proza

Lucija Švaljek: Uspavana subota

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR (8. izdanje)

Lucija Švaljek (Zabok, 1995.) odrasla je u Radoboju, mjestu blizu Krapine. Osvojila je prvu nagradu Gjalski za srednjoškolce 2013. godine. Sudjelovala je na nekoliko pjesničkih tribina (Učitavanje, Pamela, Govorimo glasnije). Objavljivala je poeziju (časopis Republika, portali ZgKult, Eckermann, Anna Lit) i prozu (portal Booksa i Kritična masa). Otvorila je Noć knjige u Zadru 2021. godine i predstavila kolumnu Kaj ti stara radi Zadar? Dobitnica je nagrade Zvonko 2024. godine za najbolji neobjavljeni rukopis romana za mlade Uspavanka za Elizu. Živi i radi u Zagrebu.

Uspavana subota

Dragi dnevniče,

neki dan istrgnula sam dvije stranice iz dnevnika jer sam se tjerala da nešto napišem. Nema ništa loše u tome da ne napišem ništa.

Samo da napomenem: kad napravim grešku, neću je popravljati korektorom. Moram naučiti da ne mogu sve kontrolirati, uključujući i slova.

Imam dobre vijesti: napokon sam kupila kućni ogrtač! Grije me dok kuham, vješam rublje, igram se s mačkom, ljubim s dečkom. Vani je sluzava jesen, ali baš takvu jesen volim. Ima nešto čarobno u kiši, u njezinom rominjanju i kuckanju po prozoru tople sobe. Dok odmaram u dnevnom boravku, na YouTubeu slušam miks glazbe iz Disneyjevih animiranih filmova. U tim trenucima uronim u ružičasti balon princeza i šljokica. Zaboravljam na loše stvari.

Dnevniče, napravila sam nešto što sam odavno trebala: odlučila sam odmoriti. Prvi put nakon dugo vremena primjećujem stvari oko sebe. Zaboravila sam koliko je lišće predivno i da mi je jesen najdraže godišnje doba. Žuto, narančasto, smeđe i zeleno lišće oboji moje svakodnevne rituale. Probudim se i popijem kavu, pa odem u dućan po kruh i mlijeko. Hodam sporo, imam vremena za sve. Dišem. Udahnem sporo, a izdahnem još sporije. Zrak je hladan i štipa mi obraze. Štipnem se i sama da se uvjerim da sam živa. Znam, zvuči glupo, ali neću uzeti korektor.

Moram se sjetiti disati. Ne smijem zaboraviti svoje uspavane želje. Želim biti Trnoružica, zaspati stoljetni san. Umorna sam i želim otići daleko. Stan se može brinuti sam za sebe. Udah pa izdah. Svijet u meni. Svijet oko mene. Magla. Bor. Zvuk automobila.

Umrtvila sam se na dvije godine jer sam oboljela. No, ne želim se toga prisjećati. Tijelo je sve zapamtilo. Molim te, dnevniče, nemoj se ljutiti, ali ne želim o tome niti pisati. Ono što je napisano postaje stvarno, a ja želim zaboraviti bolest. Dečko me pazio, a pažnja je ljubav. Zbog bolesti nisam mogla popiti vruću čokoladu, ali zato ću je večeras popiti s njim, s ekstra šlagom.

Bolest nije dosadna i okupirala mi je vrijeme bez pristanka. Čekala sam da prođe i pristala na njezina pravila. Bespogovorno sam joj se pokorila, što sam drugo mogla napraviti? Razgovarale smo, ona je pričala, a ja sam plakala. Svejedno, imala sam osjećaj kao da vrijeme prolazi kao ludo. Znam, rečenica koju puno ljudi često izgovara. Često mislim da u paralelnom svemiru živi sasvim neka druga ja. Pred njenim je očima nevidljivi pauk ispleo gustu crnu mrežu, koja joj ne dopušta da vidi svoje želje i potrebe.

Dnevniče, već sam ti pisala da sam radila po zamjenama u školama. Često guram samu sebe preko nesretnog mosta na kojem sam zapela. I opet isto – zamjena je završila i sada sam ponovno na burzi. Ali ovog puta, ja sam se promijenila. Osjećam se bolje nego ikad prije: više nema bolesti, a s njom je nestala i krivnja.

Kako je vrijeme prolazilo, bolest mi je omogućila da ponovo progledam (ili sam to dopustila sebi?). Moje oči i uši, navikle na glas doktora i interpretacije nalaza, počele su primjećivati naoko beznačajne sitnice. Grijem se u toplom stanu, čitam i kuham. Zavoljela sam pospana subotnja jutra kad se svijet polako budi, a sunce neometano izlazi. Vrapčići na granama cvrkuću i promatraju buđenje jutra. Uspavana subota donosi mi osjećaj kao da se cijeli svijet odjednom usporio, obavijen velom jutarnje magle.

Subotom odlazim s dečkom do kafića u blizini parka. Djeca se ljuljaju i spuštaju niz tobogan, a sunce proviruje kroz krošnje drveća. Naručujemo kavu i grije nas njezina toplina. Držimo se za ruke i promatramo djecu u parku. U tom trenu pomišljam na djetinjstvo. Sa sobom je odnijelo dragocjenu dosadu, koju sam ispunjavala crtanjem, pisanjem pjesmica i skupljanjem sličica iz albuma Životinjskog carstva.

Uskoro će u park stići mnogo ljudi, a subota će postati užurbanija. Moj dečko otišao je po peciva s čokoladom, a svijet se polako budi. Promatram svoj odraz u zaslonu mobitela, zatim ga odložim sa strane. 

Čujem žamor i ugledam dečka kako se približava kafiću. Zaljubljena sam. Do mene dopire miris peciva. Preplavljuje me osjećaj tihe radosti.

Pišem ti uskoro!

I dalje sam prehlađena…

Tvoja A.