proza

Jasna Žmak: Na ćirilici

Manje je više, općepoznato dizajnersko geslo, Jasna Žmak, dramaturginja i scenaristica rođena 1984. u Puli, uspješno primjenjuje u svojim pričama. U manje od dvije kartice teksta sve je rečeno, nema ni viška ni manjka.



 

На ћирилици

 

Ovu bih priču trebala napisati na ćirilici jer ćirilicu pisati ne znam. Znam da je в zapravo v, a c zapravo s, i znam i sve ostalo, kad su slova napisana, kad ih je napisao netko prije mene, kad već postoje na papiru, ekranu, ploči preda mnom, a na meni je samo da ih pročitam – onda ih znam, onda ih prepoznam. Ali kada je preda mnom samo komad praznog papira ili ekrana, kao sada, onda imam problema i s latinicom, koju znam pisati, a kamoli s ćirilicom koju ne znam. Onda ne znam odakle bih počela.

Kao sada...

Naš prvi posjet Beogradu bio je tvoj prvi susret s ćirilicom. Generacija si poslije onih čije su se osnovne škole zvale Moša Pijade, Bratstvo i jedinstvo i 7. XI 1943., generacija poslije onih poštenih, iskrenih, odanih, naprednih, istrajnih i radnih. I ja sam od tih istih generacija bez crvene marame i titovke, s vjeronaukom umjesto radnih akcija, s jednom republikom umjesto njih šest plus dvije autonomne pokrajine... ali ja sam ćirilicu upoznala, upoznala sam je prije tebe i prije Beograda, iz tatinih НИН-ova koji su devedesetih stizali na jedan jedini kiosk sa međunarodnim tiskom u gradu. Moj tata je НИН kupovao potajno, kao što je tvoj kupovao Playboy, i ja sam čitajući НИН naučila ćirilicu, kao što si ti listajući Playboy naučila neke druge stvari.

Ne znam kojim je danom na kioske stizao Playboy, ali НИН je na kiosk stizao utorkom i ja bih tada, nakon redovnih šest ili sedam sati u svojoj hrvatskoj školi, na krevetu u spavaćoj sobi imala još jedan dodatni, privatni sat ćirilice, sama sa sobom. Dok si ti vjerojatno мастурбирала. To je bila moja mala izvanškolska aktivnost koju mi nikada nisu upisali u svjedodžbu, za koju nikada nisam dobila pohvalnicu. Sve dok nisi došla ti, sve dok mi nismo došle u Београд.

Bez tebe bih ovdje bila izgubljena, rekla si mi ljetos, zbunjeno buljeći u tablu na kojoj je pisalo Теразиjе, čekajući da ti na uho šapnem prijevod tih nepoznatih slova. Terazije, šapnula sam, i još, P ti je zapravo r, a ovo nesvršeno b je z.

Onda smo, na tvoje inzistiranje, nastavile sa jezičnim vježbama kroz cijelu Кнез Михаилову, tako da si do Калемегданa već svladala sva slova i ponosno čitala natpise svuda oko nas, šaptala ih meni na uho. Riječi попуст i улаз nikada nisu zvučale tako seksi. Ali onda smo se našle pred nekim киоском sa domaćom štampom i ti si rezignirano shvatila, Pa ja sam ovdje zapravo nepismena.

I ja sam ovdje nepismena, shvatila sam onda, iako znam da je в zapravo v, a с zapravo s; ja sam nepismena kao i generacije bliske našima, jer ч i и i л za nas nisu slova nego strogo šifrirani znakovi. U trenutku kada vlak prijeđe granicu kod Шида mi ulazimo u carstvo nepoznatnih znakova čije nam značenje neprestano izmiče. Србија je tako za nas kao prvi razred osnovne, jer dolaskom u nju mi dospijevamo u ћирилицy, u nepoznato.

Zato smo na tom istom киоску odlučno kupile tebi НИН, a meni Плејбој. Tako da ti možeš svladati ћирилицy, tako da ja mogu svladati неке друге ствари. Onda smo sjele na воз, i dok si se ti bavila svojim novim pismom, a ja tuđim tijelima, došle smo u Tovarnik, u zonu sigurnih značenja u kojoj se osjećamo kao doma, a popusti i ulazi prestali su biti seksi.

Ову бих причу требала написати на ћирилици jer to znači da bih je pisala zauvijek, ili barem jako dugo. Jer tako ćirilicu i čitam... споро... полако. I tako je sada, nakon Beograda, čitaš i ti. Читамо je слово по слово, као дjеца, praveći greške u koracima, prateći slova prstom po papiru, ploči, ekranu, nesigurno ih спаjаjући у риjечи. Читамо je tako da uvijek i ponovo zaboravljamo ono što smo pročitale трен приjе и jедном када дођемо до краjа текста заборавимо што jе стаjало на његовом почетку. Na ćirilici nas zato sve uvijek ponovo iznenađuje, dok nas на латиници изненадити не може више ništa.

Zapravo bih uvijek trebala pisati na ćirilici, говорим ти док преводим неку стару причу с jедног на друго писмо и размишљам о набавци ћириличне типковнице.

Не, на ћирилици би увиjек требалa живjети, kažeš mi, на ћирилици би увиjек требали живjети сви.

Kako to misliš? pitam te onda, i dodam, Pa na ćirilici se ne može živjeti, može se samo pisati, a ti mi odgovoriš, Питаj ме поново, али ме питаj на ћирилици.

I dok ti nastavljaš s čitanjem НИН-a, ja počinjem maštati o tome što se još sve može raditi na ćirilici…

 

 

Priča je prethodno objavljena 2010. u zbirci Izvan koridora, u izdanju knjižare Karver (Podgorica) i izdavačke kuće V.B.Z. (Zagreb), i 2013. u Zarezu.

 

 

 

Ono za sušenje veša

 

 

Probudila sam se jutros puno prije tebe i pravila se da spavam da ne bih morala skidati veš s onoga na čemu se suši. Peremo crno, suši se bijelo. Tvoje bokse, moje gaće, naše plahte. To za sušenje veša nam stoji nasred sobe i jedino što nas nervira više od toga što nam to stoji nasred sobe je to što ne znamo kako se to zove… pa ga onda opisno zovemo ono za sušenje veša, ili eventualno rublja, kad smo cinično raspoloženi. I jedva čekamo da dođu sunce i proljeće pa da veš možemo sušiti na nečemu čemu znamo ime i što nam neće stajati nasred sobe. Kao naprimjer na štriku.

Kad je tebi dosadilo praviti se da spavaš, ustao si i, da bi mogao izaći iz sobe, morao si skinuti veš s onoga na čemu se suši. Uživam te gledati dok to radiš – plahte slažeš u pravokutnike, a čarape u loptice… potpuno nečujno, da me ne probudiš. I uvijek te strašno uzruja kad nekoj čarapi fali par, kao sad. Toliko da bi me najradije probudio da me o tome obavijestiš, ali znaš da bih ja samo zaključila kako svoje strahove projiciraš na čarape pa odustaneš.

Krvavi trag na jednoj od jastučnica istovremeno nas nasmije… (iako ti to ne znaš jer misliš da spavam). To je od one noći kad je meni curila krv iz nosa. To nam neće visiti u hodniku, krenem ti reći, ali odustanem (jer zapravo spavam).

Jer plahtu na kojoj smo se prvi put voljeli, uokvirio si i izvjesio u hodnik. Ja sam je potpisala i sad je gostima pokazujemo kao moj prvi pokušaj slikanja uljem na platnu… na što je moja mama posebno ponosna.

Zovemo je Rosebud.

I iako je ta minijatura načelno apstraktna, puštamo goste da nagađaju što ona predstavlja. Ima u njoj nešto što evocira ljudsku figuru, kaže moj elokventni tata i krene nam pokazivati obrise mladog afričkog ratnika koji je upravo prostrijelio gazelu, žrtvu koju će prinijeti nekom bogu. Plodnosti?, pitaš dok ja umirem od smijeha. Moja svekrva, tvoja mama, začudo, misli da se radi o paklu… Ali ipak mi je nekako najdraži tvoj mali brat koji u njoj vidi svemirski brod pun malih zelenih koji s Marsa dolaze nastaniti Zemlju.

A kad mene pitaju za autorsku interpretaciju, samo se potiho nasmijem i kažem Pupoljak.

Tako si me počeo zvati nakon što smo uprljali tu plahtu, i tako me sada dozivaš da bi me probudio. Šapćeš, a ja se naglo prenem i ispričam ti o groznom snu kojeg sam u međuvremenu usnula. O tome kako je ono za sušenje veša oživjelo i napalo nas, o tome kako smo kilometrima bespomoćno bježali pred time čemu ne znamo ime.

Nemoj raditi nagle pokrete, možda je još živo, kažem ti, u strahu promatrajući zvijer preko tvog ramena. A ti me, sklapajući je, smiruješ.

Kažeš: Ne možeš se boriti protiv nečega što nema ime.

A onda se obučeš i odneseš ono za sušenje veša na glomazni otpad koji skupljaju pred našom zgradom.

I ja tako znam da je došlo proljeće.

 

 

 

Priča je prethodno objavljena 2010. u zbirci Ekran priče 04 u izdanju Profila.

 

 

O štetnosti duhana

 

Ljudi oko nas prestaju pušiti. Moji prijatelji, tvoji prijatelji, naši prijatelji. I prijateljice. I nije da počinju prestajati, kao što je to jednom netko izjavio, nego zbilja prestaju. I to preko noći. Nikici je smetao kašalj. Vanja je pročitala knjigu “Prestati pušiti je lako” ili tako nekako. Krešo je dobio dijete. Zrinka je jednostavno odlučila. Njen dečko i dalje puši jednu dnevno. Poslije jela cigareta cijela, tako kaže. Vedran je našao curu. Ivana se kladila s Jurom. Tomo je odlučio štedjeti. Goranu je zabranio doktor.

Martina i Mima nikada nisu ni počele. Kao ni Tina, Filip i Mladen. I Igor. On mi je, kad sam mu o tome pričala, posudio knjigu “Cigarete su uzvišene”. Nikad je nisam pročitala. Ali pročitala sam predgovor, i u njemu piše, Složene su moje pobude za pisanje ove knjige. Jamačno su ponikle iz moje velike želje da prestanem da pušim. A ja imam slične planove s ovom pričom... iako ne bih rekla da je moja želja za prestankom velika. Prije tek da postoji. Postoji pa nestane. Pa se opet pojavi.

Razmišljala sam zapravo da ti to poklonim za rođendan, to da prestanem pušiti. Oduvijek si voljela nekonvencionalne poklone. Doduše, nikada me nisi tražila da prestanem pušiti, iako se ponekad žališ na mrvice duhana u krevetu... ali nikad mi nisi rekla, Ili duhan ili ja, jer dobro znaš da oboje volim, jedno malo manje, tebe puno više.

Ti ne pušiš, nikad nisi... osim onih nekoliko dimova moje after sex cigarete. Poslije seksa cigareta cijela, tako ti kažeš.

Rekla sam ti što ti namjeravam pokloniti za rođendan. Odgovorila si, To je kao da mi pokloniš knjigu koju zapravo ti želiš. Ja bih radije zlatnu ribicu. Takav odgovor sam nekako i sama naslućivala... pa sad tražim novu prigodu za prestanak pušenja, prije nego ponovo zabrane pušenje u kafićima. Moji bi roditelji sigurno bili sretni da im to poklonim za jedan od dva njihova rođendana, ali oni niti ne znaju da pušim, pa bi im to došlo kao onaj drveni konj Trojancima. A Nova godina je još daleko.

Ljudi oko nas prestaju pušiti, ali ja zapravo nisam sigurna da i ja to želim. Ti mi, u maniri new age gurua, govoriš da ću tek kad budem znala zašto pušim znati i zašto da prestanem, i dalje se žališ na mrvice duhana u krevetu. A ja bih zapravo najviše voljela da i ti pušiš pa da možemo zajedno prestati. Ali ti dobro znaš zašto ne pušiš, ti dobro znaš sve.

Nakon više dana pušiti ili ne pušiti, prestati pušiti ili ne prestati dileme jutros si napokon našla rješenje za mene. Dok sam sastavljala popis za i protiv, treći po redu, rekla si, Umjesto da prestaneš pušiti napiši o tome priču, a ja sam ushićeno viknula Bingo!

Ovo je dakle ta priča o tome kako sam prestala pušiti, priča u kojoj ja prestajem pušiti.

Bacili smo jutros demonstrativno sav moj duhan, rizle, filtere. Ti si održala kratki govor, ja sam javila prijateljima. Htjela sam da sve to bacimo u WC, da bude kao na filmu, ali ti si rekla da je duhan legalan, da za to nema potrebe. Onda smo doručkovali i sve ostalo što već radimo ujutro. Kruh, putar, čaj, novine, seks, bez one jedne cigarete poslije. Došlo je i prošlo vrijeme ručka, bez ijedne cigarete. Bili smo na kavi, u kinu, kod prijatelja – bez cigarete. Dan kao svaki drugi, minus cigarete. Podnijela sam sve to apsolutno hrabro, bila si ponosna na mene. Tako je došla i večer, i ja sam umjesto duhana oko prstiju motala tvoju kosu.

Pitala sam te onda, na kraju dana, Jel to sad znači da sam prestala pušiti? Ti si se prenaglila, rekla Da, a ja sam onda sretno zaključila, Super je to kad prestaneš pušit jer, sad kad sam prestala, mogu jednu i zapalit, jer sam prestala. Bilo je kao na filmu.

Marjan, Ivan i Andrija i dalje puše, Nicole, Kiro i Aleks su ponovo počeli, Ana, Vesna i Željko nikada nisu ni prestali.

 

 

 

Biografija:  

Jasna Žmak je rođena 1984. u Puli. 2011. diplomirala na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu gdje je od 2012. angažirana kao asistentica. U kazalištu kao spisateljica surađivala s redateljem i koreografom Matijom Ferlinom, kao dramaturginja s redateljima Oliverom Frljićem i Borutom Šeparovićem, a na filmu kao scenaristica s Igorom Bezinovićem i Radislavom Jovanovom Gonzom.

Objavila dva teksta za izvedbu: Drugi sočasno (2012. Emanat, Ljubljana, Slovenija) i Samice (2011. Istarsko narodno kazalište, Pula, Hrvatska), te više priča i kritičkih tekstova.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg