poezija

Faruk Šehić: Atlantske pjesme

Faruk Šehić - koji je nedavno za "Knjigu o Uni" dobio nagradu Meša Selimović za najbolji roman regije - vraća se poeziji otvorenog garda. "Altantske pjesme", premijerno, ovdje.

Dan oslobođenja

                                                                                       There are heroes in the seaweed

There are children in the morning...

                                                                                                        Leonard Cohen Suzane

Šetao pješčanim žalom dugim nekoliko kilometara. Ljušture školjki su rabarušeno označavale granice plime. Većina ih je ličila na glave aliena iz Osmog putnika. Atlantik je zapljuskivao francusku obalu. Vuče na tautologiju koja to nije. Zapljuskivanje je sretno ponavljanje talasa i blagost klime. Prepoznao sam isprani indigo dagnji zabijenih u pijesak poput šljemova kosmičkih liliputanaca. Ljudi su rastrčavali pse pored okeana. Vjetar je raspirivao maštu u svim pravcima.

Tu su se nekad iskrcavali Amerikanci i Englezi u Prvom i Drugom svjetskom ratu. U zaljevu je 1940. potopljen britanski ratni brod H. M. T. Lancastria s 4.000 mornara i engleskih civila. Zbratimljene zastave vijore na gordim jarbolima. To su rijetke zastave koje mi se ne gade. Poštovanje je jedina riječ koju mogu osjećati. Zamišljam američke ratne brodove u zaljevu u centru Saint-Nazairea. Prijeteću sivu boju čelika koji je odlučio braniti svijet od nacizma. Tu je bio i USS Saratoga, čijem sam se imenu kao dijete divio. Riječna voda razblažuje miris okeana.

Puše jak vjetar s pučine, pod mojim nogama hršću oklopi mrtvih školjki. Danas je Dan oslobođenja Francuske od njemačke okupacije. Vijenci su položeni ispred spomenika poginulim vojnicima i hrabrim francuskim civilima. Na otvorenom okeanu klize teretni brodovi. Boja valova je mutna, biblijski metaforična, jer tu rijeka i okean postaju jedno. Pijesak na žalu stvrdnuta mokra kora. Atlantski vjetar je raspirivao maštu u svim pravcima.

Volim bih da me neko zovne imenom. Da vjetar donese moje ime Faroukh, kako ga pišu Arapi i Francuzi. Da konačno nekom pripadnem. Da se vežem za novo mjesto. Pustim mornarsku bradu i lovim sitnu plavu ribu mrežama iz čamca što kašljuca paru i naftu. Sarajevo je daleko od mene. To je teška i mučna ljubav, ovisnost i opsesija koje su skoro tjelesne kao dragi ožiljci iz davnih bitaka. Sad se osjećam kao kilometarski široka Loara što se ispod moje terase ulijeva u Atlantik.

Spajam se sa slanom vodom žedan širine okeana

Samo me zvuk krckanja školjki pod nogama

Vraća u zbilju vjetrovitog Atlantika

Slobodan sam da živim vječno

Ili da istog ovog momenta umrem bez trunke kajanja

Sa dva ljudska života nataložena u sebi

Za trenutak mi je to u glavi

Zastanem, i onda nastavim koračati pješčanim žalom

Kao da se nikad ništa nije desilo

Ratovi su privremeno zaboravljeni

Zato se predajem ogromnom talasu koji se diže iz srca planete

Koji prolazi kroz riblje oči i ljudske eritrocite

Koji naveče šumori kroz lišće mekanih biljaka

I pretvara me u slavuja, neuglednu pticu, koji pjeva ovu pjesmu

O melanholiji nepregledne obale – dječijim dvorcima od pijeska prepuštenim rukama atlantskog vjetra, šnali u kosi pirgave djevojčice

O pobjedama i dnevnim porazima

O nezadrživoj radosti u grudima zbog koje sam spreman goloruk poginuti na juriš za najbezazleniji ideal

Ta radost što je u meni izaziva pomisao na djetinje sladak miris tvoje kože

Tad bih dvostruko oživio zajedno sa svim mornarima koji će izroniti iz bjelosvjetskih morskih dubina

Ja, mornar, koji se nikad nije odlijepio od kopna, biću svoj na svome

Predvodnik ugušenih, raskomadanih i ugljenisanih u gorućoj nafti ratnih brodova

Mornara koje su ajkule vukle sa sobom u vrtoglavo plavetnilo puno mjehurića zraka

I onih sakatih sa dugim bradama od morskih trava, njih je more uzelo pod svoje

Kojima je krljušt počela rasti na koži, a ruke se pretvarale u fokina peraja

Takve bih morske kentaure vodio na kopno, u konačni proboj prema svjetlosti

Čudno je kakvu snagu patnja može dati čovjeku, to poniženi najbolje znaju

Proleteri mora, pijanice i razbojnici, mladi američki marinci na putu za Normandiju – povraćajući od straha pred iskrcavanje iz desantnih čamaca

U uniformama koje će im postati mrtvački povoji

Takve bih volio voditi

U bitku nad bitkama, u uskrsnuće na zelenoj travi pod vedrim nebom

Bez salvi brodskih topova teških kalibara

Bez urlika aviona, i meteža protivavionske vatre

Bez sjenki podmornica koje iz aviona liče na duge južne antarktičke kitove

Samo bi krhki padobrani maslačaka lebdjeli zrakom

Čudno je kako patnja može izobličiti čovjeka, dati mu atomsku snagu i volju da sve preživi

Sve te sitne kopnene bitke koje smo preživjeli, izranjavani, obogaljeni, i silovani u muške duše

Sve sićušne poraze koji su me ojačali, tu dnevnu dozu kukute koju sam ispijao više nego Krist na križu

Čudna je činjenica da ti bol postane sastavni dio tijela

Na atlantskoj obali Francuske, na krilu vjetra što me nosio pješčanim žalom

Vidio sam svoju buduću ljubav, atletsku ženu crvene kose i zelenkastih očiju

Morsku sirenu krunisanu algama

Do tada ću voditi nadute mornare, križance ljudi i morskih zvijezda, dobijati zaboravljene izgubljene bitke, preispisivati povijest u korist poniženih i ubijenih

Dok ne ugledam morsku površinu odozdo, umoran i pospan, propadajući kroz modrinu kao plankton osvijetljen sunčevim snopom, prepuštajući se raširenih ruku, s dlanovima vječno probodenim harpunima skovanim od ljubavi

Dok nas more ponovo ne sastavi.

Zrenje

Ima dana za plakanje

Za preslagivanje biografije

Jedna ladica je vlažna, unutra raste trava

Svaka vlat je iste dužine, korijen je probio furnir

I svrdla dalje u čisto tkivo jasena

Pomiluj tu travu kao kosu prvorođenog djeteta

U toj ladici sve štima, trava proizvodi tišinu i kisik

Tu nema ljudskih lica da u tebe uporno pilje

Čudovišno radoznalih, obeshrabrujućih, iskrivljenih faca

Polupanih zuba, slomljenih noseva, crvenih bjeonjača

Zatvori tu ladicu, pusti travu nek' stvara svoj svijet u tebi

Zelenu sferu

Biće tih mračnih dana

Za preslagivanje biografije

Tad kiša lije sa udaljenih zvijezda

U svakoj kapljici živi jedan monstrum

Stranac, stelarno biće, on pada, pada

Kao što ruža nije svjesna svog mirisa

Crna kiša pada, sva od uglja i mulja sa udaljenih zvijezda

(Igličasti rudari neumorno trpaju ugalj u nebeske vagone

Točkovi su teški i moćni

Dizel lokomotive pjevaju svoje pjesme)

Vatre gore u srcima smrznutih ljudi

Sjećanje na iščezlu ljubav može te ogrijati jednokratno

Kao hepo kocka

Nikad nemoj biti predaleko od svog groba

Slušaj ga kako diše, tu humku koja još nije sazrila

U zemljano-travnatom jedinstvu, oh, kako ja volim zemlju

Te čestice koje se ne mogu objasniti, one su ništavna prašina

Čarobni prah iz kojeg sve niče, tvoja brada, kost vilice

Sve je nastalo iz toga

Vidio sam tvoju gornju usnu u crnici, prije nego na tvom licu

Htio sam je ubrati, nježni grimiz, otrgnuti je od zemaljskih korijena

Nije bilo snage da to učinim, prestao sam disati za tren

Ruke su mi utrnule, krv prestala da kola

Jer posegnuh za nedodirljivim skladom zemaljskoga šara

Ima dana za plakanje

Za skandiranje nepoznatih imena, dole ispod korijenja

U tami većoj od one koja bubri na nebu, iza sedam svemirskih gora

Imenâ koja će pripasti budućim licima

Još ih ne vidiš, dole su među gomoljima, mirišu na stajnjak i ljiljane

Na svježe kravlje maslo, izrezbarenu drvenu zdjelu

Lica ljudi koje ćeš tek upoznati, voljeti kao nikog do sada

Uvijek kao prvi put, ljubiti iznova, otkrio si tu tajnu

Eliksir kojeg imaš na vrhu jezika, elektro-šok poljupca

Sada si napokon spreman za svoje mračne dane.

Napjev izgubljen u noći

Moje tijelo je bilo golo i siromašno

Kao tijelo meduze izbačene na pješčanu obalu

Mekana torta od želea uvaljana u pijesak

Tako je izgledala prva na koju sam naišao

Htio sam je vratiti u okean da oživi

Vrškom patike pokušavao je odgurati nazad

Isprva nesvjestan da su je talasi izbacili mrtvu

Poslije sam naišao na još četiri

Sve su bile od od iste vrste, sa smeđom jezgrom u sebi

I s jednom dugom bičastom lovkom

Postajale su dvodimenzionalne, tonući u pijesak

Gargano bi rekao da mu one liče na protivtenkovske mine

Okrugle šestice s antenom nalik na vlat divlje trave

One koje od oklopnih vozila prave metalni škart

Pučina i bijeli galebovi su me odvlačili od Garganovog vizira

Botanički vrt je bio pust, u njemu sva bića i stvari služe melanholiji

Našminkane starice sa cvjetovima živih boja u kosi, čempresi, žutokljuni kosovi, klupe od baroknih spletova željeza

Napravljene po uzoru na raspirlitani bršljan

U botaničkom vrtu je legalno biti tužan

Biljke su cvjetale i mirisale na sve parfeme svijeta

Zaljevom prolazi brod poput nebodera položenog uzduž na zelenu ljuljačku talasa

Tim brodoneboderom upravljaju snovi putnika

Za trenutak sam pomislio da mogu hodati po vodi

Da me odozdo pridržavaju riječne sirene

S bijelim dlanovima uglačanim morskim strujama

Svjetla se pale u brodogradilištu, svjetionici žmirkaju na lukobranima

Vrijeme je za povratak kući, tamo gdje je tijelo zaštićeno

Treba skinuti svu tu krljušt što mi je narasla razbarušenom snagom misli

Sjesti na terasu, otvoriti pivo

I nazdraviti vječnosti kojoj prisustvuješ

Maloj, dnevnoj vječnosti u kojoj sekunde djeluju ljekovito

Postati sretan kotač u mehanizmu noći

Brodska sirena, duboka kao Tihi okean, tugaljiva kao kitov uzdah

Ispunjava mi dušu

Da mi je napisati takvu pjesmu o uzburkanosti bića, o maelstromu samoće

Da i ja nekom ispunim dušu

Mekim silikonom mrtvih meduza

(Posutih ružinim laticama iz botaničkog vrta)

Beskrajnim rafalom uzdaha.