prerezati limun bez daske.

U sobi ponekad plačem i onda se pitam čuje li me Aljona, bi li me došla pitati što nije u redu da me čuje. Bi li razumjela da joj kažem da plačem zbog težine, dominantnog dojma da bih trebala dugo maksimalno usporavati kad bih se htjela vratiti na tvorničke postavke? Ali znam da me ne čuje, ona dobro čuje sebe i tako me uči da ne budem kao ona. Aktivno se suzdržavam od toga da na tuđe replike odgovaram s „ja“. Da me čuje da plačem, Kosjenka bi me uhvatila za ruku i odvela na vrući kakao, nudila mi sve što bi pronašla u svojoj torbi i govorila mi „dušo“ izgovarajući dugo slog po slog. Pomisao na budućnost kojoj nikad nisam ni bila mogla nametnuti red olakšava mi sanjarenje pa ostajem s Kosjenkom, zadržavam joj ruku iznad koljena iako je ljeto i moja je ruka mokra. Mi sjedimo postrance u tramvaju u Beogradu, gledam je iz profila, lice joj je zaklonjeno slamnatim šeširom, kao da smo se ušuškale u sumrak na plaži Sablićevo, i njezina se ruka pridružuje mojoj, kaže, „de si mi, draga“.

Da imam budućnost koje me nije strah, svejedno bi me bilo strah. Svejedno bih trebala plesti odgovore na pitanja koja me svaki dan bude otprilike sat vremena prije alarma. Je li u redu da se nakon Berlina vratim u Zagreb iako mi se to čini pogrešno jer sam naučila da se uspješnost mjeri boravcima u inozemstvu, jer sam zamislila da će Berlin biti uvod u ostajanje, u posao u njemačkim tjednim novinama? Voljela bih isprobavati u nesvršenom vidu, otići s Kosjenkom živjeti na otok, u šumu na sjeveru ili pak u Pariz, na Siciliju. Moja je izgubljenost stokraki morski glavonožac koji na krajevima dana ipak krši krakove, zamata se poplunom u devet navečer i uspavljuje mantrom da uspjeh i ispravnost nisu predeterminirani, što god Aljona rekla o šalicama i noževima.

„Što kad ne bi trebala ništa?“ govori Konfucije. Svejedno bih zamolila za nepreglednost vremena i prilika da pokušam barem ponešto, jednu zimu u Brazilu.

Danas je nedjelja, u mojem se prozoru dani plavkasto, za dva sata izići ću iz stana i naći se s Barbarom u Grunewaldu. Prizivat ćemo sunčeva klupka među lišćem, pamtiti zajedno japansku riječ komorebi izgovarajući ju, riječ koju sam ja zaboravila, iako sam gledala Wendersove Savršene dane, ali Barbara nije. Ona voli zvukove riječi, sviđa joj se „rijeka“, ime grada u koji se možda jednom zaputi iz Brazila i potraži me. Kosjenka će danas biti mačka, vući se od kreveta do kauča, od knjige do podcasta i promatrati svoje pokrete, osjećati kretanja kralježak po kralježak. Pod kapcima crtam sebe kraj nje, pronalazim si mjesto pod dekom s njom, tijela su nam topla i moja glava postaje šuplja na njezinom ramenu. A ti, ti danas ponovno slažeš slagalicu svojeg stana u Varaždinu, u ulici koja se u tvojem vlastitom rječniku zove prema kuharu iz menze (Đure Kuhara), a ja ne moram ni zatvoriti oči da se utopim u nedjelji u Dugavama s tobom, ti si vruća voda kratko prije Božića koja me čuva od maminih poziva na ručak u Varaždinu daleko na površini.

Jutro je danas nedjeljno prazno i plavo, i ja imam cijeli jedan dan u zimski nevidljivim krošnjama, u svojim suncima, koja imaju najljepša imena na svijetu.

GLAZBENA PODLOGA:

Fleetwood Mac. If You Were My Love.

Depeche Mode. Useless.

Mitski. I Want You.

Barabatuques. Baiana.

Wallners. In my mind.