proza

Filip Katavić: Davori, davori

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Filip Katavić (Zagreb, 1999.) odrastao je u Novskoj, ali sazrio u Zagrebu i još sazrijeva svugdje između. Od 2018. do 2020. studira južnoslavenske jezike i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a od 2020. kroatistiku i filozofiju. 2023. doprinosi nekoliko književno-kritičkih tekstova HDP-u i portalu Radnička prava. Objavljivan i u zbirkama naklade „Kultura snova“, fakultetskog projekta „Povezani poezijom“ i „Senje i meteori“, u časopisu „Nova Istra“ te na stranici „Kritična masa“.

Davori, davori

U vrevi studenskih obveza, dobio sam neočekivani poziv. Baš kad sam pomislio da život može biti predvidljiv, sva kaotičnost vratila se kad sam pročitao njegovo ime na mobitelu – Davor. Oklijevao sam se javiti, jer sam znao da će me pitati:

„Hej prijatelju, ima li novih priča?“ a ja, student novinarstva, zaista ih nisam imao. A on… on je bio lik koji je živio za priču. 

Makar se nismo dugo čuli, zaista sam želio ponovno se povezati, no bojao sam se da pustim li ga opet u svoj život, progutat će me kaos kojim je taj čovjek zračio. Pustio sam da odzvoni i porukom mu rekao da ću ga nazvati sutra.

Čim smo se upoznali u srednjoj, pročitao sam ga kao osobenjaka, bez dlake na jeziku i obzira prema tuđim mišljenjima o njemu, ali opet bez trunke zlonamjernosti; dapače, u tišim trenucima bio je vrlo toplo ljudsko biće. No tihi trenuci su mu bili zatišja, a on je bio čedo bure.

Kad smo prvi put izišli s ekipom, on je ne razmišljajući skočio u promet, i svi smo ga ljutito obasuli titulom luđaka kako su ga vozači obasuli psovkama i trubama. Izbjegao je nekoliko auta, ali ga je ubrzo retrovizor opalio po boku i srušio na asfalt. Potrčali smo da mu pomognemo, ali kad je zeleno svjetlo osvanulo, on je ustao na noge, digao šake u zrak i viknuo:

„Davori, davori!“ kao da je u predstavi.

I naravno, svi smo mu se divili jer smo svi tih dana htjeli biti tako drski prema sudbini. Bili smo nerazdvojni do mature i milijun je priča niklo iz njegovih ludovanja, kako se upucavao profesorici, kako je pijan skakao po krovovima, kako je otišao s tuluma po još pića, a vratio se s tri cure. 

Ali na prvoj godini faksa, obaveze su se gomilale, a prijateljstva su ishlapila, pa smo svi išli dalje sa životom. No tim pozivom, život je odlučio učiniti korak nazad. Idućeg dana sam ga nazvao čim sam se probudio. Javio se ženski glas:

„Bolnica Rebro, vi ste Davorov prijatelj?“ 

„Je li on tu…“ guknuo sam.

„Vaš je prijatelj doveden sinoć s višestrukim ozljedama, Dođite za vrijeme posjeta. Pozdrav.“ užurbano reče i prekine.

Smjesta sam krenuo do bolnice, cijelim putem smišljajući priče koje bi objasnile ovaj poziv. Našavši ga, očekivao sam najgore, no čim sam banuo na vrata, on me ugleda i povika iz sveg glasa:

„Pa gdje si, legendo!“

Isprva nisam odgovorio, zatečen zbog silnih modrica i oteklina po cijelom mu licu. Sjeo sam i pitao je li sve u redu i što se zbilo, a on, veseo kao da mu nije ništa, kaže:

„Ah, znaš mene.“ i taj je odgovor trebao biti dovoljan, no na moje inzistiranje ispriča mi cijelu priču.

Nakon raspada ekipe, provodio je svoje odiseje sam. Probavao je drogu, autostopirao do Španjolske i upoznao neke zanimljive (tj. opasne) ljude. Naposljetku se kobno zaljubio, kako to inače ide. Kako je sam to sročio, imala je zelene oči i osmijeh koji podsjeća na slatkoću djetinjstva. Visjela je u klubu na rubu Zagreba i tu i tamo zaplesala s njime, dok se nisu počeli viđati. Tamošnji konobar mu je priopćio da je njen službeni dečko diler, i to neka glavešina, na što je moj prijatelj luđak odgovorio: 

„Davori, davori…“ i odveo ju u stan. Nedugo zatim, ekipa njenog dečka poslala ga je u bolnicu. 

Čuvši to, izgubio sam i trunak divljenja kojeg sam imao prema njegovoj ludosti. 

„Vidiš zbog toga...“ rekao sam mu namrgođen „… drago mi je da nemam svojih priča.“

„Svatko ima svoju priču. Tvoja je o tome kako si ispao iz nje. Možda i o tome kako ćeš se vratiti u nju.“

„Pa da završim kao ti?“ 

„Da ne završiš kao ja.“ 

Rekao je to s blagim smiješkom i prodornim pogledom, a ja sam mislio da znam što je htio reći.

„Za mene se ne moraš brinuti. Meni ne bi palo na pamet skočiti u promet.“

„Nije palo ni meni. Te noći to je bilo slučajno.“

Raskolačio sam oči. 

„Ma nemoj?“ 

„Bio sam pijan, nisam vidio crveno svjetlo. Ali kad me retrovizor otrijeznio, pravio sam se da sam to napravio namjerno. Priznaj, svi smo se dobro proveli na temelju te moje improvizirane osobnosti.“ 

Meni, perspektivnom novinaru, dugo je trebalo da smislim pitanje: 

„Zašto?“

Slegnuo je ramenima.

„Zbog priče. Priča o luđaku koji skače u promet je puno bolja priča od pijane budale koji ne vidi promet.. Priznajem, izmakla je kontroli.“

„Blago rečeno.“ 

Sad su mi se sve naše pustolovine učinile umjetnima. To je bila priča o idiotu koji laže da je luđak jer ne želi biti idiot. Nastavi:

„Sinoć sam si poželio dati epilog i počet živjet normalno kao ti. Zato sam te, između ostalog i zvao, ali nisi se javio pa sam odlučio odraditi epilog s njom. Na moju nesreću, imala je društvo koje me dovelo do ovog kreveta. I to ti je život.“

Iako sam trebao misliti na njega, fokusirao sam se na svoju ulogu.

„Sad mi je žao što se nisam javio, ali… zašto si me zvao?“

„Imam za tebe priču koja bi ti mogla sagraditi karijeru. Dileri, političari, internacionalne tenzije. Svijet bi trebao to znati. Ali ću ti reći samo ako želiš, jer ćeš zaći u opasne vode ako kreneš istraživati. Ti kao novinar moraš odlučiti. Svaka budala može glumiti junaka kad je život dosadan. Pitanje je – možeš li biti junak kad je život težak?“

Bio sam zaintrigiran, ali oprezan. Oprez je prevagnuo.

„Čuj, žao mi je što ti se ovo dogodilo i nadam se da ćeš se izvući, ali razumjet ćeš ako ne želim imati posla s time.“

„Nisam ja bitan u ovoj priči. Nemoj odabrati lik kukavice. Znaš, lik idiota poput mene i lik kukavice imaju isti problem - oboje misle da mogu sami sebi pisati život. Ti si samo lik svoje priče, a život je pisac. Tome ne možeš pobjeći.“  

Odmahnuo sam glavom i ustao se, ostavivši ga s riječima:

„Sretno.“  

Potom se razočarano naslonio na jastuk i zagledao kroz prozor. Kad sam izišao iz bolnice, njegove su mi se riječi slegnule u duši. Idući dan se nisam pojavio na predavanju. Pošao sam u bolnicu. Na ulazu u njegovu sobu, odlučan prijeći nepovratan prag, šapnuo sam sam sebi:

„Davori, davori.“