proza

Luka Stjepan Delić: Mrcvarenje

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Stjepan Delić (Zagreb, 1990.) završio je studij Francuskoga jezika i književnosti te Komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegov prvi roman, Veliki humanist, objavljen je 2015. u izdanju Naklade Ceres, a njegove su kratke priče izlazile u časopisima Balkan Express 04, Rukopisi 40 i Van ograde: izabrane priče sa portala blacksheep.rs. Osim književnosti i filozofije, voli film, glazbu, Veliku američku pjesmaricu, slikarstvo, putovanja, more, dobro društvo, pse, plišance i keramičke šalice.

Mrcvarenje

Stajala je sasvim blizu, za drugim krajem šanka, iza jedne ili dvije osobe koje su joj sklanjale pogled, pa kako više nije bilo razloga da se priželjkivani trenutak i dalje odgađa, okrenuo sam se prema njoj i pogledao je. Dan i pol bez njezina glasa bio je više nego što sam bio spreman podnijeti, pa mi je njezina radost kada me ugledala pružila upravo ono što mi je trebalo: osmijeh zbog kojega sam prestao žaliti što sam izašao.

Poput fakultetskih kolega koji se još ne poznaju suviše dobro, rukovali smo se. Zatim me upoznala s prijateljicom koju je bila povela sa sobom. Bila je iznenađena što sam došao.

Nakon nekoliko riječi, pustio sam djevojke da plešu te sjeo za prvi stol do šanka kako bih sa svojim poznanikom popio pivo. No iako me razgovor zanimao, nisam mogao prestati misliti na onu koja mi je sada bila tako blizu, pa sam je ubrzo, u strahu da se trenutak suviše ne razvodni, upitao mogu li im se pridružiti i začas smo svi troje plesali, svatko sam za sebe, okrenuti jedni prema drugima. Ona je stalno naručivala šljivovicu. Počeli smo razgovarati.

Ispred murala s velikom figurom bez očiju, odmah do staklenog zida koji je nakon korak-dva, prije šanka, skretao prema prostoriji s kaučima, mogao sam primijetiti kako je lagana majica ispod njezine otkopčane crne košulje jednake boje poput njenih tamnosivih hlača. (Stakleni je zid propuštao upravo onoliko svjetlosti koliko je bilo potrebno kako bismo se mogli vidjeti, kao da je, dobro upućen u zakonitosti mladenačkog života, znao da bi studente morao prepustiti polutami.) I bočna je prostorija, za razliku od one u kojoj smo se nalazili, bila osvijetljena, pa iako su nas glazba i zadimljeno mnoštvo zaglušivali, sve smo češće prekidali ples kako bismo izmijenili pokoju riječ. Njezina je prijateljica pomalo ostajala po strani.

Dok sam još sjedio za stolom, nije mi promaknulo kako preko ramena nosi platnenu torbu s likom jednoga pisca iz grada u kojemu smo, utvrdili smo kasnije, oboje bili i u kojemu je htjela posjetiti jedan od njemu posvećenih muzeja, koji je, nesretnim slučajem, tom prilikom baš bio zatvoren; umjesto da pođe dalje, kupila je tada bocu medice te sjela ispred muzeja i počela piti. (I sada je mogu zamisliti samu, na hladnoći, kako poteže piće koje ne samo da grije nutrinu, već mladoj osobi nakratko pruža privid kako je tamo, na tom mističnom mjestu, i ona posebna.) I kao što sam se u njezinu društvu počinjao osjećati živim, tako mi je svakom novom riječi sve više potvrđivala kako sam napokon našao nekoga s toliko strasti i sklonosti nalik vlastitima da sam se mogao ponadati kako se ona, za razliku od svih koje su joj prethodile, neće pretvoriti u razočaranje.

Nakon poduljeg razgovora o filmu, tijekom kojega na trenutke nisam uspijevao shvatiti što mi pokušava reći, pošla je do šanka kako bi nakratko prozborila s nekime riječ, pa se vratila i pozvala me da sjednemo za stol – onaj isti za kojim sam početkom večeri s poznanikom popio pivo. Njezinoj prijateljici više nije bilo traga.

Zapalila je cigaretu. Kako smo se sada nalazili sasvim blizu šanka, kupalo nas je tirkizno isijavanje hladnjaka iz kojega su razmetljiva pića pozivala na žeđ – omamljiva izmaglica koja je moj pogled ograničila na jedan izvor utisaka, nju, kao kada u pijanstvu svijest ne opaža dalje od dometa vlastitih ruku. Pokazao sam joj knjigu koju sam bio kupio: nakratko ju je prelistala. Tada mi je rekla da je godinu dana starija od mene. Čudila se što se zanimam za nju. No iako sam joj dao do znanja da mi je neugodno o tome govoriti, ipak je htjela znati zašto mi se sviđa. U nadi da će me priznanjem kako je već pomalo pijana natjerati da se otvorim, nagnula se prema meni – i sve sam joj rekao.

Bila je iznenađena. Dodao sam da mi se sviđa njezin osmijeh – glasno se nasmijala. Tada mi je priznala kako su joj mliječni zubi tek nedavno ispali i kako joj jedan još uvijek nedostaje, što se njezinu bivšem izabraniku toliko sviđalo da je jednom zaprijetio kako će je napustiti ako joj na tom mjestu izraste novi. (Dan ranije, na piću, primijetio sam da nosi aparatić za zube.) Rekla mi je da joj se sviđa što sam izravan te da njezini muškarci zanimanje za nju obično razviju tek nakon što je upoznaju… Naša je otvorenost za mene bila nešto posve novo i naš mi je razgovor pružao veliko zadovoljstvo, jer mnogo se smiješila i nisam mogao ne pomisliti kako joj moje društvo godi kao meni njezino.

Kad su nas uskoro neki članovi kluba zatražili da ustanemo kako bismo oslobodili više mjesta za plesanje, premjestili smo se na drugu klupu, jedno do drugog, okrenuti prema prostoru koji je dotad zauzimao naš stol. (Jednu je nogu prebacila preko druge; tek sam tada primijetio karirani uzorak na njezinim hlačama.) I dok sam koristio priliku da je promatram izbliza, ona je ustvrdila da sam pomalo egoist, primoravši me da zatražim pojašnjenje. No kada je svoj zaključak pojasnila dojmom da imam samopouzdanja, kao i vlastiti identitet, mogao sam se primiriti: budući da su svi njezini bivši muškarci bili pomalo slabi, ona se takvima, kao snažnija ličnost, bila sklona poigravati – i upravo joj se zato sviđalo kakav sam ja.

Njezina se prijateljica tada iznenada pojavila, pa su zajedno pošle do prostorije s kaučima. Kad su se vratile, na sebi je već imala kaput – mahnula mi je da priđem. (Kad sam tek bio stigao u klub, pozvala me da kasnije s njima pođem do jednog drugog mjesta.) Zadržali smo se tako još malo ispred kluba, pa izašli iz fakulteta te krenuli prema sljedećem odredištu.

Vani je bilo hladno. Bližila se ponoć. Žalio sam što je trenutak koji smo imali naprasno prekinut – bojao sam se da se neće nastaviti. Između nas se očito nešto zbivalo, no znao sam da to nije dovoljno. Htio sam je pokušati poljubiti na mjestu prema kojemu smo krenuli, no kad smo utvrdili kako je ondje u tijeku neki nastup za koji bismo trebali platiti, odlučili smo se vratiti do fakulteta. Pomislio sam kako bih mogao pokušati i u klubu, no ona je tijekom povratka naglo počela djelovati vrlo pijano: oči su joj se sklapale i prijateljica ju je morala držati pod ruku kako bi joj pomogla hodati… Dok smo prelazili cestu, počela je pjevušiti pjesmu jednoga benda koji sam i sam volio, no moje riječi više nisu do nje dopirale. Bojao sam se da se sutradan neće ničega sjećati.

Kad je njezina prijateljica spomenula odlazak kući, večer je mogla naglo završiti, no ona me tada iznenada upitala želim li natrag u klub. Na fakultetu su nas, međutim, dočekala zaključana vrata i ponovno sam pomislio kako je sve propalo. No ona je znala što činiti: samo je pokucala, pa nas je portir – koji je i sam pio sa studentima – bez pogovora pustio natrag unutra. Tako smo kroz nekoliko trenutaka svi troje ponovno plesali na istome mjestu, u istome kutu, i ona je ponovno bila puna života, kao ranije. A kako je njezina prijateljica sa sobom nosila fotoaparat, napravili smo i nekoliko fotografija, među kojima i onu na kojoj smo ona i ja bili sami i čiji primjerak nikada nisam uspio dobiti, a koju sam, kao nepovratno izgubljenu dragocjenost, nastojao sačuvati barem u svome sjećanju: lijevom sam joj rukom obgrlio ramena; nosio sam bordo košulju i crne hlače; ona se smiješila.

Prošla je ponoć i dobro sam znao kako bih nešto morao poduzeti, jer kad bi se nastavilo kao do tada, mislio sam, između nje i mene se na kraju ne bi dogodilo ništa. Mogao sam se, dakako, predati strahu te odustati, i iako bih kasnije žalio, život bi mi tada, sačuvan od neizvjesnosti i nemira koji su ga mogli snaći, bio bezbrižniji, ugodniji, lakši. No vrijeme je odmicalo i ovaj put ipak nisam bio spreman dozvoliti da se zbog vlastitoga ustručavanja kasnije moram pitati što je možda moglo biti.

Zakoračio sam prema njoj i primio je za ruke: bez oklijevanja je zaplesala sa mnom. Gledali smo se netremice, posve usredotočeni jedno na drugo, i čitavo mi se vrijeme smiješila. (Nekoliko puta sam je okrenuo oko njezine osi, nakon čega bi mi se bacila u zagrljaj te leđima naslonila na moja prsa.) No razmak između nas ipak je bio prevelik, pa smo isprepleli prste te se tako još više približili jedno drugome. Zatim smo se zagrlili: pružila je ruke oko mojega vrata i ja sam lijevom rukom obujmio njezina ramena, a desnom struk. (Stajali smo sasvim blizu staklenome zidu, kojemu je bila okrenuta leđima.) Tada me počela milovati po kosi, pa sam i ja učinio isto. Želio sam se nagnuti udesno, da se nađemo licem u lice, no osjećao sam da ona to još ne želi, pa sam joj samo blago poljubio rub uha i kosu – malo se odmaknula, iznenađena mojim potezom. Nastavili smo plesati.

Kad mi se, samo nekoliko trenutaka kasnije, iznova bacila u zagrljaj, ponovno je pružila ruke oko mojega vrata, obgrlivši me čitavim podlakticama, i ponovno sam je obujmio na isti način, stisnuvši je još čvršće uz sebe. Ponovno me, kao maloprije, milovala po kosi, i morao sam primijetiti da napokon i sam proživljavam kako je to biti predmetom želje. Pomislio sam kako ona istinski voli muškarce, pripisujući njezine postupke sklonosti koja je, potpomognuta pićem, predmet vlastitoga očitovanja nalazila u meni, što mi je, više od razgovora koji smo ranije vodili, godilo upravo zato što sam u tim trenucima za nju predstavljao puko muško biće, ne poznanika s mislima, stavovima i osjećajima, već ogoljeno muško biće, čija joj je kosa, dok je kroz nju prolazila prstima, pružala zadovoljstvo.

Lagano sam se nagnuo udesno, prema njoj, i ona je spustila glavu s mojega ramena. Zatvorio sam oči. Dodirnuli smo se nosovima i, ne znam ni sam kako, na vlastitim sam usnama osjetio njezine. Počela me ljubiti samouvjereno, brzo, kao da se dotad suzdržavala, i usprkos tome što nisam znao što radim, posve sam se prepustio tom poljupcu koji nas je nagonio da, kao da ne možemo odabrati pravi položaj, bjesomučno pomičemo glave malo na jednu, malo na drugu stranu, bez trenutka predaha. No sami poljubac nije bio ono čemu sam se nadao. Bio sam čak pomalo razočaran. Njezine su usne bile vlažne, no prije svega ljepljive i gumenaste. Činilo mi se kao da je, usprkos žustrini, naš poljubac prigušen, poput snimke razuzdana orkestra na kojoj je isključen zvuk, i kao da sam pokušavao osjetiti još nešto, neki veći užitak, zvuk koji nedostaje, sve dok kasnije, kad je već bilo gotovo, nisam uvidio da je ono što sam tada iskusio – ono vlažno, ljepljivo i gumenasto – uistinu bilo ono za čime sam tragao.

Svjetlost je sada dopirala samo s glavnoga hodnika, jer u čitavom su klubu bili pogasili svjetla. Kad smo se, ne mareći za svijet oko nas, slučajno opet zatekli pokraj zida s muralom, ona se nagnula prema mojem vratu, približila mu usne, jednom ga poljubila, i počela ga lizati. Taj nestvarni čin, koji me posve iznenadio, bio je, za razliku od samoga poljupca, odraz nekog osobitog poriva koji je sadržavao samo njoj poznati užitak, i moje je zadovoljstvo bilo utoliko veće što samo nekoliko sati ranije ne bih mogao ni zamisliti kako će ta djevojka tako željno lizati moju kožu, to meso koje nisam vidio kao ništa više od sredstva u službi obitavanja u prostoru, to tkivo koje je ona, kao ja njezino, na trenutak poželjela proždrijeti.

Još smo se neko vrijeme ljubili i tek sam tada opazio da joj je košulja spala s lijevoga ramena. U tom trenutku još nisam mogao znati kako će sve što je imalo veze s njom u meni zauvijek buditi sjećanje na onu koju sam možda mogao imati, i njezino mi je golo rame, za nju ni po čemu izuzetna točka na vlastitome tijelu, tada podarilo uspomenu na kožu koju bih, kao te večeri ona moj vrat, mogao nezasitno ljubiti sve do potpuna nestanka vlastitoga bića.

Šutke je preda mnom zapalila cigaretu. Gutao sam je pogledom, besramno, bez riječi, i stajali smo tako sve dok djevojke nisu odlučile da je vrijeme za polazak kući. Odjenuli smo kapute te izašli iz kluba, no kako su se one još morale osvježiti, odlučio sam ih pričekati naslonjen na jedan od stolova na glavnome hodniku odakle sam imao pogled na vrata kroz koja su se trebale vratiti. Stavio sam ruke u džepove te zauzeo položaj za koji sam mislio da bi na nju, kad izađe, mogao ostaviti povoljan dojam. No nije ih bilo neobično dugo. Nije mi bilo jasno što se zbiva i, umjesto zadovoljstva i samouvjerenosti koji su trebali nastupiti, počeo me prožimati predosjećaj da se naš odnos ipak neće razvijati kako sam priželjkivao.

Kroz misli su mi prošla dva tvrda i vlažna organa kako se trljaju. Pomislio sam da joj je možda muka od silnih rakija, no saznavši kasnije ono što tada još nisam znao, morao sam zaključiti kako se za to vrijeme s prijateljicom savjetovala o svemu što se dogodilo, kao i onome što mi je morala reći.

Kad su napokon izašle, ponašala se kao posve druga osoba: umjesto da mi priđe, naprosto je prošla pokraj mene, pogledavši me ovlaš. Iako nisam u to bio siguran, učinilo mi se da me pozvala da pođem za njom, pa smo krenuli prema izlazu iz fakulteta. Nešto nije bilo u redu. Iznenada je bila ozbiljna, možda i pomalo tužna. Njezine oči više nisu bile iste.

Kad smo sišli na parkiralište – gdje smo se nekoliko mjeseci ranije bili upoznali – njezina je prijateljica rekla da nas mora nakratko ostaviti kako bi pozdravila neku poznanicu. Ostali smo sami. Napravili smo nekoliko koraka prema stepenicama nasuprot fakultetu. Predložio sam da sjednemo – našalila se kako je to u svakom slučaju bolje od stajanja – pa smo se smjestili na treću ili četvrtu stepenicu od dna, jedno do drugog. Nigdje nije bilo nikoga osim nas.

Htio sam nastaviti razgovor kao da se ništa nije promijenilo, no čim smo sjeli, preduhitrila me riječima: Ovo se nije smjelo dogoditi… Bol koja me prožela nije mi bila strana – trebao sam očekivati razočaranje. Gledala je u daljinu, prema mjestu koje je već bilo daleko iza nas, i njezin je uzdah odavao da je ljuta na samu sebe. Upitao sam je što se to nije smjelo dogoditi i potvrdila mi je ono što sam znao da će reći. Razdiralo ju je nešto skriveno, meni posve nepoznato, i bilo je očito kako niti jednu riječ ne izgovara olako.

Upitao sam je zašto se nismo smjeli ljubiti. Oklijevala je. Iako nisam znao uzrok njezina previranja, nije mi bilo teško razabrati da joj nije lako. Napokon je rekla: Ne želim ti davati lažne nade… Nije mi bilo jasno. Izravno sam joj rekao da ne razumijem, posve neosjetljiv na njezine oči, koje su od mene tražile samo malo milosti i kakvu god naznaku da je neću nastaviti mučiti. Pomislio sam da ću čuti jedan od onih odgovora kakvih sam se već naslušao. Pomislio sam da sam ja kriv i da joj je večer bila razočaravajuća.

Njezine su me oči preklinjale u nadi da ću je poštedjeti riječi koje je tako silno željela izbjeći, no od mene nije dopirao ni najmanji znak razumijevanja. Šutjeli smo tako još nekoliko trenutaka sve dok napokon nije izgovorila jedino s čime se nisam znao nositi: Ja ne volim dečke na taj način… Nisam mogao vjerovati što čujem. Mi se možemo ljubiti, ali to je to... Samo sam šutio. Nadala se nekakvom odgovoru, no ja sam samo gledao u tlo i tek bih se nakratko okrenuo prema njoj, pa začas ponovno odvratio pogled.

Čekala je da nešto kažem, no ja sam i dalje šutio. Više nije znala što da čini. Obeshrabrena mojim ponašanjem, gorko je uzdahnula: Da... Značilo je to da si više nemamo što reći – i bila je u pravu. Dodala je još da joj se sviđam te počela nabrajati moje vrline, no meni to više nije značilo ništa. Na kraju je rekla: Voljela bih da nije tako, sve bi bilo jednostavnije, ali nije kao da sam mogla birati… Dok je ona govorila, ja sam gledao prema klubu studenata. Bio je to prvi put da mi je netko rekao da mu se sviđam.

Sjedili smo još kratko, jedno uz drugo, na tim stepenicama koje sam kasnije dugo zaobilazio, i jedino što sam uspio prozboriti bilo je kako ne mogu vjerovati da mi sve to ozbiljno govori… Tada se pojavila njezina prijateljica, pa smo ustali i pošli kući. Taj trenutak, koji tada nisam znao cijeniti, bio je gotov – a toliko sam joj toga mogao reći.