proza

Fabijan Černeka: Pod težinom neba

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Fabijan Černeka (Rijeka, 1990.) osnovnu školu završio je u Dražicama, a srednju Ekonomsku školu u Rijeci. Završio je studij marketinga na Ekonomskom fakultetu u Rijeci. Novinarstvom se bavi od 2012. godine te kontinuirano prati i izvještava o događanjima na jelenskom području u lokalnim medijima, Novom listu te internetskim portalima. Bio je predsjednik Savjeta mladih Općine Jelenje od 2010. do 2015. godine. Za sve učinjeno u tom razdoblju dobio je i priznanje u vidu godišnje nagrade Općine Jelenje za pojedinca godine. Paralelno s novinarstvom posvećuje se web-dizajnu i programiranju, fotografiji i video-snimanju te znanje neprestano usavršava, a taj skup poslova čini i njegovo glavno zani manje. Član je Creative Medije™, marketinške produkcije za audio-vizualne medije i javno priopćavanje na području Primorsko-goranske županije i šire. U slobodno vrijeme piše serijal kratkih priča i čita stripove.

Pod težinom neba

Jedan je od onih dana u godini kada Krist ponovno odlazi na nebo. Oblaci su sivi, otežani od kiše koja nema hrabrosti pasti. Miris žutanjaka i svježeg kruha grije kuhinje i blagovaonice. Mladi luk nagriza kiselina, a on se, zauzvrat, žrtvuje i bori protiv infekcija u tijelu. Naizgled tmuran dan okuplja vjernike, ali i one druge jer u njegovo se ime danas nazdravlja i pije.

Dvoje ljudi korača pustim ulicama grada. Sjene im se naziru na zidovima zgrada. Bit će da znaju kamo idu. 

On, rumenih obraza, zakopčan do grla. Čini se da je zaboravio otići frizeru, ali ipak je uredno obrijan. Ljudina srednje građe izgleda kao da već mjesecima jede tanjur više. Trbušina mu se snažno nazire i napinje jaknu, preko koje je opasan remen torbe. Na remenu je zakvačena ogromna plava Lotto torba koja se odbija od njegova tijela. Upravo staje. Otac se jednom rukom pridržava za obližnji zidić, dok u drugoj drži kćerku. Zapravo ona pridržava njega dok cupkaju u mjestu. 

Ona, malena buca s kečkicama i slatkim obrazima. Dijete kao dijete, živo i zaigrano. Nikad mu dosta igre. 

Dok je sunce bilo na sredini neba, na lokalnom je igralištu iz sve snage pogodila svoje prvo slobodno bacanje. Njezin smijeh i radost oživljavaju beton. Nakon ponosna pljeska i snažna poljupca u obraščiće, otac rukom zaranja u plavu torbu i ispod zimskog skafandera vadi loptu za nogomet. Dok čeka ručak, veseli dvojac trčanjem i skakutanjem dobro zagrijava tijelo napucavajući loptu kako im se prohtije jer na igralištu nema nikoga.

Ni sada nikoga na ulici. Osim njih dvoje i huka vjetra koji se probija oko okolnih zgrada. Dijete izgleda zalijepljeno za oca. Jednom rukom briše si šmrkalj, a zatim trlja suze. Valjda po tko zna koji put zavapi:

– Tata, daj mi skafander, hladno mi je!

On gleda u kćer i lagano se gega. Pogledava u daljinu. Sve ukazuje na to da mu je iduća prepreka veće stubište. Trzne se i kaže:

– Ga... Gabice... pa... sad smo izašli iz... busa, šta... šta će ti jakna... sad ćemo, ono, za tren... u drugi bus... za doma...

Dijete otvori usta da nešto izusti, ali zaustavlja se.

Mobitel zazvoni. Njegova ruka, nespretna i teška, luta po bokovima dok napokon ne napipa uređaj. S mukom ga vadi iz stražnjeg džepa. Zvuk zvona postaje sve glasniji. Izaziva ga. Gleda u ekran i prekida poziv. Nešto nesuvislo promrmlja. Zašuti. Klinka ga povlači za rukav i gotovo promuklo kaže:

– Gladna sam. Kad stižemo kući? – dobro se iskašlje i zabalavi. Pogledavajući oca nastavi: – Hoću vidjet mamu.

Ocu, izgleda, vrućina probija kroz kožu. Nervozno ispušta ruku i kreće se. Mrmlja sebi u bradu:

– Gabrijela moja, jeli smo kod babe i dide... pred, ono... ne znam... pred sat... dva... brzo ćemo doma, ajme... samo... ove stepenice... pa začas smo, ono... kući, ajde, pokreni se!

Gabrijela hoda sitnim koracima iza njega oslanjajući se za rukohvat stubišta. Gleda u pod. Korača po čvrstoj kamenoj građi, doduše, izlizanoj od silnih kiša i ljudskih koraka. Svaki njezin korak vodi u neosvijetljeni ponor. Otac, već sav znojan i natečen, ponovo nešto mrmlja. Dijete čvrsto stišće ogradu i gleda kako otac baulja stubama tražeći ravnotežu. Udar tijela o tlo razbija tišinu. Prije nego što Gabrijela stigne išta reći, njegov se trup kotrlja niz trideset i tri stube. Čini se da mu je svaka proživljena godina ostavila trag na stubištu.

Gabrijela stoji gotovo na vrhu skalina, skamenjena. Vrisne:

– Tata!

Suze joj naviru, a glas se slama od straha. Gleda ga kako nepomično leži na dnu. Svijet se za nju u tom trenutku stisne. Ubrzano diše i šmrca. Plače glasno, očajna i preplašena, ne znajući što da učini, pa potrči nizbrdo. Srce divlja, a um iskrivljuje sliku. Pomisli da se tata više nikada neće podići na noge. Strahuje da više zajedno neće moći igrati amerikanca. Kad mu se približi, shvati da neće moći sama kući. Grad joj nepoznat, a svaki kutak u predvečerje djeluje stran. Zgranuta lica klekne uz tijelo i drhtavom ga rukom gladi, povremeno i trese.

– Tata, daj se probudi!

Premda je u čas izgledalo kao da truplo stoji raskrečeno nasred ulice, čovjeku se nakon nekoliko minuta lice mršti. Krmeljav budi se i podiže. Šutke je uhvati za ruku. Krvavih hlača i razbarušene kose, kreće dalje. Nekim sporednim uličicama prolaze gradskim središtem, zateturaju preko mosta iznad smrdljiva kanala i stignu na prigradski autobus.

Ona stoji kao samotni stup dok se on pored nje gega i nešto gestikulira. Djevojčica se nakon desetak minuta ipak okrene i zagleda u daljinu. Ljudi pristižu iz autobusnih čekaonica i s parkirališta preko puta. Neki žure, dok drugi polako koračaju. Vozač pak izlazi iz toaleta. Zakopčava šlic i kreće prema autobusu klateći se s noge na nogu. Malo joj je lakše jer zna da ipak stoje na ispravnom peronu. Blizina ljudskih tijela grije ih. Svi šute i udišu zrak koji pomalo daje po trulim jajima.

Smrdi dizel, harmonika autobusa lagano se zakreće i ulazi u peron. Vozač iznenada maše rukama. Čitajući s usana, čini se da izgovara neke prostote. Diže ruke s volana. Obraća se čovjeku koji ga ne čuje i leži nepomično raskrečen nasred puta. Oni koji su vidjeli, još uvijek omamljeni prizorom, prepričavaju događaj između sebe. Govore: 

– Držao je malu za ruku. Kada je stara krntija ispustila svoj karakteristični uzdah, on se  stresao, a noge ga nisu slušale. 

Oni podrugljiviji iz zadnjeg reda smiju se dok se laktovima pokušavaju probiti naprijed.

– Vidi ga, al je pun gemišta!

Mladež. Ne tiče ih se. Dvojica penzionera, koje valjda jedine peče savjest, na jedvite jade hvataju nesretnika pod ruku. Svaki je na sebe uzeo cirka pedeset i pet kila. Dopremaju ga u bus. Noge mu odsječene, kao u kakva ranjena vojnika. Vozač zavaljen u fotelju promatra. Prolaze do njega, a on grakne:

– Babe, zar ponovo! Ne možeš se strpit na ovaj božji dan. Vidim da ti je jedna premalo, a dvije previše, jebo ga Bog.

Vozač još nešto dobacuje, a putnici se prave kao da to čuju prvi put. Pobožniji među njima prekriže se. Svi su pretežno znali gdje živi i što radi nesretnik. Kada je trebalo poništiti prometne prekršaje ili ubrzati postupak za izdavanje osobnih dokumenata, oslovljavali su ga imenom. Za nagradu bi boca rakije ili kakva domaćeg vina bila dovoljna. Znak pažnje, znali su reći.

Kljuse posjednu do djevojčice da se vozi unatrag. Mala je već sjedila, vidno uplakana i popišana, pa se na trenutak nije znalo odakle dolazi mješavina vonja – iz usta muškarca ili iz gaćica malecke. Sve smrdi. Kazaljke na velikom satu pokazuju osam. Iz zadnje klupe netko dobacuje:

–  Ajde, šole!

Vrata se zatvaraju. Dok autobus putuje zadanom rutom, netko promatra okolinu sa slušalicama u ušima, dok drugi kimaju, umorni od naporna dana. Nekolicina ih stoji, ali ne žele sjesti na slobodna mjesta. To je tamo kod onog pijanog, još im samo fali da s njim imaju posla. Putnici koji sjede kraj srednjih vrata, promatraju i komentiraju iz sigurne udaljenosti. Dvije potpuno ostvarene žene nešto glasnije raspravljaju:

– Vidiš onu tamo – pokaže prstom i nastavi: – Ta mala ide s mojom u jaslice kod časnih sestara. Ovaj do nje, otac, izgleda kao da ima pedeset i kusur godina, a zapravo je mladić, reklo bi se. Išli smo skupa u razred. Tad je bio zgodan. A jedne nove godine smo...

Prekine je suputnica. Blagonaklono zaključi:

– Vidi šta ti život donese.

– Baš tako. Pametan i perspektivan. Taj je volio povijest, rješavao matematiku i još štošta. Bio je pametan, u pizdu materinu.

–  Ne gleda se što je čovjek bio, nego što je sada – pogleda malo u njega, malo u djevojčicu i njihovu odjeću s gađenjem. Dosjeti se: – I tvoj pije.

– Sad je dobar kakav je bio.

– Dobro je, dobro, al će mu se žena razveselit kad dođe doma.

I tu stane svaka rasprava. Prelaze na drugu temu. Mala, koja je dotad plakala, umiri se nakon što je kroz prozor vidjela žutu ploču s natpisom poznatog joj mjesta.

– Tata! Probudi se!

Tijelo mu ne reagira na podražaje. Hrče glasno. Malecka pogledom traži pomoć, a ljudi i dalje samo okreću glavu, svatko u svom smjeru. Pogledom ne prepoznaje ni ona dva penzića koja su starog dopremila na drveni stolac javnog prijevoza. Vjerojatno su se iskrcali na nekoj stanici. Muškarac se trza sumanuto kad ga obasja svjetleći naziv trgovine Brodokomerc, jedini izvor svjetla u središtu mjesta.

– Tata, idemo, diži se... ovdje silazimo.

Čini se da se čovac diže po inerciji. Uhvati torbu i pridrži se za rukohvat, čekajući da se bus zaustavi i vrata otvore. Nekoliko puta pritisne tipkalo, zvukom sugerirajući vozaču da stane. Vozač, gledajući ih u ogledalo, otrovno zaskviči:

– Babiću, još jednom stisneš to jebeno dugme, bit će ti zadnje! 

Više ne pritišće. Polako se iskrcavaju. Mobitel zvoni. Tipkalo ponovo pritisne kad stignu pred kuću. Zvonjava prestaje. Vrata se otvaraju. Posljednji put spava na toj adresi.