proza

Lea Lepur: Crtice iz Walesa

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Lea Lepur (Zagreb, 1997.) odrasla je i završila jezičnu gimnaziju u Zagrebu. Od 2017. živi i radi u Engleskoj gdje je završila studij Engleskog jezika i kreativnog pisanja. Objavila je dvije pjesme (‘Las Calles de Madrid’ i ‘Madrid from a White Room’) u antologiji studentske poezije ‘Other Worlds’ fakulteta Birmingham City University (BCU). Osim toga nedavno je objavila seriju pjesama ‘Razdoblje velike vode’ u časopisu Tema te u online časopisu Libartes. Objavila je i pjesme na kajkavskom u zborniku za djecu.

Crtice iz Walesa 

Letim iznad kolaža svog života, a ispod mene je šipražje. Budim se uz zvukove mukanja i tk-tk-tk parnog vlaka kako prolazi i nestaje u daljinu. Vibracije mukanja dolaze iz dubine utrobe i klize niz čisti zrak do prozora kolibe u kojoj odsjedam.

Krave su tako neiskvarene i čiste dok preživaju travu i dišu, sa raščupano zalizanim telićima uz bok. Sve su na okupu – crne, bijele, smeđe, neke imaju i mrlje. One su u uvijek u trenutku – gledati takvome biću u oči je transcendentalno. Za tu sposobnost bivanja u tijelu, kao da ne postoji ništa drugo, ja plaćam tečajeve. Malo im zavidim – dođe mi da uđem u kravlje tijelo, da postanem jedna od njih, da živim njihovo iskustvo. 

Duboka razarujuća bol rascvjetava mi se po središnjem meridijanu. Seoski zrak čisti mi već predugo začepljene pore; vraća me u moju prirodu, ljudskost. Okovi oko vrata mi se tope. 

 Dyffryn Ardudwy i Barmouth

U dvorištu tik pred stanicom za vlak, po prvi put u životu vidim mulu – sva bijela sa sivim pjegama i svilenom konjskom grivom mliječne boje izgleda veličanstveno. Na putu u Barmouth u malom sam vlaku, sa samo dva vagona. Kroz prozor se prostire sivilo umiješano u hladni Atlantski ocean sljubljen s Irskim morem. 

U kafiću Antonia’s place uzimam Bountiful sladoled od Bounty čokolade. U Dyffrynu su samo dva mala dućana, a jedan od njih, pored plaže, prodao mi je piletinu kojoj je istekao rok trajanja. Prvi dan u tom selu, prodavač u Sparu ponudio mi je besplatni sendvič jer je dućan već oko 6 bio pred zatvaranje, a ja sam sva zbunjena odbila. Kasnije mi je bilo žao.

Kihnula sam na izlazu iz Co-opa i neki stariji gospodin mi kaže ‘bless you’. Razveselio me taj tračak ljudskosti. 

Na povratku u Dyffryn Ardudwy, na stanici neki čovjek sa ovčarom zapričao se sa dvije žene koje imaju koker španijela. Glasno i ponosito priča o svom psu, kako trči jer mu je to u genima. Čak i kad se istrči širom cijelog polja i vrati se kući, opet bi išao van. Ulazim u vlak i iduća stanica je Harlech. Oblio me znoj da sam ušla u krivi vlak, ali čovjek koji provjerava karte napominje vozaču da stane u Dyffrynu. 

U ovoj jednostavnosti i manjku podražaja oporavljam se od neljudske brzine svakodnevice. Kad odem na godišnji, prisjetim se starih, naizgled nedohvatljivih dijelova sebe i sve bude u redu. Svakim udahom i izdahom gradim branu između sebe i svijeta kada mi svega postane previše.

Brežuljci i ocean u Walesu djeluju mi beskrajno, kao da će me progutati. Noću upadam u bezdan, u vrtlog sjećanja iz kojeg izranjaju lica iz prošlosti.

Vuprem oči vu to nebo visoko 

Liježem na meki tepih s maskom za lice od čajevca i prepuštam se pjesmi Vuprem oči od Cinkuša. Na obradu Ruse kose, suze teku same od sebe – otrov se tali iz mene dok note klize iz kraja jedne pjesme u početak iduće, od albanske svadbe do bugarskih napjeva.

Tu noć su uslijedili čudnovati, predivno bolni snovi. Seka, pokojna baka i ja išle smo na vjenčanje u nekom Zagorskom selu. Med bregima, u prečistoj prirodi sa potokom i vretenastim zelenim lišćem. 

Stale smo u nekom seoskom dućančiću da kupimo najlonke. Zaustavila sam aute na zebri da sve tri na miru prijeđemo cestu. 

Pri buđenju, mir i čistoca nabujali su mi u srcu kao dizano tijesto za kruh. Otrov u ranama očistila je ljubav – suze teku dok ne potope svaku tužnu uspomenu. Budi me vlak tk-tk-tk i tkanje kišnih kapi na prozoru.