proza

Ema Brkljača: Danse macabre

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR (8. izdanje)

Ema Brkljača (Rijeka, 2000.) završila je prijediplomski studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti u Rijeci; studirala je na Sveučilištu u Padovi, a trenutno dovršava diplomski studij anglistike i lingvistike na Sveučilištu u Zadru. Ljubav prema knjigama prati je od osnovne škole, kada je prvi puta objavljivala svoje pjesme i radove u školskom listu, a tijekom studiranja objavljivala je svoje književne i prevoditeljske radove u časopisima The Split Mind i Sic, te je sudjelovala na književnim festivalima Litaf i Vrisak za studente. Književnost traži i pronalazi u „malim“ stvarima, i čvrsto vjeruje da se inspiracija krije u svakodnevici, ako znamo na nju obratiti pozornost.






Danse macabre

 

6:30 – Reinkarnacija

 

Zvuk budilice zamotane u plastičnu vrećicu reže mi sljepoočnice. Ionako već neko vrijeme praznoglavo postojim poleđice u majčinskoj posteljici desetodnevnih plahti. Nema potrebe za mentalnim nasiljem neorganskih stvorova. Alarm zapravo ne budi mene, nego moje tijelo. Električni šokovi. Lobotomija je ono nešto o čemu smo učili u školi – drugi najvažniji predmet poslije matematike. Stopala mi tapšu tepih koji pod lišava svoje hladne praznine – istjerat ćemo je iz svega samo ne iz nas; nažalost, ne sjećam se čemu je služio taj predmet, ali ne mogu smetnuti s uma da je to bilo nešto presudno za zdrav i kvalitetan život. Možda se još sjetim, prije nego odlučim što ćemo s doručkom.

Svako jutro iznova inkarniram se u istome tijelu. Dok ustajem, namještam motivacijski video: ti si efikasni kotačić, nezamjenjiva opruga, snažna plastična gumica koja povezuje mehanizam – vitalni komadić u životu na poslu, u životima ljudi koje poznaješ, u životu svoga partnera, svoje obitelji. Jutarnje afirmacije koje primam intravenozno daju mojoj krvi lijepo zdravu, hemoglobinsku boju. I neispavana i opipljivih podočnjaka, ja sam sretna. Ja imam svoje mjesto pod suncem (sunce nije ugovorom zagarantirano; preporučljivo je zadržati simboličko odstojanje od i ne hraniti metafore, jer svaka predstavlja problem za sebe). Ja imam posao. Ja sam ponosna vlasnica jedne divne plaće o kojoj bi me bilo malo manje sram govoriti, da je viša barem dvjesto eura ili tisuću i petsto kuna (navika da prevodim u kune, kaže mi psihićka, genetski je srodna s religioznom psihozom). Ali drugi to ne znaju, pa se time ne zamaram. Budilica i dalje pizdi. Zakopana sam pod poplunima hladnog zraka i umaraju me ove misli, pa ih šamaram dalje od sebe i otkidam plahtu-flaster s tijela i ustajem što prije da me ne ogrebu hladnoća praznog stana i crkvena tišina. Moj nemuž već je otišao, on radi predjutarnju smjenu; prostor koji konvencionalno nazivamo stanom prazan je od nas, jer ga trenutno ispunjavam samo ja. A s tom osobom ne osjećam se baš sasvim ugodno; ključno je što prije pobjeći od nekoga s kim nisi na ti. 

 

6:45 – (Re)tuširanje

Pod metalnom granom osjećam kako mi duša klizi natrag u tijelo. Kapljice rose iz cijevi industrijski ritmično i dosljedno, zamotane u celofanu pare, češljaju mi kožu. Čvrsto odlučujem: danas ću učiniti nešto veliko. Kupaonica je široka dva prsta kvadratna, pa ju isparavanja moga tijela i znojni sos od noćnog mariniranja u plahtama pretvaraju u saunu u Guinessovu rekordu. Dobijem poriv za pjevanjem; za izvlačenjem najsramotnijih i najtvrdokornijih misli na površinu. Vodovod ispod mene usisava moju sluz. Vremena za pjevanje nema; u glavi otvaram ormar, mozak mi šalje viziju: traperice koje sam kupila prije tri godine. Onaj pulover koji izgleda kao da je načinjen od slijepljenih tratinčica (od oslijepljenih tratinčica, osakaćenih glava). One crne potpecite, nominalno niske i lake za balansiranje (osim nekoliko ogrebotina sprijeda, loše hodam i jedna mi noga malo bježi prema unutra). 

Zavrnem onom malom metalnom glavicom – pipom – i prekidam dotok čistoće. Močim rutavi tepih svojim postojanjem; rezultat je jedna živa fotografija napola apstraktnog oblika koji podsjeća na zakržljalo ljudsko stopalo. Zastajem pred zrcalom i prstima pocuclam kondenzaciju, točno u obliku moga lica i vrata i sve do ključne kosti. 

 

7:15 – Pokrivanje

Proces, dakle, započinjem predigrom: ogledalo i ja dotičemo se intimno; ruka mi prati zvuk srca i započinjem ritual odijevanja. Napipavam rub plastike i kože, procjep između mesa i te mekane tvrdoće koja je svojstvo jedino plastičnosti: otvaram mali poklopac koji savršeno prati liniju moje dojke. Ako netko kucne po meni, čut će razliku između ljudskosti i transhumanizma. Koje ću srce danas odabrati? Ipak mi je trideset i tri (ovako, današnjim jezikom osjećaja, b r o j e v i m a: 33) i nemam puno izbora; između njih četiri, sva su već polako izlizana. Nekad danima koristim isto srce, držim ga u prsima dok ne osjetim da zapinje, da mu treba odmor. U jedno sam srce zaboravila staviti baterije. U drugome ih moram promijeniti. Imam čak i jedno električno, srce na napajanje. S njime se još i najlakše iziđe na kraj, potrebno mu je najmanje održavanja. 

Ništa. Ostaje ovo koje već imam; samo ga malo potapšam rukavicom za kupanje od poliestera na ruže; to je najbolji materijal, prašina mu dobro stoji kad ga ne operem i ostavim da se kiseli na rešetkastoj polici u tušu. (Napomena 1 – poliester loše reagira na znoj; s rukavicom biti oprezna, da prilikom čišćenja mehanike srca od prašine ne zalutaš i pomuzeš znoj s pazuha. Napomena 2 – što dulje stoji neoprana i zaboravljena, to će rukavica jače mirisati na ucviljenu kiselost kad otvoriš vrata tuš-kabine i sjetiš se da postoji.)

Kad se uvjerim da su vratašca u prsima dobro sjela na mjesto i da je njihov rub pokriven svilenkastim silikonom kože, vratim se u sobu, uđem u ormar i zarotiram se, za mene se zakači odjeća, i na kraju iskrsnem pred ladicom za čarape, koje uvijek na njuške svojih stopala navlačim posljednje.

 

7:30 – Blagovanje (ili Kruh naš svagdašnji)

Kuhalo za vodu javlja da je tekućina u pravom agregatnom stanju da se sljubi sa zobenom kašom iz vrećice. Volim zobene kaše iz vrećice jer je svaka manje od pola eura ili 3,75kn, što bi onda bilo manje od 5kn, i jer ne treba uložiti gotovo nimalo misli u njezin životni put od vrećice do želuca. 

 

7:31 – Interludij

Simbol zime. Mislim da me pecka grlo. Kao kad dolazi menstruacija, samo u vrhu jednjaka. Gospođa na visokoj poziciji. Progrgljam. Guram ruku u usta i mažem po nepcu smjesu maslaca i soli. Internet-medicina: kako blijesak boli zazidati u grlu, pa da što efikasnije izignoriraš odstupanje od homeostaze.

 

7:38 – Transplantacija

Dok se spuštam stubištem jedne zgrade u buketu od još pet istih takvih zgrada i držim vuneni šal koji mi grebe nosnice da ne pobjegne s ramena, škljocam ključem od auta tri puta – jednom da me dočeka otvoren auto i da utiliziramo vrijeme koje bi inače propalo na povlačenje kvake, shvaćanje da je auto još zaključan, i na otključavanje – drugi put za svaki slučaj – i treći put jer možda za ljubimca imam jedan mali glas skriven negdje u mozgu, koji tu i tamo iskoči i savjetuje da to što radim napravim točno tri puta, inače ću se poskliznuti i razbiti čeljust. Ili slupati haubu u nekom jarku. Nevaljalac mali! Baš je zločest.

 

8:05 – Nautika 

Ja i more auta plutamo po jutarnjem smogu. Sjedim ograničena pojasom i semaforom. I mnoštvom pravokutnih tijela koja iz svakog smjera oko mene zauzimaju prostor. Svi jedni drugima činimo kavez. Jutarnja misna svečanost; trube auta odaju počast gužvi, to je jedan predivan prizor, iako čest, ali divna prilika da se vidi kako se ponašaju instinktivno, u svojem prirodnom okruženju. Prozorska stakla ne propuštaju maglu (magla je nabacana na prozore i na vjetrobran; netko je nadodaje lopatom i ona pljušti po krovu i slaže se u slojeve stare i nove kao žito ili pijesak na stijenki prozirne vaze), ali propuštaju gradsku hladnoću. Dahom crtam linije po zraku. Nakon nekoliko trenutaka, ne ostaje ništa. Suvremena umjetnost.

Svakako kasnim na posao. Ispsujem, u slučaju da je negdje skrivena kamera. Ili u slučaju da se u ovom trenutku gledam iz budućnosti, zajedno sa šeficom koja me pitala nisam li ovaj put namjerno zakasnila. Kao žrtveni prinos prilažem joj ovu sliku. 

 

8:10 – Pozornica

Ured je grd. Jedna grdobina od ureda. Odavno to samo podsvjesno upijam i svjesno ne razumijem i ne pridajem pažnju tome što prostor radi s mojim tijelom. Čim prijeđem prag zgrade, bude se praiskonski instinkti i govore mi: u ovoj spilji spava neki medvjed, ima neandertalaca koji će od tebe iskoristiti sve do kosti. Ili jednostavno: ne idi, tu se krije neka opasnost. Čestice tijela podrhtavaju na frekvenciji nervoze. Međutim, ja sam odavno zaboravila taj jezik i svako jutro iznova uđem. Nakašljem se. Glave se okrenu iza svojih naočala; na tren prizovem svijest duhova iz ekrana. Kašlju i oni natrag: Murvica iz srednjeg odjela za inovativnu metodu suhe depilacije pazuha, Bogumil iz odjela za sportske novosti loše kopirane s drugih portala i Konstantin, itijevac (timaritelj naših uređaja, veterinar za tehniku, šaptač mehanici). Prvo se pije kavica (Konstantin barata kuhalom za vodu), onda i ja uronim u ekran: mi postajemo jedno.

 

10:30 – Libacija

Opet kavica ili kavić. Čisto diversifikacije radi, i da ne razmazimo želuce, ovaj put s aparata. 

Hrana. Bogumil jede kroz nos, Konstantin tovi naše uređaje, a Murvica proizvodi čudne zvukove.

 

11:05 – Ispovijed 

Dnevni poziv boginje AMMA. Zove da me i ovaj put optuži/ pozove na red/ prokune zbog moje neplodnosti. Kad zaključimo poziv, ja sam i dalje neplodna i nesposobna, i plače mi se, ali pokušavam da ne. Jednom mi je Bogumil ponudio maramicu iz svoga džepa. Uzela sam je, kao što se uzme ponuđeni flaster. Bila je korištena. 

Nikad ne znaš čija će maramica biti korištena. Možda i tvoja vlastita.

 

12:30 – Potraga za izgubljenom memorijom

Ne mogu pronaći dokument, mislim da sam ga izbrisala. Sjetim se da mi je nešto važno na pameti, ali ne znam što. Kopkam rub naljepnice na plastičnoj čaši kave za van koja je dobra za okoliš i koju sam zaboravila baciti još prošli tjedan. Tražim što sam zaboravila između mehaničkih slova narudžbe na naljepnici. Ne nalazim.

 

13:30 – Penetracija

Fotoni plodovi ekrana miješaju se s česticama moga bića, utiskuju u organe, mozak, misli, molitve zaboravljenim bogovima. Mi smo jedno. Krv kuha. Isparavaju oči. Svjetlost reklama na internetskim stranicama, tablice za računanje, dokumenti u nefizičkom postojanju, izrezani izbljuvani e-mailovi – uzvisuju me svojim svjetlom u ovom neljudskom postojanju. Svjetlo i ja – mi smo jedno.

 

14:30 – Izgon iz raja

Svjetlo i ja prestali smo biti jedno. Materinji sok logike koja je binarna prestaje doticati cjevčicama iz kućišta u moje vene. Bogumil kašlje. Gledam galerije reklama. Najnoviji intrauterini uložak, snižen 25%. Ne treba mi, ali da ga stavim, bi li me to kvalificiralo za Barbiku (sad prevladava udio plastike u mojem tijelu nasuprot udjela organske tvari), ili za Transformera (transhumanizam)?

 

14:59 – Nebožanstvena komedija

Ovo je pakao. Ili limb. Ne razumijem se u stručnu nomenklaturu, ne znam koja je razlika. Svaki dan isto. Isti mirisi, isti zrak, isti ugljen, ista magla na prozoru. Smog je već dio moga DNK. Ispušni plinovi. Zračenje radijatora i računala grije me još malo u ovoj kutiji od sobe. Glupa uredska stolica na kojoj sjedim udubljena je od svih stražnjica, prostitutska stolica, prašnjavo blijedo ružno crvena; udubljuje i moju kičmu, žvače ju i savija podmuklo, i sama stolica kao tajni agent vremena. Jednom kada odem odavde, uzet ću je sa sobom i spalit ću je. 

Ovi prokleti zidovi, sumnjam, izgrađeni su od cigle koja je serijski uobličena od blata s nekog prapovijesnog svetišta ili ritualnog mjesta, što god, jer zidovi su začarani bunker, zamka za muhe, samo što umjesto toga lovi vrijeme. Kad ujutro uđem i kroz vrata propustim sa sobom malo vremena, to vrijeme više ne zna izaći i vječno se vrti u krug, izvodi piruete, udara glavom o zidove, odzvanja kad pogodi taj glupi luster, ali nikako ne može van. Ono je sporo, tromo, obeshrabri se već do ručka, pa ne preostaje ništa drugo nego da buljim u plavičasti (be)smisao ekrana, praveći se da ne čujem kako vrijeme polako klizi niz zidove, curi razbijeno, siva mu tvar poprskala strop, jezivo se taloži na tlu. Prasak zraka s prozora onda podigne krhotine, i tako se kao balon vrti u krug. A mene zatočava ta prokleta crvena stolica, i u ovu minutu srčem to podmuklo zadovoljstvo: nisam potpisala ugovor da ovdje provedem cijelu vječnost. Uskoro izlazim odavde.

 

15:00 – Liberacija

Ustajem iz cementa crvene stolice. Isključujem računalo; uzdahne pa zamre u jednom tako tihom, i tako nesretnom dahu. Moje glupe potpetice podsjete me koliko je bolno postojanje. To jest, prožima ga ta jedna karakteristična, pritajena bol na koju nitko nije dao svoj pristanak u odredbama i uvjetima prije stvaralačkog čina. U onom trenutku kad smo prešli s tvorničkih postavki na nešto drugo. 

Okrećem se dok vadim ključ iz unutrašnje strane brave. Simbol nade. Pogledam u tu jadnu očerupanu stolicu. Nekako, ovako mi ju dođe žao, iako se ona i moja kralježnica mrze. Sutra ću opet sjesti na isto mjesto. Drugog izbora nema.

 

15:23 – Utjeha

Prenio me oblak snova u najbliži trgovački centar. Neću imati vremena da prođem sve što bih htjela, ali već i sam dodir između ovih mirodija i mojih nosnica spašava moju dušu: čudesan miris šljokast i pun svjetlosti zvijezda šire od sebe: poliesteri, akrili, viskoze, žersej, šifon, umjetna svila… Toalet, trgovina za prehranu, trgovina sportskom opremom, trgovina za bebe. Prvi ljudi već su se strmoglavili s poslova ravno na kavu; potpuno zatvoren strop ne propušta u našu blizinu svjetlo izlizanog dana na odmaku, ne propušta njegovu užasnu zlovolju, kratkoću, nezainteresiranost za mene, za nas, užasnu prolaznost vremena koje se kao masa oblaka miješa i rastvara u svemiru. Trgovina za proizvode za ljepotu, trgovina za knjige. U izlogu jako lijepe korice, sa zlatnim slovima, s ozbiljnim licima slavnih ličnosti s podnevnog programa regionalne televizije. I one korice koje izgledaju kao da su i same izlog, mise en abyme, pun svega mogućeg natrpanog što odražava fikcionalnost naše stvarnosti, da bi nalikovalo nečemu što bismo mogli nazvati suvremenom umjetnošću. Sjetim se da nisam davno pročitala ništa osim nekog kratkog novinskog članka, u kojem su spomenuli jednog susjeda koji nešto pokušava napraviti za lokalnu zajednicu; preživjet ću ako i dalje ne pročitam ništa.

 

16:23 – Anagnoriza

Tamo, među narančastim plakatima sa senzacionalnim popustima (20%, samo ovaj ponedjeljak, povodom Dana konzumerizma), uočavam: moja sestra, hipijevka. Ona je isto neplodna, samo od svoje volje, i ona čita (spalimo vješticu!)

Srećom, moje pete imaju sposobnost zaokrenuti me za 180⁰. Nemam vremena za ljude s drugačijim pogledima. Ni na što. Moje vrijeme na ovoj zemlji previše je ograničeno da proširim svoju osobnost (eto, nespretno i zvuči; misli li se na to da čovjek udeblja svoju osobnost? – svi poznati časopisi i društvene mreže savjetuju suprotno).

 

17:48 – Mentalno zdravlje ili štogod

Petom ravnam ispljuvanu žvaku s betonom. Potpetica je radnički robusna pa lomi beton. Dok popušim, od dima crknu tri goluba. Dim boja vrijeme koje polako gubim dok stojim pred stubama. Škicnem na ručni sat, ukras, bljesak bižuterije, tek mu je sekundarna funkcija da govori vrijeme. Imam pravo, kažu brojevi obojani digitalno, na još jedanaest minuta. Kreveljim se u lokvu zaostalu od noćne kiše. Talog zemlje, prašine i masti, tisuće godina prljavštine koju zemlja bljuje iz pukotina u asfaltu. Boja naših iznutrica. 

Netko otvara gustostaklena, jugoslavenska vrata sumračno socijalističke zgrade. Iz nje se cijedi zrak kao crna sluz. Zapravo je neboder, koji se nad mojom glavom stere dvadeset i pet katova; iako nema sunca, ne mogu se probiti iz njegove sjene. Nemam vremena. Netko izlazi van; možda je ovo znak da bi bilo dobro da i ja suprotno od uđem. Kašljucam. Grlo. Još od jutros. Razmišljam da možda, umjesto kod psihićke, odem da mi netko pogleda to grlo. Ili da za to pitam nju, kad sam već tu?

Istini za volju, ne idem od svoje volje. Dobila sam na lutriji, tj. doveo me onaj mali incident na poslu u tu zgradu, na mjesto suprotno od ljepote. Gazim svoj odraz u lokvi, obrnuti doppelganger; poravnavam sako s umetcima na ramenima, uzdišem, ulazim.

 

18:43 – Presuda

Kriva si za vlastite pogreške.

Jesam li kriva što se auto pokvario pa moram platiti popravak? Jesam li kriva što nema bebe? A za ono kad se pokvario grah u limenci? Jer je on dobio otkaz? Jer ja radim već šest godina na onom mjestu? Jer me boli grlo?

Da. Da. Da. Kriva, po svim točkama optužnice.

 

19:01

Izlazim. Ja sam arhetip pustoši. Toliko ne razumijem kako promijeniti se, da to i ne želim. Piša mi se. E – možda je to ono čega se želim sjetiti, ali ne mogu.

 

20:00 – Penelopa se vraća kući

Škrgućem ključevima. Odlažem pete pored vrata. Moj nemuž odavno se vratio; prepoznajem ga po mirisu kuhanih čarapa koji ispunjava hodnik. Mi se volimo. Čujem zvukove nekog opće-akcijskog filma izloženog u okviru pametne televizije. Odlažem kaput i razvezujem šal, pazim pritom da s vrata ne skinem i glavu, i prisjećam se da se nečeg trebam prisjetiti. Nije pišanje. On sjedi i jednim okom gleda u mali ekran u ruci, a drugim u veliki pred sobom. Sjednem pokraj njega na kauč koji već četiri godine treba zamijeniti. Odahnem, dok slušam moljce kako se zabijaju u prozorsko staklo, onomatopeja: hara-kiri, hara-kiri, hara…

 

21:00 – Dijalog

„Kako je bilo na poslu?“

„Dobro. Ništa novo.“

„Tebi?“

„Ko i uvijek.“

„Danas je došao novi printer. Stavili su ga tamo na hodnik.“

„Super. Sad vam neće štekati, kao stari.“

„Cijeli dan mislim kako sam nešto zaboravila.“

„Što bi zaboravila?“

„Ne znam. Ne znam.“

 

21:37 – Dnevne romantike

U isto vrijeme on i ja meditiramo i masturbiramo u tišini, dok se držimo za ruke; tako rješavamo problem nedostatka vremena, jednim udarcem ubijamo dvije muhe. Nakon toga instant kaša od zobi, isto kao jutros, da zaokružimo dan večerom koja je kasna, ali barem zdrava.

 

22:00

Priprema za spavanje. Ritualno rastezanje, ispuštanje plinova, tihih uzdaha, ugljikova dioksida, metana. Moj nemuž okrenut od mene, na svojoj strani kreveta i socijalizira se ne sa mnom. Ja mažem ruke kremom i pitam se kako je došlo do toga da je baš ovo moja strana kreveta. 

 

23:00

Hrkanje. U glavi prolazim bilješke od danas. Male neugode, namirnice koje sutra treba kupiti, kus-kus koji u frižideru stoji već četiri dana – odlučiti što s njim (izbaciti nemilosrdno ili pojesti ili nastaviti ignorirati) – nešto sam zaboravila – napojiti auto, trese se na zimi gladan i žedan i sam, pokriven u noć – polako tonem, tonem, nečije hrkanje, rastapanje… Onda se sjetim: trebala sam napraviti nešto, izobličiti ovaj dan, rastresti ga od zbilje, preokrenuti život naglavačke, osvojiti lutriju ili dati otkaz i postati glumica. Ali polako; u snu nema vremena za razmišljanje. Sutra ću, odlučila sam, napraviti nešto veliko…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor osmog izdanja nagrade ''Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Lea Čorak: Zeleni manifest mladosti protiv hipokrita ili kako je počelo spašavanje svijeta u mojoj staji

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR (8. izdanje)

Lea Čorak (Zagreb, 1997.) završila je diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu. Autorica je zbirke pjesama Šetnja šarenilom, za koju je 2021. primila nagradu "Milivoj Cvetnić" Društva prijatelja knjige Hrvatske Kostajnice, kao i putopisa O bogovima, ljudima i moru; putovanje Grčkom, koji je iste godine nagrađen na regionalnom natječaju "Spasimo putopis." Dobitnica je nagrade "Metafora" (2021.) te međunarodne nagrade "Lapis Histriae" (2022.) za kratku prozu. 2024. godine dodijeljena joj je nagrada "Zdravko Pucak" za pjesnički rukopis Skrletna samsara. Njezina poezija i kratka proza objavljivane su u književnim časopisima te uvrštene u uži izbor više književnih natječaja. Živi i radi u Zagrebu.

proza

Robert Aralica: Akteri za kugu

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR (8. izdanje)

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga te engleskoga jezika i književnosti diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. Kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara (2022.). Također, ušao je u uži izbor natječaja Kritična masa i Pišem ti priču (2024.) te Prozak (2025.). Trenutno je zaposlen kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Rea Kurtović: Obitelji i proturječja

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR (8. izdanje)

Rea Kurtović (Zagreb, 2000.) pohađa dvopredmetni studij talijanistike i lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stekla je naziv sveučilišne prvostupnice, a trenutno piše diplomske radove. Tijekom studiranja je sudjelovala na Erasmus+ studentskoj razmjeni u sklopu koje je jedan semestar provela studirajući na Univerzitetu u Padovi. Prethodno je završila jezični smjer Gimnazije Lucijana Vranjanina, gdje je pisala za školski časopis Vranec. Uživa u pisanju od ranog djetinjstva pa je tako u 5. razredu osnovne škole osvojila 3. mjesto na književnom natječaju Gradske knjižnice Velika Gorica Pišem ti pismo. Osim kratkih priča, piše i poeziju, a u slobodno vrijeme se bavi sportom i plesom.

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" (7. izdanje) - NAGRAĐENA PRIČA

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 6. IZDANJE - NAGRAĐENA PRIČA

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink zg